Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠKOLSKA GODINA POČELA BEZ MEDIJATORA ZA ROMSKU DJECU: Država na potezu

Objavljeno prije

na

„Moje četvoro djece su zahvaljujući medijatorima redovno pohađali nastavu. Ja po cijeli dan radim i ne mogu da ih vodim u školu. Od početka ove školske godine imam problem, jer medijatora nema”, priča za Monitor Bekim Miftari.

Ova školska godina počela je bez medijatora za učenike RAE populacije, osim u jednoj osnovnoj školi. Iako je značaj uloge medijatora u obrazovnom sistemu, kada je u pitanju redovno pohađanje nastave romske i egipćanske djece dokazan, do sada nijesu učinjeni pomaci u institucionalizaciji njihove pozicije. Medijatori se samo projektno angažuju, pa i redovnost romske djece u školama zavisi od tih projekata. Trenutno su zato angažovani samo medijatori koje finansira Crveni krst, i to u Osnovnoj školi „Božidar Vuković Podgoričanin”.

Od Romskog edukativnog fonda (REF), koji je koordinirao projektom u Kampu na Koniku i angažovao medijatore, ali ni od Ministarstva prosvjete koji je REF-ov partner, nijesmo, do odlaska ovog broja u štampu, dobili odgovor zašto trenutno nema nijednog medijatora i hoće li biti angažovani.

„Moje dijete prethodne dvije godine je značajnu podršku imalo od medijatorke Nedžmije Bajra i uz njenu pomoć je imala pozitivne rezultate u školi. Nažalost, ove godine Nedžmija nije angažovana na projektu i moje dijete nije redovno u školi. Sami je početak godine a ona nije prisustvovala nastavi već nekoliko dana”, objašnjava Miftari. „Niko me nije obavijestio o čemu se radi i zašto nema medijatora. Ako se ovako nastavi mnoga djeca će odustati od školovanja jer ih ne mogu redovno pratiti u školu”, kaže ovaj otac četvoro djece.

Da je dokazano da je redovnost djece iz RAE populacije poboljšana tokom proteklih godina zbog prisustva medijatora, kažu i u upravama škola.

OŠ ,,Marko Miljanov” je jedna od sedam škola koju pohađaju romska i egipćanska djeca. Od ukupno 737 đaka, 97 učenika je iz romske i egipćanske zajednice. Kao i druge škole koje pohađaju romska i egipćanska djeca i ova škola ima problema sa njihovom redovnošću u nastavi, ali je problem mnogo manji zahvaljujući angažovanju medijatora u proteklih pet godina, ovaj problem

Direktorica te škole Edita Šabotić-Koljenović za Monitor kaže: „Za školu su medijatori od izuzetnog značaja i velike pomoći. To je mnogo uticalo da se poveća redovnost romskih i egipćanskih učenika, ali i unaprijedi saradnja škole sa roditeljima. Posebno, na podizanju svijesti kod roditelja da shvate značaj školovanja njihove djece”, kazala je ona.

Astrit Rama, medijator je Crvenog krsta u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”, koja trenutno jedina ima angažovanog medijatora. On se stara o 68 učenika, vodi evidenciju o njihovom prisustvu nastavi i uspjehu.

Prevozom se voze, kako kaže, samo mlađi učenici koji pohađaju I, II, III i IV razred. On je za Monitor objasnio da je njegova obaveza da rano ujutru obavijesti i sakupi djecu i zajedno sa njima čeka prevoz, gdje ih nakon toga isprati do škole i njihovih učionica. Poslije završenih časova ih okuplja, a s obzirom na to da je sva odgovornost na njemu, strogo vodi računa dok prelaze ulicu da čekaju prevoz. ,,Živim u Kampu, većina roditelja me poznaje i imaju povjerenja u mene. Do sada nije bilo nikakvih problema”, kaže on za Monitor.

Rama svakodnevno, objašnjava, ima komunikaciju sa učiteljima i nastavnicima, kao i sa pedagoško-psihološkom službom. Ukoliko postoji problem sa učenicima prenosi njihovim roditeljima informacije i pomaže da se problemi riješe. On je, kako kaže, spona između škole i roditelja romske i egipćanske zajednice.

Ramadan Kurteši, stanovnik kampa na Koniku, ima troje djece i od toga se dvoje školuju. Oni redovno pohađaju VII i IX razred u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin”. Kurteši ističe da je zahvalan medijatoru što mu pomaže oko školovanja njegove djece.

,,Sa njim imam odličnu saradanju i znam da su moja djeca u sigurnim rukama, tako da za mene to zaista mnogo znači. Zato bih volio da država obezbijedi medijatore i da ih ona plaća, a da ne zavise od projekta do projekta jer tako nijesu sigurni”, kaže on.

Za njega i njegovu djecu je obrazovanje veoma značajno. „U kampu sve više djece se drogira i prosi. Zato, želim da se moja djeca školuju, jer će jedino tako moći lakše da nađu posao i imaju normalnije uslove za život”, zabrinuto kaže.

Stanka Jablan, takođe stanovnica kampa na Koniku vodi računa o svojoj unuci Sanji. Sanja redovno ide u OŠ ,,Božidar Vuković Podgoričanin” i pohađa drugi razred.

,,Veliku pomoć imam od medijatora. Koliko vodi računa o djeci, slobodno mogu da kažem kao da mi je sin”, kaže on. ,,Kakva je sirotinja i nemaština i kako smo ostali bez išta, za moju unuku obrazovanje znači dosta. Volim to što ide u školu i što ne izostaje od druge djece”.

Ona romskim i egipćanskim roditeljima preporučuje da ih školuju, da ih vaspitaju, da ih ne puštaju na ulice i da im pružaju onoliko koliko su u mogućnosti.

Vjolca Rama ima troje djece koja pohađaju OŠ ,,Vladimir Nazor”. I ona kaže da bez medijatora ne može redovno slati djecu u školu: „Medijator je moja desna ruka”.

Elvis Beriša, izvršni direktor Romske organizacije mladih Phiren amenca kaže da uspješno obrazovanje romske i egipćanske djece iz Kampa na Koniku u velikoj mjeri zavisi od medijatora. On kaže da je žalosno što i pored te činjenice država još nije institucionalizovala ulogu romskog medijatora u obrazovnom sistemu.

Prema podacima istraživanja koje je Ministartsvo sprovelo 2016. godine preko 11% romske djece napušta školu (dječaci 9,4% i djevojčice 13,8%). To znači, da nakon drop-outa, od ukupnog broja romske i egipćasnke djece osnovno obrazovanje završava nešto oko 68% u odnosu na ukupan broj djece tog uzrasta.

U martu ove godine Vlada Crne Gore je usvojila Strategiju za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana 2016-2020. godine, kojom je definisano da će Ministarstvo prosvjete u četvrtom kvartalu zaključiti stalni radni odnos sa dva medijatora tzv. saradnika u socijalnoj inkluziji Roma u oblasti obrazovanja.

„Do sada nije završena obuka ovih saradnika koja je trebala biti u trećem kvartalu, te stoga sumnjam da će do kraja godine biti angažovana dva medijatora kako je to predviđeno Strategijom”, kaže uz razočarenje Beriša.

Djeca ispaštaju.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo