,,Niko nas ništa ne obavještava. Očito, za nas ođe više neće biti mjesta. Sve smo sudske sporove izgubili, jer smo pokušali da objekte koje decenijama koristimo plaćamo kao ribarske kolibe. Nijesu nam dozvolili”, žali se jedan od najstarijih ribara na Bojani Gano Ustabećiri.
On ističe da ribari neće više imati đe da vežu svoje male barke. „A mi druge luke, lučice ili marine nemamo osim ovđe na Bojani, ispred naših kućica, kao što su to radili naši očevi i đedovi. Poslije toga, više neću dolaziti na rijeku koja nas je odnjihala i podigla, gdje sam proveo najljepše godine svog života”, kaže Ustabećiri.
U mjerama iz Vladinog plana uređenja obala Bojane navodi se da objekti (ribarske kućice, odnosno kalimere) mogu funkcionisati do završetka izrade studije korita te rijeke i hidrološke studije ili do kraja trajanja Plana privremenih objekata na području morskog dobra, što znači do kraja 2018. godine.
Dakle, već je donijeta odluka da još samo dvije godine obale Bojane krase ribarske kućice, pa se već sada, sa državnog nivoa, planski i sistematski, priprema teren da se one uklone.
A kalimere su decenijama uz ribare bile simbol ove mistične rijeke. Bojana je bila izuzetno bogata ribom, posebno jesenkom. Na tone ribe hranile su ulcinjsku sirotinju, od koje su ribari činili najveći dio populacije. Oni su tamo mjesecima prebivali. Neke od kultnih ulcinjskih pjesama nastale su upravo na tom području. Za strane turiste, pretežno Njemce koji su od 1973. godine boravili u Nudističkom naselju na Adi, oni su predstavljali pravu aktrakciju. Posebno što su među ribarima bili ulcinjski crnci, Rizo Šurla i Dželjo Arap.
Na sceni je završna faza ćeranje ribara, koja traje već gotovo 2,5 decenije. Jer, preko ove rijeke su u tadašnju SRJ iz Albanije, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zbog, naravno, „nepravednih, nezasluženih i ničim izazvanih sankcija”, švercovani nafta i naftini derivati. Desilo se nekoliko puta da su zbog nepažnje krijumčara veće količine mazuta iscurile u Bojanu, a stručnjaci kažu da kada se mazut pomiješa sa hladnom vodom posljedice se osjećaju i nakon deset godina. Zato je korito rijeke, koja u Mediteran donosi najviše vode poslije Nila i Poa, godinama imalo nesnosan miris.
Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom, u čijoj je nadležnosti i Bojana od 1993. godine (!), nije se nikada previše zanimalo za ove probleme. Najvažnije im je bilo da je Bojana rudnik novaca. Činjenica da na drugom kraku rijeke, prije ušća ili na albanskoj strani, nema vikendica i kuća za odmor nije ih tangirala. Kao ni to što niđe na rijekama koje se ulivaju u Jadransko more nema ovakvog urbanističkog divljanja.
U tom kontekstu je razumljivo što je krenuo novi atak na obale ove rijeke putem nekontrolisane gradnje tzv. vikendica. Kako se navodi u Planu koji je usvojila crnogorska Vlada 2000. godine je bilo 234 privremena objekta, a sada ih ima čak 531! Na lijevoj obali desnog rukavca 364, a na desnoj obali 167. Ukupna bruto površina objekata je čitavih 53.202 kvadratna metra!
U posljednje dvije godine podnešeno je više od 100 zahtjeva za planiranje novih objekata, rekonstrukcije postojećih ili povećanje terasa, odnosno platformi.
Jer, za „novu crnogorsku elitu” je postalo pitanje prestiža doći iz Podgorice da bi se ručalo ili večeralo na Bojani i uživalo u čarima te jedinstvene rijeke, prošetati po Adi, barkom se voziti po rijeci, potom po moru. Posjedovanje vikendice se podrazumijevalo. Rijeka i njezini ritmovi nikome nijesu padali na pamet. Već nekoliko godina, dosta kućica se izdaje, pa je to postao dobar biznis. Bojana je sve više gubila svoju draž i ljepotu. Koga je briga za dobrodušne ribare ili ekologe, za tradiciju i budućnost?
Ministarstvo održivog razvoja i turizma, odnosno Vlada, ponizili su na ovom primjeru i lokalnu vlast u Ulcinju. Naime, desetak dana prije nego što je usvojen Plan uređenja, predsjednik Opštine Nazif Cungu je rekao da je taj dokument „neodrživ i da ga treba izmijeniti”. Navodeći da je plan u suprotnosti sa najvažnijim strateškim dokumentima zemlje i Opštine Ulcinj, te prirodnim pejsažom Bojane i Ade, on je ocijenio da bi se „usvajanjem Kataloga umanjila pejzažna vrijednost Bojane, prirodni potencijal i autentičnost tog prostora”.
Cungu je rekao da se zbog toga ne smiju predvidjeti novi privremeni objekti, te zaključio da Ministarstvo turizma i Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom ne treba da nastave sa izdavanjem novih dozvola za njihovo postavljanje.
Interesantno je svakako da Vlada u svom planu ističe da je svaki deseti objekat na Bojani višak. Još je interesantnije da se kao osnov za donošenje tog dokumenta ističe stav da „opasnost da neplanska gradnja i neuređeno turističko korišćenje mogu razoriti razvojni potencijal i izazvati trajna oštećenja životne sredine”, i odmah potom konstatuje da „veličina prostora omogućava da se privremenim, a, ipak, intenzivnim korišćenjem u određenoj mjeri mogu postići ekonomski i razvojni efekti za Morsko dobro i opštinu Ulcinj”!
Akcenat je dakako na formulaciji „u određenoj mjeri”, a koja, prije svega, podrazumijeva naplatu naknade za korišćenje državnog zemljišta. Samo po tom osnovu za posljednje dvije godine inkasirano je u državnu kasu oko 400 hiljada eura.
Zato je logično što je „divlja gradnja” na obalama Bojane ponovo uzela maha i što se pompezno najavljivane akcije za uklanjanje nelegalnih objekata svode na jedan ili dva efemerna slučaja. Na udaru su jedino oni koji ne plaćaju navedenu naknadu i koji se redovno prijavljuju sudu.
Naravno, i dalje se javnost nastoji zamajavati projektom o povezivanju urnisane Port Milene sa Bojanom, ili pričama o produbljavanju korita te rijeke. I koje se svaki naredni put vrši sve nekvalitetnije.
Mustafa CANKA