Sudbina beranske fabrike papira zapečaćena je nedavno prodajom mašina, koje su „otputovale” na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obje vrijedne papir mašine. Razmontirane su do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija.

Beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović tako je doveo do kraja pljačkanje vitalnih mašina i opreme fabrike papira Nova Beranka, bez kojih nije moguć eventualni proces proizvodnje. On je svojevremeno izjavljivao da iz fabrike ne odnosi ništa što je bitno za proces proizvodnje, već samo nepotrebne stvari koje „nema razloga da kupe koroziju”.

Poslije mnogih drugih djelova fabričke opreme, koji su već prodati i izneseni iz Crne Gore, koroziju tako više neće kupiti ni posljednje i najvitalnije komponente nekadašnjeg velikog privrednog sistema i jedine fabrike papira u Crnoj Gori.

„To je prodajom i otuđivanjem parnog kotla, prije nekoliko mjeseci, bilo izvjesno, a sada je očigledno da ova fabrika u Beranama više nikada neće proraditi, iako je kroz stečaj privatizovana da bi proces proizvodnje bio ponovo pokrenut. Umjesto toga imaćemo još jedan spomenik tranzicije”, kaže posljednji direktor ove fabrike prije privatizacije Milić Joksimović.

Fabriku papira 2004. kupio je kroz stečaj beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović, s velikim najavama i obećanjima. Kompanija se danas nalazi u bezizlaznoj situaciji, a državne vlasti potpuno ravnodušno posmatraju šta se dešava i pomažu uništavanje.

Krajem prošle godine šest nevladinih organizacija, među kojima i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), objavili su izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su fabrika papira Beranka i ciglana Rudeš, namjerno dovedene do propasti, te da je uz pomoć državnih institucija ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća u ovom gradu.

U tom izvještaju istaknuto je da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

„Na taj način novim vlasnicima se ne samo vratio ukupni iznos kupoprodajne cijene već i milionska dobit, što je kompanije dovelo do potpunog uništenja. Za to vrijeme državni organi niti su insistirali na sprovođenju obaveza definisanih ugovorima o privatizaciji niti su preduzimali mjere da spriječe otuđivanje imovine”, navodi se u izvještaju.

Šest nevladinih organizacija istovremeno je uputilo poziv državnom tužilaštvu da utvrdi odgovornost pojedinaca za uništavanje i pljačku.

Raniji pozivi i krivične prijave, koje je podnosio bivši potpredsjednik opštine Berane za privredu Radivoje Merdović (SDP), nijesu imali konkretan rezultat. Merdović je, kada su počela prva otuđivanja imovine fabrike papira podnio krivičnu prijavu protiv novog vlasnika. On je prije dvije i po godine zatražio od vrhovnog državnog tužioca da ispita da li u pojedinim fazama privatizacije beranske fabrike papira Nova Beranka postoje elementi krivičnih djela nesavjesnog poslovanja, zloupotrebe položaja i ovlašćenja u privrednom poslovanju, zaključenja štetnog ugovora, prevara, pronevjera, falsifikovanja službenih dokumenata ili primanja i davanja mita.

Bilo je to onda kada je Hipo Alpe Adria banka Gomilanoviću zaplijenila jednu papir mašinu kako bi namirila kredit koji je dala vlasniku ove kompanije, a koji on nije vratio. Merdović je već tada ukazao da je „nedopustivo da se iščupa srce fabrike i tako olako uništava nacionalno bogatstvo koje su decenijama generacije stvarale”.

On je dodao da postoje indicije da vlasnik fabrike novac koji je kreditno dobijao od banaka i države nije koristio namjenski, odnosno u poslovne svrhe, saglasno ugovoru o privatizaciji.

Ispostavilo se da vlasniku fabrike papira kredit koji je uzeo od Hipo Alpe Adria banke, zalažući jednu od dvije papir mašine nije bio prvi kredit, niti prva finansijska pomoć koju je dobijao na račun pokretanja proizvodnje. Iako je po ugovoru o prodaji on fabriku papira Beranka kupio za 999.573 eura, preko žiro računa ovog preduzeća kod Atlasmont banke prošlo je mnogo manje novca, svega 250 hiljada, što je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom.

Za pokretanje proizvodnje, osim ovog kredita od 700 hiljada eura bez kamata, dobio još pola miliona od Fonda za razvoj u vrijeme predreferendumske kampanje. Od Zavoda za zapošljavanje u svrhu „prekvalifikacije radne snage” dobio je još pedeset hiljada. Fabriku je pomogla i lokalna uprava, preuzimajući na sebe da za tadašnjih 250 radnika izmiri zaostale plate i poveže radni staž, u ukupnoj vrijednosti od 300 hiljada eura.

Pa ipak, fabrika je za osam godina, koliko je u njegovom vlasništvu, proizvela svega dvije hiljade tona papira, što znači da je u odnosu na kapacitete radila samo dva mjeseca.

Bivši potpredsjednik opštine Merdović upravo zbog ove činjenice tražio je da vrhovni državni tužilac preispita ovu privatizaciju u nekim njenim fazama, posebno u dijelu davanja pomoći i kredita i korišćenja tih novčanih sredstava.

„Vlada je, recimo, imala 400 hiljada eura potraživanja. Polovine od toga se odrekla u cilju pokretanja proizvodnje, a pola je trebalo vratiti. Proizvodnje nema, a koliko ja znam ni ta druga polovina nije vraćena. Lično mislim da u svemu ima posla za vrhovnog državnog tužioca, a po procjeni možda i za specijalnog tužioca”, rekao je Merdović.

Inženjer Joksimović ukazao je ranije na činjenicu da je, iako uvozi sve količine grafitnog i novinskog papira, Crna Gora tako dopustila da propadne jedina fabrika papira u državi i širem regionu. On tvrdi da je ova fabrika, prije nego je rasturena i pokradena, imala perspektivu i tržište.

„Ekonomska logika je bila potpuno na mjestu. Fabrika papira u Beranama bila bi jedina u čitavom regionu. Trenutno nemate ni jednu fabriku papira do Slovenije. Tržište postoji, i beranska fabrika bi sasvim sigurno bila potpuno rentabilna”, tvrdi Joksimović.

Onima koji smatraju da za velike fabrike poput ove više nema prostora i da ih je pregazilo vrijeme, ovaj čovjek poručuje da bace pogled na iskustvo iz zapadne Evrope, uključujući i Sloveniju.

„Slovenija je sačuvala sve tri svoje fabrike papira. Austrija je, takođe, sačuvala fabrike papira. Češka isto tako. Ako nemaju ekonomsku logiku i ako su fabrike papira prevaziđene, zašto su ih sve ove države sačuvale”, pita Joksimović.

Ovaj čovjek smatra da je jedino Vlada Crne Gore mogla da zaustavi pljačku fabrike papira, tako što je na osnovu nevraćenih potraživanja mogla uvesti stečaj, ali da je sada, kada su odnesene sve vrijedne mašine i oprema, za to kasno.

Joksimović poručuje: „Jedino o čemu ima smisla danas govoriti je traženje odgovornosti za ovu pljačku i uništavanje jedine fabrike papira u državi”.

Tufik SOFTIĆ