Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Koga sve prisluškuju

Objavljeno prije

na

Crnogorske vlasti su navodno koristile nedozvoljeno prisluškivanje i nadgledanje prema opozicionim partijama, međunarodnoj zajednici, nevladinom sektoru i drugim grupama bez sudskog odobrenja. Iako se ne tvrdi da je zaista bilo nezakonitih prisluškivanja, američki Stejt department u izvještaju o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori za 2012. konstatuje i da su „mnogi pojedinci, ambasade i organizacije radili pod sumnjom da su nadgledani”.

Slične formulacije Stejt department je rutinski notirao i u prethodnim izvještajima, unutar paragrafa o proizvoljnom miješanju u intimu, porodični život, dom i prepisku. Još po obnovi nezavisnosti – od kada se za Crnu Goru publikuju separatni izvještaji – naglašeno je da su „neki posmatrači tvrdili da je policija selektivno koristila prisluškivanje i praćenje opozicionih partija i drugih grupa; pojedinci i organizacije baratali su pretpostavkom da su bili, ili su mogli biti praćeni”.

Sada je jedina razlika što je Stejt department „međunarodnu zajednicu” i ambasade pridodao spisku. To mora izgledati kao kritičko mucanje reda radi, jer su neki od prozvanih aktera, oficiri „paralelne vojne službe” – koja je navodno prisluškivala diplomate iz zapadnih zemalja na boravku u Crnoj Gori – raspoređeni i od „NATO partnera” srdačno primljeni u diplomatske misije pri Komandi NATO-a u Briselu ili u štabne strukture ISAF-a.

No, nezavisno od toga kako stranci doživljavaju nezakonitu primjenu mjera tajnog nadzora (MTN), uklanjanje te prijeteće hipoteke je nadležnost crnogorskog društva.

Utemeljen do 1945, sadašnji represivni sistem – tajna služba, policija, vojska – odan je partiji koja je sprovodila brutalno jednoumlje sa progonima, zastrašivanjima i elimisanjima oponenata. Kadrovski nepromijenjena, aktuelna vladajuća klasa – koristeći paravan demokratije u kojoj nikada nije došlo do smjene vlasti – poseže za MTN-om suprotno zakonima.

Nekoliko činjenica ilustruju da je represivni aparat i teorijski van demokratske kontrole i da nezakonito primjenjuje MTN. Posljednjih je godina proširen, produbljen i-ili djelimično „legalizovan” opseg njegovog divljanja.

Osnovni sud u Podgorici je 4. novembra 2011, po tužbi MANS-a, utvrdio da je „suprotno odredbama Ustava i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda”, na bazi sporazuma o tzv. povezivanju baza podataka sa M-telom od 27. septembra 2007, Uprava policije (UP) imala „jasnu mogućnost da samostalno i neograničeno krši pravo na privatnost i tajnost telefonskih razgovora i prepiske”.

Pri tome, piše u presudi, „uskraćena je svaka vrsta kontrole, jer je policiji omogućen 24-satni tajni pristup potrebnim podacima korisnika usluga”. Do juna 2011. je najmanje 20.000 puta – podatak je saopšten iz službenog izvora – na taj ili sličan način UP od provajdera dobijala podatke o privatnosti građana.

Tužilaštvo nije postupalo po prijavi u istom predmetu, pa rukovodioci UP-a, kao i još najmanje trojica policajaca koji su imali lozinke za sudski utvrđen nezakonit pristup bazama podataka provajdera, nijesu pozvani na odgovornost za krivično djelo (zaprijećena kazna za službeno lice do tri godine zatvora).

Nepoznato je što se dosilo sa tako prikupljenim podacima. Dio njih, mada je propisano, nije uništen i koristi se u najprljavije svrhe. Dokaz?

Sjetimo se nikad raspetljane blamaže s kraja 2011. sa građanima Lukšić Igorom i Roćen Milanom. U štampi su osvanuli njihovi (ne) falisfikovani listinzi, iz Telenora, datirani na sredinu 2008, kada UP nije imala, ne samo zakonski osnov za pristup listinzima, već sa tim provajderom ni sklopljen sporazum o tzv. povezivanju baza podataka.

„Proizvoljno” prisluškivanje UP-a je utvrđeno u najmanje još jednom sudskom procesu – kada su zbog nezakonitosti izdvojene iz spisa predmeta tako prikupljene činjenice protiv optuženih u akciji Drina.

Pod ozbiljnom sumnjom zakonitosti je prisluškivanje jednog od optuženih u akciji Afrodita – prijedlog i naredba za primjenu MTN-a su, kako je ovih dana objavljeno, bez Zakonikom o krivičnom postupku (ZKP) obavezujućeg navođenja razloga za osnove sumnje. Iz spisa predmeta se vidi i da je policija za „mjerama” posegla i prije nego je naredba formalno izdata.

U slučaj je umiješan sadašnji ombudsman, Šućko Baković, koji je kao zamjenik specijalnog tužioca 2009. navodno izdao protivpravni prijedlog za MTN. On nije jedini u pravosuđu koji je možda učestvovao u takvoj primjeni i-ili zataškavanju divljih „mjera”.

Postoje dokazi, pisani i svjedočenja službenih lica, da su najmanje dvojica sudija Višeg suda u Podgorici sredinom 2000-ih bili pod policijskim MTN-om, no ceh je ispostavljen novinaru Petru Komneniću koji je o tome pisao – osuđen je na četiri mjeseca zatvora, pa amnestiran.

Komnenića je tužio za klevetu Ivica Stanković, sadašnji sudija u Vrhovnom sudu (VS), instanci koja, preko Vesne Medenice ili nekog njenog zamjenika, Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) isključivo odobrava primjenu MTN-a.

Kako i koliko sudske vlasti i tajna služba sarađuju u primjeni „mjera”, godinama je državna tajna, jer VS i ANB odbijaju da javnost informišu makar o sumarnom broju građana protiv kojih su odobrene MTN.

Sadašnji ZKP, što je neprimijećeno od uglavnom nekompetentnih opozicionih poslanika, ostavlja brešu za „legalnu” zloupotrebu policijskih ovlašćenja. Suprotno Direktivi EU-a 95/46, zatim čl. 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i čl. 81 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju – koji izričito propisuje da će Crna Gora uskladiti zakonodavstvo u oblasti zaštite ličnih podataka – na snazi je čl. 257 ZKP-a prema kojem, bez naredbe suda, UP od telefonskih kompanija pribavlja listinge poziva i sms poruka i utvrđuje lokacije mobilnog telefona u trenutku ostvarivanja komunikacije.

Iz pravosuđa nijesu izrazili zabrinutost zbog očigledno neustavnih i neevropskih ovlašćenja policije. Naprotiv, Radule Kojović iz VS-a, notorni zamjenik Vesne Medenice, krajem godine – naoko ničim izazvan – založio se za promjenu pojedinih odredbi ZKP-a u smislu da se ovlašćenja policiji za „mjere” sa sadašnjih sedam mjeseci produže na godinu i po!

Za razliku od policije, tajna služba, izmjenom Zakona o ANB-u, može sa produžecima nekog građanina tajno nadzirati u kontinuitetu do dvije godine. K tome, tajna služba je „legalizovala” i pristup najraznovrsnijim bazama podataka – uključujući i zdravstvene dosijee, poslovnu dokumentaciju, podatke o kreditima i bankovnim računima, ugovorima o osiguranju, računima za komunalije, putovanjima, stranačkoj pripadnosti itd. – jer su, ne samo državni organi, već „i sva pravna lica koja vode registre i zbirke podataka”, piše u zakonu, obavezni da „ovlašćenom službeniku ANB-a omoguće pristup podacima”.

Prema evidenciji Agencije za zaštitu ličnih podataka, u Crnoj Gori postoji najmanje oko 120.000 zbirki sa milionima podataka čijim se (jednostavnom primjenom digitalne tehnologije) „ukrštanjem” dobija pouzdani presjek o gotovo svakom punoljetnom građaninu.

Kako zahtjev za pristup takvim podacima „predstavlja tajni podatak”, prevedeno, to znači da građanin o tome ne smije biti ni obaviješten bez saglasnosti ANB-a.

Upoznajte ANB

Početkom prošle godine naprečac je preuzeo funkciju direktora ANB-a Boro Vučinić, eks-ministar odbrane. Neke od uredbi koje je predložio Vladi su prihvaćene, ali sa oznakom da se javno ne objavljuju, poput Uredbe o načinu vršenja kontraobavještajne zaštite i Uredbe o evidencijama i zbirkama podataka.

No, sve ne nose oznaku tajnosti. Kako je Vlada 26. jula 2012. donijela Uredbu o vrstama unutrašnjih organizacionih jedinica i zvanjima službenika ANB-a, moguće je steći makar približnu sliku o strukturi tajne službe.

ANB se generalno sastoji od Centrale i područnih jedinica. Centrala je podijeljena na: sektore (po „liniji” jedne ili više srodnih tema za obradu), zatim na odjeljenja i centre (za poslove „u zavisnosti od specifičnosti, složenosti i obima poslova”), odsjeke ili grupe („za istorodne ili međusobno povezane poslova većeg obima”), te kabinet za „stručne, organizacione i administrativno-tehničke poslove potrebne radi ostvarivanje funkcije direktora Agencije”.

U područnim jedinicama postoje operativni centri i to na teritorijama „više jedinica lokalne samouprave”, dok se na području „dvije ili više jedinica lokalne samouprave” osnivaju odjeljenja, a (vjerovatno) u manjim opštinama ili da se nešto tu-i-tamo u kratkom roku „odradi” i posebne operativne grupe (šema upućuje da one postoje i u Centrali).

E sad, koja su „zvanja službenika Agencije”? Rukovodni kadar su: rukovodilac operacija, zatim načelnici sektora i grupa u sektoru, operativnih centara, odjeljenja, odsjeka i grupa, pa savjetnik direktora i šef kabineta (zapravo se radi o šefici, jer je Vučinić sa sobom u ANB iz Ministarstva odbrane preselio Marinu Pavićević).

S obzirom da u hijerarhiji rukovodnog kadra postoji i rang savjetnik predstavnik, možemo posredno zaključiti da ANB u inostranstvu ima rezidente ili ih tamo povremeno upućuje. Vjerovatno s tim u vezi je podatak da je od 1. novembra 2012. na poziciji prvog savjetnika u crnogorskoj Misiji pri NATO-u u Briselu angažovana neimenovana osoba iz ANB.

Unutar tajne službe, dalje, postoje i tzv. operativna zvanja, a to su: glavni (linijski) inspektor, te po tri klase viših inspektora, samostalnih inspektora i operativaca.

Postoje i operativno-taktička i zvanja u IT centru. Razvrstana su takođe u tri klase viših i samostalnih inspektora, te isto toliko klasa operativaca; za programere/administratore predviđeni su rangovi samostalnog i viših savjetnika.

Ukoliko ste se zapitali što je sa analitičarima – onima sa literarnim talentom da vrijedno sabrane materijale sa terena i primjenom MTN-a pretvore u uzbudljiva štiva radi dostavljaja na čitanje cijenjenim abonentima iz vrha DPS-a – ne brinite, rangirani su i oni: postoji glavni analitičar, zatim tri klase viših analitičara – dokumentalista, te tri klase referenata.

Spisak je konačan sa „administrativnim zvanjima”, i to višim savjetnicima i referentima; svi su – pogodili ste! – klasirani u tri razreda.

Prema podacima Državne revizorske institucije (iz 2011. godine) u ANB-u je po formaciji ukupno bilo 352 zaposlenih, a prema platnom spisku između 308 i 318.

U međuvremenu, objavljena je nova sistematizacija – koliko tačno ANB ima službenika je državna tajna – dok će 28 službenika prihvatiti prekid radnog odnosa, većina od njih biće ispraćena otpremninama.

U nekim medijima su objavili da je Vučinić, sa egidom „reformatora”, neke uprave ANB-a ukinuo, ma šta to značilo, jer nikada nije ni objavljeno da su uopšte formirane.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo