Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠINSKE PREDIZBORNE HIDROELEKTRANE: Struja od papira

Objavljeno prije

na

Hidrocentrala Savo Mašković u Rijeci Mušovića, izgrađena poslije Drugog svjetskog rata, i dalje je jedina na području kolašinske opštine iako vlasti skoro deceniju obećavaju ,,iskorišćavanje kolašinskog hidropotencijala”.

Veliki planovi plasirani najčešće tokom predizbornih kampanja lokalnih i državnih funkcionera nijesu se obistinili. Nekoliko započetih projekata tek su u prvoj fazi realizacije, dok ostali postoje samo na papiru. Razlozi zbog kojih Kolašin nije dobio nijednu malu hidrocentralu za minulih sedam godina od kada je aktuelizovana priča na tu temu, višestruki su.

U lokalnoj upravi ne mogu mnogo da kažu o razlozima kašnjenja projekata od kojih su očekivali značajan priliv novca. Nezvanično, oni optužuju ,,komplikovane zakonske procedure” i neažurnost investitora. Zvanično, i dalje se nadaju da će pored turizma i poljoprivrede, male hidrolektrane značajno uvećati bogatstvo grada i otvoriti nova radna mjesta.

Glavni administrator kolašinske opštine Zoran Vlahović kaže da lokalna vlast radi na tome da se iskoristi bogati hidropotencijal kolašinske opštine. ,,Trenutno je u toku mjerenje na 14 vodotoka, koncesije za neke su već date, a investitori su u fazi pribavljanja dozvola ili su već počeli da rade. Iako se kasni, računamo na brže okončanje tih projekata jer valorizaciju energetskog potencijala vodotoka doživljavamo kao razvojnu šansu opštine”. Vlahović računa da će od velike koristi biti katastar voda čiju izradu za kolašinsku i još dvanaest sjevernih opština finasira češka Vlada.

U Ministarstvu ekonomije kažu da je planirana izgradnja šest malih hidrolektrana na vodotocima Crnja, Ljevišla Rijeka i Raštak. ,,Na vodotoku Crnja ugovor je potpisan sa koncesionarom Dekar Doo iz Podgorica tokom novembra 2007. godine. Tu je predviđena izgradnja tri male hidroelektrane – Crnja, Ljubaštica i Crni potok. Ukupna predviđena godišnja proizvodnja sva tri objekta iznosi 19 GWh”, objašnjava portparolka ministarstva Marina Živaljević.

Prema njenim riječima energetska dozvola za Ljevišku rijeku izdata je takođe društvu Dekar, a ugovorom je predviđena izgradnja i eksploatacija jedne male hidroelektrane instalisane snage 980KW sa predviđenom godišnjom proizvodnjom od 3,321 GWh. Na vodotoku Raštak izdate su dvije energetske dozvole privrednom društvu Kol Energy D.O.O. Kolašin. Tu je ugovorima predviđena izgradnja i eksploatacija dvije male hidroelektrane, koje će godišnje proizvoditi po 2496 Gwh.

Podaci pokazuju da lokalna vlast mora biti strpljiva kad je u pitanju ubiranje prvih prihoda od struje proizvedene na brzim planinskim vodama. Portparolka ministarstva ekonomije pojašnjava kašnjenje sa izgradnjom malih hidroelektrana na vodotoku Crnja: ,,Građevinske dozvole izdate su u decembru 2011. godine. Nakon dobijanja dozvola investitor je naišao na probleme vezane za priključenje objekata na elektro-distibutivnu mrežu. Pošto se radi o okolnostima na koje koncesionar nije mogao da utiče, ministarstvo ekonomije je pripremilo aneks Ugovora o koncesiji kojim se produžava rok za izgradnju”.

Za izgradnju hidroelektrana na Ljeviškoj Rijeci čeka se građevinska dozvola a krajnji rok je jul ove godine. Za taj vodotok, tvrde u Ministarstvu ekonomije, dobijeni su urbanističko-tehnički uslovi, čime je počela druga faza realizacije.

U slučaju hidrocentrale Raštak davno su probijeni svi rokovi, bar oni koje su postavile tadašnje kolašinske vlasti i slovački investitori. Struja u tom dijelu kolašinske opštine trebalo je da se proizvodi još u proljeće 2010. godine. Investitori su slovačka firma Saliy energy i opština. Oni su još 2009. godine formirali javno privatno preduzeće Kol energy u kom Opština ima 15 procenata vlasništva. Vrijednost izgradnje mini hidroelektrane, čija bi snaga trebalo da bude snaga 650 kilovata, a godišnja proizvodnja 2400 gigavat sati, je 11, 2 miliona eura.

Predstavnici kolašinske izvršne vlasti gotovo ništa ne znaju ni o preduzeću čiji je Opština osnivač ali ni o tome do koje faze je stigla gradnja hidroelektrane, koja je slovila za prvu slovačku investiciju u Crnoj Gori. U ministarstvu ekonomije kažu da je za hidrocentralu Raštak 1 dobijena građevinska dozvola tek u avgustu 2013. godine. Za drugi objekat iste snage na tom vodotoku u Morači tek je završen nacrt ugovora o koncesiji na osnovu izdate energetske dozvole. Potpisivanje ugovora očekuje se, kaže Živaljević, u najskorijem roku.

Predsjednik Opštine Darko Brajušković, potpredsjednici Đorđije Živković i Dragomir Dulović, i glavni administrator Vlahović kažu da ne znaju ni gdje je sjedište preduzeća Koll energy, a nije im poznato ni ko je u ime lokalne uprave zadužen za saradnju sa Slovacima. Detelje poslovanja prvog i jedinog javno – privatnog preduzeća u tom gradu ne zna još nekoliko opštinskih funkcionera.

,,Nijesam bio dio zakonodavne ili izvršne vlasti u vrijeme kada je preduzeće formirano. Od 2011. godine do sada, od kako sam potpredsjednik, nije bilo u proceduri nikakvih dokumenata koji se odnose na njegov rad. Nijesam se sretao ni sa izvršnim direktorom tog preduzeća, a nije mi poznato ni ko u ime lokalne uprave sarađuje sa njim”, kazao je Živković.

Martin Kolesar, izvršni direktor Koll energy, međutim, kaže da predstavnicima izvršne vlasti niko nije branio da se informišu. Naprotiv, tvrdi on, da mu je ko tražio dostavio bi sve podatke. ,,Aktima preduzeća predviđeno je da Opština imenuje nadzorni organ. Oni to nijesu učinili do sada. Možda i nije bilo potrebe za nadzorom. Nije bilo ni potrebe do sada za upravnim odborom. Ja sam nedavno predsjedniku Barjuškoviću kazao da može da zatraži sve informacije koje ga interesuju” kaže Kolesar.

On obećava da će građevinski radovi na Raštaku biti završeni do kraja ljeta ove godine, a struju će proizvoditi već u decembru. Radovi, tvrdi on napreduju. Nije se moglo brže, jer se neplanirano pribavljanje svih potrebnih ,,papira” prolongiralo sve do prije nekoliko mjeseci.

Izvršni direktor je objasnio da sjedište preduzeća Koll energy u Kolašinu i ne postoji: ,,Nije bilo potrebe ni za kancelarijama ni za zaposlenima. Ja sve organizujem telefonskim razgovorima sa stručnjacima građevinske i drugih struka koji su angažovani na projektu”, pojašnjava Kolesar činjenicu da je on jedini zaposleni u slovačko-kolašinskom preduzeću.

Ako se tako bude štedjelo sa radnim mjestima, mala vajda od obećanja da će hidroelektrane donijeti posao Kolašincima. Ako ih jednom bude.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo