Povežite se sa nama

OKO NAS

DUGE GODINE AGONIJE BJELOPOLJSKOG VUNKA: Prazna obećanja

Objavljeno prije

na

Prije nešto više od mjesec, po ko zna koji put tokom minulih devet godina, radnici nekadašnjeg bjelopoljskog giganta AD Vunko u stečaju, pozvali su nadležne u Opštini da se hitno uključe u rješavanje njihovog problema. Poručili su da su strpljivo čekali na naplatu svojih potraživanja, a da nadležni i pored preko dvadeset raspisanih tendera nijesu našli kupca za fabriku.

,,Punih devet godina čekamo da dođemo do svojih prava na jedan potpuno demokratski način, naravno vjerujući u institucije države. Prioritetna potraživanja radnika su 841.000 eura. Osim toga tražimo i da se Vlada odrekne dijela svojih potraživanja, makar pola miliona, da bi mogli isplatiti otpremnine po godini radnog staža”, kazali su radnici.

Oko 330 nekad zaposlenih u tom preduzeću su zatražili i smjenu stečajnog upravnika Radojice Grbe koji je, kako kažu, glavni krivac za agoniju u kojoj se nalaze. Najavili su da će od njega tražiti da vrati novac koji je uzeo u stečajnom postupku.

Stečajni upravnik je prije godinu i po bio uvjeren da rješenje, ipak, postoji. On je tada, uz posredovanje gradonačelnika Bijelog Polja Aleksandra Žurića, o prodaji Vunka razgovarao i s bjelopoljskim privrednicima.

,,Postoji interesovanje bjelopoljskih privrednika da to kupe u djelovima. U tom pravcu smo uradili elaborat o podjeli na 21 parcelu. Predstoji procjena vrijednosti i onda ćemo napraviti anketu ko je za šta zainteresovan. Ako bude interesovanja da se na taj način većina može prodati, onda ćemo raspisati tender”, objasnio je tada Grba.

No, nekadašnji ponos bjelopoljske privrede i dalje je neprodat. Bjelopoljac Slavko Fuštić tvrdi da je za sada spriječeno ,,poklanjanje” onog što je ostalo od tog preduzeća. Protesti su, kaže on, urodili plodom i spriječili stečajnog upravnika, koji je pokušao da proda zemljište Vunka po cijeni od 260 eura za ar da to učini. Riječ je o oko 10 hektara u industrijskoj zoni s kompletnom infrastrukturom.

Fuštić je u februaru 2014. godine, dok je bio predsjednik Opštinskog odbora Demokratskog fronta osnovnom državnom tužiocu protiv Grbe podnio i krivičnu prijavu, sumnjičeći ga za zloupotrebu službenog položaja i nesavjestan rad.Prijava je odbačena u avgustu prošle godine.

Fuštić tvrdi, što je i predočio tužilaštvu, da je Grba od kada je postavljen za stečajnog upravnika 2008. godine prodao, bez tendera, između ostalog, velike količine repromaterijala i gotovih proizvoda, koji su se zatekli prilikom uvođenja stečaja.

,,Otuđio je i veliki broj mašina, koje su navodno otišle u staro gvožđe, a postoje opravdane sumnje da su u upotrebi u državama regiona. Otuđio je poslovni prostor u Beogradu i Ljubljani, takođe, bez tendera. Nezakonito je otuđio trafostanicu Vunka preko koje su se snabdijevali električnom energijom svi djelovi fabrike. Na taj način je ugrozio funkcionisanje fabrike i doveo je u zavistan položaj”, naveo je Fuštić u krivičnoj prijavi, a iza tih tvrdnji, kaže, stoji i danas.

Festić tvrdi da je Grba izdavao u zakup imovinu, opet bez tendera. Od tih prihoda, kaže, isplaćena su određena potraživanja radnika, kao i oko 90. 000 duga za struju i 12. 000 eura za vodu.

,,No, i pored toga, potraživanja koja su prijavljena i evidentirana na dan uvođenja stečaja 2008. godine nijesu ni po kojem osnovu umanjena. Ostaje nejasno kako Vunko troši električnu energiju i vodu u ogromnim količinama ako je u stečaju i ne radi. Takođe, stečajni upravnik je sebe nagradio s preko 40.000 eura za navodno upravljanje imovinom . Osnovano sumnjam da se sredstva za zakup ne uplaćuju na žiro-račun, već se daju na ruke ili za razne kompenzacije”, tvrdi Fuštić.

On tvdi i da je Grba u januaru 2014. godine raspisao licitaciju za prodaju djelova Vunka bez saglasnosti povjerilaca, bez izvršene segmentacije kod Uprave za nekretnine i bez procjene tržišne vrijednosti ponuđenih djelova od suda ovlašćenog procjenjivača.

,,Znam da je postojao investitor iz Srbije, koji je nudio da uzme fabriku u zakup na sedam godina i odmah zaposli 600 radnika, a u roku od godinu i dodatnih 1.500. Ali mu nijesu dozvolili. Za sve ovo imam dokumentaciju” , kaže Fuštić.

Pored srbijanskog investitora, navodno, prije dvije godine za ono što je ostalo od Vunka bio je zainteresovan Italijan Antonijo Bataljo iz Narlete, vlasnik firme Bikap. On je, kako je tada saopšteno, bio spreman da za bijelopoljsku firmu plati oko 2,5 miliona eura i uposli ,,veći broj” radnika. Zbog čega je Italijan, koji je u Bijelom Polju planirao proizvodnju HTZ opreme i obuće odustao, nije poznato.

Međutim, tradicionalno, pred još jedne izbore, iz lokalne vlasti javljaju da imaju rješenje i za Vunko, koji nijesu uspjeli da prodaju na ukupno 24 licitacije.

Potpredsjednik Opštine Petar Smolović, uz još nekoliko projekata, koje je najavio za narednu godinu, prošle je sedmice obznanio i plan za to preduzeće. ,,Posvetili smo pažnju i takozvanim brownfield investicijama, kao što je prostor nekadašnje fabrike Vunko. Tu je preko 300 radnika s neisplaćenim zaradama, u stečaju duži niz godina, a pokušaji da se obavi prodaja nijesu uspjeli. Zato je promijenjen koncept, pri čemu je urađena preparcelizacija u 24 parcele podijeljene u hale i zemljišta. Nakon usvajanja DUP- a stečajni sud može da objavi javnu licitaciju za sve ove parcele”, kazao je on.

Odjednom, prema riječima potpredsjednika Opštine, ne fali ni zainteresovanih investitora, čak sedam domaćih i tri sa različitih strana svijeta. On je kazao da su, pored crnogorskih, za novi koncept rješavanja problema Vunka zainteresovani i investitori iz Italije, Turske i Saudijske Arabije. Smolović je otkrio da postoji ideja da se parcela koja se ne proda pretvori u tehnopolis i biznis inkubator, uz podršku Ministarstva nauke.

Bivši radnici kažu da ne drže mnogo do tih najava i da su se sličnih naslušali tokom minulih godina.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo