Povežite se sa nama

MONITORING

KONAČNO: POČELA HAPŠENJA OTMIČARA I UBICA IZ STANICE ŠTRPCI: Sjećanje koje ne zastarijeva

Objavljeno prije

na

Stanica-Strpci

Petnaest osoba uhapšeno je prošlog petka u ,,zajedničkoj i istovremenoj” akciji policija Srbije i Bosne i Hercegovine (pet u Srbiji, deset u BiH, uglavnom na prostoru Višegrada). Među uhapšenima su, izvještavaju regionalni mediji, pripadnici paravojne formacije Osvetnici kojom je komandovao Milan Lukić (zbog zločina počinjenih u BiH, u Hagu osuđen na doživotnu robiju), ali i visoki oficiri Vojske RS i tadašnje Vojske SRJ: komandant interventne višegradske brigade (tadašnji) kapetan Boban Inđić i komandant Višegradske brigade potpukovnik Luka Dragićević.

Tako su se u istom zločinu našli školovani oficiri nekadašnje JNA i dokazani zlikovci iz parapolicijskih i paravojnih formacija zaduženih za najprljavije zločinačke poslove – one koji su njihovim nalogodavcima bili ispod časti. Na popisu uhapšenih u Višegradu nalazimo, primjera radi, ime Olivera Krsmanovića. Njemu će se, sva je prilika, za ratne zločine (valja naglasiti – različite) suditi po treći put. Krsmanović je u Srbiji (skupa sa pomenutim Lukićem) osuđen ,,u odsustvu” na 20 godina robije zbog zločina u Sjeverinu. Pred Sudom BiH sudi mu se za ratne zločine počinjenje u Višegradu – silovanja i spaljivanja civila. Na redu su Štrpci.

Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije uhapšenima stavlja na teret da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine. Otmica putnika je izvedena u stanici Štrpci, na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi preko teritorije BiH.

Prema zvaničnim podacima ponovljenim i nakon prošlonedjeljnih hapšenja, tada su uniformisani banditi iz voza odveli 20 putnika. Ubijeni su: Halil Zupčević, Senad Đečević, Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Rifat Husović, Ismet Babačić, Šećo Softić, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Jusuf Rastoder i Tomo Buzov. Među ljudima izvedenim iz voza bio je i jedan crnac čija je sudbina do danas ostala nepoznata.

Prošlonedjeljna je priča u medijima, manje-više sinhronizovano, završena već tu negdje, malo prije ili malo poslije navođenja osnovnih podataka o zločinu u Štrpcima.

Ono što priču o ubistvu putnika iz voza 671 izdvaja iz krvave rijeke zločina počinjenih na prostoru nekadašnje SFRJ jeste, kao prvo, sistematičnost sa kojom je on pripreman (pokazaće se – u samom vrhu političkih, policijsko-bezbjednosnih i vojnih struktura tadašnje SRJ) i upornost da se postojeći dokazi zavjere prikriju. Sve to je pratila naknadna nezainteresovanost nadležnih da ih prikupe i objelodane. Jednako – žrtve ovog zvjerstva nijesu, ni na koji način, bile povezane sa ratovima u okruženju. Zato su i bili potpuno nepripremljeni za zlo koje ih je snašlo.

U prvom broju nakon zločina u Štrpcima, Monitor prenosi svjedočenje jednog od putnika voza koji je, mimo svih postojećih pravila i reda vožnje, zaustavljen i pretresen: ,,Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržao tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska… Ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.”

Kasnije smo saznali da su, nakon polaska voza iz Beograda, kondukteri i policajci-pratioci voza uz putne karte tražili i lične isprave. Taj, krajnje neuobičajen zahtjev, pravdan je navodnom pojavom falsifikovanih voznih karata. Osoblje voza je pravilo spisak sa imenima putnika Muslimana/Bošnjaka koji je, nakon što je voz stao u stanici Štrpci, predat otmičarima. I po tom spisku su nesrećni putnici odvedeni iz voza. Moguće sa jednim izuzetkom.

Novinar Boris Dežulović nedavno nam je darovao priču o Tomi Buzovu ,,statističkom Hrvatu” i penzionisanom kapetanu JNA. Buzov je, piše Dežulović pozivajući se na svjedočenja putnika, iz voza odveden nakon što se glasno pobunio protiv zločina i zločinaca. “Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?”… Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka…”

Bio je to, moguće je, jedini neplanirani događaj tokom otmice. Naknadno smo saznali da su zločinci strpljivo čekali svoje, već uredno popisane, žrtve. Da su izvršavali neređenje pokazuje i to što su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd koji je naišao dok su oni bili u stanici Štrpci prije dolaska voza iz Beograda.

,,Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu”, zabilježio je ljetos Đorović Golubov Lakić, potpukovnik pravne službe JNA u penziji, u detaljnoj analizi kojom dokazuje da je otmica Štrpci zapravo državni zločin, organizovan od njenog tadašnjeg vrha. ,,Policajci-pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš”, otkriva Lakić, ,,tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine”.

Potpukovnik Lakić ukazuje i na službena dokumenta otkrivena sa decenijom zakašnjenja, tek tokom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, jednom od učesnika otmice i ubistva. I jedinom koji je zbog nje suđen i pravosnažno osuđen, prema kojoj su bezbjednosne službe tadašnje SRJ – od vojne do željezničke makar mjesec dana ranije bile obaviještene o pripremi zločina. Ali i o tome da su crnogorski državni zvaničnici, predvođeni Filipom Vujanovićem, godinama tajili svoja saznanja o otmici.

,,A ja sam prijavio, ja sam mnogo i pre nego što sam otišao u Crnu Goru prijavio, ali niko nije reagovao na to. … Prijavio sam MUP-u Crne Gore, ali niko nije reagovao. Kao što se na poslednjem suđenju u Bijelom Polju nikada nije pojavila snimljena traka. Čak se sud i začudio da sam bio kod državnog javnog tužioca, da sam razgovarao sa Filipom Vujanovićem…”, ovo je dio iskaza svjedoka D.P. koji je pred bjelopoljskim sudom svjedočio kao očevidac pogubljenja otetih putnika. Reakcije su izostale.

,,Suđeno je samo jednom od izvršilaca zločina, što je vrhu crnogorskog pravosuđa bila mjera da konstatuje kako je tim sudskim procesom pravda zaodovoljena. Mada je na imena izvršilaca zločina, na ovaj ili onaj način, ukazivano još tokom suđenja, ipak je crnogorskim, srbijanskim i bosansko-hercegovačkim organima gonjenja i otkrivanja izvršilaca zločina, trebalo bezmalo dvije decenije da se odluče na istinsko suočavanje sa zločinom”, kaže za Monitor advokat Murić, ukazujući na to da Crna Gora ostaje jedina zemlja sa prostora bivše SFRJ koja i dalje štiti vlastite počinioce ratnih zločina i zločina nad civilnim stanovništvom počinjenih tokom 90-ih.

Izvršna vlast i pravosuđe sinhronizovano rade na zataškavanju zločina i skrivanju zločinaca koji su progonili žitelje Bukovice, mučili hrvatske zarobljenike u Morinju, hapsili i deportovali bosanske izbjeglice po jugu i sjeveru Crne Gore znajući da ih šalju u smrt, pucali na izbjegličke kolone u Kaluđerskom Lazu… Ravnotežu bi valjda trebalo da donese spomenik žrtvama ratova 1991-1999. Na prostoru SFRJ.

Takav odnos crnogorskih vlasti nam, zapravo, govori nešto drugo. Njima nije problem da javno pokažu saosjećanje i razumijevanje prema svim žrtvama balkanskih zločina. Poznatim i

nepoznatim. Problem im je da kazne zločince. Posebno one što su im jako dobro poznati. Zato je, dok su Sarajevo i Beograd veličali zajedničku akciju i hapšenje osumnjičenih za zločin u Štrpcima, iz Podgorice stigla vijest – odbačena je još jedna krivična prijava na temu ratnih zločina u Crnoj Gori. Žrtve su prinuđene da čekaju dok su na vlasti… Ovi.

KOČA PAVLOVIĆ, POSLANIK DF
Režim prikriva zločine i zločince

Ne znam ko je inicirao da u Srbiji i Republici Srpskoj, poslije dvije decenije nečinjenja i opstrukcija, sada krenu hapšenja aktera zločina u stanici Štrpci. Već sam se bio pomirio da će taj strašni zločin ostati nerasvijetljen. Uostalom, svaku akciju protiv ratnih zločinaca, koja dolazi iz Beograda ili iz Banja Luke, doživljavam kao neočekivanu Božiju milost. Naravno da se nadam da ova hapšenja neće biti samo politički marketing. Nadam se da će ona dovesti do pune istine o zločinu iz Štrbaca, i da će sve to završiti pravosnažnim osudama. A što se ovog režima tiče, mislim da je svakome jasno da on neće dozvoliti bilo kakve dalje pomake u slučajevima deportacije izbjeglica, Bukovice, Morinja, Kaluđerskog Laza. Pa i sami slučaj Štrpci, ovaj režim je bio davno arhivirao. Iako od početka postoje kredibilna svjedočanstva o tome da su vojne i djelovi civilnih bezbjednosnih struktura iz Titograda sarađivale u izvršenju tog zločina. Nadati se da će novi razvoj događaja u Srbiji i RS, i nova svjedočenja koja će se pojaviti na sudu, primorati i ovo nesrećno crnogorsko tužilaštvo da ponovo otvori istragu o zločinu u Štrpcima. A svjedočenja Slobodana Pejovića i Ibrahima Čikića će morati da sačekaju smjenu ovog režima, kako bi zločin deportacije Bošnjaka i zločini koji su svojevremeno počinjeni prema čelništvu SDA bili na pravi način procesuirani.

VELIJA MURIĆ, ADVOKAT
Pravda u začaranom krugu

Ako bi se pokušala izvući paralela iz slučaja zločina otmice putnika sa stanice Štrpci i onih drugih iz devedesetih prošloga vijeka, vršenih na prostoru Crne Gore, a kako bi se pravilno shvatila sva ta, rekao bih ciklična događanja, neophodno je poći i nešto dalje, ili čak i sa početka prošloga vijeka. Pred kraj trajanja Kraljevine Crne Gore, reklo bi se u neko mirno vrijeme, na prostoru Plava i Gusinja, dogodio se atipičan genocid, izvršen u kratkom vremenu, nad albanskim i bošnjačkim narodom. Kako se zna i pamti, u tom genocidu nijesu vršena samo masovna ubijanja i protjerivanja već je u ljudima islamske vjere ubijana i njihova duša. Desilo se prisilno i masovno pokrštavanje čitavih porodica, sela i naselja. Takođe u idiličnim godinama trajanja Kraljevine Jugoslavije, samo zbog neprovjerene sumnje o uzroku pogibije prvaka Boška Boškovića, desila su se nekontrolisana ubijanja, silovanja i masakr na stotine mirnih Bošnjaka Šahovića kod Bijelog Polja. Nedugo zatim, tačnije 1. aprila 1945. godine, nakon prisilne mobilizacije velikog broja albanske omladine, koja je pješice iz Prizrena preko Skadra, dovedena u Bar, gdje su bez jasnog povoda, izvršena masovna ubijanja a broj ubijenih, prema tadašnjim vojnim izvještajima, premašuje brojku od trista mrtvih. Zajednički imenitelj za ova tri zločina jeste da su svi izvršeni pod direktnim ili indirektnim patronatom vlasti, uz njenu organizaciju ili pristanak, kao i što za nijedan nikada niko nije pozvan na odgovornost. Kada je riječ o zločinima novijeg doba sa prostora Crne Gore – a u njih ubrajam i onaj pod policijskom šifrom Lim – hapšenje i zlostavljanje bošnjačkih prvaka, čelnika SDA – ipak se ne mogu oteti utisku da pravosudni sistem u izvjesnoj mjeri čini, reklo bi se sramežljive, korake nabolje. Ali još bez jasnog epiloga. Stiče se utisak da se pravda i istina o ratnim zločinima vrte u začaranom krugu u kome tužilaštvo i sudovi, kao ono zle jetrve, prebacuju odgovornost jedni na druge. Suština je u tome da i poslije toliko godina, iako je nesumnjivo bilo i zločina i žrtava, još nemamo jasna sudska rješenja o tome ko je te zločine počinio i ko treba biti odgovoran ne samo za zločine već i za tako relatizovanu pravdu.

DEMIR LIČINA, SIN ILJAZA LIČINE OTETOG U ŠTRPCIMA
Drvena stolica i državno staranje

– Imao sam tri godine kada se desio zločin u Štrpcima. Tada, kao dijete, nijesam znao šta je to zločin, niti sam shvatao da više nemam oca. Pričali su mi da je otišao da radi u Irak i da će doći. Očevog lika se ne sjećam, znam ga sa fotografija. Ne pamtim ni osjećaj kako je bilo kada me on držao u naručju. Ne sjećam se, a volio bih da mogu. Ja se iz tog vremena, kada smo živjeli u zajednici, bolje od bilo čega drugog sjećam stare kafanske stolice, braon boje, koja se nalazila odmah na ulazu u dnevnu sobu. Tik pored šporeta. Pamtim je zato što je moj otac, kada god bi išao negdje ili dolazio odnekud, sjedio na njoj i ja bih mu se okačio oko vrata, popevši se otraga preko te stolice. Zanimljivo mi je to bilo kao djetetu. U početku sam se nadao da će otac naići odnekud, da će sjesti u svoju stolicu. To se, međutim, nije dešavalo. Nestala je, u međuvremenu, i ta stolica. Nema je više. Pošao sam u školu. Prvog dana me je brat odveo a ja sam, ubrzo, u školskom dvorištu primijetio da su djeca, čak i u svađi, pazila kako će se meni obraćati. Na kraju bi otišli razgovarajući među sobom: “Pustite ga, nema oca”. Shvatio sam da ga nema. U prvom polugodištu prvog razreda prešao sam sa dobrim. Ne znam zašto, valjda je to bio moj otpor svemu. Bio sam u tom periodu nemirno dijete, do trenutka kada je moj najstariji brat razgovarao sa mnom i rekao: ,,Uči jer na taj način nećeš obrukati porodicu i nećeš ukaljati ime svoga oca”. I dan danas pamtim te riječi. Možda ih još više pamtim iz razloga što je moj brat Admir u trenutku kad sam ja imao sedam godina oduzeo sebi život. Nakon svega toga sam se držao bratovih riječi i zbog oca i zbog njega. Završio sam osnovnu sa odličnim uspjehom u svim razredima, završio srednju sa istim uspjehom. Bio sam prvi na rang listi kandidata prilikom upisa na Pravni fakultet. Ipak, država nam je tada ukinula materijalno obezbjeđenje. Rekli su da sam postao punoljetan. Na argument da sam i dalje redovan đak, odnosno student, socijalni radnik iz Bijelog Polja je obrazložio: ,,šta će tebi fakultet”. Jedini prihod koji smo imali u tom periodu je porodična penzija od 94 eura. Rješenje o penziji obrazloženo je konstatacijom da je otac preminuo usljed povreda na radu. Nije to povreda na radu, moj otac je ubijen. Od države Crne Gore sam dobio par puta i jednokratnu pomoć. Po 150 eura. Završio sam fakultet 2013. godine sa prosječnom ocjenom 9,07. Pred svaki ispit sam pomenuo Admirovo i Iljazovo ime. Nakon završetka fakulteta počeo sam da volontiram u Višem sudu u Bijelom Polju, uz obećanje da će odmah biti raspisan oglas i da ću biti primljen. To obećanje sam dobio od predsjednika države, uz obrazloženje kako treba da znam da se država stara o nama. Volontirao sam punih 11 mjeseci. To će vam reći sve o staranju države o nama. Iskreno, ne očekujem od ove države ništa sem da se izgradi spomen obilježje u Bijelom Polju. Da budući naraštaji znaju šta su radili njihovi prethodnici, da to služi kao opomena da se nikad slično ne pomisli a kamoli ponovi. Da članovi porodica otetih u Štrpcima mogu tu da se pomole, jer nema mezara. Posmrtni ostaci moga oca su pronađeni, ja imam đe da se pomolim. Ali mi je svaki put pred očima slika Fehimovog Edina (Edin Bakija, sin otetog i pogubljenog Fehima Bakija – prim. Monitora) koji, kada je bio na dženazi moga oca, kao da me je pitao pogledom – da li će i on to dočekati. Imao bih još toliko toga da kažem, ali što god da kažem ne umijem opisati sve. Mnogo bolje ćutim.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KORONA I NEODGOVORNOST: Budi odgovoran, ne budi kao premijer

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored najave potpunog zaključavanja kao jedinog spasa, ono je odloženo do izborne šutnje u Nikšiću. Znaju se prioriteti. Premijer Krivokapić je obrazložio da trenutno stanje nije izazvano lošim mjerema, već da je problem nepoštovanje mjera. Počevši od njega

 

Što je korona žešća, neodgovornost je veća. Podržavaju je i najviši zvaničnici. Premijer Zdravko Krivokapić je u nedjelju u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici uslikan kako cjeliva pričesnu pogaču, preporučujući tako drugima da ga slijede, jer vjera planine pomjera. Nepoštovanje preventivnih mjera postalo je običajno pravo za crkvena i ostala okupljanja.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojoviće je, nakon osude javnosti, prekorila premijera. Kazala je da je obećao da će poštovati mjere: „I da će se potruditi da utiče na ostale svojim primjerom da poštuju mjere“.  To se traži – snaga ličnog primjera. I premijer se nakon tri dana izvinio građanima što u određenom periodu nije nosio masku, a pravdao se da ima antitjela. Ovako se izvinjavao i nakon nenošenja maske na sahrani mitropolita Amfilohija, pa obećanje ne održa.

Neozbiljnost, sa najviše adrese, se dešava u nedjelji kada je broj umrlih od korona virusa premašio hiljadu. Podaci Instituta za javno zdravlje govore da je smrtnost od kovida u februaru, u odnosu na januar, povećana za 70 odsto.

Iz opština stižu alarmantni podaci. U Baru je zabilježen rekordni broj pacijenata u Regionalnom kovid centru za Primorje – 113, a bolnički kapaciteti za kovid pacijente se stalno povećavaju pa ih je sada 115. Problem je i nedostatak osoblja, jer su neki ljekari i medicinske sestre i po drugi put zaraženi – tri doktora su u izolaciji, odustno je i 13 sestara, a do sada je virus imalo 26 doktora, kazali su iz bolnice u Baru.

Od 20. do 28. februara na Cetinju je umrlo osam osoba, a dnevno do 100 pacijenata posjeti kovid ambulantu, saopšteno je iz Kriznog štaba Prijestonice.  Nadležni građane najčešće opominju zbog nenošenja maske i nepridržavanja distanca na otvorenom, a veliki je i broj onih koji krše mjere samoizolacije.

Slike na portalima iz Nikšića i Ulcinja pokazuju svakodnevne gužve u kovid ambulantama u ovim gradovima.

Iz Kliničkog centra, u kome se liječi preko 130 pacijenata od virusa, kažu da su spremni i za gori scenario te da najveća zdravstvena ustanova raspolaže sa 774 kovid kreveta.

Ministarka zdravlja je ove nedjelje izjavila da je situacija zabrinjavajuća ali da nije alarmantna, kazavši da je popunjenost bolnica 75 odsto.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MIDDLE POINT: Na divljem zapadu ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je ruskoj kompaniji Middle Point, koja je radi izgradnje hotela u Budvi angažovala nikšićku kompaniju LD gradnja, zahvaljujući ovdašnjem pravosuđu, izvršiteljima i Privrednom sudu, oduzeta imovina vrijedna preko četiri miliona eura

 

Ovo je još jedna priča o tome kako su se, dok su se bivše crnogorske vlasti klele u strane investicije, investitiori koji su iz daleka stigli da posluju ovdje, susretali sa neizvjesnostima, ali i pravnim siledžijstvom. Umjesto da ulažu i grade, nerijetko bi jedino tek gubili novac u vrtlogu zarobljenih institucija. A investicije čekale neka bolja vremena.

Priča počinje 2008. godine, kada ruska kompanija Middle Point doo angažuje građevinsku firmu iz Nikšića LD gradnja radi izgradnje kondo hotela u Budvi. Nakon što je sklopljen ugovor i Middle Point uplatio avans od 300.000 eura, gradnja godinama nije počinjala. Uprkos tome, nikšićka kompanija je svih tih godina ruskom investitoru ispostavljala  fakture u iznosu 50.000 eura godišnje na ime  „održavanja gradilišta“. Ova nikšićka kompanija, čiji je osnivač, prema podacima Privrednog registra, Ilija Nikčević, radila je brojne projekte za državne i lokalne vlast (vidi box).

Nakon sedam godina, gradnja je intenzivirana.  No, iako se izgradnja hotela nije bližila kraju, ukupna vrijednost dogovorenih poslova, u iznosu od 2.833.000 eura kako je predviđeno ugovorom, bila je već potrošena. Ruski investitor odlučio je da ne plaća dalje dok se tačno ne utvrdi koliko je LD gradnja do tada i u šta trošila.  Izgradnja hotela je opet stopirana, što zbog neusglasica investitora i izvođača, što zbog zabrane gradnje na primorju u to doba. U jesen 2017. godine. LD Gradnja nije nastavila radove, da bi nekoliko mjeseci kasnije, u zimu 2018.

predala pet prvih saturacija (faktura) javnom izvršitelju Aleksandru Boškoviću, tražeći naplatu od Middle Pointa. Prema tvrdnjama kompanije Middle Point te fakture, u iznosu od 800.000 eura, su već bile plaćene. Bez obzira, investitoru je na osnovu tog duga uzeta imovina vrijedna milione. I to bez vještačenja ili utvrđivanja fakata o visini stvarnog duga.

Aleksandar Bošković, izvršitelj koji je vodio postupak, javnosti je poznat nakon što je u njegovoj kancelariji samoubistvo izvršio pedesetčetvorogodišnji E.M. 2015. godine. Takođe, Ministarstvo pravde svojevremeno je pokrenulo disciplinski  postupak protiv Boškovića zbog nezakonitosti koje su utvrđene u njegovom radu tokom redovnih i vanrednih kontrola i pritužbi građana.

Middle Ponit uz sve nije bio obaviješten da se postupak izvršenja vodi, tako da ruski investitor nije imao priliku da reaguje. Da se vodi postupak, saznali su nakon što im je blokiran račun, a kada je izvršenje već postalo pravosnažno.

Pošto je bilo kasno za žalbe, ruski investitor tada podnosi tužbu Privrednom sudu.

Priča o zarobljenim institucijama tek tada, u stvari, počinje. Dok je izvršenje po nalogu LD gradnje teklo u rekordno brzom roku, na reakcije Privrednog suda, na čijem se čelu nalazi Blažo Jovanić, čekalo se mjesecima. Jovanić je javnosti poznat kao jedan od stubova prethodnog režima u pravosuđu.

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA: POLA GODINE NAKON IZBORA PODIJELILI RESORE: Odluka o budžetu bez Skupštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjima čelnika u upravnim odborima opštinskih preduzeća i savjetima javnih ustanova, stvoren je preduslov za podjelu rukovodećih mjesta u izvršnoj vlasti u skladu sa izbornim rezultatima, na koja pretenduje  ukupno šest partija. Možda su na smirivanje strasti u Budvi i postizanje dogovora uticali lideri iz partijskih centrala zbog  izbora u Nikšiću

 

Partije koje su na posljednjim lokalnim izborima u Budvi osvojile većinu odborničkih mandata u budvanskom parlamentu, konačno su, pola godine kasnije, dogovorile podjelu resora u upravljačkim tijelima opštinskih preduzeća i javnih ustanova. Predstavnici stranaka Demokratskog fronta i Demokrata uspjeli su da prebrode ozbiljnu krizu vlasti u Budvi i postignu dogovor u posljednjem trenutku, kako bi usvojili budžet, donijeli Plan investicija i imenovali članove upravnih odbora preduzeća i savjeta kulturnih institucija u Opštini.

Međutim, ovaj dogovor realizovaće se u posve neuobičajenoj proceduri, bez skupštinskog zasjedanja i parlamentarne debate o bužetskim izdacima i prioritetnim investicionim projektima. Zbog posebno loše epidemiološke situacije u Budvi, sjednica Skupštine Opštine ne može biti održana, pa su predstavnici vladajućih partija bili saglasni, da predsjednik Marko – Bato Carević donese navedene odluke, u skladu sa zakonom, kako bi lokalna uprava mogla nesmetano da funkcioniše.

Prema članu 59 Zakona o lokalnoj samoupravi, predsjednik opštine privremeno donosi akte iz nadležnosti skupštine, ako skupština nije u mogućnosti da se sastane ili je iz drugih razloga onemogućen njen rad. Zakonom je propisano takođe, da se tako usvojene odluke, moraju podnijeti na potvrdu skupštini na prvoj narednoj sjednici.

Ukoliko ih odbornici ne podrže, njihova važnost prestaje u roku od tri mjeseca od njihovog donošenja. Što se u budvanskom parlamentu neće dogoditi, jer partije koje čine vlast imaju 20 od ukupno 33 odbornička mandata.

Donošenje budžeta bilo je neophodno jer je Opština funkcionisala na bazi odluke o privremenom finansiranju. Predloženi iznos budžeta budvanske Opštine za 2021. godinu utvrđen je na 31,5 miliona eura.

Poslije izborne pobjede na lokalnim izborima u kojoj su DF i Demokrate osvojile većinu mandata u budvanskom parlamentu čime su u duboku opoziciju poslale Demokratsku partiju socijalista, ,,proslavljenu” u predizbornoj akciji nasilnog preotimanja vlasti, pobjedničke partije nisu uspjele postići dogovor oko podjele resora u izvršnoj vlasti. Od 15. septembra prošle godine vlast u Budvi funkcioniše po starom rasporedu, ustanovljenom poslije izbora 2016.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo