Povežite se sa nama

KULTURA

Koliko para toliko repertoara

Objavljeno prije

na

Aktivna pozorišta u Crnoj Gori imala su u tri posljednja mjeseca svako po jednu premijeru. Gradsko pozorište iz Podgorice u decembru Lukrecija iliti Ždero u režiji Jagoša Markovića. Crnogorsko narodno pozorište u januaru Dobra smrt Vaska Raičevića u režiji Filipa Grinvalda. Početkom februara u Zetskom domu Željko Sošić je režirao Kamijevu dramu Pravednici, komad o ,,teroristima sa dušom” – mladim članovima ruske Revolucionarne socijalističke partije spremnim da žrtvuju živote za pravdu i jednakost. Vlada je, ali ne premijerno, za ovu godinu odredila umanjen budžet za kulturu, pa i za pozorišta. Na Crnogorskom narodnom pozorištu uštedjeće se deset odsto. Budžet od dva miliona eura za ovu godinu je za 200.000 eura manji od prošlogodišnjeg.

Budžet Kraljevskog pozorišta Zetski dom je za 24.000 manji od prošlogodišnjeg. Iznosi 588.000 eura. Kada se odbiju troškovi za plate, doprinose, rashode, za materijal, struju i ostale račune, za realizaciju programa ostaje 226.500 eura.

Nakon najave smanjenih budžeta, direktorica Zetskog doma Lidija Dedović je za Vijesti prokomentarisala: ,,Ovakvim budžetima se hrane samo prosjeci i oni značajni političari kojima je, u suštini, kultura, beskorisni potencijal. Ovakvim zaključcima i važnim odlukama o smanjenju budžeta sprdaju se sve građanske države”.

Na pitanje Monitora da li će smanjeni budžet uticati na realizaciju planiranih programa u CNP-u, direktor Janko Ljumović kaže: ,,Samanjenje budžeta će nužno redefinisati planirane programe. Raznovrsnost repertoara, uz sve nove programe i posebno projekte koji nas očekuju u ovoj godini, biće ugroženi ukoliko se desi poremećaj sa prilivom sredstava iz Budžeta. Naš odgovor na krizu glasi – samo programima i produkcijom možemo očekivati sredstva, kako iz Budžeta, tako i od sopstvenih prihoda. Činimo sve da ne odustanemo od profesionalnih umjetničkih i produkcionih standarda u kreiranju programa”.

Gradsko pozorište iz Podgorice, koje je podstanar, jubilarnu 60. godinu rada je obilježilo s dvije premijere – lutkarskom predstavom Mogli i uz pomoć Sekretarijata za kulturu Glavnog grada realizovao je decembarsku premijeru Lukrecija iliti Ždero.

,,U Gradskom pozorištu ima 35 zaposlenih. Finansiramo se iz Budžeta Glavnog grada. Neke projekte sufinansiramo konkurišući na redovne konkurse Ministarstva kulture, imamo Prijatelja pozorišta Crnogorski Telekom i trudimo se da sami ostvarimo prihode”, kaže za Monitor direktorica Gradskog pozorišta Dubravka Drakić.

I nacionalni teatar je prinuđen da se dovija na razne načine kako bi došao do para. Ljumović kaže da su se krajem prošle sezone obratili pismom namjere raznim profitnim organizacijama, s idejom da formiraju Klub poslovnih prijatelja CNP-a. Dobili su pozitivan odgovor od Podgoričke banke i ona je postala sponzor CNP-a.

,,Sponzorisanje kulture je važno, jer se na taj način alternativnim sredstvima finansiranja podržava umjetnička produkcija, ne samo u kriznim vremenima, već bi to morala postati praksa društvene odgovornosti za kulturu jedne zajednice”, kaže Ljumović.

CNP dio novca prikuplja i iz sopstvenih prihoda, prvenstveno prodajom ulaznica. Državna revizorska institucija u izvještaju o radu CNP-a za 2009. je izrazila sumnju da je novac dobijen iz budžeta nenamjenski trošen, i ustanovila niz nepravilnosti vezanih za prodaju ulaznica. Nepravilnosti prilikom prodaje karata Ljumović je tada povezao sa neuvezanošću sistema CNP, ali i sa činjenicom da dobar dio posjetilaca pozorišta ulaznice dobija besplatno. ,,Naša je greška što je na kartama pisalo da koštaju pet eura, a to niko nije platio. Te ulaznice dobijale su škole, dnevne novine, Vojska, Željeznica i drugi”, objasnio je Ljumović.

U CNP-u kažu da na mjesečnom nivou rade presjek prodaje ulaznica. Tokom decembra 2011. prodato je 2600 ulaznica, besplatih je podijeljeno 1194, znači ukupno 3794. U januaru ove godine prodato je 1777 ulaznica, a besplatnih je bilo 1021, ukupno 2798.

Na česte kritike da je skoro nemoguće naći kartu pred, sve rjeđa, gostovanja pozorišta iz regiona, Ljumović kaže: ,,Procenat pozorišne publike je takav da interes svih za određene programe, posebno gostujuće, ne može biti zadovoljen. Redovan repertoar je dovoljno dinamičan da zadovolji interes publike, koja je brojna. U Crnoj Gori, inače, postoji odomaćen običaj da je kultura besplatna. Pokušavamo da ga mijenjamo, tako što za gostujuće programe nema besplatnih ulaznica”.

Za gostujuće predstave nema besplatnih karata, ali ima za koncerte. Sezona u Narodnom pozorištu je počela skandalom. ,,Zatvorenim” koncertom Tereze Kesovije. Diva je pjevala samo za DPSDP elitu. Koncert su finansirali Vlada i Prva banka. Mediji su tada prenijeli Ljumovićevu izjavu da je ,,pozorište oduvijek bilo stvar odabranih, odnosno elite”.

Ljumović kaže da je ta izjava pogrešno protumačena: ,,Rekao sam da je pozorišna publika uvijek elita, jer svojim prisustvom ona ulazi u to polje, od Grčke do danas, i da je ona elita i na ovom koncertu, kao i na repriznom izvođenju bilo koje predstave, recimo 60. put. To je bio mali traktat posvećen publici, o kojoj, nažalost, samo govorimo uoči velikih događaja”.

Kesovijin koncert je oslikao duh vremena i partijskog zarobljavanja svih segmenata društva, pa i kulture. Pozorišni umjetnici u Crnoj Gori o tome neće da govore. Rijetki glasovi dolaze od onih koji su se afirmisali i karijeru nastavili da grade izvan Crne Gore. Glumica Marija Vicković je u prošlogodišnjem intervjuu za Monitor izjavila: ,,Jedino gdje se ulaže je CNP, ali ljudi koji drže to pozorište i smatraju ga svojim privatnim vlasništvom, prvenstveno mislim na ministra kulture i njegov tim, su oni koji su se okoristili na račun budžeta CNP-a i stvorili jednu pogrebnu službu od tog pozorišta”. Slične kritike je preko Monitora ranije uputio i glumac Slaviša Čurović: ,,Jedini razlog mog privremenog odlaska je nepotizam u trouglu Branislav Mićunović, Radmila Vojvodić i njihove sluge koji mi nijesu dali da nastavim da se iskazujem kao umjetnik u svojoj zemlji, iz straha od mojih ambicija, koje nikad nisam krio, ali i znanja”.

Ljumović kaže da ,,takve optužbe nijesu poseban ekskluzivitet jednog pozorišta, manje više su prisutne svuda i uvijek, samo što negdje i nekada one predstavljaju pitanje zrelosti i mudrosti za drugoga, tj. pitanje je sposobnosti kako misliti o drugom izvan sopstvenih interesa.

Imena koja čine savremeni repertoar CNP-a su dovoljno brojna da se može uraditi stručna analiza repertoara, napraviti razni portreti i prikazi, a stručna kritika kao i sud publike su sasvim dovoljan oslonac za tumačenje rada CNP-a”.

Problem je što u Crnoj Gori nema valjane kritike pozorišnih predstava, a kamoli repertoara. A podaci mogu biti indikativni. Prošlogodišnji Dan CNP-a, 1. novembar, obilježen je podgoričkom premijerom Konte Zanovića. Isti jubilej 2009. proslavljen je izvedbom predstave Na ljetovanju, 2008. ta počast je pripala skupocjenoj operi Balkanska carica, a 2007. Dan pozorišta je proslavljen premijerom predstave Danilo. Sve predstave i operu, koja je koštala kao cjelokupni budžet nekog lokalnog pozorišta, a izvedena je samo par puta, režirala je – Radmila Vojvodić.

Na pitanje kako ocjenjuje kvalitet programa i probleme sa kojima se malobrojna pozorišta u Crnoj Gori susreću, Drakić odgovara: ,,Treba imati snage, mudrosti i istrajnosti da bi se suočili i izborili sa onim što znači ‘malo’ u kulturi Crne Gore. Malo novca, malo tržište, malo publike, malo pozorišnih produkcija, malo kulturnih potreba, mala cijena ulaznice, malo pozorišnih scena, malo iskrenog poštovanja… a sve više i više mladih, školovanih umjetnika”.

Čurović smatra da se gledaoci gube ,,repertoarima koji se ugledaju na nešto što mi nismo, na nekakvu ‘evropsku osjećajnost’. A nisu mrdnuli dalje od Slovenije. Nisu ti budžeti ni dalje loši da se ne može raditi, ali oni vole milionske budžete koje im niko ne kontroliše. E pa tako ne može, ali kod nas može sve što je u svijetu incident, da zavlada provincijalnost i da bude mjera”.

Da li zbog toga što ga mnogi doživljavaju kao pozorište za odabrane ili zbog neatraktivnih naslova, tek primjetno je i sve manje interesovanje javnosti za pozorište. O pozorištu se govori samo u okviru skandala, kakav je bio koncert Tereze Kesovije za partijsku elitu. Sudeći prema odjecima u medijima Terezin koncert obilježiće aktuelnu sezonu i pored toga što će se u CNP-u ove sezone realizovati tri savremene crnogorske drame: Dobra smrt Vaska Raičevića, Jaja Nataše Nelević i Ovo oko nas Nade Bukilić. Nažalost, pozorišne premijere u Crnoj Gori su slabije propraćene u medijima od nastupa muzičara iz zemlje i regiona po podgoričkim lokalima.

CNP nije zarobljeno

Optužbe da je CNP zarobljen od strane ministra kulture Branislava Mićunovića i njegovog klana, Janko Ljumović komentariše: ,,Smatram ih prije svega kršenjem profesionalne etike. One su uvrjedljive za 140 zaposlenih umjetnika i saradnika u CNP-u, kao i velikog broja gostujućih umjetnika. Crnogorsko narodno pozorište nije zarobljeno, već je slobodno, otvoreno, stvoreno i traje skoro šezdeset godina, a ljudi koji su ga vodili i koji će ga voditi pišu njegovu istoriju, koja je kolektivna i ne zavisi ni od jednog direktora ili ministra”.

Veličine koje to nijesu

„Ubijedili su ljude da ono što se tu radi jeste vrhunska umjetnost”, kaže za Monitor glumac Slaviša Čurović. ,,Ne čudim se tim mladim ljudima, oni nisu vidjeli i ne znaju za bolje. Deceniju i po im se podmeću nekakvi neuspješni ljudi za veličine, pa oni misle da te ‘veličine’ sve znaju i umiju. Osvijeste se kad vide da ‘veličine’ sebi dijele stanove, ogromne honorare, da primaju godišnje apanaže od 100.000 eura (koje priznaju, a gdje je nepriznato, gdje su ranije ‘napojnice za vjernost’ ) a oni rade za par hiljadarki, podstanari su ili žive kod tate i mame. Ako se time zadovoljavaju, nek ne mijenjaju ništa, nek i dalje budu dio najprovincijalnije pozorišne destinacije koja živi u svom malom toru koji su ‘graditelji teatra u Crnoj Gori’ tako moćno sazidali da im ja skori kraj vidim, a oni ga nisu svjesni”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo