Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Književnost tajnog rata

Objavljeno prije

na

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze primat Britanaca, koji su izmislili književni žanr špijunskog romana. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja

 

Uz demokratiju i kapitalizam, Englezi su izmislili i književni žanr špijunskog romana. Smatra se da je ovaj žanr nastao krajem 19. vijeka u vrijeme kada se Velika Britanija našla pod geopolitičkim pritiskom evropskih kontinentalnih sila – Francuske, Njemačke i Rusije – i kada je britanska elita shvatila da mora konsolidovati borbeno-patriotski duh kod građana u pripremi za buduće ratne sukobe. Stoga su „loši momci“ prvih špijunskih romana bili subverzivni inostrani agenti ubačeni na britansko tlo da siju strah i nemir, a „dobri momci“ britanski džentlmeni-intelektualci koji bi zagarantovano, poput heroja iz bajki, osujetili sve perfidne planove i spasili voljenu državu iz kandži geopolitičkog ropstva.

O ofanzivnim dejstvima britanskih obavještajaca počelo se pisati mnogo kasnije jer je po viktorijanskim moralnim normativima džentlmenima bilo ispod časti da se bave špijunažom ili, nedajbože, da čitaju tuđa pisma. Međutim, ostaje činjenica da su mnogi od pisaca kontraobavještajnih špijunskih romana itekako imali obavještajnog iskustva sa terena. Tako je na primjer Vilijam Le Kju, jedan od najtiražnijih pisaca ovog žanra, još 1907. godine objavio vrlo zanimljiv izvještaj o putovanju kroz balkanske države, uključujući i Crnu Goru. Le Kju opisuje susret sa kraljem (tada još uvijek knjazom) Nikolom na Cetinju („gradu na nebu“) u kojem kralj Nikola izražava svoje divljenje Britanijom i opisuje je kao „jedinstveno najboljeg prijatelja.“ Naravno, to je upravo ono što je željela da čuje britanska publika. Ništa ne jača odanost i ljubav prema sopstvenoj državi nego uvjerenje da čak i lideri drugih država obožavaju njene postupke i dostignuća. Le Kjuova balkanska misija se, dakle, višestruko isplatila.

Poslije Drugog svjetskog rata, (još) jedan britanski pisac-obavještajac Ian Fleming osmišljava ličnost koja će postati globalni simbol moći britanske špijunaže, Džejmsa Bonda. Flemingove knjige i filmovi bazirani na njima koji se još uvijek snimaju – svi se sjećamo Casino Royala iz 2006. godine gdje se radnja tobože odvija u hotelu „Splendid“ – dominiraju svjetskim tržištem. Koliko god da je bila snažna propagandna mašinerija Sovjetskog Saveza i nadarenost sovjetskih pisaca, rat na polju ovog književnog žanra je bio izgubljen. Najveći uspjeh sovjetskog špijunskog romana i filma je protagonist romana Julijana Semjonova, Maks Oto fon Štirlic, ruski obavještajac infiltriran u Gestapo, koji je, iako još uvijek vrlo popularan u Rusiji i vrhu ruske vlasti, ostao potpuno nepoznat u ostalim djelovima svijeta. Sovjeti su čak sponzorisali bugarskog pisca Andreja Guljaškog da stvori ekvivalent Bonda sovjetskog bloka. Međutim, ko danas uopšte zna za Avakuma Zahova, iako on, na kraju jednog romana, gura Bonda u provaliju i sigurnu smrt?

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze književni primat Britanaca. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja. Crveni vrabac je baziran na istoimenoj prvoj knjizi trilogije Džejsona Metjuza, obavještajca koji je preko trideset godina radio za CIA. Metjuzova knjiga, međutim, obiluje stereotipima o Rusiji. Neće biti da se u Rusiji baš ništa nije promijenilo od doba Staljina! Zabrinjava činjenica da je ovakvo karikaturalno viđenje Rusije po svoj prilici većinsko u američkoj obavještajnoj zajednici.

Zbog toga ne treba da čudi ogroman broj penzionisanih obavještajaca koji su danima i noćima sa malih i velikih ekrana američkih televizijskih stanica ubjeđivali javnost da je američki predsjednik Donald Tramp ruski agent. Sada kada je dvogodišnja istraga specijalnog tužioca Roberta Malera, koja je koštala poreske obveznike (uključujući i mene) desetine miliona dolara, pronašla da za tako nešto nema dokaza, pitanje je da li će smoći snage da javno priznaju grešku ili će se praviti kao da se ništa nije desilo.

Niko ne spori da je uzbudljivo svijet posmatrati kroz prizmu špijunskog romana. Nije, međutim, dobro kada fikcija potpuno zamagli realnost. Budućnost planete može biti dovedena u pitanje.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DRUGA AMERIKA

Dubinski falsifikat

Objavljeno prije

na

Zatvorena i nedemokratska, dubinska država je vrlo opasna. Njeni eksponenti siju strah gdje god se u državnoj hijerarhiji nalazili, a na funkcijama su  najčešće  u vojsci, policiji, i obavještajnim službama. Razvoj digitalnih tehnologija pogoduje  nekažnjivosti djelovanja dubinske države. Gardijan je  tu  tehnologiju nazvao ,,mjestom gdje istina ide da umre”. Kritički pristup realnosti je  jedini spas

 

Već duže vrijeme u međunarodnoj političkoj i naučnoj javnosti je prisutan termin „dubinska država“ (deep state). Često preveden i kao „duboka država“ (po mom mišljenju, neadekvatno), tipično se definiše kao ,,država u državi“ tj. dio državnog aparata koji sprovodi politiku svojih sopstvenih interesa mimo ustavnih, zakonodavnih i drugih regulatornih okvira podložnih demokratskoj praksi i kontroli. U svojoj biti zatvorena i nedemokratska, dubinska država je vrlo opasna. Njeni eksponenti siju strah gdje god se u državnoj hijerarhiji nalazili, mada su funkcije koje obavljaju najčešće u vojsci, policiji, i obavještajnim službama.

Dubinska država svojim protivnicima razara političku i moralnu reputaciju, oduzima imovinu i živote, ne ostavljajući im nikakvu mogućnost za organizovani otpor. Ko se otvoreno suprotstavi dubinskoj državi, može mu se preko noći (ili dana) izgubiti svaki trag. Često se dešava da čak i lideri izabrani većinskom voljom da sprovedu neophodne političke i ekonomske promjene koje su u javnom interesu postaju žrtve mahinacija dubinske države. Mnogi vjeruju na primjer da američka dubinska država, oličena u saradnji između djelova američke obavještajne zajednice sa mafijom i kubanskim emigrantskim krugovima, stoji iza ubistava predsjednika Džona F. Kenedija 1963. godine i njegovog brata Roberta 1968. godine. Isto tako je moguće da sovjetska dubinska država stoji iza uspješnog puča protiv Hruščova 1964. godine i neuspješnog protiv Gorbačova 1991. godine. O jugoslovenskoj dubinskoj državi je, između ostalih, u svojim sjećanjima govorila  i Jovanka Broz.

Upotreba koncepta dubinske države u masovnim medijima dramatično je porasla nakon izbora Donalda Trampa za američkog predsjednika. Budući da je Trampova pobjeda bila neočekivana za veliki dio američkog političkog establišmenta i da je uzdrmala politički status kvo, ne iznenađuje to što je Tramp najčešće predstavljen kao protivnik dubinske države koji lako može postati njena žrtva. I, zbilja, dovoljno je čak i površno pogledati nedavno objavljenu knjigu bivšeg šefa CIA i NSA, generala Majkla Hejdena, memoare bivšeg nominalnog šefa američke obavještajne zajednice, generala Džejmsa Klapera, kao i medijske nastupe još jednog bivšeg šefa CIA, Džona Brenana, da bi se uvidio stepen snažnog animoziteta koji ispoljavaju prema Trampu. Može se pretpostaviti da nije mali broj njihovih političkih istomišljenika u obavještajnim i vojnim krugovima koji su, na dati signal, spremni da istupe protiv Trampa. Njihova podrivna djelatnost bi se jasno mogla okarakterizovati kao artikulacija interesa dubinske države s obzirom da je, po Ustavu, Tramp njihov vrhovni komandant.

Razvoj digitalnih tehnologija pogoduje atmosferi nekažnjivosti djelovanja dubinske države. U tom pogledu, najviše zabrinjava dokazani uticaj na javno mnjenje lažnih vijesti i falsifikata. Naravno, upotreba falsifikata da bi se stekla prednost u ratu ili miru nije ništa novo. Homer je na primjer prije više od dvije i po hiljade godine opisao mehanizam trojanskog konja. Međutim, najnovija vrsta falsifikata je toliko uznemirujuća da je, po analogiji sa jezivim funkcionisanjem dubinske države, nazvana dubinski falsifikat.

Radi se o tome da postoje kompjuterski programi koji mogu generisati lažni, ali vrlo ubjedljivi video snimak osobe koja kaže ili radi nešto što se u realnosti nije desilo. Da bi ukazao na ovakvu mogućnost manipulacije, režiser Džordan Pil je nedavno napravio video u kojem Barak Obama koristi vulgarnu riječ da opiše Trampa. Zbilja, bez upozorenja, teško je primijetiti da je ovaj video totalni falsifikat. Nije teško pomisliti što se može desiti na primjer u žaru predizborne kampanje, ako sličan (vulgarni ili rasistički) dubinski falsifikat o nekoj političkoj ličnosti procuri u javnost. Dok se dokaže da je snimak lažan, i izbori, a i mnogo više od toga, mogu biti izgubljeni.

U isto vrijeme, oni koji su zaista snimljeni u nekoj kriminalnoj radnji će sada još češće odbijati da prihvate odgovornost, pozivajući se na tehnologiju dubinskih falsifikata. Ne čudi stoga što je britanski list Gardijan nazvao ovu tehnologiju “mjestom gdje istina ide da umre.” Kritički pristup realnosti ostaje naš jedini spas.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Ko je protiv Amerike

Objavljeno prije

na

Rusija i Kina su opet zajedno. Zbog  žestoke podjele u okviru američke političke elite, zaboravlljena je  lekcija iz Korejskog rata.  Dio  (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, a dio  (trampovski)  pokušava da paktira sa Rusijom, protiv Kine. Pošto ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna

 

Krajem januara svake godine američka obavještajna zajednica publikuje izvještaj o globalnim prijetnjama američkoj državi. Ove godine je izvještaj bio značajno duži nego prošle, sa 28 stranica proširen je na 42. Da li se u svijetu zaista povećao rizik po američke nacionalne interese za 50 odsto ili se samo pojačala paranoja u američkim obavještajnim i političkim krugovima? Mislim da je u pitanju i jedno i drugo.

Izvještaj na prvo mjesto stavlja intenzivnu saradnju između Rusije i Kine i tvrdi da te dvije države nisu ovako blisko sarađivale još od sredine pedesetih godina prošlog vijeka. U stvari, saradnja između Rusije (SSSR) i Kine je bila na najvišem nivou početkom pedesetih, za vrijeme Korejskog rata, kada su se sjevernokorejske trupe, uz pomoć kineske armije i sovjetske avijacije, uspješno suprostavile međunarodnim snagama pod komandom američkih generala. Taj sukob je završen neriješeno i njegove posljedice su i danas jasno vidjive: Korejsko poluostrvo je  podijeljeno.

Iako nije uspjela da ostvari svoj naum, američka politička klasa je iz Korejskog rata izvukla važnu lekciju. Shvatila je da mora ozbiljno raditi na razbijanju saveza između SSSR i Kine jer jedino tako može postići trajne geopolitičke uspjehe. I, zbilja, već krajem pedesetih godina počinju ideološka trvenja između SSSR i Kine (u kojima je i Jugoslavija imala ulogu) koja kulminiraju u otvorenom sukobu na sovjetsko-kineskoj granici na ostrvu Damanski 1969. Poslije toga nije bilo previše teško američkom predsjedniku Ričardu Niksonu i njegovom savjetniku Henriju Kisindžeru da “otvore” Kinu za saradnju sa SAD-om i uključe je, kao izvor jeftine proizvodnje i radne snage, u zapadne ekonomske tokove. Imajući u vidu kasnija dešavanja, može se čak reći da je SSSR, kad je “izgubio” Kinu tj. njen ogromni ekonomski potencijal, osudio sebe na propast, što se i desilo 1991.

Sada izgleda kao da je napravljen puni krug. Rusija i Kina su opet zajedno. Zašto je zaboravljena skupo plaćena lekcija? Vjerujem da je razlog tome žestoka podjela u okviru same američke političke elite. Jedan dio elite (klintonovski) je želio da nastavi globalističku politiku saradnje sa Kinom, a protiv Rusije, dok drugi dio elite (trampovski), u želji da izmijeni državnu ekonomsku politiku u korist nacionalnog jačanja, pokušava da paktira sa Rusijom, a protiv Kine. S obzirom da ni klintonovski ni trampovski dio nemaju potpunu prevagu u državnim institucijama, šalju se kontradiktorni signali i spoljnopolitička agenda postaje iracionalna.

Upravo je iracionalnost najveći grijeh u politici, a posebno kada su u pitanju velike sile. Ona stvara atmosferu nepredvidljivosti i nepovjerenja i gura ostale velike sile u neku vrstu saveza protiv nestabilnosti. To se odražava u sve prijateljskijim odnosima između ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Si Džinpinga. Objektivno gledano, Rusija je čak i više “ugrožena” širenjem kineskog ekonomskog uticaja nego SAD. Međutim, razlika je u tome što sa Kinom, ona može postići dogovor zasnovan na zajedničkim interesima, dok sa SAD-om, to više nije moguće. Ideološka ostrašćenost i paranoja kolaju kuloarima Vašingtona.

U sličnoj su situaciji i američki saveznici u Evropi. O krizi u NATO-u javno govore i zvaničnici NATO-a, dok je Evropska komisija u više-manje otvorenom sukobu sa Trampovom administracijom. Njemačka insistira na izgradnji gasovoda “Sjeverni Tok 2,” a Francuska na poštovanju nuklearnog dogovora sa Iranom. Tramp je agresivno i protiv jednog i protiv drugog i aktivno pozicionira Poljsku kao svog igrača u Evropskoj uniji. To je vjerovatno početak kraja evropskih integracija.

Nema sumnje da će se ova geopolitička prelamanja reflektovati i na Balkan. U navedenom izvještaju se čak pominje i mogućnost izbijanja vojnog sukoba tokom ove godine. Ne iznenađuje što izvještaj svaljuje svu krivicu za balkanske nevolje, jad i čemer na Rusiju, ali je stara istina da je za rat, kao i za tango, uvijek potrebno dvoje.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

2019: mir ili rat?

Objavljeno prije

na

Godina koja je na izmaku se u geopolitičkom smislu može smatrati kao tranziciona.Nijedan rat – a trenutno u svijetu postoji desetak sukoba u kojima je, u svakom od njih,  ove godine poginulo više od hiljadu ljudi (najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu)–nije okončan, ali, u isto vrijeme, nije otvoren nijedan novi ratni sukob. Dok je na primjer u Siriji došlo do određenog smirivanja situacije, situacija se u Avganistanu pogoršala. Bliski istok je nastavio da gori nesmanjenom žestinom.

Čak i povlačenje američkih vojnika iz Sirije i (donekle) iz Avganistana koje je nedavno najavio američki predsjednik Donald Tramp nije ništa više od taktičke kalkulacije. Iran ostaje američki strateški neprijatelj broj jedan u regionu i nema nikakvih naznaka da će SAD izmijeniti strategiju orijentisanu na svrgavanje postojeće vlasti u toj zemlji. To znači da su dalji sukobi neminovni. U isto vrijeme, daleko su od rješenja i ratovi u Jemenu, Somaliji, Libiji i Ukrajini. U stvari, tranzicija koja je obilježila ovu godinu nema ništa pozitivno u sebi. Očigledno je da se ide od lošeg ka gorem.

U geoekonomskom smislu isto tako se naziru veliki problemi. Mnogi ekonomisti vjeruju da globalna finansijska kriza koja je počela 2007. godine uošte nije okončana nego je njen najveći udar samo privremeno odložen monetarnim mjerama centralnih banaka usmjerenim na simptome, ali ne i na uzroke krize. I zbilja dešavanja na svjetskim berzama posljednjih dana ukazuju da se kriza ponovo nazire, akcije gube na vrijednosti, a mnoge kompanije ulaze u rizik bankrota. Cijena nafte i drugih energenata nepredvidivo varira (i pored dogovora nekoliko ključnih država), a to je jasan znak problema u rastu globalne ekonomije. Manje rasta znači veću nezaposlenost, siromaštvo, očaj.

Ako se sistemno sagledaju dešavanja u svjetskoj istoriji u posljednjih pet vjekova, nije teško uočiti sljedeći trend: ekonomska kriza, veliki rat, ekonomski rast i razvoj. Najupečatljivi primjer  su naravno tri „zlatne decenije“ poslije Drugog svjetskog rata, mada ni naglo bogaćenje zapadnih korporativnih struktura poslije završetka Hladnog rata u Evropi ne treba zanemariti. Ipak, izgleda da se iz bivšeg socijalističkog bloka izvuklo sve što je moglo stimulisati globalni ekonomski rast, a širenje na nova tržišta i resursne baze je onemogućeno jačanjem nacionalno-orijentisanih elita na širem prostoru Evroazije. Upravo u obračunu između ovih elita i snaga globalističkog neoliberalnog kapitalizma i leži opasnost od novog velikog rata.

Nema sumnje da će 2019. godina donijeti dodatna zaoštravanja, uz vrlo moguće otvaranje novih žarišnih tačaka. Područje tzv. Zapadnog Balkana i bivše centralnoazijske republike SSSR-a su na vrhu liste kandidata. Korumpirani, autoritarni režimi, osiromašeno stanovništvo, ideološka konfuzija i neznanje, zavisnost od moćnih globalnih igrača, sve su to sigurni sastojci za izbijanje nasilja. Crna Gora tu ne predstavlja nikakav izuzetak. Njena ranjivost je više nego očigledna. Kao i uvijek u sličnim situacijama, vrhuška će svoje familije i novac evakuisati na vrijeme, a narod će ostati da strada.

Suočen sa raspadom parlamentarne demokratije i formiranjem fašističkih režima u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši formulisao je ideju koja, čini mi se, još uvijek dobro odražava stav neophodan savremenoj ljevici  – „pesimizam intelekta i optimizam volje“.To znači da i pored toga što izgleda da nema izlaza iz date situacije i da je najgora opcija na horizontu, treba djelati u skladu sa humanističkim principima jednakosti i solidarnosti. Iz humane kolektivne akcije koja se poduzima može se roditi nova dimenzija, novi subjekt koji mijenja sve. Ontološki gledano, svijet nije zatvoren sistem, u  momentima krize, na značaju dobijaju čak i najsitniji detalji, najobičnije svakodnevne odluke. Rat nikada nije neminovan.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo