Povežite se sa nama

MONITORING

POVRATAK MAROVIĆA: Sa Krušom pred gospodaraRA

Objavljeno prije

na

Povratak Herceg Novog pod okrilje Demokratske partije socijalista, nakon pauze od 14 godina, tokom kojih je u ovom primorskom gradu vladala koalicija prosrpskih stranaka, upisuje se kao trijumf pregovaračkih sposobnosti Svetozara Marovića. Na posljednjoj sjednici glavnog odbora vladajuće partije u Crnoj Gori, nije se krilo oduševljenje postignutim uspjehom, prevođenjem pod svoju kontrolu jedine opštine na Crnogorskom primorju u kojoj DPS godinama nije mogao osvojiti vlast.

Pitanje je čime je to Marović fascinirao Dušana Radovića Kruša, lidera grupe građana Izbor, stranke koja je osvojila dovoljan broj mandata da bude vodeći akter u pregovorima oko formiranja vlasti u Novom, koji i kakvi su darovi prevagnuli da Krušo promijeni kurs nakon zapaljivih izjava datih uoči glasanja, kako ni u kom slučaju neće pregovarati sa DPS-om.

„Nećemo u političku koaliciju sa DPS-om, tek sa njima nećemo.Tek sa njima ne možemo. Oni su ovaj grad devastirali pohlepom njihovih tajkuna. Oni su ti koji su srozali moralni prag Crne Gore. Oni su uveli praksu – sve je dozvoljeno u politici. Oni praktikuju da kupuju glasove, kupuju lične karte, da kupuju ljude. Tek se njima ne može vjerovati. Nećemo sa njima”, grmio je Radović u Novom, uoči otvaranja biračkih mjesta.

Samo mjesec dana kasnije promijenio je mišljenje i smetnuo sa uma DPS tajkune, njihove krađe i prekrađe, pred Marovićevom argumentacijom i obećanjima, te prevario hiljade građana Herceg Novog koji su glasali za njegovu listu, prihvatajući ponudu koja se ne odbija.

Pragmatični Krušo postao je vlast u Novom, dok je Marović zabilježio uspjeh kojim je učvrstio poljuljanu moć u partiji i neprikosnovenu poziciju glavnog pregovarača DPS-a. Sastavio je zapravo dvije izborne liste, Izbor-a i DPS-a, čiji su nosioci bila dva Radovića Kruša, Dušan i Slobodan, daljnji rođaci u dvije partije, zvijezde nedavnih izbora u tom gradu. Preko koalicije dva Kruša DPS je uzela vlast u Novom.

Sveto Marović nema nikakve pozicije u izvršnoj vlasti ali zato drži sve konce u vladajućoj partiji.

Gotovo tri godine Marović je neformalni šef partije, zvanično delegiran na tu funkciju na sjednici glavnog odbora u jesen 2012. Fotelju prvog čovjeka DPS-a povjerio mu je Đukanović zbog zauzetosti, preuzimajući sedmi premijerski mandat u svojoj političkoj karijeri. Pored odgovornosti za dnevne aktivnosti partije, Marovićev uži resor su i izborne kampanje DPS-a kojima rukovodi, uz nezaobilazan dramski nastup na završnim konvencijama, kada se ne libi da na pogrdan način govori o opozicionim liderima, aludirajući često i na njihov fizički izgled.

Uoči narednog partijskog kongresa, Marović će pisati novi program partije, zajedno sa Đukanovićem i drugim članovima predsjedništva. On će istovremeno rukovoditi timom za izradu novog statuta partije. Prema riječima pojedinih funkcionera DPS-a, očekuje se da on na majskom kongresu zadrži dosadašnju funkciju u vrhu stranke gdje se ne očekuju neke značajnije promjene.

Posljednji politički poeni Marovića i stabilan položaj u vrhu najjače političke grupacije u Crnoj Gori, primjer su izuzetne sposobnosti za održavanjem na političkoj sceni, uprkos dramatičnim padovima koji karakterišu njegov odnos sa predsjednikom stranke Milom Đukanovićem.

Podsjećamo na događaje uoči nove 2011. godine, na scenario njihovog zajedničkog povlačenja sa izvršnih funkcija u Vladi, kada je Marović iznuđenu ostavku podnio 21. decembra.

Tri dana kasnije njemu je iz Podgorice poslat „svilen gajtan”, božićni poklon u vidu specijalnih jedinica crnogorske policije opremljenih dugim cijevima, pancirima i fantomkama, koji su u spektakularnoj, zastrašujućoj akciji, po nalogu Vrhovnog državnog tužioca, u ranu zoru upali u kuće budvanskih čelnika i na spavanju uhapsili njegovog brata Dragana Marovića, tadašnjeg potpredsjednika Opštine, gradonačelnika Rajka Kuljaču i još osam njihovih saradnika i poslovnih partnera, osumnjičenih za organizovani kriminal i korupciju u aferi Zavala.

Bio je to žestok, direktan udar na Marovića i njegov klan u Budvi, u kojoj on neformalno vlada duže od 20 godina. Činilo se tada da je politička karijera Marovića završena, da će podnijeti ostavku u partiji u kojoj su oni, koje najčešće naziva svojim prijateljima, znali šta mu se sprema.

Ova svojevrsna politička diskreditacija Marovića, kompromitacija čije su razmjere odjeknule od Podgorice, preko regiona, do Brisela, imala je za cilj slabljenje njegove moći u partiji, što je i sam potvrdio u svojim izjavama.

Nakon pretrpljenog šoka, u svom prvom reagovanju Marović je kazao kako je on politička meta udara na Budvu, na njegovog brata i ostale lokalne funkcionere.

Izbjegao je da okrivi vrh svoje partije, bez čijeg amina ne bi moglo doći do onakve oružane akcije u kojoj je posebno ponižen načinom na koji su mu brata uhapsili, već je oštricu bijesa i ljutnje usmjerio tada na Ranka Krivokapića, optužujući SDP da stoji iza tog političkog obračuna.

Odabrao je ćutanje umjesto suprostavljanja onima sa kojima je dijelio vlast i bio svjedok ključnih istorijskih dešavanja 90-ih, pljačkaške privatizacije crnogorske privrede, šverca i bogaćenja uskog kruga ljudi bliskih vrhu vladajuće partije.

Ćutanje mu ipak ne pomaže, pa se u ljeto 2011. godine pismom obraća Milu Đukanoviću u kome nagovještava da će se povući iz partije i ući u otvoren sukob sa njim, ukoliko ne prestane da ga ugrožava. Bila je to otvorena prijetnja na koju se odlučio nakon što je došao do saznanja da agenti ANB prate članove njegove porodice, te da se pripremaju nova hapšenja njemu bliskih osoba. Spekulisalo se i da će osnovati novu partiju i izazvati raskol unutar DPS-a.

Da li su prijetnje pomogle ili nešto drugo, tek započeto političko neutralisanje Marovića, odjednom je posustalo.

Ne samo da nije otišao iz DPS-a, stranke u čijem je stvaranju učestvovao, nego već naredne godine preuzima rukovođenje partijom i na godišnjicu hapšenja budvanskih depeesovaca, novu 2012. godinu Marović dočekuje u slavljeničkoj atmosferi u hotelu Palas, u društvu državnih i partijskih funkcionera, sa onima koji su mu o glavi radili.

Na lokalnim izborima iste godine njegovom zaslugom DPS u Budvi osvaja tijesnu većinu, uprkos brojnim aferama i novim hapšenjima članova DPS-a.

I afera Zavala polako se relativizuje. Za četiri godine sudski proces nije dobio svoj epilog. Ima li u tome zasluga Marovića koji je vjerovatno svoj uspon i značaj u partiji iskoristio na svaki mogući način kako bi pomogao svojima.

Viši sud u Podgorici ranije je osudio Rajka Kuljaču, na pet godina zatvora, a Dragana Marovića na četiri, jer su, zloupotrebom službenog položaja, navodno pribavili imovinsku korist preduzeću Zavala Invest i oštetili opštinski budžet za 821,6 hiljada eura.

Dok su ostali optuženi dobili blaže kazne. Apelacioni sud je dva puta obarao istovjetne presude koje je donijela sudija Valentina Pavličić i vraćao postupak na ponovno suđenje. Predmet je na kraju oduzet sudiji Pavličić i dodijeljen Suzani Mugoši.

Dok čeka presudu, bivši predsjednik Opštine Budva Rajko Kuljača imenovan je za predsjednika Upravnog odbora lokalne Turističke organizacije gdje se bavi organizacijom koncerata, priredbi i zabava. Za taj posao prima gotovo istu platu kao onu koju je imao na poziciji prvog čovjeka Budve.

To pokazuje da moćna vladajuća partija brine o svojim ljudima bez obzira na okolnosti i nezgodne situacije u koje ponekad zapadnu. A odnos dvojca Đukanović-Marović sličan je braku dvoje ljudi koji nakon burnih svađa i nesporazuma ipak odluče da svojoj zajednici daju drugu šansu i ostanu zajedno do kraja.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo