Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: RASIPANJE OPŠTINSKIH PARA Administracija – siguran glas o našem trošku

Objavljeno prije

na

U kolašinskoj lokalnoj upravi trenutno je šest puta više administrativnih radnika nego što bi, prema evropskim standardima, bilo potrebno opštini koja ima oko 8.600 stanovnika. Iz opštinske kase platu prima 220 Kolašinca, a trebalo bi svega – 35.

Do prije dvije godine čak 310 radnika i funkcionera bilo je raspoređeno u nerealno mnogo sekretarijata, službi ili na savjetničkim funkcijama. Tri potpredsjednika stalna su postava, a neki od njih rijetko svrate u svoje kancelarije. Nikad do sada nijesu decidno saopštili šta su tačno njihova zaduženja.

Predsjednik Opštine Darko Brajušković je još prije četiri godine, dok je bio odbornik, insistirao da lokalni parlament usvoji zaključak, kojim bi se izvršna vlast obavezala da do sredine februara 2011. godine „završi postupak racionalizacije administracije kroz predloženi socijalni program”.

Brajušković je na čelu izvršne vlasti skoro tri godine, a taj posao, koji je nekad smatrao prioritetnim za druge, nije uspio da okonča. On tvrdi da to nije uspio zbog besparice, dok opozicija smatra da je razlog prolongiranja strah vlasti od gubitka glasača. Prvi čovjek grada priznaje da je još skoro 80 prekobrojnih, ali kad će ih poslati kući nije precizirao. Prema njegovim posljednjim izjavama to bi trebalo da bude na ljeto.

,,Opština Kolašin trenutno nema sredstava za sprovođenje plana sistematizacije, isplatu otpremnina i ostalih obaveza. Naš plan u vezi smanjenja broja radnika ne predviđa ishitrene i kratkoročne poteze, kao ni restriktivan odnos prema zaposlenima. U prethodnom periodu trudili smo se da broj radnika smanjimo putem sporazuma o prestanku radnog odnosa sa svakim zaposlenim, u obostranom interesu”, saopštili su nam iz Sekreterijata za finasije.

Smanjenje broja radnika, kažu u Opštini, biće sprovođeno u fazama, u dužem vremenskom periodu, a ,,u skladu s mogućnostima Opštine i prema politici Vlade”.

Broj radnika u minule tri godine smanjivan je odlaskom u penziju, transformacijom pojedinih budžetskih korisnika i isplatom otpremnina. Prema zvaničnim podacima Sekreterijata za finasije, tokom 2011. godine iz Opštine je otišlo trideset, iz Centra za kulturu sedam, iz Vodovoda osam, a iz Komunalnog devet radnika. Godinu kasnije nije mijenjan broj opštinskih službenika, a 2013. sporazumnim raskidom radnog odnosa ostalo ih je bez posla devet.

Tokom godine kada je Brajušković u naletu entuzijazma smanjio broj zaposlenih u lokalnoj upravi, preduzećima i ustanovama, čiji je osnivač Opština, bio je i neobično darežljiv. Svi koji su bili višak otišli su kući sa bogatim otpremninama. Na šezdesetak zaposlenih, tvrde upućeni, potrošeno je skoro 1,5 milon eura iz kredita Atlas banke na pet godina s kamatom od devet posto.

Svim zaposlenim na neodređeno vrijeme, koji su se tada prijavili za sporazuman raskid radnog odnosa isplaćene su otpremnine u visini od 12 bruto zarada i fiksni iznos od 2.000 eura. Za lokalne namještenike i službenike kojima do ostvarivanja prava na penziju nedostaje do dvije, odnosno pet godina, dodavani su i iznosi od tri, odnosno šest bruto zarada. Uz to, za svaku godinu radnog staža isplaćivano je dodatnih 50 eura.

Brajušković je tada odbio predlog opozicije da se otpremnine ne isplaćuju onima koji su se zaposlili nakon 2009. godine. Sve je rezultiralo time da su formalno raspoređeni na radna mjesta za koja niko nije znao da postoje (dispečeri, telefonisti i brojno obezbjeđenje), nakon samo godinu i po radnog staža u Opštini dobijali i po desetak hiljada eura otpremnina.

Među administrativnim radnicima, koji su se prvi javili da idu kući bilo je i onih na godinu ili dvije do penzije. Njihove otpremnine dostizale su i iznose od 25.000 do 30.000 eura. Oni koji će ubuduće ostajati bez posla proći će mnogo lošije, jer je odluka izmijenjena.

Iz opozicije tvrde da je prolongiranjem sistematizacije Brajušković oštetio opštinsku kasu za više od dva milona eura, te da je nerazumno darežljiv bio prema onima koji su prvi ostali bez posla. Otpremninom koju je dobio jedan od onih koji su tada sporazumno raskinuli radni odnos, kažu u Demokratskom fronutu, mogle bi biti isplaćene otpremnine za sve radnike u nekom od propalih kolašinskih preduzeća.

„Te otpremnine su bile plaćanje ‘zaslužnima’. Otpremnine su uzeli radno neaktivni, pa tim novcem nije otvoreno nijedno radno mjesto. S druge strane, građani nijesu rasterećeni izdržavanja glomaznog opštinskog aparata. Lokalna uprava se nije zaduživala za investicije, već da isplaćuje ‘zaslužne’. Izvršna vlast nije uspjela da obavi reorganizaciju, stanje se neznatno promijenilo, a potrošili su 1, 5 milon, koje će građani vraćati”, kaže nosilac izborne liste DF Aleksandar Saša Dožić.

U OO SDP smatraju da su „građani platili izborne kampanje Grupe građana i DPS”. Čudno je, kažu u toj partiji, kako je Opština koja nema para za najbolje sportiste, umjetnike i studente, odjednom imala novaca za enormne otpremnine. Ostavljanje sistematizacije za ljeto, kažu u SDP-u , dodatno će koštati građane Kolašina, a vlasti moguće otvoriti prostor za manipulaciju tokom izbornog procesa.

U lokalnoj upravi tvrde da godinama nijesu zaposlili nekog novog. I da hoće, kažu, ne bi imali gdje. Neki od dugogodišnjih lokalnih funkcionera, bili su iskreni, pa su prije nekoliko godina novinarima priznali da je „tokom izbornih kampanja zapošljavano više no što je trebalo” i da predstoji „škakljiv” posao njihovog otpuštanja.

„Besmisleno je nepriznati da smo tokom proteklih političkih procesa, a naročito tokom kampanja za rješavanje državnog statusa, svi zapošljavali više nego što treba i u državnim institucijama i u lokalnim upravama. Takođe, tvrdim da smo mi u kolašinskoj lokalnoj upravi tada vodili računa da zapošljavamo one kojima je posao bio neophodan i koji su na taj način obezbjeđivali egzistenciju svojih porodica. Mi smo zapošljavali i te ljude i tako ih spasili”, kazao je tada predsjednik SO Mile Šuković.

S obzirom na to da je prosječna plata u lokalnoj upravi do skoro iznosila 850 eura za one sa visokom, odnosno 707 i 513 eura za one s višom ili srednjom stručnom spremom, jasno je da su mnogi Kolašinci na taj način dobro prošli. Njihovim „spasavanjem” opštinska kasa je ispražnjena, a građani će još dugo vraćati višemilionske iznose prosute na javnu potrošnju.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo