Crnogorsko podzemlje ne samo da je nadživjelo krah jugoslovenske države, već je, u međuvremenu, od referenduma, proširilo i multiplikovalo uticaj. Sva krupnija djela organizovanog kriminala novijeg datuma u regionu – od ubistva Iva Pukanića, preko raskrinkavanja ganga Darka Šarića do masovnog hapšenja i potjernica zbog „kokainske afere” u Italiji – rezultirala su optužicama na kojima se nalaze državljani Crne Gore. Veze u branši su posebno frekventne sa Srbijom, gdje naši bivši ili sadašnji državljani, prema činjenicama iz srpskih optužnica, za svoje poslove angažuju prave male vojske sastavljene od tamošnjih kriminalaca, pravnih savjetnika i raznovrsnih konfidenata iz establišmenta.
Odmotavanje klupka sa Darkom Šarićem, lica u bjekstvu pod optužbom za zločinačko udruživanje, potresa ne samo podzemlje, već i nadzemlje – vrhove crnogorske politike i biznisa.
Čiji je Šarić državljanin, ko mu je ortak i jatak, predmet je zahuktalog prepucavanja između Podgorice i Beograda. Tvrdi se da je Šarić preko poslovih veza imao saradnika u kabinetu šefa srpske policije Ivice Dačića, odakle su posljednjih mjeseci u dva navrata dojavili da mu, na aerodromima u Parizu i/ili Beču, navodno pripremaju klopku hapšenja.
U polemiku se uključio i premijer Milo Đukanović, koji je silinu energiju u intervjuu za TVB92 potrošio objašnjavajući pravne finese statusa Šarića kao podnosioca molbe za crnogorsko državljanstva.
Sve je okej, jer je Šarić molbu za crnogorsko državljanstvo podnio prije nego što je protiv njega podignuta srpska optužnica i raspisana potjernica Interpola, nema ni bezuslovnu osudu veću od godinu dana, tvrdi premijer.
Ako tako stoje stvari, zbog čega je dato crnogorsko državljanstvo Taksinu Šinavatri, eks-premijeru Tajlanda koga su u domovinu zbog kriminala pravosnažno osudili na robiju?
Propisima su definisane ,,smetnje iz razloga bezbjednosti Crne Gore” za dobijanje državljanstva ukoliko ,,lice pripada ili je pripadalo organizacijama i organizovanim kriminalnim grupama koje pripremaju ili izvršavaju krivična djela i na bilo koji drugi način pružaju podršku ovim organizacijama i grupama”.
Nije li Darko Šarić najkasnije 2007. notiran u izvještajima crnogorske policije i tajne službe kao pripadnik organizovanog kriminala? Vijesti tvrde kako je sredinom 1990-ih Darko Šarić navodno opljačkao krojača u Pljevljima i nakon toga pobjegao u inostranstvo, dok je saučesnik krađe pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen i upućen na višegodišnje izdržavanje kazne. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica je kazala kako ,,ne zna” da li je Šarić svojevremeno bio osuđen. U Plavoj knjizi o crnogorskom podzemlju policija i ANB su notirali i Darka i Duška Šarića kao ,,bezbjednosno interesantne osobe, porijeklom sa ovog prostora koje su pobjegle u Zapadnu Evropu da bi izbjegli zatvor ili likvidaciju”. Što je crnogorska vlast uistinu znala o Darku Šariću?
,,Znali smo, plašim se, nešto više nego srpska policija”, rekao je premijer za TVB92, pozivajući se na saradnju sa CIA I DEA i dodao kako su ,,vrlo precizno (imali) uvid u kvalitet sumnji u vezi sa Šarićem i drugim licima”. Kazao je da je ,,kroz pojačani nadzor trebalo je da obezbijedimo da se sumnje potvrde ili odbace”. Ali ,,u jeku takve akcije je podignuta prašina od državnih organa Srbije, mimo partnerskih dogovora naših agencija sa međunarodnim agencijama” pa se ,,daju upozorenja nekome ko treba da se skloni”.
Koliko su takve tvrdnje zasnovane na činjenicama? Nakon zaplijene kokaina u Južnoj Americi sredinom oktobra prošle godine, Đukanović je već 27. oktobra pred parlamentom odbačio mogućnost da iza pokušaja krijumčarenja stoji ,,grupa iz Crne Gore”. Kazao je: ,,Ne vjerujem da je grupa iz Crne Gore organizovala najveći šverc kokaina u svijetu, jer da je to tačno, državni organi bi sigurno bili obaviješteni”!
Ovu epizodu kao da smo gledali 2003, kada je ubijen Zoran Đinđić. Prema navodima iz knjige Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, Đukanović ni njegovi ,,državni organi” pojma nijesu imali ko su Dušan Duća Šiptar Spasojević ili Mile Kum Luković iako je MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera Dući, Kumu i družini izdao 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, oružne listove…. Vasić je u knjizi citirao Čedomira Jovanovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade Srbije, koji je svjedočio: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabrinut je”! Na primjeru Darka Šarića, u svega par mjeseci, premijer već drugi put iskazuje razumijevanje za srpske državljane koje u Beogradu potražuju zbog zločinačkog udruživanja. ,,Ne može na bazi sumnji i bez argumenata suditi ljudima i uskraćivati im se elementarna građanska prava”, objasnio je Đukanović za TVB92. Šarić, međutim, nije ,,osumnjičen”, već optužen.
Identičan pravni lapsus Đukanović je imao i u Skupštini, kada je, uz TV prijenos, Đukanović 27. oktobra sebe opisao kao ,,prijatelja” Stanka Cana Žapca Subotića (i on prolazi kroz evidenciju Interpola, još u mladosti su ga registrovali kao kriminalca koji po vozovima švercuje odjeću).
,,To što je taj čovek (Subotić) osumnjičen, za mene ne znači da treba da prekinemo prijateljstvo”, naglasio je Đukanović i opet bio na klizavom terenu pravne problematike, jer Subotić nije ,,osumnjičen”, već je 5. decembra 2007. optužen za zločinačko udruživanje u predmetu pred beogradskim Specijalnim sudom u predmetu Stanko Subotić i ostali.
U međuvremenu je Prvoj banci ,,prijatelj” Subotić vratio hipoteku od 15 milona eura; zauzvrat je Vlada Crne Gore ,,prijatelju” odblokirala Vilu Montenegro, zapečaćenu po zahtjevu srpskog tužilaštva. Mediji su prenijeli tvrdnje o poslovnim vezama Šarića i Subotića.
Prije dvije godine kada je izašao iz pritvora u Rusiji, Subotić je lansirao dramatičnu tezu kako će istraga iz Srbije „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki opsjednuti njenom nezavisnošću”! Hvala Žapcu. Da li je srpska istraga protiv Šarića takođe atak na crnogorsku nezavisnost?
Mićunović prijavio Šarića
Iako je kazao da kao akcionar pojma nema da li je Prva banka Šarićima davala kredit, ispostavilo se da premijer Milo Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Branislava Brana Mićunovića, u medijima najčešće opisivanog kao ,,kontroverznog biznismena”, koji, istini za volju, poput Darka Šarića, na sebe nama registrovanu niti jednu jedinu firmu u Crnoj Gori.
Za Duška Mićunovića, prvooptuženog u akciji Šah mat za šverc kokaina koji je opisan kao ,,brat od strica” Brana Mićunovića, Đukanović je kazao: ,,Nijesam pronašao ni podatak da je on brat Brana Mićunovića. Znači, koliko znam postoji jedan raniji oficir, kojeg sam upoznao kao pripadnika Vojske Jugoslavije, brat Brana Mićunovića o kojem govorite i koji je danas funkcioner u Fudbalskom savezu Crne Gore, te mislim da je ovo pogrešna informacija”.
Rođeni brat Brana Mićunovića je Božidar Mićunović, raniji tenkista na službi u Danilovgradu, učesnik rata, podoficir koji je oficirski čin dobio ,,po zaslugama”, 1990-ih je bio dugogodišnji šef kabineta generala Božidara Babića, komandanta Druge armije u Podgorici. Prije nekoliko godina, penzionisan je kao poručnik iako u petoj deceniji života. Kao poručnik u penziji, Božidar Mićunović je, opet po izvjesnim anonimnim zaslugama ili preporukama, postao predsjednik komisija FSCG za takmičenje, stadione i infrastrukturu, jednom riječju ,,šef bezbjednosti” FSCG. Ali, za razliku od Prve banke, čiji je Mat kompani Duška Šarića klijent (žiro račun broj: 510-21550-89) sa odobrenim višemilionskim kreditom i premijera koji tvrdi da je Darko Šarić ,,osumnjičen” iako je zapravo optužen, Božidar Mićunović ne emituje signale bolećivosti u striktnoj primjeni propisa. On je Duška Šarića, kao sportskog funkcionera, stavio ,,u proceduru” nakon što se ovaj navodno uličarski ponašao na jednoj utakmici. Na sajtu FSCG moguće je pronaći podatak kako je Duško Šarić, vlasnik FK Rudara, 3. decembra prošle godine ,,suspendovan do donošenja odluke disciplinske komisije, po prijavi Komisije za takmičenje u kojoj je navedeno da je Šarić poslije završene utakmice 15. kola T-Com Prve crnogorske fudbalske lige vrijeđao glavnog sudiju”. Postupak u FSCG je nu toku.
Dokazi
Rekordnu efikasnost su iskazali crnogorsko Ministarstvo pravde i tužilaštvo nakon hapšenja Gorana Sokovića i Dejana Šekularca, optuženih za šverc kokaina. Ministar pravde Miraš Radović je odmah kazao kako crnogorski državljani ne mogu biti izručeni drugoj zemlji. Ranka Čarapić, vrhovna tužiteljka, tvrdi da iz Srbije nijesu dostavili „dokaze za istragu” a tako nešto „nije se dogodilo u mojoj praksi”. Ukoliko je tačna tvrdnja Mila Đukanovića („Znali smo, plašim se, nešto više nego srpska policija”), kako objasniti da crnogorski istražni organi – za 48 sati policijskog pritvora – nijesu imali dokaze za Sokovića i Šekularca?
Ministar policije otvoreno podržava kandidata Lazara Šćepanovića dok se očekuje odluka o izboru direktora Uprave policije. Tako je konkurs, raspisan 3. novembra – obesmišljen. Izvještaj EK za 2025. godinu daje jasno uputstvo političkom vrhu policije da osigura stabilnost u bezbjednosnom sektoru „imenovanjem rukovodilaca i direktora sa punim ovlašćenjima kroz objektivan i meritokratski postupak”. Toliko o postupku koji je Brisel tražio
Ministar policije Danilo Šaranović će podržati vršioca dužnosti direktora Uprave policije (UP) Lazara Šćepanovića za direktora policije u punom mandatu. Šaranović je to saopštio na Odboru za bezbjednost dok se očekuje odluka o izboru direktora UP. Rok za podnošenje kandidatura na konkurs za šefa policije koji je raspisan 3. novembra završen je, a odluka o tome ko će biti izabran formalno tek treba da bude donesena. Suštinski, očito već – jeste.
Na konkurs su se prijavila dva kandidata – Šćepanović, ministrov miljenik, i Zoran Braunović, bivši šef kolašinske policije. Monitor je već pisao da je od 2020. godine, nakon pada Demokratske partije socijalista (DPS), broj kandidata na konkursima za poziciju direktora policije samo opadao, zbog sve očiglednijih tendencija političke kontrole policije i od strane nove vlasti. Od rekordnih 19 kandidata nakon smjene trodecenijskog režima DPS, za vrijeme Vlade Zdravka Krivokapića i tadašnjeg ministra policije Sergeja Sekulića, stiglo se do dva kandidata na posljednjem konkursu. Koji je ministar Šaranović potpuno obesmislio, otvoreno gurajući Šćepanovića.
Čelnici policije iz redova Demokrata koji rukovode tim sektorom rado se pozivaju na navodne pohvale iz Brisela i na „istorijske rezultate“. No istorijski Izvještaj Evropske komisije za 2025. godinu daje jasno uputstvo političkom vrhu policije da „osigura stabilnost u svim sektorima i direktoratima u Upravi policije imenovanjem rukovodilaca i direktora sa punim ovlašćenjima kroz objektivan i meritokratski postupak”. Toliko i o “meritokratskom postupku”, koji je Brisel eksplicitno tražio.
Evropska komisija (EK) u ovogodišnjem Izvještaju ukazuje i na ranjivost bezbjednosnog sektora na političku kontrolu, i u tom kontekstu problemtičnu praksu da rukovodioci tog sektora nijesu u punom već vd mandatu. “ U septembru 2024. godine, Skupština je usvojila izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima koje se odnose na zapošljavanje policijskih službenika bez ikakvih javnih konsultacija ili učešća nevladinih organizacija. Nakon usvajanja ovih izmjena, Ministarstvo unutrašnjih poslova je 2025. godine pokrenulo kampanju za zapošljavanje 815 policijskih službenika. Crna Gora mora obezbijediti da se tekuća kampanja zapošljavanja zasniva na principu zasluga. Takođe, moraju se uspostaviti proceduralne garancije protiv neprimjerenog političkog uticaja na organe za sprovođenje zakona”, navodi se u Izvještaju.
I tokom novembra, nakon što je objavljen Izvještaj EK, MUP, odnosno Šaranović, produžio je vd mandate za više rukovodilaca. Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za finansijske poslove u MUP-u ponovo je, odlukom ministra, određena Maja Liješević. Takođe, za vršiteljku dužnosti sekretarke Ministarstva unutrašnjih poslova postavljena je Jovana Mijović, kojoj je samo produžen v.d mandat.
U julu je na poziciju vršiteljke dužnosti generalne direktorice Direktorata za međunarodnu saradnju, evropske integracije i projekte u MUP-u određena Tijana Šuković, a istog mjeseca na poziciju vd generalnog direktora Direktorata za normativno-pravne i kadrovske poslove u MUP-u postavljen je Bojan Nišavić. Više od polovine pomoćnika u Upravi policije takođe je u v.d mandatima. Dragan Gorović je v.d. pomoćnika direktora za Sektor policije opšte nadležnosti, Velimir Furtula je v.d pomoćnika direktora za Sektor za borbu protiv kriminala, dok je Dejan Bojić od marta ove godine vršilac dužnosti pomoćnika direktora za Sektor granične policije.
Rijetki pomoćnik direktora u punom mandatu je Aleksandar Radović, raniji v. d direktor UP, inače kandidat na kom je insistirao premijer Spajić na prethodnom konkursu za vd direktora UP. Taj konkurs je protekao u otvorenoj borbi Demokrata i Spajićevog Pokreta Evropa sad (PES) oko kontrole policije. Šaranović je i tada predložio Šćepanovića, a nakon što je Vlada izabrala Radovića, podnio tužbu protiv Vlade optužujući Spajića za nezakonito imenovanje vd. direktora UP mimo volje ministra policije.
Akcija za ljudska prava (HRA) protestovala je tada „zbog partijske borbe za kontrolu nad Upravom policije i kršenja Zakona o unutrašnjim poslovima u postupku izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije“. Ta organizacija ukazala je da je niz improvizacija, neutemeljenih u zakonu, pokrenut još ranije odlukom Šaranoviča da raspiše konkurs za v.d. direktora i sprovede poligrafsko testiranje prijavljenih kandidata, iako takav postupak zakon ne poznaje.
Kadrovanje Demokrata kritikovano je i zbog sprovođenja samovoljnog vetinga u policiji, bez zakonodavnog okvira i kriterijuma.
„Vrijeme skrivanja je gotovo. Veting dolazi po sve koji služe podzemlju a ne državi“, saopštavao je potpredsjednik Vlade za bezbjednosni sistem, lider Demokrata Aleksa Bečić.
„Crna Gora nema zakon, niti bilo koji propis koji definiše proces vetinga u bezbjednosnom sektoru. Ni Vlada nikada nije donijela odluku da se takav veting sprovede, niti za to postoji pravni osnov. Dakle, tzv. veting sprovodi jedna politička partija, na osnovu kriterijuma samo njoj poznatih, niko osim njih ne zna ko su službenici koji će biti podvrgnuti tom procesu, na osnovu čega su selektovani, ko i kako sprovodi taj proces, ko ga nadzire i kontroliše i koje garancije za poštovanje osnovnih prava postoje”, saopštio je u intervjuu za Monitor u septembru advokat Veselin Radulović. Radulović je tada podnio krivičnu prijavu protiv čelnika Uprave policije i funkcionera Demokrata koji rukovode policijom.
Demokrate su ga označile članom kriminalne organizacije, saopštivši „da će plakati“. Funkcioneri te partije na sve kritike zbog načina upravljanja policijom odgovaraju na isti način – predstavljajući se jedinom branom protiv organizovnog kriminala i kadrova bivšeg režima, a kritičare kao članove organizovanih kriminalnih grupa ili saradnike bivšeg režima. Istovremeno posežući za praksama tog istog bivšeg režima. Otvoreno favorizovanje jednog kandidata nije zapamćeno ni u vrijeme DPS, iako je bilo jasno da na tu poziciju može doći samo vjerni politički kadar tadašnje vlasti.
Zbog odbrane avokata Radulovića, na meti funkcionera Demokrata našla se i direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Tri specijalne izvjestiteljke UN uputile su pismo crnogorskoj vladi, izrazivši ozbiljnu zabrinutost zbog medijskih i online napada zvaničnika Demokrata na Radulovića i Gorjanc-Prelević.
Funkcioneri Demokrata i vrh policije ne prihvataju odgovornost ni zbog kritika upućenih nakon izliva mržnje prema turskim državljanima u crnogorskim gradovima, kome je prethodio incident na Zabjelu u kom je lakše povrede zadobio crnogorski državljanin, inače sin policijskog funkcionera. Policija je, na osnovu njegove izjave, uhapsila 40 turskih državljana, postrojivši ih uza zid, uz pratnju tzv „narodnih patrola“ koje su lovile turske državljane po Pogorici. Spajićeva vlada je hitno ukinula bezvizni režim za turske državljane. Ispostavilo se da su u incidentu na Zabjelu učestvovali državljani Azerbejdžana, a snimak koji je kružio društvenim mrežama i portalima ukazivao je da su incident započeli crnogorski državljani. Na ovonedjeljnom Odboru za bezbjednost ministar Šaranović i vd direktor Lazar Šćepnović tvrde da je policija reagovala efikasno i profesionalno. Do danas, međutim, nije utvrdila čak ni da li je crnogorski državljanin u ruci imao nož ili neki drugi predmet, što se vidi na snimku, niti je rasvijetlila sve okolnosti tog incidenta.
Boris Bogdanović, funkcioner Demokrata i član Odbora za bezbjednost te je večeri, na svom profilu objavio sliku turskih državljana postrojenih uza zid zgrade na Zabjelu, uz komentar: „Ovako se brani država“. Kasnije je to svoje slavljenje junačkog djela – obrisao. Na ovonedjeljnoj sjednici Odbora Bogdanović se osvrnuo i na kritike na račun policijskog rukovodstva zbog kriminalnih obračuna. Nabrajao je razne primjere incidenata i obračuna u razvijenim zemljama Evrope i SAD u kojima zbog toga nije tražena odgovornost policije, jer tamo, kaže, žive „patriote“.
Dok akrobacije u kadrovanju policijom ova partija pravda navodnim čišćenjem prljavih kadrova bivšeg režima iz bezbjednosnog sektora, ministar policije nije objasnio zbog čega onda ne vidi na čelu policije drugog kandidata za šefa policije Zorana Braunovića,. Braunović se ponudio da bude svjedok u Skupštini o „crnim trojkama“ i drugim mračnim epizodama bezbjednosnog sektora za vrijeme DPS. Ukazivao je na diskriminaciju i mobing nad jednim brojem službenika UP za vrijeme bivšeg režima, koji je, po njegovim tvrdnjama, kulminirao izbornog dana 2020., kada im je uskraćivan izlazak na izbore. Braunović se više puta našao na meti medija kojima je, o čemu posebno vole da govore Bečić i njegovi, dirigovao prljavi novac i nedavno uhapšeni Aleksandar Mijajlović, neformalni vlasnik Bemaxa. Braunović je 1996. proglašen najboljim komandirom policije. Njegovu prijavu na konkurs, ministar je – faktički eliminisao.
To već znamo: nova vlast ne strahuje od kadrova bivšeg režima, nego od ničijih.
Datum republike obilježavao je godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Potom dolazi 1. decembar – koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918, stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U praksi to je bila kraljevina prvog naroda, tj. njegove klike, u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepriznati narodi. Ujedinjenju prethodi tzv. Podgorička skupština koju su organizovali Beograd i srbijanska vojska koja je, po riječima vojvode Mišića , okupirala Crnu Goru
Novembar je pun istorijskih događaja koji su imali veliki uticaj na region i više od regiona. U subotu pada 29. novembar, nekadašnji Dan republike bivše socijalističke Jugoslavije koji se prvi put slavio 1945. godine. Tada je nova država i zvanično postala republika. Datum je obilježavao godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Starije generacije koje su živjele u SFRJ pamte Dan republike po dva neradna dana, svečanim akademijama, školskim priredbama i crvenim maramama đaka prvaka koji su tog dana postajali Titovi pioniri i polagali svečane zakletve.
Za razliku od drugih ex-YU zemalja, u Crnoj Gori i Srbiji Dan republike je ostao praznik zbog birokratskih zavrzlama sve do 2002. godine kada ga je ukinula Savezna skupština Miloševićeve “krnje” Jugoslavije. Sjećanje na datum i dobre trenutke bivše zemlje je dobrim dijelom narušeno ratnim 90-tim u kojima se kao kula karata raspalo ono što su ranije generacije stvarale decenijama.
Odmah nakon 29. novembra dolazi i drugi značajan datum – 1. decembar koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918. godine stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (KSHS). U praksi to je bila kraljevina samo prvog naroda, tj. njegove klike i u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepomenuti/nepriznati narodi.
Nedavno je i vučićevski (i nacionalno ostrašćeni) gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš najavio da je 1. decembar njegov dan proslave “Ujedinjenja Srbije i Crne Gore” koji će se zvanično obilježiti u njegovoj opštini. Skup će upriličiti ekstremisti srpskog sveta čije okupljanje je već blagoslovio i episkop Mileševski Atanasije. Ovaj episkop, u čiju jurisdikciju ulazi opština Pljevlja i dio Bijelog Polja – otrgnuti od teritorije Crnogorske crkve 1918. godine, je od Vučićeve vlasti nedavno dobio titulu “mitropolita” kao i njegov nacionalno i politički ostrašćeni kolega iz Nikšića. Vranešu je neprihvatljiv 20. novembar kao Dan opštine i oslobođenja Pljevalja od nacista i njihovih kvislinga čiji je vatreni podržavalac zajedno sa Vučićevim “mitropolitima”. Vraneš se požalio da su partizani poslije oslobođenja pogubili određeni broj kvislinga bez suđenja. Stoga i nova proslava.
Kada je tzv. “ujedinjenje” u pitanju i stvaranje KSHS, njemu prethodi opet novembarski datum održavanja tzv. Velike narodne skupštine srpskog naroda u Podgorici poznatijeg kao Podgorička skupština od 24. do 29. novembra 1918. “Skupštinu” su organizovali Beograd i njihova vojska koja je, po riječima srbijanskog generala Živojina Mišića, okupirala Crnu Goru i ugušila svaku agitaciju protiv srpskih imperijalnih planova. Tako je 26. novembra donijeta odluka (aklamacijom) o zbacivanju dinastije Petrović i da se Crna Gora “ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića”. Slična ujedinjenja i prisajedinjenja su slijedila u drugim djelovima Jugoslavije uz krvavi teror, represalije i pljačke “oslobodilaca” koje ni najmanje ne zaostaju za sličnim nuspojavama 1945. godine. Za malobrojnije narode i ondašnju građansku inteligenciju 29. novembar 1943. i 1945. je značio veliki korak naprijed u emancipaciji i pored komunističkog jednoumlja.
Vremenom je jugoslavenski socijalistički sistem postao puno liberalniji i tolerantniji u odnosu na sovjetski mrak u porobljenim zemljama istočnog bloka i čiji “bratski zagrljaj” je Jugoslavija izbjegla za dlaku. Crna Gora je u socijalizmu doživjela najveći ekonomski procvat u svojoj istoriji. Izgrađeno na desetine fabrika, puteva, mostova i osnovan je univerzitet u glavnom gradu. Industrija je kasnije sva nestala ili razgrabljena tokom vlasti Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i kumova. Ulaganja u socijalističku Crnu Goru su velikim dijelom omogućena zahvaljujući Fondu za nerazvijene republike i autonomne pokrajine koji su finansirale Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Crnogorski budžet je tokom investicionih zamaha bio dotiran i do 85 odsto iz savezne kase i Fonda.
Krajem 60-tih u Jugoslaviji dolazi i do liberalizacije putovanja, ukidanja viznih režima sa zapadnoevropskim državama i mogućnost momentalnog zapošljavanja u Zapadnoj Evropi zahvaljujući bilateralnim sporazumima Titove vlasti. Takva mogućnost je i dalje pusta želja za većinu ex-YU država – mimo Slovenije i Hrvatske. Slobode i standardi ondašnje Jugoslavije su bili san porobljenih istočnoevropskih i sovjetskih naroda.
Sredinom ove godine Numbeo je objavio novo istraživanje Indeksa kvaliteta života (LQI) u svijetu i Evropi. Numbeo je najveća svjetska online baza podataka za unose troškova života, kvaliteta, bezbjednosti, zdravstvene zaštite, zagađenja itd. Podaci nisu zvanična statistika, ali daju uvid u svakodnevna iskustva građana i omogućavaju brzo poređenje životnih uslova širom svijeta. Po ovom indeksu (kojim je obuhvaćeno 89 država) među prvih 20 se nalaze i Slovenija (19. mjesto) i Hrvatska (20. mjesto). Kao takve pretekle su mnoge zapadne zemlje – Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju, Kanadu itd. U bazı podataka nema Crne Gore i Kosova, dok je BiH na 49. mjestu, Srbija 59. a Makedonija na 63. mjestu. Kada je Evropa u pitanju, od 37 sondiranih zemalja, kvalitet života u Sloveniji je na 13. mjestu dok je Hrvatska na 15. mjestu. Na začelju kolone su BiH (30.mjesto), Srbija (33.) i Makedonija (34.) dok su na dnu Rusija, Ukrajina i Albanija.
Slični Indeks ljudskog razvoja (HDI), ali sa različitom metodologijom računanja, objavljuju Ujedinjene nacije (UN) tj. njihov Program za razvoj (UNDP). Slovenija i Hrvatska su i po ovom indeksu lideri u nekadašnjoj Jugoslaviji kada je u pitanju kvaliteta života po parametrima zdravlja, obrazovanja i visine primanja. Na posljednjoj rang listi (2023. godine.) Slovenija je na 21. mjestu od ukupno 193 članice UN-a. Hrvatska dijeli 41. mjesto sa Latvijom dok Crna Gora dijeli 47. mjesto s Argentinom. Srbija je 62. zajedno sa Kosta Rikom. BiH je na najnižem 74. mjestu.
Jedan od najboljih pokazatelja kvaliteta života jedne zemlje je prohodnost njenog pasoša diljem svijeta. Po rang listi Henley & Partners (međunarodna konsultantska firma specijalizirana za migracije) za 2025. godinu svrstava slovenački pasoš kao šesti u svijetu (u grupi sa 5 drugih zemalja) s kojim se može bez vize u 185 zemalja. Hrvatska je sedma (sa još 5 država) sa 184 destinacije bez vize. Srbija je 35. mjestu sa 137 država za koje ne treba viza dok je Crna Gora na 42. mjestu sa 128 bezviznih destinacija. Inače, Slovencima i Hrvatima odavno ne trebaju vize ni za prekomorske zemlje kao SAD, Kanada, Australija što se nije moglo ni sa nekadašnjim SFRJ pasošem. Ostali Jugoslaveni i dalje ne mogu bez vize ni za Britaniju i Irsku.
I pored globalnih ocjena koje su bolje nego u doba SFRJ, i dalje veliki broj Slovenaca gaji pozitivno mišljenje o bivšoj državi. Po posljednjem istraživanju Gallup agencije objavljenog ovog mjeseca 45 odsto Slovenaca smatra da im je raspad Jugoslavije naštetio. Onih koji misle suprotno je manje – 41 odsto. U Srbiji su najnezadovoljniji raspadom SFRJ. Čak 81 odsto misli da im je sada gore, a samo 4 posto da je bolje. U Crnoj Gori 65 odsto misli da je sada gore naspram 15 odsto suprotnog mišljenja. Postotak nezadovoljstva raspadom Jugoslavije je veliki i u BiH (77 odsto) i Makedoniji (61 odsto). Na suprotnoj strani stoje Hrvati (55 odsto da je sada bolje naspram 23 koje se ne slažu) i Kosovari (75 naspram 10 odsto u korist raspada SFRJ). Ove dvije države imaju traumatično ratno iskustvo iz 90tih ali i pobjednički ishod u ratu sa Srbijom za razliku od BiH gdje je rezultat neriješen.
Jugoslaviji je u osvit rata 1990. godine nuđen ubrzani proces pristupanja tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), preteči EU, kao i članstvo u NATO-u. EEZ se uzaludno nadala da će to biti dobra šargarepa najprosperitetnijoj zemlji socijalističkog bloka da ubrza reforme i ostavi po strani nacionalističko ludilo koje su potpirivali protivnici tekovina 29. novembra. I pored ekonomskog prosperiteta mase su se povele za onima koji su slavili 1. decembar 1918. (i 26. novembar) i njihovim drugarima koji slave 10. travanj 1941. U tome su izgleda imali i jaku podršku onih koji danas slave Oktobarsku revoluciju, koja po novom kalendaru pada 7. novembra, i koji opet dižu spomenike Staljinu i njegovim zločincima.
Danas je Crna Gora pred vratima EU, kao što je nekad bila Jugoslavija u predvorju EEZ-a. Vlada se nada zatvaranju još nekoliko poglavlja do kraja ove godine i zatvaranju svih 33 poglavlja do kraja iduće godine. Iz EU stižu snažni signali da je to moguće i da su spremni na puno toga zažmuriti kako bi malena Crna Gora (s parametrima u domenu statističke greške) postala 28. članica bloka. Kao i 1990.godine postoje jake sile gravitacije koje žele da je opet uvuku u kaljužu srpskog (krimi) sveta.
Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac i pogotovo tempo kojim će Crna Gora ići prema EU
U srijedu poslije podne u Vašingtonu je, u zakupljenoj sali Hotela Willard Intercontinental, održana svečanost povodom 120 godina uspostave diplomatskih odnosa između tadašnje Knjaževine Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Državni mediji su javili da su svečanosti pored predsjednika Jakova Milatovića, “prisustvovale brojne zvanice američke administracije, Kongresa i diplomatskog kora”. Od “brojnih zvanica administracije” je bio prisutan Danijel Loton, zamjenik pomoćnika državnog sekretara za zapadnu srednju Evropu i južnu Evropu u Birou za evropska i evroazijska pitanja Stejt dipartmenta. Od kongresmena su bili prisutni republikanski kongresmen iz Ohaja Majkl Tarner i demokratska kongresmenka iz Mejna Šeli Pingri. Pingri je inače jedini preostali član crnogorskog kokusa u Kongresu (koji je nekada brojao preko 40 kongresmena uključujući i tri predsjedavajuća kongresnih komiteta).
Predsjednik je, nakon uvodnih osvrta na 1905. godinu, naglasio da su Sjedinjene Države “bile među prvim državama koje su priznale našu nezavisnost i od tog trenutka dosljedno stoje kao principijelan i pouzdan partner.“ Milatović je dodao da je “naš politički dijalog procvjetao, a saradnja se produbila u oblasti bezbjednosti, odbrane, energetike, infrastrukture, investicija, kulture i obrazovanja“.
Sudeći po navodno “brojnim zvanicama američke administracije” i njihovom rangu na svečanosti u Vašingtonu, prije se može reći da je dijalog zamro umjesto “procvjetao”. Letargija traje od kada je u crnogorsku ambasadu stigao Jovan Mirković, prijatelj sadašnjeg premijera ali i prethodnog vladara Crne Gore i njegovog glavnog savjetnika koji se slovi za osobu blisku Kremlju.
O dometima crnogorske diplomatije govori i činjenica da za obilježavanje ovakvog jubileja nije osigurana jedna od sala u kompleksu Kongresa (zgrade Cannon ili Ford), ili makar sala Biblioteke Kongresa, što je uobičajena praksa za događaje ovakvog ranga. To bi u normalnim okolnostima bila stvar formalnosti da je to traženo preko crnogorskog kokusa u Kongresu koji sada ne postoji. Ambasadu, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) i premijera očigledno ne zanimaju ni kokus ni lobiranje za dobre odnose sa SAD-om u trenutku kada druge zemlje u našem okruženju (od kojih neke imaju pretenzije prema Crnoj Gori) marljivo rade da osnaže svoje kokuse.
Ambasada i ministarstvo Ervina Ibrahimovića su tražili sastanke sa najvišim američkim zvaničnicima još sredinom ljeta i za predsjednika Milatovića i premijera Milojka Spajića čija ranija posjeta SAD-u je doživjela fijasko. Po pouzdanim informacija našeg lista, Milatović je pokušavao osigurati od sredine jula prisustvo državnog sekretara Marka Rubia za svečanost u srijedu. On se u maju, prilikom obilježavanja 30 godina Dejtonskog sporazuma u Ohaju, sreo sa Rubiovim zamjenikom Kristoferom Landauom zahvaljujući intervencijama u zadnjem trenu mimo neupućenih savjetnika Milatovića i ambasadora Mirkovića. Ove srijede Milatović se morao zadovoljiti sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Lotonom. Isti dan je u Stejt dipartmentu direktor srbijanskog Telekoma Vladimir Lučić primljen od Brendona Hanrahana koji ima viši rang od Lotona. Postoje neke najave, dok ovaj broj izlazi u štampu, da će Hanrahan kasnije primiti i Milatovića. To je opet daleko ispod nivoa predsjednika jedne NATO države.
Monitor neformalno saznaje da su u Stejt dipertmentu izrazili čuđenje što predsjednik države ne proslavlja ovaj značajni jubilej u svojoj zemlji gdje bi upriličio prijem za američkog ambasadora i ostale zvanice. Milatovićeva proslava jubileja u Americi bi, po rezonima američkih diplomata, imala smisla jedino ako bi je organizovao domaćin i pozvao svog crnogorskog kolegu da zajedno nazdrave dobrim odnosima.
U septembarskom intervjuu za portal RTCG Brajan Lanza, bivši šef predsjedničkog tranzicionog tima i osoba bliska predsjedniku Donaldu Trampu, je upozorila da Crna Gora “pokazuje slom diplomatskog djelovanja i propuštene prilike MVP-a i njene ambasade u Vašingtonu”. Lanza je ukazao da je “slabo primjetno da ambasada Crne Gore ostvaruje kontakte s uticajnim donosiocima odluka u Vašingtonu” i rekao da je čuo puno kritika na račun sadašnjeg ambasadora i državne vanjske politike zbog neprilagođavanja značajnim promjenama u američkoj politici od povratka Trampa.
Da se trend nastavlja bilo je vidno na sjednici Vlade od 6. novembra kada je za generalnog konzula u Njujorku imenovana Snežana Jonica, zvaničnica MUP-a. Jonica nema nikakvog iskustva u diplomatiji i konzularnim poslovima i, po nekim informacijama, slabo se služi engleskim. Pogurana je od Demokrata (koji upravljaju MUP-om) i ministra Ibrahimovića koji je dosadašnjeg konzula i kolegu u Bošnjačoj stranci Amera Cikotića prebacio u Frankfurt. Cikotića je Ibrahimović držao u Njujorku protivno Zakonu o vanjskim poslovima. Član 92 Zakona predviđa da “vrijeme rada u diplomatsko-konzularnom predstavništvu može neprekidno trajati najduže šest godina”. Cikotić je tamo ostao osam godina.
Ibrahimović je nedavno okupio na radnom doručku i bivše ministre njegovog ministarstva radi razmjena mišljenja u okviru procesa izrade Strategije spoljnih poslova 2026–2029. Bili su prisutni i bivši DPS ministri Milan Roćen,Miodrag Vlahović i Nebojša Kaluđerović od kojih su zadnja dva bili i ambasadori u SAD-u poznati po neaktivnosti. Ostaje pitanje da li njihova neaktivnost ima veze sa proruskom političkom orjentacijom i kriminalnim vezama njihovih nadređenih u partiji i državi.
Srđan Darmanović (nasljednik Vlahovića) i Nebojša Todorović (došao nakon Kaluđerovića) su ostali upamćeni po saniranju nerada njihovih prethodnika i snažnom lobiranju za crnogorske interese u Americi. Darmanović je osnovao snažan crnogorski kokus koji je otvorio vrata članstvu Crne Gore u NATO-u. Brajan Lanza je u intervjuu za RTCG rekao da je Todorovićev “diplomatski rad veoma cijenjen u SAD-u”. Može biti za utjehu da sadašnji ambasador za godinu i nešto mora u penziju. Pitanje je ima li država vremena da izgubi još godinu.
U SAD su trebali nedavno putovati i politički mentori Jonice iz Demokrata CG – Boris Bogdanović i Aleksa Bečić na skup koji je organizovala Transatlantska mreža za liderstvo (TLN). Iza TLN-a koje stoji amerikanizirani Bosanac Saša Toperich (ranije Toperić). Ipak, dvojica lidera Demokrata su odustali od puta cijeneći da neće donijeti korist. Bečić je već posjetio Vašington u maju i bio govornik na skupu u privatnom Capitol Hill klubu koji je organizovao Toperich. Glavni govornik na majskom događaju je bio isti Vladimir Lučić koji je u srijedu primljen u Stejt dipartmentu. Potpredsjednik Vlade je tada zapanjio diplomatsku zajednicu neistinitom objavom na portalu stranke da je održao govor u američkom Kongresu pred članovima Kongresa. Kasnije je Bečić izbrisao dio snimka na kome se vidi publika u kojoj nije bio ni jedan kongresmen i gdje niko nije stavio slušalice za prevođenje jer su ga svi razumjeli na našem jeziku. Istina, Bečić je dan kasnije imao susret sa nekoliko kongresmena.
U Americi je nedavno bio i Andrija Mandić, predsjednik Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Međutim, sve je vidljiviji otklon Mandića od Prve familije Srbije čiji favorit je već neko vrijeme Milan Knežević. Mandić se oslanja na vlastite kontakte u vođenju vanjske politike nezavisno od vučićevskog Ministarstva spoljnih poslova. U tome veliku ulogu igra njegova savjetnica Nina Ofner Bokan koja je potpredsjednica Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) i predsjednica jevrejske zajednice u Crnoj Gori. Mandić je bio počasni gost na svečanoj dodjeli nagrade Teodor Hercl u organizaciji Svjetskog jevrejskog kongresa u Njujorku. Na skupu se Mandić sreo i sa republikanskom kongresmenkom i bliskom saradnicom američkog predsjednika Elis Stefanik. Iako nije primljen u Stejt dipartmentu, tiha voda brijeg roni. Mandićeve veze preko jevrejske zajednica, koje otvaraju mnoga vrata na Zapadu i otvorena podrška Trampovoj politici u ovom momentu možda su i jače nego crnogorska diplomatija i lobisti.
Raslojavanje u srpskom svetu u Crnoj Gori prati i raslojavanje u pravoslavnoj crkvi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je nedavno javno podržao pristupanje Crne Gore Evropskoj Uniji (EU) uz sve, kako je rekao , njene mane. S druge strane novi vučićevski “mitropolit” nikšičko – budimljanski Metodije predano radi na distanciranju Crne Gore od evropskog puta, i na veličanju srbijanskog gospodara.
Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac kojim će Crna Gora ići.
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS2 sedmice