Povežite se sa nama

MONITORING

KOLIKO SU BEZBJEDNI RADNICI U CRNOJ GORI: Profit preči od života

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna povreda Ratka Gardaševića (41), radnika Toščelika (nekadašnja Željezara Nikšić), kome je mašina otkinula dio kažiprsta, natjerala je fabrički sindikat da početkom nedjelje javno pozove u pomoć. Nijesu svi stigli ni da pročitaju saopštenje u kome se kaže da novi poslodavci (vlasnici iz Turske su u Nikšić došli 2012. nakon bankrota Željezare) zapošljene ponižavaju i zastrašuju, da ih tjeraju da rade po dvije smjene uzastopno, te da su zbog takvog odnosa uprave učestale povrede radnika u željezari, a iz Nikšića je stigla vijest o novoj nesreći.

Radnik na određeno vrijeme Milun Todorović (29) teško je povrijeđen u Kovačnici, pred zoru, kada se sa prese odlomio i na njega pao komad čelika težak blizu pola tone. Nesrećnom mladiću polomljene su noge.

,,Ljudi rade i po 16 sati uzastopno na teškim radnim mjestima”, požalio se novinarima Željko Perović, metalac sa skoro tri decenije radnog iskustva, ,,koliko god čovjek htio, organizam to ne može da izdrži, dolazi do premora i smanjenja koncentracije, pa je to vjerovatno i uzrok sve češćih povreda”.

A nikšićki sindikalci računaju kako je od dolaska Toščelika broj nesreća jednak kao u cijeloj prethodnoj deceniji. Tako su u fabrici koja upošljava oko 300 radnika u minule tri godine poginula dva radnika, dok ih je povrijeđeno više od 30. Ili, približno, svaki deseti zapošljeni!

Uprava, na drugoj strani, šuti. Pa je nadležnima, a i ovdašnjoj javnosti, ostavljeno na volju da presude šta je važnije: to što su plate u Toščeliku redovne ili učestale nesreće i žalbe zapošljenih na uslove rada?

Tako Branko Gardašević, predsjednik Opštinskog sindikalnog povjereništva Nikšić, od nadležnih inspekcijskih službi traži da provjere trajanje radnog vremena u Toščeliku, prekovremeni rad, dnevni odmor, odmor između dva radna dana i sedmični odmor te, konačno, sprovođenje propisanih mjera i sredstava zaštite na radu. ,,Nedopustivo je da se nad zaposlenima u Crnoj Gori vrši bilo koji oblik fizičkog ili psihičkog pritiska”, kaže on.

Njegov sugrađanin i predsjednik SO Nikšić Veselin Grbović najavljuje razgovore sa direktorom Toščelika – kako bi utvrdio činjenice.

„Moramo da shvatimo da je željezara u procesu rekonstrukcije i da se pojedina postrojenja puštaju u funkciju, tako da je i bezbjednost otežana, pa je potrebna i velika pažnja radnika”, ne krije Grbović razumijevanje za probleme sa kojima se suočavaju vlasnici Toščelika. ,,Naši ljudi su pomalo navikli laganije da rade i idu na bolovanja, a vjerovatno novi vlasnik to sprječava. Međutim, mora biti maksimalna bezbjednost i moraju se poštovati zakoni Crne Gore”, kazao je Grbović za Vijesti.

Slično, čini se, razmišljaju i u Inspekciji rada. Oni su, kažu, ,,u sklopu redovnih aktivnosti”, prošle godine vršili nadzor u željezari. Iz njihovog saopštenja, međutim, ostaje nejasno što su tamo zatekli. ,,Kako je poslodavac radio na rekonstrukciji postojećih proizvodnih kapaciteta, ukazano mu je koje su njegove dalje obaveze u dijelu zaštite na radu”.

Šta tačno znači ,,dalje obaveze” u fabrici u kojoj su radnici ginuli i prošle i pretprošle godine? Možda nam, u potrazi za valjanim odgovorom, može pomoći nedavno iskustvo Uprave za inspekcije sa neispravnim mesom u podgoričkim i barskim radnjama, gdje je umjesto zabrane dalje djelatnosti prekršiocima izrečena novčana kazna? Za primjer može poslužiti i saznanje da je sanitarna inspekcija, prije približno godinu dana, bjelopoljskoj bolnici – nakon što su u porodilištu pronađene smrtonosne bakterije – izrekla takođe novčanu kaznu. Porodilište je zatvoreno tek kada je jedno novorođenče životom platilo registrovanu nehigijenu i nemar.

Postoji, konačno, i prilično svjež primjer iz oblast inspekcijskog nadzora bezbjednosti na radu, koji nam daje jasne naznake važeće državne politike. U oktobru prošle godine u mojkovačkoj fabrici oružja Tara došlo je do eksplozije u kojoj je povrijeđeno šest radnika. Nakon toga obavljena je vanredna kontrola Uprave za inspekcijske poslove kojom je utvrđeno: kod istog vlasnika u istom mjestu ,,incident sa eksplozijom” desio se i šest mjeseci ranije kada je povrijeđen jedan radnik a inspekcija je utvrdila ,,kršenja normi o zaštiti na radu”; oktobarska eksplozija desila se ,,na radnom mjestu koje aktom poslodavca o procjeni rizika nije utvrđeno kao radno mjesto sa povećanim rizikom”; rukovodilac laboratorije u kojoj je došlo do eksplozije nije imao potrebno ljekarsko uvjerenje da je sposoban da obavlja te zadatke…

Zbog ovih i drugih propusta kompanija je kažnjena sa 500, a njen direktor sa 300 eura. To vam dođe nekih 150 eura po povrijeđenom radniku. Pa recite da se nemar prema zapošljenima i njihovom zdravlju ne isplati.

Za opravdanje Inspekcije može da posluži to što Crna Gora nema dovoljan broj inspektora zaštite na radu. Ukupno ih je, kažu, devet. Ili jedan na 22 hiljade zapošljenih. Standard EU predviđa jednog inspektora na 10 hiljada zaposlenih. Susjedna Hrvatska je propisala da jedan inspektor zaštite na radu brine o najviše četiri hiljade radnika.

Nama preostaje da proširimo fokus. Željezara Toščelik samo trenutno prednjači po učestalosti nesreća na radu i broju povrijeđenih radnika. Vratimo li se koju godinu unazad, dolazimo do saznanja da je tada na vrhu crne liste nesreća na radu bila – Elektroprivreda Crne Gore.

Tokom 2010. i 2011. godine, tokom rada na postrojenjima EPCG poginulo je šest radnika ove kompanije dok je njih više od 80 lakše i teže povrijeđeno. Istrage su pokazale da je u većini ovih slučajeva za nesreću odgovoran ljudski faktor, saopštili su tada iz kompanije, insistirajući da u EPCG ,,u potpunosti poštuju odredbe koje proističu iz propisa i Zakona o zaštiti na radu, da je bezbjednost radnika prioritet kompanije, ali da uvijek postoji rizik od incidenta”.

Nakon jednogodišnjeg zatišja, niz pogibija radnika EPCG nastavljen je prije desetak dana kada je u Herceg Novom poginuo Vaso Milanović (59), radnik Elektrodistribucije sa skoro 40 godina radnog iskustva. Prema pisanju medija, do nesreće je došlo kada je pukao drveni stub na kome je Milanović otklanjao kvar. On je prilikom pada zadobio smrtonosne povrede.

Vjerovatno je samo koincidencija – do eksplozije nesreća na radnom mjestu i u Željezari i u EPCG došlo je nakon što su rukovođenje kompanijom preuzeli strani investitori (iz turskog Toščelika, odnosno menadžeri italijanske A2A). Ima, doduše, i onih koji misle da ta podudarnost i nije sasvim slučajna.

,,Česte povrede zaposlenih na radnom mjestu, povrede sa smrtnim ishodom, ugovori o radu na određeno vrijeme, nepostojanje socijalnog dijaloga, mobing i neizvršavanje obaveza iz kupoprodajnih ugovora stvari su koje oslikavaju odnos stranih investitora prema domaćoj radnoj snazi u Crnoj Gor”, navodi se u saopštenju Unije samostalnih sindikata nakon nedavnih nesreća u Toščeliku. ,,U situaciji u kojoj institucije sistema nemaju mehanizme ili ne koriste postojeće da zaštite dostojanstvo, lični i profesionalni integritet zaposlenih, njihovo zdravlje i živote, radnici su prepušteni sebi samima. Međutim, ako se ima u vidu da je većina zaposlenih dovedena na rub egzistencije zbog niskih i neredovnih zarada, ne čudi činjenica da su nemoćni da bilo šta promijene, jer su preplašeni i pod stalnim pritiskom da će ostati bez posla. Žalosno je što čak i ovakvi, nemili događaji, ne predstavljaju opomenu za sve odgovorne subjekte u društvu.”

Bijes sindikalaca nije teško razumjeti. Prema šturim podacima nadležnih, prošle godine je, na poslu, poginulo makar sedam radnika. Godinu ranije – šest. Prethodna, 2012. će takođe ostati upamćena po sedam smrtno stradalih na radnom mjestu… Povrijeđenih je, po pravilu, pet do deset puta više. Do danas niko zbog toga nije pravosnažno osuđen. Ili oslobođen. Istrage, jednostavno, traju godinama, potom se ročišta zakazuju jednom – dva puta (polu)godišnje. I tako u nedogled.

,,Nesreće se uglavnom dešavaju zbog toga što poslodavac krši zakon i propise zaštite na radu, najčešće svjesno, iz želje za većom zaradom uz manja ulaganja ili zbog neupućenosti u propise”, konstatovano je još prije koju godinu u jednom izvještaju Uprave za inspekcijske poslove. Šta se od tada promijenilo?

Samo u ovoj deceniji radnici su ginuli u Luci Bar, Jadranskom brodogradilištu, TE Pljevlja, Porto Montenegru, Željezari, na pruzi, tokom rekonstrukcije tunela u Platijama, na polaganju cijevi za Regionalni vodovod, tokom gradnje hotela na primorju i vikendica na sjeveru…Ginulo se u šumi, pilani, kamenolomu, na dalekovodu… Najčešče su, ipak, stradali građevinski radnici.

Država je svoj odnos prema problemu zaštite na radu najbolje pokazala tako što nije prihvatila prijedlog da se novim Zakonom definiše institut predstavnika zaposlenih za zdravlje i zaštitu na radu, tvrde u USSCG. Optimisti se, ipak, nadaju.

Radnike nijesu kupili

Na insistiranje poslanika Janka Vučinića, uz podršku njegovih kolega iz vlasti i opozicije (ne svih), u parlamentu će naredne nedjelje biti održano kontrolno saslušanje povodom dešavanja u nikšićkoj željezari. Poslanik Vučinić kaže da je saslušanje na koje su pozvani ministar rada i socijalnog staranja, glavni inspektor rada, predstavnici fabričkog poslovodstva i sindikata te nadležni iz Državnog tužilaštva, inicirao nakon saznanja da njegove nekadašnje kolega rade pod izuzetno teškim uslovima, uz svakodnevno maltretiranje i šikaniranje. ,,Ako su kupili Željezaru to ne znači da su kupili i radnike”, kazao je Vučinić. Ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković kaže da će se odazvati pozivu za saslušanje, mada on i njegovo ministarstvo nijesu nadležni za kontrolu poštovanja propisa iz oblasti zaštite na radu. A metalci čekaju. ,,Ako država nešto ne pomogne, a sačekaćemo ovo kontrolno saslušanje da vidimo, mi moramo nešto radikalno preduzeti da zaštitimo gole živote”, rekao je novinarima Pero Kadović iz Toščelikovog sindikata. Podaci svjedoče da bi ove ljude i njihove nevolje morali shvatiti krajnje ozbiljno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo