Povežite se sa nama

MONITORING

KONAČNO: POČELA HAPŠENJA OTMIČARA I UBICA IZ STANICE ŠTRPCI: Sjećanje koje ne zastarijeva

Objavljeno prije

na

Petnaest osoba uhapšeno je prošlog petka u ,,zajedničkoj i istovremenoj” akciji policija Srbije i Bosne i Hercegovine (pet u Srbiji, deset u BiH, uglavnom na prostoru Višegrada). Među uhapšenima su, izvještavaju regionalni mediji, pripadnici paravojne formacije Osvetnici kojom je komandovao Milan Lukić (zbog zločina počinjenih u BiH, u Hagu osuđen na doživotnu robiju), ali i visoki oficiri Vojske RS i tadašnje Vojske SRJ: komandant interventne višegradske brigade (tadašnji) kapetan Boban Inđić i komandant Višegradske brigade potpukovnik Luka Dragićević.

Tako su se u istom zločinu našli školovani oficiri nekadašnje JNA i dokazani zlikovci iz parapolicijskih i paravojnih formacija zaduženih za najprljavije zločinačke poslove – one koji su njihovim nalogodavcima bili ispod časti. Na popisu uhapšenih u Višegradu nalazimo, primjera radi, ime Olivera Krsmanovića. Njemu će se, sva je prilika, za ratne zločine (valja naglasiti – različite) suditi po treći put. Krsmanović je u Srbiji (skupa sa pomenutim Lukićem) osuđen ,,u odsustvu” na 20 godina robije zbog zločina u Sjeverinu. Pred Sudom BiH sudi mu se za ratne zločine počinjenje u Višegradu – silovanja i spaljivanja civila. Na redu su Štrpci.

Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije uhapšenima stavlja na teret da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine. Otmica putnika je izvedena u stanici Štrpci, na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi preko teritorije BiH.

Prema zvaničnim podacima ponovljenim i nakon prošlonedjeljnih hapšenja, tada su uniformisani banditi iz voza odveli 20 putnika. Ubijeni su: Halil Zupčević, Senad Đečević, Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Rifat Husović, Ismet Babačić, Šećo Softić, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Jusuf Rastoder i Tomo Buzov. Među ljudima izvedenim iz voza bio je i jedan crnac čija je sudbina do danas ostala nepoznata.

Prošlonedjeljna je priča u medijima, manje-više sinhronizovano, završena već tu negdje, malo prije ili malo poslije navođenja osnovnih podataka o zločinu u Štrpcima.

Ono što priču o ubistvu putnika iz voza 671 izdvaja iz krvave rijeke zločina počinjenih na prostoru nekadašnje SFRJ jeste, kao prvo, sistematičnost sa kojom je on pripreman (pokazaće se – u samom vrhu političkih, policijsko-bezbjednosnih i vojnih struktura tadašnje SRJ) i upornost da se postojeći dokazi zavjere prikriju. Sve to je pratila naknadna nezainteresovanost nadležnih da ih prikupe i objelodane. Jednako – žrtve ovog zvjerstva nijesu, ni na koji način, bile povezane sa ratovima u okruženju. Zato su i bili potpuno nepripremljeni za zlo koje ih je snašlo.

U prvom broju nakon zločina u Štrpcima, Monitor prenosi svjedočenje jednog od putnika voza koji je, mimo svih postojećih pravila i reda vožnje, zaustavljen i pretresen: ,,Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržao tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska… Ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.”

Kasnije smo saznali da su, nakon polaska voza iz Beograda, kondukteri i policajci-pratioci voza uz putne karte tražili i lične isprave. Taj, krajnje neuobičajen zahtjev, pravdan je navodnom pojavom falsifikovanih voznih karata. Osoblje voza je pravilo spisak sa imenima putnika Muslimana/Bošnjaka koji je, nakon što je voz stao u stanici Štrpci, predat otmičarima. I po tom spisku su nesrećni putnici odvedeni iz voza. Moguće sa jednim izuzetkom.

Novinar Boris Dežulović nedavno nam je darovao priču o Tomi Buzovu ,,statističkom Hrvatu” i penzionisanom kapetanu JNA. Buzov je, piše Dežulović pozivajući se na svjedočenja putnika, iz voza odveden nakon što se glasno pobunio protiv zločina i zločinaca. “Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?”… Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka…”

Bio je to, moguće je, jedini neplanirani događaj tokom otmice. Naknadno smo saznali da su zločinci strpljivo čekali svoje, već uredno popisane, žrtve. Da su izvršavali neređenje pokazuje i to što su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd koji je naišao dok su oni bili u stanici Štrpci prije dolaska voza iz Beograda.

,,Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu”, zabilježio je ljetos Đorović Golubov Lakić, potpukovnik pravne službe JNA u penziji, u detaljnoj analizi kojom dokazuje da je otmica Štrpci zapravo državni zločin, organizovan od njenog tadašnjeg vrha. ,,Policajci-pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš”, otkriva Lakić, ,,tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine”.

Potpukovnik Lakić ukazuje i na službena dokumenta otkrivena sa decenijom zakašnjenja, tek tokom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, jednom od učesnika otmice i ubistva. I jedinom koji je zbog nje suđen i pravosnažno osuđen, prema kojoj su bezbjednosne službe tadašnje SRJ – od vojne do željezničke makar mjesec dana ranije bile obaviještene o pripremi zločina. Ali i o tome da su crnogorski državni zvaničnici, predvođeni Filipom Vujanovićem, godinama tajili svoja saznanja o otmici.

,,A ja sam prijavio, ja sam mnogo i pre nego što sam otišao u Crnu Goru prijavio, ali niko nije reagovao na to. … Prijavio sam MUP-u Crne Gore, ali niko nije reagovao. Kao što se na poslednjem suđenju u Bijelom Polju nikada nije pojavila snimljena traka. Čak se sud i začudio da sam bio kod državnog javnog tužioca, da sam razgovarao sa Filipom Vujanovićem…”, ovo je dio iskaza svjedoka D.P. koji je pred bjelopoljskim sudom svjedočio kao očevidac pogubljenja otetih putnika. Reakcije su izostale.

,,Suđeno je samo jednom od izvršilaca zločina, što je vrhu crnogorskog pravosuđa bila mjera da konstatuje kako je tim sudskim procesom pravda zaodovoljena. Mada je na imena izvršilaca zločina, na ovaj ili onaj način, ukazivano još tokom suđenja, ipak je crnogorskim, srbijanskim i bosansko-hercegovačkim organima gonjenja i otkrivanja izvršilaca zločina, trebalo bezmalo dvije decenije da se odluče na istinsko suočavanje sa zločinom”, kaže za Monitor advokat Murić, ukazujući na to da Crna Gora ostaje jedina zemlja sa prostora bivše SFRJ koja i dalje štiti vlastite počinioce ratnih zločina i zločina nad civilnim stanovništvom počinjenih tokom 90-ih.

Izvršna vlast i pravosuđe sinhronizovano rade na zataškavanju zločina i skrivanju zločinaca koji su progonili žitelje Bukovice, mučili hrvatske zarobljenike u Morinju, hapsili i deportovali bosanske izbjeglice po jugu i sjeveru Crne Gore znajući da ih šalju u smrt, pucali na izbjegličke kolone u Kaluđerskom Lazu… Ravnotežu bi valjda trebalo da donese spomenik žrtvama ratova 1991-1999. Na prostoru SFRJ.

Takav odnos crnogorskih vlasti nam, zapravo, govori nešto drugo. Njima nije problem da javno pokažu saosjećanje i razumijevanje prema svim žrtvama balkanskih zločina. Poznatim i

nepoznatim. Problem im je da kazne zločince. Posebno one što su im jako dobro poznati. Zato je, dok su Sarajevo i Beograd veličali zajedničku akciju i hapšenje osumnjičenih za zločin u Štrpcima, iz Podgorice stigla vijest – odbačena je još jedna krivična prijava na temu ratnih zločina u Crnoj Gori. Žrtve su prinuđene da čekaju dok su na vlasti… Ovi.

KOČA PAVLOVIĆ, POSLANIK DF
Režim prikriva zločine i zločince

Ne znam ko je inicirao da u Srbiji i Republici Srpskoj, poslije dvije decenije nečinjenja i opstrukcija, sada krenu hapšenja aktera zločina u stanici Štrpci. Već sam se bio pomirio da će taj strašni zločin ostati nerasvijetljen. Uostalom, svaku akciju protiv ratnih zločinaca, koja dolazi iz Beograda ili iz Banja Luke, doživljavam kao neočekivanu Božiju milost. Naravno da se nadam da ova hapšenja neće biti samo politički marketing. Nadam se da će ona dovesti do pune istine o zločinu iz Štrbaca, i da će sve to završiti pravosnažnim osudama. A što se ovog režima tiče, mislim da je svakome jasno da on neće dozvoliti bilo kakve dalje pomake u slučajevima deportacije izbjeglica, Bukovice, Morinja, Kaluđerskog Laza. Pa i sami slučaj Štrpci, ovaj režim je bio davno arhivirao. Iako od početka postoje kredibilna svjedočanstva o tome da su vojne i djelovi civilnih bezbjednosnih struktura iz Titograda sarađivale u izvršenju tog zločina. Nadati se da će novi razvoj događaja u Srbiji i RS, i nova svjedočenja koja će se pojaviti na sudu, primorati i ovo nesrećno crnogorsko tužilaštvo da ponovo otvori istragu o zločinu u Štrpcima. A svjedočenja Slobodana Pejovića i Ibrahima Čikića će morati da sačekaju smjenu ovog režima, kako bi zločin deportacije Bošnjaka i zločini koji su svojevremeno počinjeni prema čelništvu SDA bili na pravi način procesuirani.

VELIJA MURIĆ, ADVOKAT
Pravda u začaranom krugu

Ako bi se pokušala izvući paralela iz slučaja zločina otmice putnika sa stanice Štrpci i onih drugih iz devedesetih prošloga vijeka, vršenih na prostoru Crne Gore, a kako bi se pravilno shvatila sva ta, rekao bih ciklična događanja, neophodno je poći i nešto dalje, ili čak i sa početka prošloga vijeka. Pred kraj trajanja Kraljevine Crne Gore, reklo bi se u neko mirno vrijeme, na prostoru Plava i Gusinja, dogodio se atipičan genocid, izvršen u kratkom vremenu, nad albanskim i bošnjačkim narodom. Kako se zna i pamti, u tom genocidu nijesu vršena samo masovna ubijanja i protjerivanja već je u ljudima islamske vjere ubijana i njihova duša. Desilo se prisilno i masovno pokrštavanje čitavih porodica, sela i naselja. Takođe u idiličnim godinama trajanja Kraljevine Jugoslavije, samo zbog neprovjerene sumnje o uzroku pogibije prvaka Boška Boškovića, desila su se nekontrolisana ubijanja, silovanja i masakr na stotine mirnih Bošnjaka Šahovića kod Bijelog Polja. Nedugo zatim, tačnije 1. aprila 1945. godine, nakon prisilne mobilizacije velikog broja albanske omladine, koja je pješice iz Prizrena preko Skadra, dovedena u Bar, gdje su bez jasnog povoda, izvršena masovna ubijanja a broj ubijenih, prema tadašnjim vojnim izvještajima, premašuje brojku od trista mrtvih. Zajednički imenitelj za ova tri zločina jeste da su svi izvršeni pod direktnim ili indirektnim patronatom vlasti, uz njenu organizaciju ili pristanak, kao i što za nijedan nikada niko nije pozvan na odgovornost. Kada je riječ o zločinima novijeg doba sa prostora Crne Gore – a u njih ubrajam i onaj pod policijskom šifrom Lim – hapšenje i zlostavljanje bošnjačkih prvaka, čelnika SDA – ipak se ne mogu oteti utisku da pravosudni sistem u izvjesnoj mjeri čini, reklo bi se sramežljive, korake nabolje. Ali još bez jasnog epiloga. Stiče se utisak da se pravda i istina o ratnim zločinima vrte u začaranom krugu u kome tužilaštvo i sudovi, kao ono zle jetrve, prebacuju odgovornost jedni na druge. Suština je u tome da i poslije toliko godina, iako je nesumnjivo bilo i zločina i žrtava, još nemamo jasna sudska rješenja o tome ko je te zločine počinio i ko treba biti odgovoran ne samo za zločine već i za tako relatizovanu pravdu.

DEMIR LIČINA, SIN ILJAZA LIČINE OTETOG U ŠTRPCIMA
Drvena stolica i državno staranje

– Imao sam tri godine kada se desio zločin u Štrpcima. Tada, kao dijete, nijesam znao šta je to zločin, niti sam shvatao da više nemam oca. Pričali su mi da je otišao da radi u Irak i da će doći. Očevog lika se ne sjećam, znam ga sa fotografija. Ne pamtim ni osjećaj kako je bilo kada me on držao u naručju. Ne sjećam se, a volio bih da mogu. Ja se iz tog vremena, kada smo živjeli u zajednici, bolje od bilo čega drugog sjećam stare kafanske stolice, braon boje, koja se nalazila odmah na ulazu u dnevnu sobu. Tik pored šporeta. Pamtim je zato što je moj otac, kada god bi išao negdje ili dolazio odnekud, sjedio na njoj i ja bih mu se okačio oko vrata, popevši se otraga preko te stolice. Zanimljivo mi je to bilo kao djetetu. U početku sam se nadao da će otac naići odnekud, da će sjesti u svoju stolicu. To se, međutim, nije dešavalo. Nestala je, u međuvremenu, i ta stolica. Nema je više. Pošao sam u školu. Prvog dana me je brat odveo a ja sam, ubrzo, u školskom dvorištu primijetio da su djeca, čak i u svađi, pazila kako će se meni obraćati. Na kraju bi otišli razgovarajući među sobom: “Pustite ga, nema oca”. Shvatio sam da ga nema. U prvom polugodištu prvog razreda prešao sam sa dobrim. Ne znam zašto, valjda je to bio moj otpor svemu. Bio sam u tom periodu nemirno dijete, do trenutka kada je moj najstariji brat razgovarao sa mnom i rekao: ,,Uči jer na taj način nećeš obrukati porodicu i nećeš ukaljati ime svoga oca”. I dan danas pamtim te riječi. Možda ih još više pamtim iz razloga što je moj brat Admir u trenutku kad sam ja imao sedam godina oduzeo sebi život. Nakon svega toga sam se držao bratovih riječi i zbog oca i zbog njega. Završio sam osnovnu sa odličnim uspjehom u svim razredima, završio srednju sa istim uspjehom. Bio sam prvi na rang listi kandidata prilikom upisa na Pravni fakultet. Ipak, država nam je tada ukinula materijalno obezbjeđenje. Rekli su da sam postao punoljetan. Na argument da sam i dalje redovan đak, odnosno student, socijalni radnik iz Bijelog Polja je obrazložio: ,,šta će tebi fakultet”. Jedini prihod koji smo imali u tom periodu je porodična penzija od 94 eura. Rješenje o penziji obrazloženo je konstatacijom da je otac preminuo usljed povreda na radu. Nije to povreda na radu, moj otac je ubijen. Od države Crne Gore sam dobio par puta i jednokratnu pomoć. Po 150 eura. Završio sam fakultet 2013. godine sa prosječnom ocjenom 9,07. Pred svaki ispit sam pomenuo Admirovo i Iljazovo ime. Nakon završetka fakulteta počeo sam da volontiram u Višem sudu u Bijelom Polju, uz obećanje da će odmah biti raspisan oglas i da ću biti primljen. To obećanje sam dobio od predsjednika države, uz obrazloženje kako treba da znam da se država stara o nama. Volontirao sam punih 11 mjeseci. To će vam reći sve o staranju države o nama. Iskreno, ne očekujem od ove države ništa sem da se izgradi spomen obilježje u Bijelom Polju. Da budući naraštaji znaju šta su radili njihovi prethodnici, da to služi kao opomena da se nikad slično ne pomisli a kamoli ponovi. Da članovi porodica otetih u Štrpcima mogu tu da se pomole, jer nema mezara. Posmrtni ostaci moga oca su pronađeni, ja imam đe da se pomolim. Ali mi je svaki put pred očima slika Fehimovog Edina (Edin Bakija, sin otetog i pogubljenog Fehima Bakija – prim. Monitora) koji, kada je bio na dženazi moga oca, kao da me je pitao pogledom – da li će i on to dočekati. Imao bih još toliko toga da kažem, ali što god da kažem ne umijem opisati sve. Mnogo bolje ćutim.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo