Povežite se sa nama

FOKUS

Ko je osnovao „Morinj“?

Objavljeno prije

na

Uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, presjeći Jadransku magistralu na više mjesta na odsjeku Slano-Prevlaka, blokirati s kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku – stoji u prijedlogu Direktive za napad Op.Br.2 str.pov. br. 32-1 general-potpukovnika Jevrema Cokića od 29. septembra 1991. godine. Cokić je u to vrijeme bio komandant 2. operativne grupe Jugoslovenske narodne armije (JNA) s štabom u Kifinom Selu kod Trebinja. Svoj prijedlog napada (koji započinje sa: ,,Odlučio sam…”) dostavio je Cokić načelniku Generalštaba Oružanih snaga SFRJ general-pukovniku Blagoju Adžiću. Prijedlog Cokićeve napadne operacije je odobren i dejstva JNA su započeta 1. oktobra 1991. u pet sati izjutra.

RATNI CILJ: Napad JNA, s naznačenim rokom izvršenja od dva-tri dana, trebalo je obaviti u dvije etape. U prvoj etapi izbiti na morsku obalu i presjeći Jadransku magistralu, blokirati Dubrovnik. Zatim, u drugoj etapi, „potpuno razbiti, prisiliti na predaju i razoružati snage neprijatelja i biti u gotovosti za prenošenje napadnih dejstava u zapadnu Hercegovinu”.
Što je bila generalna zamisao ovog JNA napada? Odgovor je dao ondašnji šef Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) general armije Veljko Kadijević, u knjizi Moje viđenje raspada:Vojska bez države:
,,Blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima u dubini Hrvatske a izbijanje u dijelu Ston-Pelješac predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanju ka Splitu”, zapisao je Kadijević. U citiranoj knjizi on definiše ,,osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.
Zbog čega se pominje Split? U Splitu se 1991. nalazilo sjedište Vojno-pomorske oblasti (VPO) JNA koja je bila podijeljena na flotu (udarne pomorske snage), 9. kurpus (Knin) i tri vojno-pomorska sektora (VPS), od kojih je 9. VPS Boka bio u Kumboru (Herceg-Novi). Iako je područje Dubrovnika od kraja 1960-ih, zbog razvoja turizma demilitarizovano, ono je bilo sastavni dio tzv. jadranskog vojišta nad kojim je splitska VPO imala strategijski nivo komandovanja.
Najbliži Dubrovniku je bio 9.VPS iz Kumbora koji je 1991, kao komponenta 2. operativne grupe JNA, bio i nosilac ,,ofanzivnih dejstava”. U sastavu 9. VPS-a nijesu bile samo pomorske snage i obalska artiljerija već i 472. motorizovana brigada iz Trebinja koja je iz zaleđa predvodila napad na Dubrovnik. Okupaciju naselja i komunikacija u dubrovačkoj regiji sprovodile su komande i jedinice 9. VPS-a, uključujući hapšenja i privođenja do tzv. sabirnih logora na teritoriji Crne Gore.

LOGORI: U procesu protiv Mlađena Govedarice, Iva Gojnića, Zlatka Tarlea, Špira Lučića, Bora Gligića i Iva Menzalina (još u bjekstvu), bivših aktivnih i mobilisanih pripadnika JNA, odnosno 9. VPS-a, zbog ratnih zločina u logoru Morinj (kod Kotora), koji je nadavno započet pred Višim sudom u Podgorici, sada se utvrđuje odgovornost jer su navodno ,,naređivali i vršili mučenje, nečovječno postupali i nanosili velike patnje ratnim zarobljenicima i civilima dovođenim sa dubrovačkog područja”. Zatočenici Morinja, njih ukupno 169 (svega petina su bili pripadnici hrvatskih vojno-policijskih snaga), nakrcani su unutar tri montažna skladišta i podvrgnuti stravičnoj psihičkoj i fizič¬koj torturi (svjedočenja su sabrana u knjizi Sjećanja dubrovačkih logoraša).
Za druga dva logora na teritoriji Crne Gore još uvijek nije podignuta optužnica. Sabirni logor JNA u zoni odgovornosti 9. VPS-a, postojao je i u motelu Vinogradi (Njivice, Herceg-Novi). Iz dostupne dokumentacije, vidi se kako je logor Vinogradi ustrojen 28 novembra 1991. odlukom SSNO-a. U Vinogradima i na njegovom parkingu dovožena su opljačkana vozila, oprema s aerodroma Čilipi, umjetinička djela, štamparija, namještaj i pokućstvo iz privatnih domova i hotela… otuda se razvlačilo širom Crne Gore i Srbije.
U optužnici protiv Slobodana Miloševića pred Haškim sudom (odjeljak Protivpravno zatočenje, zatvaranje, mučenje i druga nehumana djela), navodi se, kao još jedan logor, i ,,kasarna u Kumboru, tranzitni zatočenički objekat kojim je upravljala JNA, u kome se nalazilo i mnoštvo zatočenika koji su tu držani dugoročno”.

KOMANDNI LANAC: Iz optužnice koju zastupa specijalna tužiteljka Stojanka Radović, sada je poznato kako je logor Morinj formiran 3. oktobra 1991. godine – svega tri dana nakon početka JNA napada – te da je postojao do 18. avgusta 1992. godine.
Komandant Ratne mornarice 1991. je bio admiral Mile Kandić. Na dan formiranja Morinja, komandant 9. VPS-a je bio kapetan bojnog broda (pukovnik) Krsto Đurović, koji je poginuo 5. oktobra 1991, kako je službeno saopšteno, prilikom udesa vojnog helikoptera. Skupa s Đurovićem, u tom je helikopteru bio i general Cokić, koji je zadobio teže tjelesne povrede (sada penzioner u Beogradu). Umjesto Đurovića, za komandanta 9. VPS-a je imenovan viceadmiral Miodrag Jokić (dotadašnji ministar odbrane Srbije, pred Haškim sudom osuđen na sedam godina zatvora) a načelnik štaba 9. VPS-a je ostao mornarički pukovnik Milan Zec (u Hagu oslobođen optužbi). U štabu Kifino Selo, Cokića je do 14. oktobra 1991. zamijenio general-potpukovnik Mile Ružinovski, Adžićev pomoćnik, šef Prve uprave (operativno-štabno planiranje) Generalštaba, kada je za zapovjednika 2. operativne grupe imenovan general-potpukovnik Pavle Strugar (do tada načelnik štaba Teritorijalne odbrane Crne Gore, osuđen u Hagu na osam godina zatvora).
Ratni cilj JNA kod Dubrovnika ostvaren je djelimično; regija je okupirana, ali daljeg JNA prodora ka Splitu, sjedištu VPO, nije bilo. Brodovlje JNA i jedinice iz hrvatskih luka su evakuisani u Crnu Goru, pa je odlukom tadašnjeg krnjeg Predsjedništva SFRJ, kao Vrhovne komande, 30. decembra 1991. ukinuta VPO Split i u Kumboru formirana nova Komanda Ratne mornarice. Iz Splita je evakuisana i kompletna Komanda VPO, uključujući i Odjeljenje bezbjednosti (KOS) kojim je rukovodio mornarički pukovnik Ljubiša Beara (vidi detaljnije u boksu).

ULOGA KOS-a: Po prirodi posla, ,,operativni rad” s zarobljenicima u logoru Morinj je spadao u nadležnost Uprave bezbjednosti SSNO-a (KOS i vojna policija). U periodu dok je Morinj postojao, načelnici Uprave bezbjednosti (poznata i kao 12. uprava SSNO-a) su bili generali Marko Negovanović, Aleksandar Vasiljević i Nedjeljko Bošković (kasnije i savjetnik crnogorskih ministara unutrašnjih poslova).
,,General Vasiljević, dao nam je instrukcije kako da ispitujemo zarobljenike, šta da ih pitamo”, kazao je optuženi Tarle, rezervni oficir KOS-a. Prema dosad poznatim činjenicama, oformljena je specijalna kontraobavjštajna grupa za ispitivanja u Morinju kojom je rukovodio oficir Mirsad Krluč. Glavni oficir
KOS-a (načelnik Odsjeka bezbjednosti) 9. VPS-a, do dolaska Beare, u Boki kotorskoj bio je kapetan korvete (major) Huso Kunić.
Optuženi mornarički pukovnik Govedarica, sebe je opisao kao oficira KOS-a koji je prije rata obavljao obavještajne zadatke u Dubrovniku (KOS je u Dubrovniku, uprkos ,,demilitarizaciji” područja, oduvijek imao poseban detašman). Na suđenju je izjavio kako je u Morinj ,,prvi put došao krajem septembra 1991. godine, jer je trebalo utvrditi da li tu postoji mogućnost da se formira centar”. Uz diskretnu pomoć tehničara KOS-a, isljeđivanja zarobljenika su snimana radi pravljenja kompromitujućeg materijala.
,,Vrbovanje je težak posao, vrlo težak posao, gospođo”, kazao je Govedarica specijalnoj tužiteljki. Govedarica tvrdi kako ,,postoje zapisnici sa saslušanja” i da su ,,zapisnici dostavljani načelniku bezbjednosti, a jedan primjerak je išao i Upravi bezbjednosti”, na adresi SSNO, Beograd.

ODGOVORNOST: Dosad je, od strane optuženih, potvrđeno kako je viceadmiral Jokić bio u obilasku Morinja a kako je pukovnik Zec (1994-2000. i komandant Ratne mornarice, penzionisan s činom admirala) iz Morinja naručivao zarobljenike za razmjenu.
,,Protiv Govedarice i mene se pokreće istraga, dok za Zeca, Jokića i Strugara niko ne pita, iako su komandovali”, kazao je pukovnik JNA u penziji Radomir Goranović (na kraju nije optužen, iako je priznao da je lično ispitao 49 zatvorenika u Morinju, ,,bez ikakve prisile”).
Vrhovni državni tužilac, Vesna Medenica, rekla je 2007. kako o logoru Morinj ,,vojna mornarica ističe da logor u Morinju nije bio pod njenom, već pod ingerencijom vojne komande u Beogradu”.
Međutim, u optužnici, Mornj nije definisan kao ,,logor”, nego kao ,,Centar za prihvat zarobljenika”; optuženi Tarle je Morinj preciznije imenovao – „Centar za ispitivanje zarobljenika”.
To nije konačan popis kontradiktornosti. Opšti napad JNA s kopna, mora i iz vazduha na Dubrovnik i okolinu (vidi gorecitirani JNA dokument Direktiva za napad Op.Br.2) tužiteljka Radović je opisala kao „oružani sukob u Hrvatskoj”! Ratno stanje, po Ustavu i zakonima SFRJ, 1991. nikada nije bilo proglašeno, niti je Hrvatskoj, od strane SFRJ ili Crne Gore, službeno objavljen rat. Hrvatski zarobljenici Morinja su počev od 3. oktobra 1991. i dalje bili građani SFRJ. Na teritoriji Crne Gore su, u to vrijeme, postojalii zakoni, legalni sudovi i tužilaštva, zatvori i pritvori. Na osnovu kojeg propisa i čijom odlukom je osnovan Morinj?
JNA je, shodno tadašnjim pravnom uređenju, imala ovlašćenja da nad ratom zahvaćenim teritorijama sprovodi propise vojske i zakone države, ali Morinj kod Kotora, nije bio ,,ratom zahvaćena teritorija”.
Otuda i pitanje: Zbog čega se u podgoričkom Višem sudu sada sudi samo nižerangiranoj grupi navodnih mučitelja a ne i protagonistima zločina osnivanja jednog divljeg JNA mučilišta?

Vladimir JOVANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sagledaju poznate okolnosti o načinu na koji je pripreman Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore, može se zaključiti da ga  je Srpska pravoslavna crkva usaglašavala sama sa sobom

 

Kako vrijeme odmiče nova vlast, sve brže, mijenja proklamovane prioritete. Jesenas su govorili o zakonu o lustraciji i zakonu o preispitivanju porijekla imovine. Zimus, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, najavljivan je budžet za 2021. i set zakona koji će pokrenuti borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I dalje ih očekujemo, svakodnevno svjedočeći o potrebi da se postupci, procedure i međusobni odnosi izvršnih i zakonodavnih vlasti urede zakonima o vladi i skupštini. Pa ipak, dolazak proljeća obilježili su, privremeno obustavljeni, pokušaji izmjene kriterijuma za dobijanje crnogorskog državljanstva i najave formalizacije novih odnosa vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC). A tenzije rastu, na zadovoljstvo onih koji su navikli na lov u mutnom.

Sve je spremno za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC, pohvalio se premijer Zdravko Krivokapić.

„Razgovarao sam sa njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem i uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja Ugovora“, tvitnuo je premijer. Uz opasku: „ Ovo pitanje ne smije biti predmet politizacije ili podmetanja, ne bi li se ostvario koji politički poen“. Premijer Krivokapić je morao biti svjestan da je to pitanje, odavno, izašlo iz okvira rutinskih odnosa države i jedne vjerske zajednice. A ako slučajno nije imao tu spoznaju, to su mu stavile do znanja već prve reakcije na najavu potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC.

Sa prvim najavama potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC susreli smo se još sredinom marta. Muštulugdžija je bio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Insistirajući kako je SPC jedina tradicionalna crkva sa kojom država nije sklopila temeljni ugovor o saradnji, Leposavić je kazao da će se uskoro otkloniti i ta diskriminacija. Ministar se nije sjetio da se država sa istim ili još većim stepenom diskriminacije odnosi i prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC), i pored njene viševjekovne tradicije i utemeljenosti. Pošteno govoreći, od njega to nijesmo ni očekivali.

,,Ministarstvo, zajedno s pravnim ekspertima i predstavnicima Crkve, uspješno je obavilo dijalog i usaglasilo tekst budućeg sporazuma, pa su sada stvoreni svi uslovi da se ovaj sporazum potpiše”, rekao je Leposavić za beogradsku Politiku. „Predstavnici ministarstva i Vlade prekinuli su praksu ucjenjivanja Crkve, brinući prevashodno o tome da temeljni ugovor bude u skladu s Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“.

Na istu temu Leposavić se osvrnuo i početkom aprila, nakon što je objelodanjen njegov sukob sa premijerom. Pohvalio se nadljudskim naporima koje je uložio kako bi se u najkraćem roku usvojio novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti (po istom scenariju po kome je to, godinu ranije, radio DPS sa satelitima). Onda je  najavio: ,,Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zadržimo se za sada, ipak, na onome što je nedvosmisleno poznato. Vlada je, krajem marta, zadužila MUP da „u roku od sedam dana“ pripremi i dostavi na odlučivanje izmjene važeće Odluke kojom se preciziraju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom. To je urađeno nakon analize postojećih propisa i zaključka da je Oduka, usvojena 2008, u suprotnosti sa Zakonom o državljanstvu. Zakon propisuje da se državljanstvo prijemom može dobiti nakon što podnosilac zahtijeva „u Crnoj Gori zakonito i neprekidno boravi 10 godina“. Uz ispunjenje još sedam propisanih kriterijuma.

Odlukom koja je trebala da preciznije definiše propisane uslove taj rok je produžen na 15 godina. Tako što je kao neophodan uslov propisano 10 godina „stalnog nastanjenja“, odnosno trajnog boravka. A dozvola o trajnom boravku se, prema Zakonu o strancima, može dobiti tek poslije pet godina neprekidnog privremenog boravka u Crnoj Gori.

„Želimo da ispravimo jednu nezakonitu Odluku“, objašnjavali su iz MUP-a, tvrdeći da njihov naum neće značajnije uticati na faktičko stanje kada je u pitanju broj crnogorskih državljana (on, od referenduma, raste za dvije hiljade godišnje, u prosjeku).

U opoziciji nijesu bili tog mišljenja. Ili su priču o izmjenama Odluke o državljanstvu prijemom, dočekali kao šansu za dodatno podizanje tenzija i produbljavanje rovova između patriota pod njihovom kontrolom i novih vlasti. DPS  je sjednicu predsjedništva održanu 7. aprila, navodno, posvetio problemima sa Zakonom o državljanstvu poručujući da će nacionalne i državne interese Crne Gore braniti svim sredstvima. „Aktuelna parlamentarna većina jeste osvojila potrebnu većinu da bi formirala Vladu kako bi vodila unutrašnju i spoljnu politiku, ali to ne znači da je dobila pravo da svojim djelovanjem obezdržavi Crnu Goru i uvede je u velikosrpski nacionalni projekat“, stoji u saopštenju sa tog sastanka. „Odluka kojom se mijenjaju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva je u direktnoj suprotnosti sa državnim interesima“, ocijenile su i Socijaldemokrate. Poslanik Damir Šehović je ustvrdio kako je glas za takvu promjenu „glas za izdaju sopstvene države“.

Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, među potencijalnim aplikantima za crnogorsko državljanstvo sa stalnom dozvolom boravka kojima bi se, izmjenama postojeće Odluke, mogao skratiti rok za sticanja tog prava nalazi se i 900 djece „čiji je jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, crnogorski državljanin i ima prebivalište u Crnoj Gori ili čija oba roditelja, u trenutku njegovog rođenja, imaju odobren stalni boravak; ili čiji jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, ima odobren stalni boravak, a drugi roditelj je nepoznat ili je umro”. Može li pomoć toj djeci da dođu do državljanstva biti izdaja sopstvene države? Ili je to, zapravo, ulaganje u njenu budućnost?

S druge strane, a na istom spisku do koga je Monitor došao, nalazi se i blizu 3.800 stranih preduzetnika, većinskih vlasnika i izvršnih direktora ovdašnjih preduzeća koji bi, ukoliko to požele, mogli doći do crnogorskog državljanstva. Pet godina prije nego što su to očekivali. Tu im mogućnost nijesu dali Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović, već bivše DPS vlasti.

Ne znamo ima li među njima onih kojima bi to državljanstvo moglo poslužiti kao garancija da neće biti izručeni u zemlje iz kojih su pobjegli zbog privrednog ili nekog drugog kriminala. Ali na to se mora ozbiljno računati. Kada kažu da potencijalni državljani moraju proći provjeru ANB-a i dobiti potvrdu da nijesu „smetnja za bezbjednost i odbranu Crne Gore”, sjetite se kako je tu potvrdu dobio i Darko Šarić, u isto vrijeme dok se u dokumentima policije vodio kao bezbjednosno interesantna osoba za koju se pretpostavljalo da se bavi međunarodnim švercom narkotika.

Uz preduzetnike, izmjena Odluke mogla bi ubrzati put do državljanstva i strancima – vlasnicima nekretnina. Doduše, trenutno samo njih nešto više od 1.800 ima prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, ali bi se taj broj, u perspektivi, mogao i desetostruko uvećati. Posebno, ukoliko bi to bio politički interes vlasti zemalja iz kojih dolaze.

Između ovih „ekstrema“ javnost je pažnju usmjerila na nekadašnje izbjeglice i raseljena lica koja su u Crnu Goru, početkom posljednje decenije prošlog vijeka, stigla iz Albanije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Riječ je o desetinama hiljada ljudi koji su, uglavnom, već riješili svoj status. Crna Gora, praktično, 25 godina nema vladu u kojoj neko od ministara ili njihovih pomoćnika nije, u nekom trenutku, imao status izbjeglog ili raseljenog lica. Nezvanično, baš uoči referenduma o nezavisnosti, imali smo u vladi i ministra koji nije imao pravo glasa – pošto nije bio državljanin Crne Gore. Dok skupljači sigurnog glasa nijesu uočili problem. I riješili ga preko noći. Isto je i u parlamentu.

Tek pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio.

Odlukom bivših DPS vlasti, raseljeni i izbjegli sa prostora bivše SFR Jugoslavije od 2011. imaju status stalno nastanjenih građana. I oni već od ove godine stiču uslov za podnošenje zahtjeva za prijem u crnogorsko državljanstvo. Bez pomoći ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ili bilo koga drugoga. Riječ je o nepunih 10.000 osoba. Plus nešto više od 14.000 građana bivših SFRJ republika koji su već imali prijavljeno prebivalište i crnogorsku ličnu kartu. Druga je priča da li će oni to pravo željeti da ostvare, odričući se matičnog državljanstva. Ili ga zadržavajući, tajno i nezakonito, što je takođe mogućnost sa kojom smo se, u praksi, često susretali.

Zemlje iz okruženja državljanstva dijele „šakom i kapom“, u nastojanju da brojnošću ojačaju položaj svoje nacionalne zajednice. Po pravilu, na račun nekoga drugog.

U isto vrijeme kada i Crna Gora, i Srbija je (2007) pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je upis u državljanstvo Srbije omogućeno „pripadnicima srpskog naroda“ bez obzira na njihovo prebivalište ili i drugo državljanstvo „ukoliko podnesu pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. U pripremi tog zakona naglašavano je kako bi „Srbi iz bivših jugoslovenskih republika mogli da predstavljaju značajan resurs u svakom pogledu za državu Srbiju…“. A tadašnji ministar policije u vladi Vojislava Koštunice, Dragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. „Niko neće imati pravo da provjerava ko je od Srba iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo“, objasnio je. I ta je odluka, uvjerile su se i nove crnogorske vlasti, i danas na snazi.

Vlasti u Srbiji, naravno, dobro  razumiju posljedice takvog postupanja. Neku godinu prije usvajanja tog Zakona, javno su se usprotivili naumu Mađarske da državljanstvo da vojvođanskim Mađarima, tumačeći to kao najavu „teritorijalnih pretenzija“ sjevernog susjeda.  Baš kao što danas, na našeg sjevernog susjeda, gleda veći dio crnogorske opozicije. I ne samo oni.

A, opet, svi znamo makar jednu osobu koja Crnoj Gori nije dala manje od nas, ali nema zakonsko pravo da predaje u školi ili se zaposli u državnoj administraciji. Pošto nema crnogorsko državljanstvo. Koje imaju njihov bračni drug, djeca, roditelji… Čujmo jedni druge, za početak.

 

Čovjek ili glas

U sjenci nedonijete Odluke i protesta koji su je pratili, ostale su najave donošenja Zakona o registrima boravišta i prebivališta.

O tom prijedlogu tek će se razgovarati na najavljenoj javnoj raspravi i u parlamentu. Poznat je, ipak, naum predlagača da birački spisak pročisti tako što će iz njega izbrisati sve one koji u Crnoj Gori borave samo na papiru, tako što se nijesu odjavili onda kada su odlučili da život, privremeno ili trajno, nastave van granica domovine.

Problem je evidentan – Crna Gora ima oko 750.000 državljana i jedva 100–120.000 manje onih koji u ovom trenutku imaju prijavljeno prebivalište u njoj. To bi značilo da naša disjapora „teži” nepunih sto hiljada duša. Svi znamo da je broj mnogo veći.

Čuli smo iz DF kako ti glasači iz Luksemburga partijama aktuelne opozicije, a prije svega nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca, donose tri mandata (!?). Opet, lideri partija koji sve češće, javno, po mišljenje idu u Beograd, ne govore o eventualnim mandatima koje njima, na isti način, donose glasači iz Srbije i Bosne (RS). Pravila su bila jasna: na izborima može glasati samo punoljetni crnogorski državljanin koji ima prijavljeno prebivalište. Nema, međutim, nikakve sankcije za one koji ta pravila krše. Ni za one koji kao „mještani” u mjesto boravka dolaze samo na glasanje i, eventualno, odmor. Kao ni za one koji su imaju dva ili tri državljanstva i, po potrebi, idu i glasaju tamo gdje im partija naredi. Ili se dobro plati.

Logično je da državljanin Crne Gore iz Srbije ima ista prava i obaveze (pa i ograničenja) kao i onaj koji boravi u Luksemburgu/Njemačkoj/SAD. Ali ne treba smetnuti s uma da su Luksemburžani, u dobroj mjeri, otjerani sa svojih ognjišta. Što, prije tridesetak godina, konkretnim nasiljem prema pripadnicima manjinskih naroda (i danas nas poruke mržnje znaju dočekati sa fasada u vlasništvu „nepodobnih”), što konstantnim održavanjem siromaštva u krajevima koji su većinski naseljeni nepravoslavnim življem. Sjetite se sa kojom smo lakoćom „prečuli” podatak da je vrijednost javnih radova u Ulcinju, po stanovniku, hiljadu puta manja nego u Mojkovcu. I da iznosi jedan euro po stanovniku godišnje.

Zato bi se ovom pitanju trebalo prići sa posebnom pažnjom. I senzibilitetom ljudi kojima čojstvo i junaštvo ne predstavlja samo lektiru.

 

Stranci u Crnoj Gori

Prema podacima koje je Monitor dobio od MUP-a, ukupan broj stranaca koji boravi u Crnoj Gori na privremenom ili stalnom boravku je 59.001 (28.062 – privremeni; 30.939 stalni boravak).

Stalni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju trenutno stalni boravak, odluka se neće reflektovati na njih 9.952 zato što su ta lica dobila stalni boravak kao raseljena (BIH I RHR), odnosno interno raseljena lica (Kosovo).

Takođe, odluka se neće reflektovati na 14.145 stranaca (u pitanju su državljani država nastalih na prostoru bivše SFRJ, koji su imali prijavljeno prebivalište i ličnu kartu izdatu od nadležnog organa u Crnoj Gori, i koji su danom stupanja na snagu Zakona o strancima, po službenoj dužnosti upisani u evidenciju stranaca sa stalnim boravkom.

Ostalih 6.842 stranaca koji imaju stalni boravak su potencijalni kanditati da u narednih pet godina dobiju crnogorsko državljanstvo, u zavisnosti od toga kada im je odobren prvi privremeni zakoniti i neprekidni boravak.

Privremeni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju privremeni boravak, stanje je sljedeće:

  • Boravak po osnovu spajanja porodice – 9.816 (potencijalni kanditati, ali samo oni koji su u braku sa crnogorskim državljaninom).
  • Produženi boravak po osnovu spajanja porodice (autonomni boravak) – 110 (potencijalni kanditati).
  • Školovanje – 367 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Učešće u programima međunarodne razmjene učenika i studenata ili drugim programima mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Specijalizacije, stručno osposobljavanje ili praktična obuka stranaca – 7 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Naučno-istraživački rad – 3 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Liječenje – 54 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Humanitarni razlozi – 13 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu, odluka ih ne isključuje).
  • Korišćenje i raspolaganje pravom na nepokretnosti koju posjeduje u Crnoj Gori – 1.866 (ovo su potencijalni kandidati).
  • Obavljanja vjerske službe – 51 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu).
  • Obavljanja volonterskog rada u okviru Evropske volonterske službe mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Lica bez državljanstva – 1 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje – ovo su potencijalni kandidati).
  • U drugim slučajevima u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom – 253 (ovo su potencijalni kandidati: npr. lica koja dolaze da pružaju poršku CG u evropskim integracijama shodno međunarodnim ugovorima ili stranci koji borave čitavu godinu u luci na jahtama shodno zakonu o jahtama).

Privremeni boravak po osnovu rada

Od ukupnog broja stranaca koji imaju dozvolu za privremeni boravak i rad, stanje je sljedeće:

  • 486 stranaca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad, koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine, Ona se može produžiti najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 91 stranac ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 463 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka ugovorenih usluga, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 718 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad radi kretanja lica unutar stranog privrednog društva; dozvola se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka poslova, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • treba pomenuti još 3.786 dozvola koje su izdate izvršnom direktoru privrednog društva i preduzetniku, koji su registrovani u Crnoj Gori u skladu sa zakonom kojim se uređuju oblici obavljanja privrednih djelatnosti i njihova registracija. Među ovim strancima može biti budućih aplikanata za državljanstvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo