Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Pusto polje

Objavljeno prije

na

Svetozar Marović poklanja placeve u Grblju socijalno ugroženim porodicama. Braća Đukanović stipendiraju pedeset studenata. Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i biznismen Tomislav Čelebić kao svoju zadužbinu podižu blok stambenih zgrada za beskućnike. Veselin Barović sopstveni kapital uložio u Duvanski kombinat i predao ga u vlasništvo radnicima. Dragan Brković besplatno zavaruje auspuhe na zastavinim vozilima i dijeli drva za ogrev sirotinji po sjeveru Crne Gore…

Odmah da priznamo – da nas imenovani ne bi tužili za klevetu i duševne patnje kod nezavisnih crnogorskih sudova – ovo su izmaštane vijesti o dobročinstvu bogatih u Crnoj Gori. Priznajte – lijepo zvuči. Možda će u nekoj drugačijoj Crnoj Gori neki drugi bogataši ovako nešto i uraditi. U ovom vremenu beskrupuloznog zgrtanja bogatstva, dok je briga o drugom incidentna pojava – teško. To svjedoči i istraživanje međunarodne organizacije Charities Aid Foundation. Svega 18 odsto crnogorskih građana dalo je novac u dobrotvorne svrhe, 31 odsto priskočilo je u pomoć neznancu, a samo šest odsto volontiralo u humanitarnim organizacijama. To je Crnu Goru na listi od 153 zemlje poređane po stepenu humanosti prizemljilo na 138. mjesto. Mašala.

U ovoj zemlji nikad nije bilo skoncentrisano toliko bogatstva u rukama ovako malog broja ljudi. I nikad nije bilo manje dobročinitelja. Primijetili ste – i mobe su rijetke.

Crnogorsko društvo je daleko od filantropije zapadnih zemalja. Ovih dana dvojica najbogatijih Amerikanaca, Bil Gejts i Voren Bafet, nagovaraju američke milionere i milijardere da za dobrotvorne svrhe daju bar polovinu kapitala. Gejts je poznat kao dobrotvor. Bafet je obećao da će od svojih 47 milijardi dolara pokloniti 99 odsto, a sebi i svojoj porodici ostaviće ,,za najosnovnije”. Da li su za ovo čuli domaći bogataši?

U procesu pljačkaške tranzicije naše društvo je moralno opustošeno. Društvo kao zajednica faktički ne postoji, već leluja kao masa pojedinaca i atomiziranih grupa prepuštenih samima sebi.

Prošlogodišnji štrajk cetinjskih gimnazijalaca podržali su rijetki. Direktor Zavoda za školstvo podršku je platio smjenom. Radnike koji svako malo negdje štrajkuju kolege iz drugih firmi bodre ispred TV ekrana. Dojučerašnja gimnazijalka V. M. iz Nikšića, lučonoša, upisala je fakultet u Podgorici. Siromašni roditelji ne mogu da je školuju i vjerovatno neće uspjeti da odsluša ni prvi semestar. Prijatelji su uzaludno pokušavali na raznim adresama da joj pronađu stipendistu. Novoizabrana mis Crne Gore treba da putuje u Kinu na izbor ljepotice svijeta. Skup je to i dalek put, potencijalni donatori ćute. Pavle Bučaj poslije deceniju i po diže ruke od Sportsko-rekreativnog centra u Nikšiću. Kradljivci mu sve odnesoše. A Pavle je poznat kao čovjek koji pomaže i poklanja. Čak i nakon gorkog iskustva – planira da sagradi dom za nezbrinute.

Ranije je kod nas najrasprostranjeniji oblik filantropije bilo zadužbinarstvo. Zadužbine su mahom doživjele neslavnu sudbinu. Zdanje kapetana Štumbergera u Herceg Novom pokradeno i zapušteno. Mitropolit Srpske crkve Amfilohije prodao je biznismenu Miškoviću zemljište darovano crkvi na Rosama… Budva je i tu riješila da se istakne: vladajuće odboriničke ruke aminovale su odluku da opština proda bogatstvo koje joj je darovao Tomo Luketić. Predsjednik Crne Gore prije nekoliko dana otvorio je zgradu Muzičke škole u Nikšiću, zadužbinu Stanislava Ćana Koprivice. Ćanov sin nije pozvan na svečanost.

U Crnoj Gori približno trećina građana živi u zoni siromaštva. Prema izvještaju UNDP-a, objavljenom u februaru, 10,8 odsto stanovništva ,,i dalje živi ispod donje linije siromaštva, što znači da dnevno troši najviše do jedan dolar”. Na sjeveru države siromašnih ima čak 62 odsto.

Ništa se ne dešava samo od sebe. Društvo bez solidarnosti je mrtvo, kao planina bez eha, nesposobno da čuje ljudski glas. Dugovječnost svih diktatura počiva na sposobnosti gospodara da zavade vlastite žrtve i zatru sjeme saosjećanja za patnju drugih oko nas. U oba posla naši su moćnici – velemajstori.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zdravo ih trošili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada našim parama jača likvidnost EPCG, a oni se spremaju da tim novcem kupe preostalu imovinu Željezare. Nekih 260 radnika dobiće „gratis“. Treba podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva još traje

 

Nije isto, ali neodoljivo podsjeća: onako kako je DPS nekada branio  Kombinat aluminijuma, tako aktuelna vlada i nova/stara parlamentarna većina brane Željezaru. Ne pitaju koliko košta, a znaju da je ne mogu spasitit. Žele zasluge za „sačuvana“ radna mjesta, ali bježe od odgovornosti za nerezonsko (a možda i nezakonito) trošenje novca poreskih obveznika.

U ponedjeljak, na Vanrednoj Skupštini akcionara Elektroprivrede (EPCG), na dnevnom redu će se naći odluka kojom se odboru direktora „daje saglasnost za pokretanje investicije – kupovina imovine bivšeg industrijskog kompleksa Željezara Nikšić“. Skupština EPCG je, inače, zakazana sa dvije tačke dnevnog reda: da bi se razriješio aktuelni bord koji je u ostavci od juna, nakon što je Adis Balota podnio ostavku istog dana kada je i izabran za člana odbora direktora. Potom će biti izabran novi bord – u istom sastavu. Jedina nepoznanica je, možda, da li će Milutin Đukanović ostati na mjestu predsjednika borda.

Mnogo zanimljivija je, zato, najavljena kupovina imovine Željezare, o kojoj će se Skupština akcionara izjasniti zahvaljujući prošlonedjeljnoj dopuni dnevnog reda. Pored ostalog i zbog toga što se o tom poslu priča mjesecima, a ispada kako o njemu, makar „u globalu“, više znamo u Monitoru zahvaljujući „institucionalnom pamćenju“ i dobrim izvorima, nego oni kojima je povjerena briga o najvećem i najznačajnijem državnom preduzeću u Crnoj Gori.

Prvo je, u četvrtak, Vlada usvojila odluku o učešću na aukciji za prodaju 10 odsto akcija Elektroprivrede. Za taj posao opredijeljeno je 15 miliona eura.

„Vlada na ovaj način onemogućava da se pojavi još neki kupac koji bi kupio 10 odsto akcija, imao pravo na članstvo u bordu direktora i možda ograničavao strateške odluke države vezane za ovu kompaniju”, objasnio je ministar finansija. Zaboravljajući da je ista Vlada Elektroprivredi dala saglasnost da na berzi proda akcije koje bi, inače, morala poništiti. Da bi onda minirala istu tu aukciju.

Jednostavno je – bez makar jednog mjesta u bordu nema ni strateškog investitora. A priča o kupcu koji bi „možda” ograničavao razvoj EPCG ne drži vodu. Vlasnik 10 odsto akcija preduzeća u kome su praktično sve ostale akcije u rukama većinskog vlasnika ne može suštinski uticati na poslovnu politiku preduzeća.

Istovremeno, na istoj sjednici, većina Vlade je demonstrirala kako oni, zapravo, ne žele da donose te, strateške odluke. To prepuštaju bordu i Skupštini akcionara. Makar javno. Problem je što, ako vlada imenuje sve članove borda – a imenuje ih, i ako im „sugeriše“ izbor ključnih menadžera po osnovu tzv. podjele funkcija po dubini, onda je, jednostavno, nemoguće da se strateške poslovne odluke donose bez njenog znanja i saglasnosti.

Država je za novac koji je prošle nedjelje investirala u EPCG povećala procenat svog vlasništva u kompaniji za 0,17 odsto. Pošto je svakome jasno da EPCG ne vrijedi 10 milijardi eura, taj posao je, iz perspektive vlasništva, besmislen.

Dopunski materijal koji prati odluku o pokretanju investicije u Željezari ne postoji. Tu je samo Odluka borda u kojoj se, u tri rečenice, od Skupštine traži saglasnost za njihov Prijedlog. Bez i jednog pratećeg dokumenta iz koga bi mogli saznati neki detalj o planiranoj „investiciji“. Recimo – ako EPCG kupuje imovinu a ne preduzeće, kako će preuzeti radnike koji su već dobili otkaze i otpremnine? Po važećim zakonima to je teško izvodljivo. Da li će u tu svrhu biti potrošen novac namijenjen „pospješenju likvidnosti“? Da li aktere tog posla vodi ekonomska ili predizborna logika?

Nije zgorega podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva o tom slučaju još traje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo