Povežite se sa nama

FOKUS

KLIJENTI PROTIV PRVE BANKE: Rupa za milione

Objavljeno prije

na

aco

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici odbacilo je krivičnu prijavu italijanskog državljanina Ćiro Kanonea zbog milion eura koji mu je, kako je tvrdio, nestao sa računa Prve banke Crne Gore, objavio je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG).

Kanone, inače osuđivan u Italiji zbog pranja novca od šverca cigareta, tvrdio je da mu je ukradeno million eura, koje je deponovao u banci braće Đukanović. Kako je Kanone preminuo, ovdašnje tužilaštvo odbacilo je njegovu prijavu.

Kontroverzni Italijan je godinu dana pred smrt preko advokatice iz Podgorice Mirjane Tomović podnio krivičnu prijavu zbog nestanka novca. On je tvrdio da je njegov potpis falsifikovan, da on nije podigao novac sa svog računa, i da nikada nije potpisao punomoćje za podizanje tog novca. Za saučesništvo u krađi optužio je bivšu suprugu Marijanu Kaluđerović. Kaluđerovićeva u Crnoj Gori posluje preko firmi La Serenissima i LMP.

,,Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici našlo je da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv M. K, zbog čega je krivična prijava odbačena”, saopšteno je iz Vrhovnog državnog tužilaštva.

Kanone nije jedini klijent porodične banke Đukanović koji je tvrdio da mu je sa računa u toj banci ispario novac. Tokom nekoliko godina, od 2007. do 2010. godine, više klijenata tvrdilo je da su im sa računa nestali ogromni novci. Najčešće se radilo o milionima eura, a svi oštećeni su pred ovdašnjim sudovima najčešće tvrdili da je nestanak njihovih miliona pratilo falsifikovanje papira koje banka traži za raspolaganje tim novcem.

Zbog miliona eura koji su im isparavali sa računa u banci braće Đukanović, oštećeni klijenti morali su, međutim, uglavnom da sami pokreću sporove i pišu prijave. Više je takvih slučajeva. Dok se istražni organi ponašaju kao da je banka premijerove porodice na teritoriji neke druge zemlje.

Budvanska porodica Divanović uspjela je nedavno da dobije spor protiv Prve banke. Prva će Zoranu Divanoviću morati da isplati oko milion i po eura koje su nestale sa njegovog štednog računa.

Podgorički Viši sud potvrdio je presudu kojom se ta banka obavezuje da Divanoviću vrati novac. Divanović je, kako piše u presudi, kod Prve banke položio depozit od 1.3 miliona eura i oročio ga na 13 mjeseci. Sud je utvrdio da je neko kasnije falsifikovao njegov potpis, kada je tom Ugovoru o štednji dodat ankes kojim je produžen rok oročavanja depozita za 48 mjeseci.

Lažnim aneksom, Divanoviću je nametnuta obaveza da svojim novcem garantuje da će kompanija Property investment vratiti kredit uzet kod Prve banke.

,,Sud je vještačenjem grafologa utvrdio da potpis – ‘Zoran D’ na aneksu ugovora nije potpis Divanovića. On nije zaključio navedeni Aneks, niti je Prva banka, iako je to bila njena obaveza, provjerila da li je Aneks potpisao Divanović”, navodi se u presudi.

Osim Divanovića, Prvu banku je zbog nestanka ogromnog novca u isto vrijeme teretio i Budvanin Miodrag Dragović. I u njegovom slučaju utvrđeno je da je u banci neko lažirao potpis i parama Dragovića garantovao za kredit istoj privatnoj kompaniji kao i u slučaju Divanovića – Property investment. Vlasnici te firme kriju se iza of-šor kompanije registrovane na Britanskim Djevičanskim ostrvima.

Presudu u korist Dragovića podgorički Osnovni sud donio 2013. godine. Dragović je, prema presudi, prenijeli su mediji, svjedočio da je 30. jula 2007. godine zaključio ugovor o štednji sa Prvom bankom i deponovao 1.318.566 eura.

Povremeno je, navodi se, podizao novac, a posljednji put je to htio da učini decembra 2008. dok je na računu imao 475.430,90 eura. Tada su mu, kako je kasnije pojašnjavao, u banci rekli da novca više nema, jer je potpisao aneks ugovora da će oročeni depozit služiti kao novčani kolateral za Ugovor o kreditu firme Property investment.

O ta dva slučaja, u tužilaštvu je svjedočio Vido Rađenović, optuženi u aferi Košljun. Rađenović je kazao da su mu Svetozar Marović, visoki fukcioner DPS označen kao šef budvanske kriminalne organizacije, bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović i nekadašnji čelnici Prve banke ,,uništili život kada su mu tražili da, zarad njihovog kredita, založi zemlju koju je prethodno već prodao”.

Iz njegovog svjedočenja proizilazi da je kreditom od 3.400.000 eura koji je Rađenović podigao u Prvoj planirano da se vrate milioni porodicama Divanović i Dragović, koji su prethodno nestali sa računa Prve banke.

Rađenović je tvrdio da mu je Marović otvoreno rekao da moraju pomoći Prvoj banci, da će se sve brzo završiti i da ,,neće biti problema”.

,,Zvao me je neko iz Prve banke da dođem da potpišem ugovor o kreditu. Kad sam došao, ugovor je već bio spreman. Kada sam prvi put vidio u banci Sava Živkovića i Milana Perovića, rekao sam im: ‘Nemojte da imam posljedice zbog ovoga’. Oni su mi rekli da je sve u redu, da se hipoteka mora staviti da bi se zatvorio neki dug, ali mi ne govore čiji dug. Potpisao sama ugovor o kreditu”, objašnjavao je Rađenović. Od kredita, tvrdio je, dobio je ,,samo 900.000 eura koje su uplaćene Dragovićima i Divanovićima”.

,,Ja sam smatrao da je to tako u redu, jer je to i pisalo u ugovoru i trebalo je da se vrati dug Divanovićima i Dragovićima. Ja sa njima nemam nikakve veze, niti sam što njima dužan”, kazao je Rađenović u tužilaštvu.

I sam Marović govorio je u sudnici o tom slučaju. Pojasnio je zašto se uključio u cijeli slučaj. ,,Bio sam zainteresovan za sudbinu Prve banke, kao akcionar. To je bilo vrijeme krize, pojavili su se kolaterali koje je trebalo ojačati, naročito zbog odnosa CBCG prema Prvoj banci u tom periodu”.

Prvoj banci je od strane CBCG, u vrijeme guvernera Ljubiše Krgovića 2009. godine onemogućeno kreditiranje, zbog loše likvidnosti i procedura koje su dovele do visokog nivoa loših kredita. Zabrana je uklonjena kada je na čelo CBCG došao Radoje Žugić, koji je prethodno bio na čelu Prve banke.

Za Marovića i Rađenovića su nakon spornog kredita, kojim su vraćani nestali milioni, problemi uslijedili, ali ne i za Prvu. Njihovo poslovanje, iako se ta banka pominjala u većini istraga i optužnica koje je protiv budvanske, ali i drugih lokalnih uprava podizalo tužilštvo, ostalo je van dometa državnih organa.

Prema revizorskom izvještaju Prve banke iz prošle godine, u decembru 2015. godine protiv te banke se vodilo 40 sporova od strane pravnih i fizičkih lica. Ti sporovi su, prema izvještaju, vrijedni oko 20 miliona eura, ne računajući zatezne kamate. U isto doba prethodne, 2014. godine, protiv Prve su se vodila 22 sudska postupka, vrijedna 13.230,481 eura.

Prvu su zbog miliona koji su preko noći nestajali sa računa, tužili i prijatelji familije. Tokom 2013. godine zbog nestanka novca banku porodice Đukanović tužio je Eurofond koji kontroliše biznismen Veselin Barović.

Eurofond je Prvu, ali i Centralnu banku Crne Gore (CBCG) tužio zbog 1,56 miliona eura ,,nezakonito skinutih sa računa fonda 2010. godine”.

Tokom sudskog postupka je utvrđeno da među strankama nije sporno da je prvotužena Prva banka sredstva sa deviznog računa od 1.565.207 eura preusmjerila u svoj račun.

Prvu banku je svojevremeno tužio i Vasilije Miličković, pred¬sjed¬nik Udru¬že¬nja ma¬njin-skih ak¬ci¬o¬na¬ra Elek¬tro¬pri¬vre¬de.

Mi¬lič¬ko¬vić i Udruženje manjinskih akcionara EPCG teretili su Pr¬vu, ali i italijansku A2A, za pre¬va¬ru i fal¬si¬fi¬ko¬va¬nje. Takođe, tvrdili su da su oštećeni za 504,94 hiljade eura, prilikom prodaje akcija.

Prvu je istim povodom svojevremeno tužio i vlasnik firme Feman iz Jagodine Miodrag Nikolić. On je italijanskoj kompaniji A2A, 30. septembra 2009. godine, 5.200 akcija EPCG prodao za 43.680 eura, od čega je samo 26.160 eura uspio da naplati tokom 2010. godine.

Razliku do punog iznosa od 43.680 eura prinudno u svoju korist je od Holder brokera naplatila Prva banka. Nikolić više godina nije uspijevao da naplati razliku.

„Gospodine Žugiću, oktobra 2009. godine, kada je opljačkan vaš klijent Feman iz Jagodine u iznosu 16.872,33 eura, bili ste prvi čovjek Prve banke osnovane 1901. godine, pa vas javno pitam da li se ta otimačina desila uz vaše saznanje ili po vašem nalogu, tj. da li se danas ima smisla vama obraćati za pomoć kao prvom čovjeku CBCG”, obratio se tada Miličković u otvorenom pismu guverneru CBCG Radoju Žugiću.

Ima još. U slučaju protiv bivšeg barskog gradonačelnika Žarka Pavićevića, stečajna uprava Zavoda za izgradnju Bara (ZIB) koju je kontrolisao Pavićević, tvrdila je da je Prva banka bez njihovih ovlašćenja vršila uplate i isplate sa njihovog računa.

Stečajni upravnik ZIB-a Zoran Senić u tužilaštvu je, prema pisanju medija, kazao: ,,Prva banka je u jednom momentu na račun ZIB-a prebacila 480.000 eura, da bi istog dana taj novac bez odobrenja i bez naloga ZIB-a povukla na ime navodne cesije između ZIB-a, Prve banke i firme MS gradnja. U dokumentaciji nijesam pronašao nikakav ugovor o cesiji, niti sam mogao pronaći bilo kakav uslov i osnov za zaključenje takvog ugovora između ZIB-a i pomenutih pravnih subjekata”. Pavićevićev ZIB je inače kreditiran preko Prve banke milionskim kreditom (1.411.849,34 eura), u vrijeme kada banka nije smjela izdavati kredite.

I tako redom. I nikom ništa.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo