Povežite se sa nama

FOKUS

UBISTVO DUŠKA JOVANOVIĆA, ISTRAGA BEZ KRAJA: Zločin sa državnim žigom

Objavljeno prije

na

Nakon 12 godina od ubistva urednika Dana Duška Jovanovića, u tužilaštvu je nalaz privatne detektivske istrage koji bi slučaj mogao povesti u novom smjeru. Koča Pavlović, poslanik DF-a, na sjednici skupštinskog Odbora za nadzor objelodanio je da tužilaštvo taj nalaz posjeduje već tri mjeseca, i pozvao tužioce da se o njemu izjasne.

Pavlović je na sjednici saopštio da je imao uvid u taj dokument i da se u njemu navodi da su izvršioci ubistva Jovanovića pripadnici italijanske mafijaške organizacije Sakra korone unita, o čijim se vezama sa crnogorskim vlastima u vrijeme duvanskih godina dosta pisalo i svjedočilo (vidi boks).

„U saznanju sam da pomenuti nalaz poimenično identifikuje trojicu profesionalnih ubica italijanske mafijaške organizacije Sakra korona unita, koja je bila partner u tom periodu Milu Đukanoviću u poslu šverca cigareta prema Italiji, kao izvršioce ubistva Jovanovića”, kazao je Povlović. Naveo je jedno od imena – Đuzepe Đordano. Đordano izdržava kaznu u italijanskom zatvoru zbog ubistva jednog od mafijaških italijanskih boseva Santo Vantađata u Baru 1998. godine (vidi boks).

Pavlović je ustvrdio i da se u nalazu poimenično identifikuju naručioci i finansijeri ubistva, kao i „osoba koja je po nalogu naručioca, a parama dobijenim od finansijera unajmila ubice, obezbijedila logistiku i dogovorila Jovanovićevu likvidaciju”. Kasnije, na svom FB profilu, Pavlović je napisao da premijer Đukanović i njegov brat Aleksandar Đukanović stoje iza ubistva Jovanovića i da je to razlog zbog kog užilaštvo ćuti već tri mjeseca povodom nalaza nezavisne istrage.

Par dana nakon Pavlovićevog istupa na skupštinskom odboru oglasilo se i tužilaštvo. Oni su saopštili da su pokrenuli izviđaj o tom slučaju, ali da zbog istrage ne mogu više o tome da govore.

Iako se u javnosti spekuliše da je privatnu istragu pokrenula porodica ubijenog Jovanovića, o tome još nema potvrde. Izvori Monitora tvrde da se radi o samostalnoj istrazi u kojoj je porodica upućena, ali da je nije pokrenula. Takođe, više izvora tvrdi da nalaz te privatne istrage koji je prije tri mjeseca dostavljen tužilaštvu ne spori ono što je dosadašnja istraga utvrdila, a sud potvrdio – da je Damir Mandić bio saizvršilac u ubistvu Jovanovića, koje se dogodilo 27. maja 2004. godine oko ponoći, ispred redakcije Dana. Da je to fakat koji nije u koliziji sa najnovijim nalazima, za Monitor tvrdi i Koča Pavlović (vidi boks).

Vladan Pavićević, privatni detektiv, za Monitor kaže da ta privatna istraga čiji je nalaz sada u tužilaštvu nije i jedina koja se vodi mimo one koju su godinama vodili ovdašnji istražni organi. „Više paralelnih istraga vodi se o ubistvu Jovanovića. Neke od zemalja u okruženju takođe vode istrage. Njemačka raspolaže sa zanimljivim podacima. No, svakako treba sačekati da tužilaštvo provjeri nalaze ove privatne istrage”, kaže Pavićević.

Da najnoviji nalaz treba provjeriti smatra i Nikola Marković, urednik Dana i predsjednik Komsiije za istragu o napadima na novinare. „Kao predsjednik Komisije insistiraću da se svaki navod ozbiljno provjeri od strane tužilastva. Na osnovu presude, ali i dokumentacije koja je dostavljena Komisiji, mislim da je na sudu apsolutno dokazana krivica Damira Mandića što je i rezultiralo presudom koja je potvrđena na više sudskih instanci. Nažalost, to nije dovoljno jer nijesu otkirveni nalogodavci Duškovog ubistva”, kazao je on. Marković kaže da će od tužilastva tražiti da Komisiju informiše o rezultatima provjere navoda koje je, pozivajući se na nalaz detektivske agencije, iznio poslanik Koča Pavlović.

Na pravom, ili pogrešnom tragu, jedno je sigurno: odgovorni u državnim organima i na vlasti aktivni su ili pasivni saučesnici ovoga zločina koji traje, i razlog su što on još nije rasvijetljen. Nakon 12 godina, zna se samo pomagač u ubistvu, Mandić, dok su nalogodavac i izvršioci ostali nepoznati.

Tokom istrage nestajali su policijski zapisnici i dešavale se brojne opstrukcije zbog kojih je svojevremeno Nebojša Asanović, pravni zastupnik supruge ubijenog urednika lista Dan Slavice Jovanović i njenog sina, predao tužilaštvu krivičnu prijavu protiv nepoznatih izvršioca – službenih lica iz Uprave policije, Višeg državnog tužilaštva i Višeg suda u Podgorici.

„Ljudi u policiji su pričali da ostave papir, zapisnik, dokument i on samo nestane sa stola ili bude izbrisan”, kaže za Monitor detektiv Pavićević.

Advokat Asanović je u prijavi tada naveo da su nadležni na više nivoa napravili brojne propuste, pa ne može biti sigurno da te ,,greške” nijesu bile namjerne. Prema njegovoj tadašnjoj ocjeni neevidentiranje službene zabilješke o priznanju Damira Mandića jedan je od glavnih propusta jer bi – da se taj dokument našao u spisima suda – mogao u velikoj mjeri rasvijetliti zločin.

Prema policijskoj zabilješci, Mandić je tokom informativnog razgovora u CB-u Podgorica, početkom juna 2004. detaljno opisao ulogu Vuka Vulevića u Jovanovićevom ubistvu. Tužilaštvo nije na vrijeme reagovalo, pa je već sjutra bilo kasno pošto je Mandić, po savjetu advokata, odlučio da se brani ćutanjem.

Nakon objavljivanja informacije da su u izvršenju ubistva učestvovali pripadnici i italjanske mafije, pojedini, a među njima i poslanik Pavlović, izrazili su međutim sumnju da je priča o „domaćoj ekipi” imala svoju funkciju, da zavara trag. Da je sa Mandićem u ubistvu učestvovala domaća ekipa tvrdili su svojevremeno i tadašnji ministar policije Dragan Đurović i njegov pomoćnik Mićo Orlandić. Oni su govorili da imaju „operativna saznanja” po kojima su izvršioci i saučesnici Jovanovićevog ubistva: Vuka Vulevića, Armin Muša Osmanagić i Čila Šćekić.

„Kada takve ljude koji su već sumnjičeni za krivična djela pomenete kao potencijalne izvršioce ubistva onda to izgleda moguće a dokazivanje dugo traje”, kaže za Monitor Vladan Pavićević. On podsjeća da je nedavno postalo jasno i da je aktuelni potpredsjednik Vlade Duško Marković, koji je bio šef DB-a u vrijeme kada je Jovanović ubijen, raspolagao informacijama da je Jovanović praćen i da je bio potencijalna meta. On podsjeća na Markovićev intervju TV Vijestima, kada je Marković kazao da su znali da je Jovanoviću „život bio ugrožen”. Pavićević smatra da je Marković otuda odgovoran, i da posjeduje informacije značajne za rasvjetljavanje ubistva urednika Dana.

Sestra Duška Jovanovića Danijela, inače supruga detektiva Pavićevića, takođe je javno, nakon objavljivanja novih podataka pozvala tužilaštvo da ispita Markovića. „Moj brat tajno je praćen od strane SDB-a, prikupljan je materijal o svemu što se odnosi na njegov život. Taj materijal bi bio koristan u ovom trenutku bez obzira na protok vremena i zato opet poručujem da Duško Marković možda drži ključ istine o ubistvu mog brata. Mnoga pitanja su bez odgovora, a očekujemo od VDT-a da ih postavi Markoviću, shodno svojim ovlašćenjima i mehanizmima koji su mu u nadležnosti”.

Tužilaštvo je svakako na potezu. Da utvrdi da li je ova privatna istraga skretanje s puta koji predugo traje. Ili je to bila ona i koju su davne 2004. godine počeli Đurović i Orlandić, a nastavile garniture u policiji i pravosuđu bliske vrhu DPS-a. Da prekine istrage bez kraja ili postane tek još jedna garnitura u istražnim organima koja nosi svoju odgovornost u ovom zločinu s državnim žigom.

KOČA PAVLOVIĆ, POSLANIK DF
Namjerno 12 godina na pogrešnom kolosjeku

MONITOR: Saopstili ste da ste imali uvid u nalaze privatne istrage koja pokazuje da su Duška Jovanovića ubili pripadnici italijanske mafije. Ukoliko su ti nalazi tačni, šta to onda znači za dosadašnju istragu koju su vodili zvanični organi?
PAVLOVIĆ: Uvjeren sam da je istraga bila, od samog početka, postavljena na pogrešan kolosjek. I to se nije desilo slučajno.

Nije slučajno to što je javnost od prvog dana nakon ubistva „100% znala” da su na Duška pucali domaći kriminalci, V.V. i A.M.O., koji su kasnije pravosnažno oslobođeni. I to upravo zahvaljujući dokazima koje je trebao, ali ih nije uništio, jedini osuđeni – Damir Mandić. Interesantno je da je istraga i nakon toga ostala na istom, po meni „pogrešnom kolosjeku”. Čak i nakon što su DNK uzorci sa puške jasno pokazali da je unaprijed proglašene ubice iz „domaće ekipe” nijesu držale u rukama.

Pazite, čak je i vladina Komisija koju je vodio urednik Dana, nastavila da, uprkos svemu, dvije godine gura priču u istom pravcu. Nastavila je, što bi rekli Ameri, da „jaše mrtvog konja”. Ja mislim da je upravo zato što je istraga svih 12 godina bila na „pogrešnom kolosjeku”, mislim da je zato Đukanovićeva Vlada onako velikodušno raspisivala milionske novčane nagrade za bilo kakva „nova saznanja”.

Pronaći izvršioce – to je ključ za rasvjetljavanje visokoprofilnih ubistava. Izvršioci su ti koji istragu, kad-tad, mogu odvesti do naručilaca. Mislim da smo zato mi 12 godina uzaludno tražili izvršioce na pogrešnom mjestu. Zato da bi se naručioci sakrili od ruke pravde.

Sada je pred Tužilaštvom Nalaz jedne nezavisne istrage, koji im je prije tri mjeseca dostavljen u skladu sa Zakonom o detektivskoj djelatnosti, i koji dovodi u pitanje čitav koncept dosadašnje istrage. Taj Nalaz sadrži jasne tvrdnje, a te tvrdnje naše Tužilaštvo može provjeriti za svega mjesec dana.

Siguran sam da će italijanski organi pozitivno reagovati na eventualnu zamolnicu našeg Tužilaštva. I siguran sam da uzimanje i dostavljanje DNK uzoraka od trojice zatvorenika – koji se trenutno nalaze u italijanskim zatvorima, a koje pomenuti Nalaz prepoznaje kao izvršioce likvidacije Duška Jovanovića – može biti obavljeno unutar mjesec dana. A nakon toga preostaje jedino da ti dobijeni uzorci budu upoređeni sa onima koji su izdvojeni sa puške kojom je ubistvo izvršeno.

MONITOR: Milsite da su nalazi zvanične istrage koji su pokazali da je saučesnik ubistva Damir Mandić krivotvoreni?
PAVLOVIĆ: Ja sam u posjedu informacija o izvršiocima, a ne o logistici, koja je izvjesno postojala, ko god da je izvršio Duškovo ubistvo. Damir Mandić je pravosnažno osuđen upravo za logistiku, i za mene je to činjenica.

MONITOR: Šta je sa vašim zahtjevom da se organizuje kontrolno saslušanje tužilaca u Skupštini?
PAVLOVIĆ: Ćutanje Tužilaštva je indikativno. Volio bih da je to znak da je Tužilaštvo već nešto radilo po Nalazu nezavisne istrage koji im je predat prije tri mjeseca. Ali znajući ih, bojim se da je ovo njihovo ćutanje, nažalost, znak njihove nemoći. I njihovog opredjeljenja da, pod pritiskom DPS-a, pomenuti Nalaz „zakopaju” u nekoj fioci. Ja sam uradio ono što je bila moja dužnost kao poslanika, i predložiću Odboru da na narednoj sjednici (30. avgusta) donesemo Odluku o kontrolnom saslušanju VDT i SDT. S ciljem da ih ohrabrimo da provjere navode sadržane u Nalazu nezavisne istrage. Međutim, ukoliko DPS i njegovi sateliti na Odboru spriječe donošenje te Odluke, mislim da će tada biti jasno i to zbog čega sada Tužilaštvo ćuti.

MONITOR: U javnosti se čuju optužbe da ste sa ovim informacijama izašli u cilju predizborne kampanje. Kako to komentarišete?
PAVLOVIĆ: Formiranje Odbora su predložili gotovo svi u Skupštini CG, svi osim DF-a. Dakle, ako je to bilo osmišljeno i predloženo zbog predizborne kampanje – to se ne može staviti na dušu DF-a. Mi smo prihvatili da učestvujemo u radu ovog Odbora sa samo jednim ciljem – da pokušamo „progurati” ovu inicijativu oko provjeravanja navoda sadržanih u Nalazu nezavisne istrage. I ne vidim da u tome ima ičeg predizbornog i politikantskog, već naprotiv.

Veze klana Sakra korone unita sa Crnom Gorom

Više članova grupe Sakra korone unita svjedočilo je pred bivšim italijanskim tužiocem Đuzepe Šelzijem koji je vodio istragu o duvanskim poslovima, o vezama i odnosima sa crnogorskim vlastima.

Tomazo Laraspata je 1998. pričao kako je brat crnogorskog premijera Aleksandar Đukanović tih godina bio nerazdvojan sa visokopozicioniranim članom klana Konstantinom Sarnom, pisale su Vijesti. Laraspata je tvrdio da je Konsatantino stalno bio zajedno sa ,,predsjednikovim bratom”, da su mu poklonili bijelu kalibru, a kasnije i 10 miliona lira. Laraspata je, prema nalazima tužilaštva u Bariju, kao bjegunac od italijanskog pravosuđa boravio u Crnoj Gori do 7. oktobra 1997, kad je pobjegao nazad u Italiju.

Jedan od bosova Sakre korone unite Benedeto Stano, ispričao je da je u Crnoj Gori glavni Brano (Mićunović), da on svime komanduje i da je u veoma dobrim odnosima sa Milom Đukanovićem.

On je tvrdio da su i drugi mafijaški bosovi iz Italije imali komunikaciju sa Đukanovićem, da su pomagali crnogorsku policiju i Vladu i da su ,,tamo sve mafijaši”. „Čak je Prudentino, kako je meni poznato, sproveo vodovod od Podgorice do Nikšića, do Branovog rodnog mjesta. Doveo je svoje radnike”, svjedočio je. Sakrivajući se od italijanskih vlasti, Stano je u Crnoj Gori boravio do novembra 1997. kada se vratio u Italiju gdje je uhapšen. Monitor je već pisao kako je u Crnoj Gori Frančesko Prudentini, zvani Ćićo Kesa predvodio Sakra koronu unitu. Prema izvorima našeg lista on je bio glavna veza Italijanima sa crnogorskim vlastima. ,,Bio je poznat po tome što je mnogim uglednicima u Crnoj Gori poklanjao skupe satove”, tvrdio je izvor Monitora.

Kao dokaz da je crnogorska policija ,,čuvala leđa” kriminalcima koji su se od italijanskog sudstva krili u Crnoj Gori, tužilaštvo u Bariju na sudu je priložilo dokumenta naslovljena na izvjesnog Ferdinanda Puljezea, precizirajući da se radi o lažnom identitetu iza kojeg se krije pripadnik Sakre korone unite – Oracio Poro.

,,Stalna dozvola za kretanje i zadržavanje na graničnom prelazu koju je MUP Bar izdao 19.02.1998. godine, sa važenjem do 31(!).02.98, naslovljena na Puljeze Ferdinanda, sadrži i greškom napisano pravo ime italijanskog kriminalca – Oracio Poro – nevješto prekriženo hemijskom olovkom ali i dalje čitljivo, što odaje da je osoba koja je ispunjavala dokument znala njegovo pravo ime”, konstatovano je. U tom dokumentu, švercer cigareta, je označen kao pomorac po zanimanju.

Tužilaštvo je tvrdilo da je Oracio Poro preko Santo Vantađata imao zagarantovanu zaštitu u Crnoj Gori od strane bivšeg šefa policije Vasa Baošića, te da ga je crnogorska policija izbacila iz države čim su se njegovi odnosi sa Vantađatom pogoršali.

Erminio Kavaljere svjedočio je da je Vantađato, za koga je crnogorska policija zvanično tvrdila da nije u Crnoj Gori, dijelila sa premijerovim bratom zaradu od goriva koje su točili gliseri. Upravo zbog ubistva Vantađa u Baru, Đuzepe Đordano koji se sada povezuje sa ubistvom Jovanovića, izdržava kaznu u italijanskom zatvoru. Ovo ubistvo italijanska policija pratila je uživo putem direktne telefonske linije, s obzirom da je u to vrijeme prisluškivala Đordanovog saučesnika Vita di Emidija.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REKONSTRUKCIJA VLADE: A kad tamo – još jedan parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor

 

Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada.  Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.

U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika.  Ali u suštini to je to.

Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).

Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicijepotpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.

PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta –  premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije.  U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede  i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo