Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Književnost tajnog rata

Objavljeno prije

na

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze primat Britanaca, koji su izmislili književni žanr špijunskog romana. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja

 

Uz demokratiju i kapitalizam, Englezi su izmislili i književni žanr špijunskog romana. Smatra se da je ovaj žanr nastao krajem 19. vijeka u vrijeme kada se Velika Britanija našla pod geopolitičkim pritiskom evropskih kontinentalnih sila – Francuske, Njemačke i Rusije – i kada je britanska elita shvatila da mora konsolidovati borbeno-patriotski duh kod građana u pripremi za buduće ratne sukobe. Stoga su „loši momci“ prvih špijunskih romana bili subverzivni inostrani agenti ubačeni na britansko tlo da siju strah i nemir, a „dobri momci“ britanski džentlmeni-intelektualci koji bi zagarantovano, poput heroja iz bajki, osujetili sve perfidne planove i spasili voljenu državu iz kandži geopolitičkog ropstva.

O ofanzivnim dejstvima britanskih obavještajaca počelo se pisati mnogo kasnije jer je po viktorijanskim moralnim normativima džentlmenima bilo ispod časti da se bave špijunažom ili, nedajbože, da čitaju tuđa pisma. Međutim, ostaje činjenica da su mnogi od pisaca kontraobavještajnih špijunskih romana itekako imali obavještajnog iskustva sa terena. Tako je na primjer Vilijam Le Kju, jedan od najtiražnijih pisaca ovog žanra, još 1907. godine objavio vrlo zanimljiv izvještaj o putovanju kroz balkanske države, uključujući i Crnu Goru. Le Kju opisuje susret sa kraljem (tada još uvijek knjazom) Nikolom na Cetinju („gradu na nebu“) u kojem kralj Nikola izražava svoje divljenje Britanijom i opisuje je kao „jedinstveno najboljeg prijatelja.“ Naravno, to je upravo ono što je željela da čuje britanska publika. Ništa ne jača odanost i ljubav prema sopstvenoj državi nego uvjerenje da čak i lideri drugih država obožavaju njene postupke i dostignuća. Le Kjuova balkanska misija se, dakle, višestruko isplatila.

Poslije Drugog svjetskog rata, (još) jedan britanski pisac-obavještajac Ian Fleming osmišljava ličnost koja će postati globalni simbol moći britanske špijunaže, Džejmsa Bonda. Flemingove knjige i filmovi bazirani na njima koji se još uvijek snimaju – svi se sjećamo Casino Royala iz 2006. godine gdje se radnja tobože odvija u hotelu „Splendid“ – dominiraju svjetskim tržištem. Koliko god da je bila snažna propagandna mašinerija Sovjetskog Saveza i nadarenost sovjetskih pisaca, rat na polju ovog književnog žanra je bio izgubljen. Najveći uspjeh sovjetskog špijunskog romana i filma je protagonist romana Julijana Semjonova, Maks Oto fon Štirlic, ruski obavještajac infiltriran u Gestapo, koji je, iako još uvijek vrlo popularan u Rusiji i vrhu ruske vlasti, ostao potpuno nepoznat u ostalim djelovima svijeta. Sovjeti su čak sponzorisali bugarskog pisca Andreja Guljaškog da stvori ekvivalent Bonda sovjetskog bloka. Međutim, ko danas uopšte zna za Avakuma Zahova, iako on, na kraju jednog romana, gura Bonda u provaliju i sigurnu smrt?

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze književni primat Britanaca. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja. Crveni vrabac je baziran na istoimenoj prvoj knjizi trilogije Džejsona Metjuza, obavještajca koji je preko trideset godina radio za CIA. Metjuzova knjiga, međutim, obiluje stereotipima o Rusiji. Neće biti da se u Rusiji baš ništa nije promijenilo od doba Staljina! Zabrinjava činjenica da je ovakvo karikaturalno viđenje Rusije po svoj prilici većinsko u američkoj obavještajnoj zajednici.

Zbog toga ne treba da čudi ogroman broj penzionisanih obavještajaca koji su danima i noćima sa malih i velikih ekrana američkih televizijskih stanica ubjeđivali javnost da je američki predsjednik Donald Tramp ruski agent. Sada kada je dvogodišnja istraga specijalnog tužioca Roberta Malera, koja je koštala poreske obveznike (uključujući i mene) desetine miliona dolara, pronašla da za tako nešto nema dokaza, pitanje je da li će smoći snage da javno priznaju grešku ili će se praviti kao da se ništa nije desilo.

Niko ne spori da je uzbudljivo svijet posmatrati kroz prizmu špijunskog romana. Nije, međutim, dobro kada fikcija potpuno zamagli realnost. Budućnost planete može biti dovedena u pitanje.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

KGB i Jugoslavija

Objavljeno prije

na

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

 

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kraj apokalipse?

Objavljeno prije

na

Velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020

 

Posljednja sedmica decembra je svake godine svojevrsna kognitivna raskrsnica. Ukršta se naše razmišljanje o godini koja je prošla sa razmišljanjem o onoj koja dolazi. Upoređujemo ono što smo doživjeli sa onim što očekujemo da će nas tek snaći na trnovitom životnom putu. I pitamo se – hoće li nam biti bolje?

Prirodni je zakon da poslije noći, ma kako mračna i hladna ona bila, nastupi zora. Istorija isto tako poznaje periode mira i periode rata, periode procvata i periode propasti. Njegoš je govorio o čaši meda i čaši žuči. Sve je to opštepoznato.

Međutim, ono što se ne zna i što naravno predstavlja centar misterije je kada će to tačno otpočeti dugoželjena tranzicija, kada će se krenuti u pokret iz tame u svjetlo, iz minusa u plus. Jesmo li ovo dotakli dno ili ima još da se pada?

Sve ovo postaje posebno akutno ako se ima u vidu protekla 2020. U decembru prošle godine nije bilo nikakvih indikacija da će cijela planeta biti iznenada zavijena u crno, da će doći do blokada, izolacija i zatvaranja. Da će čak i običan izlazak na ulicu izgledati kao odlazak u ratnu zonu. Da se rodbina i prijatelji neće moći sresti mjesecima.

Tada su se striktno geopolitičke razmirice činile kao nešto najgore što može da ugrozi planetu. Simboli apokalipse su bili mogući ratovi, posebno na Bliskom Istoku ili Jugoistočnoj Aziji. Bijes Donalda Trampa, a ne virusna groznica, je bilo ono od čega se tresla globalna neoliberalna politička elita. O virusima je tada razmišljao samo mali broj ljudi, većinom oni koji nikad ne pišu kolumne jer im je služba da rade u sjenci. Sada o koronavirusu razmišlja svako, ali to ne predstavlja nikakvu utjehu. Godina 2020. je nepovratno njime obilježena. I za mnoge, izgubljena.

Prateći globalna zbivanja, već godinama su mi jasne dvije stvari. Prvo: „život dostojan čovjeka“ na našoj planeti zahtijeva reformatiranje tj. perestrojku postojećih ekonomskih odnosa i to ne samo iz moralnih, nego i iz strukturalnih razloga. Kapitalizam u svakom svom obliku, bilo da je neoliberalni ili državni, iza sebe ostavlja sprženu zemlju i u metaforičkom i u bukvalnom smislu, jer trka za profitom ubija svaku zajednicu. I drugo: istorijski gledano, takve sistemske promjene se dešavaju samo poslije velikih katastrofa i ratova.

Imajući ovo u vidu, neko možda može da vidi u globalnoj pandemiji koronavirusa upravo takvu vrstu sistemskog okidača poslije kojeg će nastupiti renesansno, novo doba ispunjenja ideala Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ili, barem, „razuzdane“ godine, kao što su bile dvadesete godine prošlog vijeka, godine čarlstona i velikog Getsbija. Drugim riječima, u svoj ovoj nesreći, neko može naći prostora i za malo radosti, ushićenja pred svijetlom budućnošću.

Dobro bi bilo da bude tako. Međutim, meni se čini da je takvo viđenje, iako inspirativno, ipak naivno. Koronavirus nije riješio niti jednu geopolitičku dilemu. Čak se desilo obratno. Pod krinkom pandemije, pojedine države su još više narušile ionako vrlo osjetljivu raspodjelu globalne moći. U isto vrijeme, odluke i propisi međunarodnih organizacija se sve više i više zanemaruju ako idu nauštrb nacionalnih interesa. Zbog toga izlazak iz karantina vezan za pojavu vakcina (kojih će vremenom biti veliki broj brendova) može dovesti do naglog skoka nasilja, kako unutar država (vlasti protiv opozicije), tako i u međudržavnim odnosima. Dodatni faktor nestabilnosti unosi i unutrašnja politička kriza u SAD-u koja svakim danom postaje sve ozbiljnija, kao i loši odnosi između država Evropske unije, opterećeni posljedicama Breksita.

Teorijski gledano, velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo