Povežite se sa nama

MONITORING

KONAČNO: POČELA HAPŠENJA OTMIČARA I UBICA IZ STANICE ŠTRPCI: Sjećanje koje ne zastarijeva

Objavljeno prije

na

Petnaest osoba uhapšeno je prošlog petka u ,,zajedničkoj i istovremenoj” akciji policija Srbije i Bosne i Hercegovine (pet u Srbiji, deset u BiH, uglavnom na prostoru Višegrada). Među uhapšenima su, izvještavaju regionalni mediji, pripadnici paravojne formacije Osvetnici kojom je komandovao Milan Lukić (zbog zločina počinjenih u BiH, u Hagu osuđen na doživotnu robiju), ali i visoki oficiri Vojske RS i tadašnje Vojske SRJ: komandant interventne višegradske brigade (tadašnji) kapetan Boban Inđić i komandant Višegradske brigade potpukovnik Luka Dragićević.

Tako su se u istom zločinu našli školovani oficiri nekadašnje JNA i dokazani zlikovci iz parapolicijskih i paravojnih formacija zaduženih za najprljavije zločinačke poslove – one koji su njihovim nalogodavcima bili ispod časti. Na popisu uhapšenih u Višegradu nalazimo, primjera radi, ime Olivera Krsmanovića. Njemu će se, sva je prilika, za ratne zločine (valja naglasiti – različite) suditi po treći put. Krsmanović je u Srbiji (skupa sa pomenutim Lukićem) osuđen ,,u odsustvu” na 20 godina robije zbog zločina u Sjeverinu. Pred Sudom BiH sudi mu se za ratne zločine počinjenje u Višegradu – silovanja i spaljivanja civila. Na redu su Štrpci.

Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije uhapšenima stavlja na teret da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine. Otmica putnika je izvedena u stanici Štrpci, na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi preko teritorije BiH.

Prema zvaničnim podacima ponovljenim i nakon prošlonedjeljnih hapšenja, tada su uniformisani banditi iz voza odveli 20 putnika. Ubijeni su: Halil Zupčević, Senad Đečević, Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Rifat Husović, Ismet Babačić, Šećo Softić, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Jusuf Rastoder i Tomo Buzov. Među ljudima izvedenim iz voza bio je i jedan crnac čija je sudbina do danas ostala nepoznata.

Prošlonedjeljna je priča u medijima, manje-više sinhronizovano, završena već tu negdje, malo prije ili malo poslije navođenja osnovnih podataka o zločinu u Štrpcima.

Ono što priču o ubistvu putnika iz voza 671 izdvaja iz krvave rijeke zločina počinjenih na prostoru nekadašnje SFRJ jeste, kao prvo, sistematičnost sa kojom je on pripreman (pokazaće se – u samom vrhu političkih, policijsko-bezbjednosnih i vojnih struktura tadašnje SRJ) i upornost da se postojeći dokazi zavjere prikriju. Sve to je pratila naknadna nezainteresovanost nadležnih da ih prikupe i objelodane. Jednako – žrtve ovog zvjerstva nijesu, ni na koji način, bile povezane sa ratovima u okruženju. Zato su i bili potpuno nepripremljeni za zlo koje ih je snašlo.

U prvom broju nakon zločina u Štrpcima, Monitor prenosi svjedočenje jednog od putnika voza koji je, mimo svih postojećih pravila i reda vožnje, zaustavljen i pretresen: ,,Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržao tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska… Ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.”

Kasnije smo saznali da su, nakon polaska voza iz Beograda, kondukteri i policajci-pratioci voza uz putne karte tražili i lične isprave. Taj, krajnje neuobičajen zahtjev, pravdan je navodnom pojavom falsifikovanih voznih karata. Osoblje voza je pravilo spisak sa imenima putnika Muslimana/Bošnjaka koji je, nakon što je voz stao u stanici Štrpci, predat otmičarima. I po tom spisku su nesrećni putnici odvedeni iz voza. Moguće sa jednim izuzetkom.

Novinar Boris Dežulović nedavno nam je darovao priču o Tomi Buzovu ,,statističkom Hrvatu” i penzionisanom kapetanu JNA. Buzov je, piše Dežulović pozivajući se na svjedočenja putnika, iz voza odveden nakon što se glasno pobunio protiv zločina i zločinaca. “Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?”… Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka…”

Bio je to, moguće je, jedini neplanirani događaj tokom otmice. Naknadno smo saznali da su zločinci strpljivo čekali svoje, već uredno popisane, žrtve. Da su izvršavali neređenje pokazuje i to što su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd koji je naišao dok su oni bili u stanici Štrpci prije dolaska voza iz Beograda.

,,Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu”, zabilježio je ljetos Đorović Golubov Lakić, potpukovnik pravne službe JNA u penziji, u detaljnoj analizi kojom dokazuje da je otmica Štrpci zapravo državni zločin, organizovan od njenog tadašnjeg vrha. ,,Policajci-pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš”, otkriva Lakić, ,,tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine”.

Potpukovnik Lakić ukazuje i na službena dokumenta otkrivena sa decenijom zakašnjenja, tek tokom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, jednom od učesnika otmice i ubistva. I jedinom koji je zbog nje suđen i pravosnažno osuđen, prema kojoj su bezbjednosne službe tadašnje SRJ – od vojne do željezničke makar mjesec dana ranije bile obaviještene o pripremi zločina. Ali i o tome da su crnogorski državni zvaničnici, predvođeni Filipom Vujanovićem, godinama tajili svoja saznanja o otmici.

,,A ja sam prijavio, ja sam mnogo i pre nego što sam otišao u Crnu Goru prijavio, ali niko nije reagovao na to. … Prijavio sam MUP-u Crne Gore, ali niko nije reagovao. Kao što se na poslednjem suđenju u Bijelom Polju nikada nije pojavila snimljena traka. Čak se sud i začudio da sam bio kod državnog javnog tužioca, da sam razgovarao sa Filipom Vujanovićem…”, ovo je dio iskaza svjedoka D.P. koji je pred bjelopoljskim sudom svjedočio kao očevidac pogubljenja otetih putnika. Reakcije su izostale.

,,Suđeno je samo jednom od izvršilaca zločina, što je vrhu crnogorskog pravosuđa bila mjera da konstatuje kako je tim sudskim procesom pravda zaodovoljena. Mada je na imena izvršilaca zločina, na ovaj ili onaj način, ukazivano još tokom suđenja, ipak je crnogorskim, srbijanskim i bosansko-hercegovačkim organima gonjenja i otkrivanja izvršilaca zločina, trebalo bezmalo dvije decenije da se odluče na istinsko suočavanje sa zločinom”, kaže za Monitor advokat Murić, ukazujući na to da Crna Gora ostaje jedina zemlja sa prostora bivše SFRJ koja i dalje štiti vlastite počinioce ratnih zločina i zločina nad civilnim stanovništvom počinjenih tokom 90-ih.

Izvršna vlast i pravosuđe sinhronizovano rade na zataškavanju zločina i skrivanju zločinaca koji su progonili žitelje Bukovice, mučili hrvatske zarobljenike u Morinju, hapsili i deportovali bosanske izbjeglice po jugu i sjeveru Crne Gore znajući da ih šalju u smrt, pucali na izbjegličke kolone u Kaluđerskom Lazu… Ravnotežu bi valjda trebalo da donese spomenik žrtvama ratova 1991-1999. Na prostoru SFRJ.

Takav odnos crnogorskih vlasti nam, zapravo, govori nešto drugo. Njima nije problem da javno pokažu saosjećanje i razumijevanje prema svim žrtvama balkanskih zločina. Poznatim i

nepoznatim. Problem im je da kazne zločince. Posebno one što su im jako dobro poznati. Zato je, dok su Sarajevo i Beograd veličali zajedničku akciju i hapšenje osumnjičenih za zločin u Štrpcima, iz Podgorice stigla vijest – odbačena je još jedna krivična prijava na temu ratnih zločina u Crnoj Gori. Žrtve su prinuđene da čekaju dok su na vlasti… Ovi.

KOČA PAVLOVIĆ, POSLANIK DF
Režim prikriva zločine i zločince

Ne znam ko je inicirao da u Srbiji i Republici Srpskoj, poslije dvije decenije nečinjenja i opstrukcija, sada krenu hapšenja aktera zločina u stanici Štrpci. Već sam se bio pomirio da će taj strašni zločin ostati nerasvijetljen. Uostalom, svaku akciju protiv ratnih zločinaca, koja dolazi iz Beograda ili iz Banja Luke, doživljavam kao neočekivanu Božiju milost. Naravno da se nadam da ova hapšenja neće biti samo politički marketing. Nadam se da će ona dovesti do pune istine o zločinu iz Štrbaca, i da će sve to završiti pravosnažnim osudama. A što se ovog režima tiče, mislim da je svakome jasno da on neće dozvoliti bilo kakve dalje pomake u slučajevima deportacije izbjeglica, Bukovice, Morinja, Kaluđerskog Laza. Pa i sami slučaj Štrpci, ovaj režim je bio davno arhivirao. Iako od početka postoje kredibilna svjedočanstva o tome da su vojne i djelovi civilnih bezbjednosnih struktura iz Titograda sarađivale u izvršenju tog zločina. Nadati se da će novi razvoj događaja u Srbiji i RS, i nova svjedočenja koja će se pojaviti na sudu, primorati i ovo nesrećno crnogorsko tužilaštvo da ponovo otvori istragu o zločinu u Štrpcima. A svjedočenja Slobodana Pejovića i Ibrahima Čikića će morati da sačekaju smjenu ovog režima, kako bi zločin deportacije Bošnjaka i zločini koji su svojevremeno počinjeni prema čelništvu SDA bili na pravi način procesuirani.

VELIJA MURIĆ, ADVOKAT
Pravda u začaranom krugu

Ako bi se pokušala izvući paralela iz slučaja zločina otmice putnika sa stanice Štrpci i onih drugih iz devedesetih prošloga vijeka, vršenih na prostoru Crne Gore, a kako bi se pravilno shvatila sva ta, rekao bih ciklična događanja, neophodno je poći i nešto dalje, ili čak i sa početka prošloga vijeka. Pred kraj trajanja Kraljevine Crne Gore, reklo bi se u neko mirno vrijeme, na prostoru Plava i Gusinja, dogodio se atipičan genocid, izvršen u kratkom vremenu, nad albanskim i bošnjačkim narodom. Kako se zna i pamti, u tom genocidu nijesu vršena samo masovna ubijanja i protjerivanja već je u ljudima islamske vjere ubijana i njihova duša. Desilo se prisilno i masovno pokrštavanje čitavih porodica, sela i naselja. Takođe u idiličnim godinama trajanja Kraljevine Jugoslavije, samo zbog neprovjerene sumnje o uzroku pogibije prvaka Boška Boškovića, desila su se nekontrolisana ubijanja, silovanja i masakr na stotine mirnih Bošnjaka Šahovića kod Bijelog Polja. Nedugo zatim, tačnije 1. aprila 1945. godine, nakon prisilne mobilizacije velikog broja albanske omladine, koja je pješice iz Prizrena preko Skadra, dovedena u Bar, gdje su bez jasnog povoda, izvršena masovna ubijanja a broj ubijenih, prema tadašnjim vojnim izvještajima, premašuje brojku od trista mrtvih. Zajednički imenitelj za ova tri zločina jeste da su svi izvršeni pod direktnim ili indirektnim patronatom vlasti, uz njenu organizaciju ili pristanak, kao i što za nijedan nikada niko nije pozvan na odgovornost. Kada je riječ o zločinima novijeg doba sa prostora Crne Gore – a u njih ubrajam i onaj pod policijskom šifrom Lim – hapšenje i zlostavljanje bošnjačkih prvaka, čelnika SDA – ipak se ne mogu oteti utisku da pravosudni sistem u izvjesnoj mjeri čini, reklo bi se sramežljive, korake nabolje. Ali još bez jasnog epiloga. Stiče se utisak da se pravda i istina o ratnim zločinima vrte u začaranom krugu u kome tužilaštvo i sudovi, kao ono zle jetrve, prebacuju odgovornost jedni na druge. Suština je u tome da i poslije toliko godina, iako je nesumnjivo bilo i zločina i žrtava, još nemamo jasna sudska rješenja o tome ko je te zločine počinio i ko treba biti odgovoran ne samo za zločine već i za tako relatizovanu pravdu.

DEMIR LIČINA, SIN ILJAZA LIČINE OTETOG U ŠTRPCIMA
Drvena stolica i državno staranje

– Imao sam tri godine kada se desio zločin u Štrpcima. Tada, kao dijete, nijesam znao šta je to zločin, niti sam shvatao da više nemam oca. Pričali su mi da je otišao da radi u Irak i da će doći. Očevog lika se ne sjećam, znam ga sa fotografija. Ne pamtim ni osjećaj kako je bilo kada me on držao u naručju. Ne sjećam se, a volio bih da mogu. Ja se iz tog vremena, kada smo živjeli u zajednici, bolje od bilo čega drugog sjećam stare kafanske stolice, braon boje, koja se nalazila odmah na ulazu u dnevnu sobu. Tik pored šporeta. Pamtim je zato što je moj otac, kada god bi išao negdje ili dolazio odnekud, sjedio na njoj i ja bih mu se okačio oko vrata, popevši se otraga preko te stolice. Zanimljivo mi je to bilo kao djetetu. U početku sam se nadao da će otac naići odnekud, da će sjesti u svoju stolicu. To se, međutim, nije dešavalo. Nestala je, u međuvremenu, i ta stolica. Nema je više. Pošao sam u školu. Prvog dana me je brat odveo a ja sam, ubrzo, u školskom dvorištu primijetio da su djeca, čak i u svađi, pazila kako će se meni obraćati. Na kraju bi otišli razgovarajući među sobom: “Pustite ga, nema oca”. Shvatio sam da ga nema. U prvom polugodištu prvog razreda prešao sam sa dobrim. Ne znam zašto, valjda je to bio moj otpor svemu. Bio sam u tom periodu nemirno dijete, do trenutka kada je moj najstariji brat razgovarao sa mnom i rekao: ,,Uči jer na taj način nećeš obrukati porodicu i nećeš ukaljati ime svoga oca”. I dan danas pamtim te riječi. Možda ih još više pamtim iz razloga što je moj brat Admir u trenutku kad sam ja imao sedam godina oduzeo sebi život. Nakon svega toga sam se držao bratovih riječi i zbog oca i zbog njega. Završio sam osnovnu sa odličnim uspjehom u svim razredima, završio srednju sa istim uspjehom. Bio sam prvi na rang listi kandidata prilikom upisa na Pravni fakultet. Ipak, država nam je tada ukinula materijalno obezbjeđenje. Rekli su da sam postao punoljetan. Na argument da sam i dalje redovan đak, odnosno student, socijalni radnik iz Bijelog Polja je obrazložio: ,,šta će tebi fakultet”. Jedini prihod koji smo imali u tom periodu je porodična penzija od 94 eura. Rješenje o penziji obrazloženo je konstatacijom da je otac preminuo usljed povreda na radu. Nije to povreda na radu, moj otac je ubijen. Od države Crne Gore sam dobio par puta i jednokratnu pomoć. Po 150 eura. Završio sam fakultet 2013. godine sa prosječnom ocjenom 9,07. Pred svaki ispit sam pomenuo Admirovo i Iljazovo ime. Nakon završetka fakulteta počeo sam da volontiram u Višem sudu u Bijelom Polju, uz obećanje da će odmah biti raspisan oglas i da ću biti primljen. To obećanje sam dobio od predsjednika države, uz obrazloženje kako treba da znam da se država stara o nama. Volontirao sam punih 11 mjeseci. To će vam reći sve o staranju države o nama. Iskreno, ne očekujem od ove države ništa sem da se izgradi spomen obilježje u Bijelom Polju. Da budući naraštaji znaju šta su radili njihovi prethodnici, da to služi kao opomena da se nikad slično ne pomisli a kamoli ponovi. Da članovi porodica otetih u Štrpcima mogu tu da se pomole, jer nema mezara. Posmrtni ostaci moga oca su pronađeni, ja imam đe da se pomolim. Ali mi je svaki put pred očima slika Fehimovog Edina (Edin Bakija, sin otetog i pogubljenog Fehima Bakija – prim. Monitora) koji, kada je bio na dženazi moga oca, kao da me je pitao pogledom – da li će i on to dočekati. Imao bih još toliko toga da kažem, ali što god da kažem ne umijem opisati sve. Mnogo bolje ćutim.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo