Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ko je sljedeći

Objavljeno prije

na

Nekako zakonomjerno – kad god se desi udar na neposlušne grupe, propaganda nastoji da to prikaže kao incident, slučajnost, koja nema veze sa ambijentom u kome živimo. Jer, ovdje je sve u najboljem redu: cvjeta demokratija, zemlja izlazi iz recesije i napreduje ka Evropi.

Prijeteća pisma upućena vrhu Vijesti, TV Vijesti i profesoru Milanu Popoviću, osudili su predstavnici opozicionih partija, SDP-a i Igor Lukšić iz vladajuće DPS. Stigle su i prve reakcije iz inostranstva. Ali, da bi se stvar relativizovala, stupili su na scenu čuvari poretka.

Glasine da su sami sebi napisali: gotov si, ti si sljedeći, prosute su po podaničkim portalima, novom agitpropu vladajućeg vrha. U anonimnim komentarima moglo se pročitati da Vijesti opet brljaju da bi podigli tiraž.

Sjetićete se devedesetih – Sarajlije su bacale bombe na Markale, Albanci na Kosovu su protjerivali same sebe, a Milošević je vodio miroljubivu politiku.

Tako i kod nas: režim nema nikakve veze sa nasiljem, samo ispunjava standarde. Kad je ubijen Duško Jovanović, odmah su majstori pustili stotinu verzija – da zločin ima veze sa Jovanovićevom epizodom oko Tribunala; da su posrijedi neki neraščišćeni finansijski računi; da je poludio neki marginalac… Ako je tako, kako slučaj još nije rasvijetljen. Glasine caruju tamo gdje je pravda troma, ili je nema.

Kad je prebijen Željko Ivanović, otišlo se korak dalje, pa su procesuirali dobrovoljce. Kad je Miomir Mugoša nasrnuo na urednika i fotografa Vijesti, državna mašina ustala je u odbranu gradonačelnika i od Mihaila Jovovića napravila nasilnika. Jasno – laž nema granica, u sistemu koji počiva na izbezumljivanju podanika stalnim manipulacijama, što je fantastičnija to je uspješnija.

Iako je sloboda medija jedan od važnih političkih kriterija za pristupanje Uniji, ovdje je na snazi projekt da se profesionalni mediji ugase. Oligarhijske strukture su preko svojih paramedija usvaršile manufakturu konstruisanja privida. Pogledajte kako teče med i mlijeko u vijestima RTCG-a. Kako je to precizno rekao Ranku Krivokapiću Jelko Kacin: kad gledam vaš javni servis pomislim da Crna Gora predsjedava Evropskom unijom, a ne da treba da postane kandidat za članstvo.

Medijsko zakonodavstvo danas je manje u skladu sa onim u EU, nego početkom decenije. Novim rješenjima, posobno oko finansiranja i izbora Savjeta RTCG, srušeni su temelji za stvaranje javnog servisa. Ubrzano se radi na uništavanju Zakona o slobodnom pristupu informacijama, da bi vlast još lakše mogla kriti informacije o mutnim partnerima i poslovima – od hidroelektrana na Morači, do kredita našeg premijera i sumnjivih kolaterala u banci njegovog brata.

Kritičari vladajućeg poretka postali su legitimna meta nasilja, posebno nakon Đukanovićeve fetve o sramotnim ljudima i one tužbe u kojoj je premijer tražio milion eura za duševne bolove. Odštetni zahtjevi prema privatnim medijima u ovom momentu prelaze 13 miliona eura, a povlačenjem oglašivača i stečajem velikih distributera nastoje se dodatno ekonomski iscrpiti. Istovremeno, paradržavna Pobjeda, kojom predsjedava direktor DPS-a, služi za bacanje stigme na neposlušne. Novcem iz državne kase.

Devedesetih je osnivanjem privatnih glasila, opozicionih partija i antiratnog pokreta stvoreno jezgro pobune iz koga je moglo izaći nešto veliko. Vlast je utrošila mnogo energije da tačke otpora razbije, posvađa ili jednostavno potkupi. Tu je postigla uspjeh veći nego na bilo kom drugom polju. Otpor korumpiranom poretku, danas je slabiji od otpora ratu i nasilju devedesetih.

Rečenica iz anonimnog pisma – gotov si, ti si sljedeći, prirodno se uklapa u atmosferu u kojoj je većina prihvatila Đukanovića kao manje zlo. Dok se veliko zlo krije u opoziciji i oponentima koji nijesu pristali da ćute o prirodi ovog režima.

Ali, kako je to precizno rekla Hana Arent – prihvatanje manjeg zla svjesno se koristi za pripremu cjelokupnog stanovništva na poslušno prihvatanje zla kao takvog.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ni mrdnuli

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što  Vrhovni sud , godinama nakon odlaska Vesne Medenice, ne može da joj nađe zamjenu, iako ima kandidate koji  ga zaista zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta

Kao što se i očekivalo, propao je još jedan konkurs za predsjednika/cu Vrhovnog suda.  U četvrtak, 16. maja na  Opštoj sjednica tog suda, trebalo je da bude izglasan kandidat koji bi bio predložen Sudskom savjetu za izbor. U trci su bili sutkinja Ana Vuković i sudija Miodrag Pešić. Niko nije dobio potrebnu podršku.  Otkako je tu poziciju napustila Vesna Medenica, Vrhovni sud nije bio u stanju tokom devet konkursa da izabere kanidata za njenu zamjenu.

Dalo se naslutiti da to neće učiniti ni ovog puta.  Akcija za ljudska prava, koja pomno prati procese u pravosuđu,  pozvala je pred novu Opštu sjednicu da se „spriječi manipulacija“ prilikom glasanja. Oni ukazuju da za izbor kandidata nije neophodno 13 glasova, kako je to prethodno najavila v.d predsjednica Vrhovnog suda Vesna Vukčević, već manje – 11 glasova. Oni su ukazali da je ukupan broj sudija u Vrhovnom sudu trenutno 17, i da spram tog broja treba odrediti dvotrećinsku većinu za glasanje. A ne, kako računa Vukčević, od onoliko sudija koliko bi Vrhovni sud trebao da ima. Na kraju se računalo onako kako je najavila v.d predsjednica tog suda,  glasovima sudija kojih – nema.  I konkurs je, očekivano – propao.

To što  Vrhovni sud  godinama nakon odlaska Vesne Medenice sa čelne pozicije,  o čijem modelu upravljanja  čitamo iz skaj prepiski, ne popunjava to mjesto, iako ima kandidate koji  ga zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. A ne IBAR i hvalospjevi o uspjesima nove vlasti na evropskom putu zemlje.

Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta. Sutkinja Vuković se  prijavila za tu poziciju još prje tri godine. U junu 2021. dobila je snažnu podršku civilnog sektora koji je apelovao da bi „njen izbor omogućio Crnoj Gori da dobije predsjednicu Vrhovnog suda najvišeg renomea i izuzetnih stručnih i moralnih kvaliteta, koja ispunjava sve uslove i ima sve osobine da bude na čelu tog suda i sprovede neophodne reforme”.  Glasove Đukanovićevog zarobljenog pravosuđa, koje još nije reformisano, nije dobila. Ni tada, ni na posljednjem konkursu.

Ana Vuković bila je sutkinja u slučaju S.Č, koji je početkom dvijehiljaditih potresao Crnu Goru. Afera trgovine ženama sezala je kako do vrha tadašnjeg pravosuđa, tako i do samog vrha vlasti. Pod ogromnim pritiskom Đukanovićevog režima u punoj snazi, držala se profesije i etike. To su potvrdili i eksperti OEBS-a. Kako je svojevremno izgledalo Đukanovićevo pravosuđe čitamo ovih dana iz skaj prepiski. Uvid u razgovore između Medenice i pojedinih sudija zahtijeva jači želudac. Raportiranje nadređenima i poslušnost, preblago rečeno.

U vrijeme afere S.Č. Vesna Medenica je bila vrhovna državna tužiteljka.Njoj je Ana Vuković dostavila dokaze da su je kao sutkinju na tom slučaju pratili i prisluškivali pripadnici državne bezbijednosti. Kakve li su tada bile Medeničine prepiske i raporti, bilo bi zanimljivo pročitati. A, nije teško zamisliti.

Danas, skoro četiri godine nakon pada DPS-a, još je teško zamisliti da čelne pozicije u crnogorskom pravosuđu pokrivaju profesionalci od integriteta. I dalje smo u vremenu rijetkih izuzetaka. To, više od svega, govori gdje smo.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo