Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAVRŠNICA PLJAČKANJA FABRIKE PAPIRA: Beranka na Bosforu

Objavljeno prije

na

Sudbina beranske fabrike papira zapečaćena je nedavno prodajom mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine. Razmontirane su do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje. On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Poslije mnogih drugih djelova fabričke opreme, koji su već prodati i izneseni iz Crne Gore, koroziju tako više neće kupiti ni posljednje i najvitalnije komponente nekadašnjeg velikog privrednog sistema i jedine fabrike papira u Crnoj Gori.

„To je prodajom i otuđivanjem parnog kotla, prije nekoliko mjeseci, bilo izvjesno, a sada je očigledno da ova fabrika u Beranama više nikada neće proraditi, iako je kroz stečaj privatizovana da bi proces proizvodnje bio ponovo pokrenut. Umjesto toga imaćemo još jedan spomenik tranzicije”, kaže posljednji direktor ove fabrike prije privatizacije Milić Joksimović.

Fabriku papira 2004. kupio je kroz stečaj beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović, s velikim najavama i obećanjima. Kompanija se danas nalazi u bezizlaznoj situaciji, a državne vlasti potpuno ravnodušno posmatraju šta se dešava i pomažu uništavanje.

Krajem prošle godine šest nevladinih organizacija, među kojima i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), objavili su izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

U tom izvještaju istaknuto je da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit, što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine”, navodi se u izvještaju.

Šest nevladinih organizacija istovremeno je uputilo poziv državnom tužilaštvu da utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku.

Raniji pozivi i krivične prijave, koje je podnosio bivši potpredsjednik opštine Berane za privredu Radivoje Merdović (SDP), nijesu imali konkretan rezultat. Merdović je, kada su počela prva otuđivanja imovine fabrike papira podnio krivičnu prijavu protiv novog vlasnika. On je prije dvije i po godine zatražio od vrhovnog državnog tužioca da ispita da li u pojedinim fazama privatizacije beranske fabrike papira Nova Beranka postoje elementi krivičnih djela nesavjesnog poslovanja, zloupotrebe položaja i ovlašćenja u privrednom poslovanju, zaključenja štetnog ugovora, prevara, pronevjera, falsifikovanja službenih dokumenata ili primanja i davanja mita.

Bilo je to onda kada je Hipo Alpe Adria banka Gomilanoviću zaplijenila jednu papir mašinu kako bi namirila kredit koji je dala vlasniku ove kompanije, a koji on nije vratio. Merdović je već tada ukazao da je „nedopustivo da se iščupa srce fabrike i tako olako uništava nacionalno bogatstvo koje su decenijama generacije stvarale”.

On je dodao da postoje indicije da vlasnik fabrike novac koji je kreditno dobijao od banaka i države nije koristio namjenski, odnosno u poslovne svrhe, saglasno ugovoru o privatizaciji.

Ispostavilo se da vlasniku fabrike papira kredit koji je uzeo od Hipo Alpe Adria banke, zalažući jednu od dvije papir mašine nije bio prvi kredit, niti prva finansijska pomoć koju je dobijao na račun pokretanja proizvodnje. Iako je po ugovoru o prodaji on fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca, svega 250 hiljada, što je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom.

Za pokretanje proizvodnje, osim ovog kredita od 700 hiljada eura bez kamata, dobio još pola miliona od Fonda za razvoj u vrijeme predreferendumske kampanje. Od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage” dobio je još pedeset hiljada. Fabriku je pomogla i lokalna uprava, preuzimajući na sebe da za tadašnjih 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada eura.

Pa ipak, fabrika je za osam godina, koliko je u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira, što znači da je u odnosu na kapacitete radila samo dva mjeseca.

Bivši potpredsjednik opštine Merdović upravo zbog ove činjenice tražio je da vrhovni državni tužilac preispita ovu privatizaciju u nekim njenim fazama, posebno u dijelu davanja pomoći i kredita i korišćenja tih novčanih sredstava.

„Vlada je, recimo, imala 400 hiljada eura potraživanja. Polovine od toga se odrekla u cilju pokretanja proizvodnje, a pola je trebalo vratiti. Proizvodnje nema, a koliko ja znam ni ta druga polovina nije vraćena. Lično mislim da u svemu ima posla za vrhovnog državnog tužioca, a po procjeni možda i za specijalnog tužioca”, rekao je Merdović.

Inženjer Joksimović ukazao je ranije na činjenicu da je, iako uvozi sve količine grafitnog i novinskog papira, Crna Gora tako dopustila da propadne jedina fabrika papira u državi i širem regionu. On tvrdi da je ova fabrika, prije nego je rasturena i pokradena, imala perspektivu i tržište.

„Ekonomska logika je bila potpuno na mjestu. Fabrika papira u Beranama bila bi jedina u čitavom regionu. Trenutno nemate ni jednu fabriku papira do Slovenije. Tržište postoji, i beranska fabrika bi sasvim sigurno bila potpuno rentabilna”, tvrdi Joksimović.

Onima koji smatraju da za velike fabrike poput ove više nema prostora i da ih je pregazilo vrijeme, ovaj čovjek poručuje da bace pogled na iskustvo iz zapadne Evrope, uključujući i Sloveniju.

„Slovenija je sačuvala sve tri svoje fabrike papira. Austrija je, takođe, sačuvala fabrike papira. Češka isto tako. Ako nemaju ekonomsku logiku i ako su fabrike papira prevaziđene, zašto su ih sve ove države sačuvale”, pita Joksimović.

Ovaj čovjek smatra da je jedino Vlada Crne Gore mogla da zaustavi pljačku fabrike papira, tako što je na osnovu nevraćenih potraživanja mogla uvesti stečaj, ali da je sada, kada su odnesene sve vrijedne mašine i oprema, za to kasno.

Joksimović poručuje: „Jedino o čemu ima smisla danas govoriti je traženje odgovornosti za ovu pljačku i uništavanje jedine fabrike papira u državi”.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo