Među onima koji najmukotrpnije zarađuju platu sa opštinskog budžeta su kolašinski vatrogasci. Posao pripadnika službe zaštite i spasavanja je obiman, nekad danonoćan i često rizičan. Ono je što je formalno opisano kao ,,spašavanje i zaštita ljudi i imovine od požara, eksplozija, havarija i drugih akcidentnih i vanrednih situacija”, na terenu znači, kaže komandir te službe Željko Darmanović, spuštanje u provalije i kanjone i izvlačenje povrijeđenih i nastradalih, borbu sa vatrenom stihijom, sate pješačenja po nepristupačnim i snijegom pokrivenim terenima u potrazi za nestalima turistima ili mještanima…Sve to bez odgovarajuće opreme. Kako kažu, u više od polovine akcija vatrogasci idu bez kompletne osnovne opreme. Često zbog toga rizikujući živote.
„ Moje kolege su ponekad opremljeni samo iskustvom, hrabrošću i entuzijazmom. U oko 30 do 40 posto akcija idemo neopremljeni. Kada smo prije mjesec ispod mosta Pjenavac izvlačili tijela nastradalih u saobraćajnoj nesreći, samo trojica pripadnika službe su imali ‘ribarske’ čizme. Sva tri para su bila probušena. Da dodam i da smo jedan par od tih pozajmili. Jasno je onda kakvi su nam uslovi i koliko dajemo sebe u svakoj akciji. Da ne govorim o tome da nemamo ni ronilačka odijela, što je za toliko sati u vodi neophodno”, kaže Darmanović.
Poslije te akcije stigla je vrijedna donacija. Uz saradnju sa Crvenim krstom Crne Gore, kolašinski ogranak te organizacije obezbijedio je 10 pari specijalnih neoprenskih odijela sa čizmama za Darmanovića i njegove kolege.
Međutim, kolašinski vatrogasci nemaju odjeću koja bi ih zaštitila prilikom gašenja požara. U vatru idu obučeni u obične kombinezone. Napredak je, kažu, što su dobili bar takozvane ,,izolacione aparate” (boce i maske koje ih štite od štetnih gasova).
Rizici i stres su svakodnevica za dvadeset jednog operativca te službe. Oni ,,pokrivaju” 897 kvadratnih kilometara, kolika je površina opštine. Više od polovine prostora je pokriveno šumom, a planinski masivi nijesu pristupačni za mehanizaciju . U većini slučajeva vatrogasci ipak uspješno lokalizuju požare, a nerijetko pomažu i kolegama iz drugih opština.
,,Često se previđa i kolika je površina naše opštine i kava je konfiguracija terena. I putna infrastruktura je loša. Ipak, ne odustanemo ni od jedne akcije, čak i na udaljenim katunima, kada gori neka koliba ili pomoćni objekat. To sugrađani mogu da potvrde.”
Nedostaju im i elektronski uređaji koji bi im pomogli u pretrazi terena, alpinistička oprema. Tokom minulih nekoliko godina vatrogasci su iz provalija izvukli na desetine što stradalih što izgubljenih ljudi. I dalje to rade običnim konopima, koji se koriste za sijeno, kupljenim u lokalnim prodavnicama mješovite robe.
Tako je bilo i u akciji u junu minule godine kada su iz kanjona izvlačili nastradale i povrijeđene rumunske turiste. Za to su dobili priznanje rumunske Vlade. Zidove prostorija njihove službe krasi još nekoliko važnih zahvalnica, koje, kako kažu vatrogasci, jesu satisfakcija za relativno niska i neredovna primanja. I za rizik.
Odlično su se snašli i u nevremenu 2012. godine. Tada su bili prinuđeni da iz lavina izvlače ljude.
,,To je bila novina za nas. Nikada to ranije nijesmo radili niti imali kvalifikacije za to. Uspjeli smo da troje ljudi spasimo ispod snijega. Ponosni smo na to. To je onaj rad za koji ne postoji cijena u novcu”.
Pripadnici službe nijesu do sada imali ni adekvatnu obuku, za sve ono što je zakonom predviđeno da rade. Od kako je 2007. godine zakon o protivpožarnoj zaštiti promijenjen i donesen zakon o zaštiti i spasavanju, obim njihovih poslova je mnogo veći. Za to nijesu imali nijednu obuku. Uče na terenu. Iako intervenišu u dvije brze i opasne rijeke, niko od pripadnika službe zaštite i spasavanja nije prošao ronilačku obuku.
,,U šali nekad kažem da po tom zakonu samo što nije određeno da hapsimo i nosimo oružje. Zaspali smo kao vatrogasci a probudili se kao spasioci. Nije bilo obuka organizovanih na nivou države, to je tek najavljeno za predstojeću godinu. U međuvremenu smo se snalazili u svakoj opštini kako je ko mogao. No do sada se nije desilo da smo bili neuspješni. Sve to nije lako, najteži je stres. Potrebni su dani da se oporavimo od nekih prizora, naročito kada je riječ o saobraćajnim nesrećama. A često već narednog dana moramo u novu akciju”, priča komandir službe zaštite i spasavanja.
Prosječna plata kolašinskih vatrogasaca je od 400 do 420 eura. Kao i svi koji se finansiraju iz opštinske kase, neće je skoro primiti. Ne plaćaju im se ni sati pripravnosti.
Često je neophodno da i oni koji imaju slobodan dan, budu pozvani u neku akciju, kako bi pomogli kolegama, kad ih je na terenu nedovoljno.
,,Godinama radimo u sličnim uslovima, pa mnogo i ne pričamo oko toga. Naučili smo da improvizujemo i da snalaženjem nadoknađujemo ono što nemamo. Na terenu ne može biti opravdanje to što nijesmo dobro opremljeni i obučeni, kolika nam je plata, mora se raditi najbolje što umijemo. Tako se i ponašamo, iako su nam često i životi u opasnosti”, zaključuje Darmanović.
Njegove kolege i on su svjesni da je oprema koja im treba vrlo skupa, teško je izdvojiti novac za nju. Takođe, ta skupa oprema može biti mjesecima neupotrijebljena. Ipak, očekuju više , a zahvalni su i na onome što su dobili. Velika olakšica im je to što imaju tri moderna vatrogasna vozila. Jedno je kupila lokalna uprava prije devet godina, a tri su dobili od Vlade. Zahavaljujući tome, kaže komandir službe zaštite i spasavanja stigli su na udaljene i nepristupačne terene opštine. I spasili mnoge živote.
,,Nijesu to obična radna mjesta. Ne sjedimo u kancelarijma. Svakog trenutka u bilo koje doba dana i noći mogli bismo biti pozvani u neku akciju” , podsjeća Darmanović. I napominje: „Naši problemi nijesu skorašnji. Godinama su isti. Ni od jedne vlasti ne očekujemo da za dan riješi sve što nam nedostaje, ali očekujemo razumijevanje i brigu. Govorim u svoje ime, ali mislim da je to stav i mojih kolega. Novinari često izostave naša imena u izvještajima iz rizičnih akcija. Nerijetko smo na meti neopravdanih kritika. Sve to nije nikad umanjilo naš entuzijazam”. Srećom.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ