Povežite se sa nama

FOKUS

SUZE PRED PARLAMENTOM: Samo je bijeda vječna

Objavljeno prije

na

Opet plaču pred parlamentom. I gutaju suzavac.

Plakali su, u utorak, pred Skupštinom Crne Gore, penzioneri – bivši radnici bivšeg Kombinata aluminijuma koje je u neuspješnom pohodu na parlament predvodio poslanik DF-a i bivši sindikalni aktivista Janko Vučinić. Plakali su i policajci, u uniformi i civilu, pokušavajući da spriječe neovlašćeni ulazak u parlament. Zaplakao je, možda, i poneko od prisutnih novinara.

I to bi bilo to, u zemlji u kojoj su sukobi policije sa nezadovoljnim građanima vijest koja se sve kraće zadržava na naslovnim stranama i u udarnim terminima. Rutina.

Penzioneri KAP-a, njih nešto manje od 420, protestuju od kraja marta tražeći da im Vlada isplati otpremnine, poštujući Zakon o budžetu za 2016. godinu i Zakon o izmirenju obaveza prema radnicima Kombinata aluminijuma. Taj Zakon je, kao lex specijalis, usvojen u junu prošle godine od strane alternativne parlamentarne većine (one bez DPS-a). Manje-više sve isto ili jako slično onome što su, godinama unazad, radili i zahtijevali isti oni kao zapošljeni u Kombinatu, ili njihove kolege iz Dakića, Marka Radovića, Željezare, Boksita, Duvanskog, Gornjeg Ibra, Solane, Onogošta, Boke, podgoričke i(li) nikšićke mljekare…

Potreban novac – 5,45 miliona eura – planiran je ovogodišnjim budžetom i trebalo je da bivšim KAP-ovcima bude isplaćen još proljetos. Ali nije. Bez adekvatnog objašnjenja, resorni ministri ekonomije i finansija Vladimir Kavarić i Radoje Žugić jednostavno su odbili da izvrše svoju zakonsku obavezu. Žugić je, navodno, od ministra ekonomije čekao nalog za isplatu otpremnina, dok je Kavarić mijenjao priču – Zakon nije ustavan, on nije nadležan, socijalni program nije primjenjiv. Ali je ostao uporan u naumu da spriječi sprovođenje zakona i 414 ljudi ostavi bez novca koji im pripada (koliko god da je taj zakon nepravedan prema svim bivšim radnicima državnih i privatnih preduzeća koji su otjerani u prijevremenu penziju ili na biro rada, bez otpremnine). Premijer se nije oglašavao – imao je prečih obaveza.

Novi ministar finansija Raško Konjević, pokazivao je da ima volje da riješi zatečeni problem. Ali nije bio kadar da to i uradi.

,,Konjević nam je objasnio da trenutno fali dio novca koji je bio opredijeljen za tu namjenu, ali da će ga obezbijediti čim dobije spiskove bivših radnika sa pojedinačnim iznosima pripadajućih otpremnina”, prenio je Vijestima, još sredinom maja, utiske i obećanja sa satanka sa novim ministrom Nikola Raković, jedan od prevarenih penzionera. Tada im je, kažu, Konjević obećao da će sve biti završeno u roku od 10 do 15 dana, kada iz Ministarstva ekonomije stigne spisak bivših radnika KAP-a kojima treba isplatiti otpremnine. Bez tog spiska i računice o pripadajućim iznosima ne bi bilo moguće napraviti kalkulaciju uključenu u ovogodišnji Zakon o budžetu, pa je sigurno da negdje u Vladi postoji taj dokument.

Dva mjeseca nakon Konjevićevog obećanja, ministar Kavarić priču vraća na početak: „Još jednom pozivam sve koji misle da se zakon može sprovesti da dostave nalog na trezoru Ministarstva finansija sa preciznim pozivom na članove zakona i socijalnog programa, kako bi se to realizovalo”.

Tako se vrteška nastavila.

Penzionerski protest započeo je pred Ministarstvom finansija da bi se, u međuvremenu, preselio pred parlament i proširio na podgoričke ulice. Prvo na Bulevar Svetog Petra Cetinjskog, koji je radnim danima u višesatnoj blokadi, a onda i na druge saobraćajnice, od Zabjela do Smokovca. Uz obećanje nezadovoljnih penzionera da se, nastavi li Vlada da ignoriše njihove molbe i zahtjeve, blokada saobraćajnica neće mjeriti satima nego danima. Nekadašnji KAP-ovci okupljali su se sa i bez policijske dozvole za održavanje skupa. Njihovim molbama prema Vladi pridružili su se Skupština i kabinet predsjednika države.

Nakon sastanka KAP-ovih penzionera sa Filipom Vujanovićem, iz kabineta predsjednika Crne Gore Vladi je upućen dopis „sa zahtjevom za izvršenje Zakona kojim je utvrđena obaveza isplate otremnine za radnike KAP-a koji su, nakon stečaja, otišli u prijevremenu penziju”. Uzalud.

Umjesto isplate, Vlada je Skupštini preporučila da izmijeni pomenuti zakon ili donese novi kojim bi bili obuhvaćeni i radnici drugih preduzeća. Jednako je ponavljana i tvrdnja da je, donošenjem aktulenog Zakona bez analize fiskalnog uticaja, ozbiljno dovedena u pitanje održivost javnih finansija. Što nije netačno. Ali je potencijalna opasnost po državne finansije neuporedivo manja od troška koji je donio Zakon o zaradama u javnom sektoru. A tu računicu, i godišnji trošak od 40 do 50 miliona od zakonodavnih vlasti sakrio je tadašnji ministar finansija – Radoje Žugić.

Sa druge strane, stigla je najava jednog od prošlogodišnjih predlagača Zakona Janka Vučinića: „Ovakav zakon ću predložiti i za radnike Rudnika boksita, Tosčelika i Fabrike elektroda Piva, koji su završili na ulici, ne svojom, već krivicom Vlade”.

Eto atmosfere u kojoj su nezadovoljni penzioneri, u ponedjeljak, dočekali Vučinićev poziv da sjutradan zajedno uđu u parlament i tamo nastave protest. „Pozivam sve bivše radnike KAP-a na koje se odnosi Zakon da zajedno uđemo u Skupštinu, bez obzira što nam to neće dozvoliti. Moramo ući i ostaćemo tamo sve dok se ne realizuje zakon… Ako bude trebalo da uđemo silom, ući ćemo silom”, prenijeli su mediji Vučinićevo obraćanje pred zgradom Ministarstva finansija.

Ni to nije novina. Predsjednik Radničke partije do sada je na juriš osvajao ili pokušao da osvoji upravnu zgradu Željezare (kao predsjednik fabričkog sindikata), zgradu Vlade (kao poslanik, pozivajući okupljene na protestu radnika nikšićke firme Montavar Metalac da uđu u zgradu Vlade) pa eto i parlament, sa penzionerima KAP-a.

Počelo je u oktobru 2010. Kada je Vučinić, skupa sa kolegama iz sindikalnog rukovodstva Željezare, ušao u kancelariju predsjednika Odbora direktora Majkla Džejkobsona i članovima Upravnog odbora saopštio odluku radnika da više nisu poželjni i da moraju da napuste kompaniju u roku od 15 minuta. Epilog: MNSS je, neki mjesec kasnije, otjeran iz fabrike; Željezara je kroz stečaj dobila novog vlasnika (Vučinić danas tvrdi – goreg), a sindikalci su zaradili krivične prijave.

Četiri godine kasnije, rimejk juriša na Upravnu zgradu pobrao je znatno manje simpatija. I jednak odgovor institucija. Vučinić je, prema navodima policije, pozvao okupljene da uđu u zgradu Vlade, uprkos upozorenjima policije: „Vučinić je potom, zajedno sa drugima, gurao zaštitnu ogradu postavljenu od policijskih službenika pokušavajući da nasilno probije ogradu i policijski kordon. Tada su ova lica, sumnja se, zaštitnu ogradu podigla uvis, nakon čega su ih policijski službenici spriječili u daljem kretanju ka objektu Vlade”, naveli su iz policije u prijavi podnijetoj tužilaštvu. Vučinića je od suđenja sačuvao poslanički imunitet.

Za ukidanje imuniteta poslaniku Demokratskog fronta, krajem oktobra ‘14. glasalo je pet poslanika DPS-a. Član odbora iz Bošnjačke stranke bio je uzdržan, dok su protiv glasali poslanici iz redova opozicije i tada još uvijek jedinstvenog SDP-a. Ukupno sedmoro. Vladajućoj partiji je ostalo da se glasne preko lojalnih medija. ,,S obzirom na to da nije prvi put da Vučinić krši zakone pozivajući na nemire i bezakonje, bilo kakva ocjena koju on iznese na račun Vlade, DPS i njenog predsjednika može se smatrati isključivo lažnom, neodgovornom i nemoralnom”, zaključuje se u saopštenju, u javnosti primljenom sa konstatacijom kako se „svako češe đe ga najviše svrbi”.

Danas, međutim, nije mali broj onih koji više nemaju razumijevanja za Vučinićeve osvajačke pohode na institucije. Pošto od toga više nemaju nikakve koristi ni oni koji Vučinića slijede, ni oni koji stoje pred njima u kordonu. Samo skupljači uplašenih glasova sa jedne i(li) druge strane parlamentarne većine.

Stižemo, konačno, i sa druge strane kordona. Među policajce koje je suzavcem zasuo njihov kolega u civilu. A koji su, prema interpretaciji resornog ministra, bili učesnici policijskog puča. Dok direktor policije tvrdi kako su se oni ispred Skupštine zatekli, praktično, sasvim slučajno.

Evo nekih detalje ove otužne priče. Za razliku od penzionera koje je u parlament poveo nekadašnji sindikalni aktivista, policajce nije predvodio njihov komandant, direktor Uprave policije Slavko Stojanović. On, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.

,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvšen nasilan ulazak u objekat Skupštine, da će ovakav nasilni ulazak u ovaj objekat biti pokušan, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Goran Danilović skinuo sa sajta MUP-a. Da se ne brukaju.

Stojanović je, tako, zaokružio priču o svojoj profesionalnoj neinformisanosti. On je, na kamionu sa ozvučenjem DF-a, 24. oktobra prošle godine vidio oružje i oruđe spremljeno za napad na Skupštinu, ali nije preduzeo ništa da taj napad spriječi. Do danas nije saznao ko su policajci iz specijalne jedinice koji su – zvanično pod njegovom komandom – Podgoricom jurili i prebijali demonstrante. A nije u toku ni sa događajima uredno najavljenim u medijima. Penzija, ostavka, smjena – postoji dovoljno načina da se taj problem riješi.

U zoru između srijede i četvrtka, penzioneri KAP-a noćili su na barikadama, ležeći na vlažnim kartonima poređanim na trotoaru i ulici, između Kraljevog parka i budućeg hotela Hilton. Slika crnogorske tranzicije. Suze su neodvojivi dio te priče. Od suzavca, bijesa ili bijede – svejedno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo