Povežite se sa nama

FOKUS

KLIJENTI PROTIV PRVE BANKE: Rupa za milione

Objavljeno prije

na

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici odbacilo je krivičnu prijavu italijanskog državljanina Ćiro Kanonea zbog milion eura koji mu je, kako je tvrdio, nestao sa računa Prve banke Crne Gore, objavio je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG).

Kanone, inače osuđivan u Italiji zbog pranja novca od šverca cigareta, tvrdio je da mu je ukradeno million eura, koje je deponovao u banci braće Đukanović. Kako je Kanone preminuo, ovdašnje tužilaštvo odbacilo je njegovu prijavu.

Kontroverzni Italijan je godinu dana pred smrt preko advokatice iz Podgorice Mirjane Tomović podnio krivičnu prijavu zbog nestanka novca. On je tvrdio da je njegov potpis falsifikovan, da on nije podigao novac sa svog računa, i da nikada nije potpisao punomoćje za podizanje tog novca. Za saučesništvo u krađi optužio je bivšu suprugu Marijanu Kaluđerović. Kaluđerovićeva u Crnoj Gori posluje preko firmi La Serenissima i LMP.

,,Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici našlo je da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv M. K, zbog čega je krivična prijava odbačena”, saopšteno je iz Vrhovnog državnog tužilaštva.

Kanone nije jedini klijent porodične banke Đukanović koji je tvrdio da mu je sa računa u toj banci ispario novac. Tokom nekoliko godina, od 2007. do 2010. godine, više klijenata tvrdilo je da su im sa računa nestali ogromni novci. Najčešće se radilo o milionima eura, a svi oštećeni su pred ovdašnjim sudovima najčešće tvrdili da je nestanak njihovih miliona pratilo falsifikovanje papira koje banka traži za raspolaganje tim novcem.

Zbog miliona eura koji su im isparavali sa računa u banci braće Đukanović, oštećeni klijenti morali su, međutim, uglavnom da sami pokreću sporove i pišu prijave. Više je takvih slučajeva. Dok se istražni organi ponašaju kao da je banka premijerove porodice na teritoriji neke druge zemlje.

Budvanska porodica Divanović uspjela je nedavno da dobije spor protiv Prve banke. Prva će Zoranu Divanoviću morati da isplati oko milion i po eura koje su nestale sa njegovog štednog računa.

Podgorički Viši sud potvrdio je presudu kojom se ta banka obavezuje da Divanoviću vrati novac. Divanović je, kako piše u presudi, kod Prve banke položio depozit od 1.3 miliona eura i oročio ga na 13 mjeseci. Sud je utvrdio da je neko kasnije falsifikovao njegov potpis, kada je tom Ugovoru o štednji dodat ankes kojim je produžen rok oročavanja depozita za 48 mjeseci.

Lažnim aneksom, Divanoviću je nametnuta obaveza da svojim novcem garantuje da će kompanija Property investment vratiti kredit uzet kod Prve banke.

,,Sud je vještačenjem grafologa utvrdio da potpis – ‘Zoran D’ na aneksu ugovora nije potpis Divanovića. On nije zaključio navedeni Aneks, niti je Prva banka, iako je to bila njena obaveza, provjerila da li je Aneks potpisao Divanović”, navodi se u presudi.

Osim Divanovića, Prvu banku je zbog nestanka ogromnog novca u isto vrijeme teretio i Budvanin Miodrag Dragović. I u njegovom slučaju utvrđeno je da je u banci neko lažirao potpis i parama Dragovića garantovao za kredit istoj privatnoj kompaniji kao i u slučaju Divanovića – Property investment. Vlasnici te firme kriju se iza of-šor kompanije registrovane na Britanskim Djevičanskim ostrvima.

Presudu u korist Dragovića podgorički Osnovni sud donio 2013. godine. Dragović je, prema presudi, prenijeli su mediji, svjedočio da je 30. jula 2007. godine zaključio ugovor o štednji sa Prvom bankom i deponovao 1.318.566 eura.

Povremeno je, navodi se, podizao novac, a posljednji put je to htio da učini decembra 2008. dok je na računu imao 475.430,90 eura. Tada su mu, kako je kasnije pojašnjavao, u banci rekli da novca više nema, jer je potpisao aneks ugovora da će oročeni depozit služiti kao novčani kolateral za Ugovor o kreditu firme Property investment.

O ta dva slučaja, u tužilaštvu je svjedočio Vido Rađenović, optuženi u aferi Košljun. Rađenović je kazao da su mu Svetozar Marović, visoki fukcioner DPS označen kao šef budvanske kriminalne organizacije, bivši gradonačelnik Budve Lazar Rađenović i nekadašnji čelnici Prve banke ,,uništili život kada su mu tražili da, zarad njihovog kredita, založi zemlju koju je prethodno već prodao”.

Iz njegovog svjedočenja proizilazi da je kreditom od 3.400.000 eura koji je Rađenović podigao u Prvoj planirano da se vrate milioni porodicama Divanović i Dragović, koji su prethodno nestali sa računa Prve banke.

Rađenović je tvrdio da mu je Marović otvoreno rekao da moraju pomoći Prvoj banci, da će se sve brzo završiti i da ,,neće biti problema”.

,,Zvao me je neko iz Prve banke da dođem da potpišem ugovor o kreditu. Kad sam došao, ugovor je već bio spreman. Kada sam prvi put vidio u banci Sava Živkovića i Milana Perovića, rekao sam im: ‘Nemojte da imam posljedice zbog ovoga’. Oni su mi rekli da je sve u redu, da se hipoteka mora staviti da bi se zatvorio neki dug, ali mi ne govore čiji dug. Potpisao sama ugovor o kreditu”, objašnjavao je Rađenović. Od kredita, tvrdio je, dobio je ,,samo 900.000 eura koje su uplaćene Dragovićima i Divanovićima”.

,,Ja sam smatrao da je to tako u redu, jer je to i pisalo u ugovoru i trebalo je da se vrati dug Divanovićima i Dragovićima. Ja sa njima nemam nikakve veze, niti sam što njima dužan”, kazao je Rađenović u tužilaštvu.

I sam Marović govorio je u sudnici o tom slučaju. Pojasnio je zašto se uključio u cijeli slučaj. ,,Bio sam zainteresovan za sudbinu Prve banke, kao akcionar. To je bilo vrijeme krize, pojavili su se kolaterali koje je trebalo ojačati, naročito zbog odnosa CBCG prema Prvoj banci u tom periodu”.

Prvoj banci je od strane CBCG, u vrijeme guvernera Ljubiše Krgovića 2009. godine onemogućeno kreditiranje, zbog loše likvidnosti i procedura koje su dovele do visokog nivoa loših kredita. Zabrana je uklonjena kada je na čelo CBCG došao Radoje Žugić, koji je prethodno bio na čelu Prve banke.

Za Marovića i Rađenovića su nakon spornog kredita, kojim su vraćani nestali milioni, problemi uslijedili, ali ne i za Prvu. Njihovo poslovanje, iako se ta banka pominjala u većini istraga i optužnica koje je protiv budvanske, ali i drugih lokalnih uprava podizalo tužilštvo, ostalo je van dometa državnih organa.

Prema revizorskom izvještaju Prve banke iz prošle godine, u decembru 2015. godine protiv te banke se vodilo 40 sporova od strane pravnih i fizičkih lica. Ti sporovi su, prema izvještaju, vrijedni oko 20 miliona eura, ne računajući zatezne kamate. U isto doba prethodne, 2014. godine, protiv Prve su se vodila 22 sudska postupka, vrijedna 13.230,481 eura.

Prvu su zbog miliona koji su preko noći nestajali sa računa, tužili i prijatelji familije. Tokom 2013. godine zbog nestanka novca banku porodice Đukanović tužio je Eurofond koji kontroliše biznismen Veselin Barović.

Eurofond je Prvu, ali i Centralnu banku Crne Gore (CBCG) tužio zbog 1,56 miliona eura ,,nezakonito skinutih sa računa fonda 2010. godine”.

Tokom sudskog postupka je utvrđeno da među strankama nije sporno da je prvotužena Prva banka sredstva sa deviznog računa od 1.565.207 eura preusmjerila u svoj račun.

Prvu banku je svojevremeno tužio i Vasilije Miličković, pred¬sjed¬nik Udru¬že¬nja ma¬njin-skih ak¬ci¬o¬na¬ra Elek¬tro¬pri¬vre¬de.

Mi¬lič¬ko¬vić i Udruženje manjinskih akcionara EPCG teretili su Pr¬vu, ali i italijansku A2A, za pre¬va¬ru i fal¬si¬fi¬ko¬va¬nje. Takođe, tvrdili su da su oštećeni za 504,94 hiljade eura, prilikom prodaje akcija.

Prvu je istim povodom svojevremeno tužio i vlasnik firme Feman iz Jagodine Miodrag Nikolić. On je italijanskoj kompaniji A2A, 30. septembra 2009. godine, 5.200 akcija EPCG prodao za 43.680 eura, od čega je samo 26.160 eura uspio da naplati tokom 2010. godine.

Razliku do punog iznosa od 43.680 eura prinudno u svoju korist je od Holder brokera naplatila Prva banka. Nikolić više godina nije uspijevao da naplati razliku.

„Gospodine Žugiću, oktobra 2009. godine, kada je opljačkan vaš klijent Feman iz Jagodine u iznosu 16.872,33 eura, bili ste prvi čovjek Prve banke osnovane 1901. godine, pa vas javno pitam da li se ta otimačina desila uz vaše saznanje ili po vašem nalogu, tj. da li se danas ima smisla vama obraćati za pomoć kao prvom čovjeku CBCG”, obratio se tada Miličković u otvorenom pismu guverneru CBCG Radoju Žugiću.

Ima još. U slučaju protiv bivšeg barskog gradonačelnika Žarka Pavićevića, stečajna uprava Zavoda za izgradnju Bara (ZIB) koju je kontrolisao Pavićević, tvrdila je da je Prva banka bez njihovih ovlašćenja vršila uplate i isplate sa njihovog računa.

Stečajni upravnik ZIB-a Zoran Senić u tužilaštvu je, prema pisanju medija, kazao: ,,Prva banka je u jednom momentu na račun ZIB-a prebacila 480.000 eura, da bi istog dana taj novac bez odobrenja i bez naloga ZIB-a povukla na ime navodne cesije između ZIB-a, Prve banke i firme MS gradnja. U dokumentaciji nijesam pronašao nikakav ugovor o cesiji, niti sam mogao pronaći bilo kakav uslov i osnov za zaključenje takvog ugovora između ZIB-a i pomenutih pravnih subjekata”. Pavićevićev ZIB je inače kreditiran preko Prve banke milionskim kreditom (1.411.849,34 eura), u vrijeme kada banka nije smjela izdavati kredite.

I tako redom. I nikom ništa.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo