Zamislite državu i pripadajuće joj tužilaštvo koji ćute na svjedočenje, recimo, švajcarskog krimosa Đerarda Kuoma kada se objelodani da je italijanskim istražiteljima, konkretno – bivšem tužiocu Đuzepeu Šelziju, ispričao kako su crnogorski političari dijelili milione od posla sa ,,tranzitom” cigareta. Ili, na primjer, kada se objavi da je likvidirani italijanski mafijaš Poro Oracio, na ispitivanju tokom 1998. godine, kazao da su njegovi kompanjoni slavili kada je ,,Milo pobijedio Moma” na izborima, jer im je ,,Milo davao pokriće, a Momo ne”. Ili, kada se pojavi ozbiljna sumnja da su se italijanski krimosi družili sa premijerovim bratom Acom Đukanovićem poklanjali mu stvari, dok im je tadašnji prvi čovjek barske policije Vaso Baošić čuvao leđa. Ili, kada istaknuti član Sakre Korone Unite Tomazo Laraspata pojasni kako je pomenuti Aco tih godina bio nerazdvojan sa visokorangiranim članom kriminalnog klana Konstantinom Sarnom… Crna Gora – karika u lancu mafije.
To su tek obrisi onoga što isplivava nakon početka suđenja za međunarodni šverc cigareta između Crne Gore i Italije (pokrenut sredinom devedesetih, sa sankcijama, okončan početkom dvijehiljaditih, mnogo nakon sankcija), suđenja koje je nakon trogodišnjih preliminarnih saslušanja počelo februara prošle godine, u Italiji.
Sada su ispitana tri svjedoka, italijanski policijski službenici, a nastavak je zakazan za 14. jul naredne godine, zbog zahtjeva odbrane da se ispita vjerodostojnost transkripta 500 prisluškivanih telefonskih razgovora, čiji su dijelovi uključeni u optužnicu. Tek nakon toga – Vijesti s lica mjesta prenose da je realno da se vještačenja, nakon dva odgađanja istim povodom, konačno završe do tada – mogu se očekivati ispitivanja ključnih svjedoka.
Sudi se ljudima od velikog povjerenja crnogorskog premijera, ljudima dvora: Branislavu Branu Mićunoviću, Dušanki Pešić Jeknić, Veselinu Baroviću i Branku Vujoševiću. Na spisku je i Andrija Drašković, kako se to kaže – kontroverzni biznismen iz Srbije sa porodičnim i svakim drugim vezama u Crnoj Gori. Dvojac sa optužnice – Miroslav Ivanišević i Stanko Subotić Cane – ranije je oslobođen optužbi u odvojenim postupcima. Vođu “udružene kriminalne organizacije”, kako je crnogorskog premijera na početku pravosudne priče označio Šelzi, štiti državnički imunitet, tako da je njegovo ime arhivirano.
Narečene u ime tužilaštva Italije goni Karmelo Riko. Slučaj je zadužio ljetos, pošto je Eugenija Pontasulja napustila specijalno tužilaštvo za borbu protiv mafije. Istekao joj je desetogodišnji mandat. Ranije, Pontasulja je radila kao saradnica tužioca Đuzepea Šelzija koji je pokrenuo čitavu istragu o međunarodnom organizovanom kriminalu – švercu cigareta, do njegovog prelaska u generalno tužilaštvo, koncem 2011, kada Pontasulja preuzima slučaj.
Dok se Đukanovićevim najodanijim saradnicima sudi za ono što je jedino mogao aminovati i tolerisati sam Đukanović – i tada, kao i danas premijer – Đukanović uživa imunitet do koga je došao na veoma specifičan način. Naime, Vrhovni Kasacioni sud Italije, 17. septembra 2004. godine (u sastavu: predsjednik – Đuzepe Savinjano, savjetnici – Amedeo Postiljone, Alfredo Terezi, Amedeo Franko, Vinčenco Tardino) odlučivao je da li da potvrdi odluku napuljskog tužioca, koji je podnio zahtjev za pritvaranje Đukanovića, osumnjičenog za krivično djelo kriminalno udruživanje u cilju uvoza i stavljanja u promet stranih ilegalnih cigareta i saučestvovanje u više epizoda krijumčarenja.
Presudom (br. 1050. Reg. gen. br. 22570/2004; 49666/04. Deponovana: 28. decembra 2004. godine) je odlučeno da ranija odluka niže sudske instance (sud u Napulju) o ukidanju Đukanovićevog hapšenja i pritvaranja (zahtijevalo tužilaštvo!) ,,mora biti poništena i vraćena napuljskom sudu na novu sudsku raspravu.” Kasacioni sud je u obrazloženju, prihvativši žalbu, naveo i to da Italija, u tom trenutku, ne priznaje suverenitet Crne Gore, jer je riječ o članici savezne države čijim najvišim predstavnicima ne može biti priznat međunarodni imunitet! Prevedeno: nema pravnih smetnji za Đukanovićevo hapšenje i pritvaranje.
Sudija Savinjano zauzima stav da je Đukanovića potrebno uhapsiti jer je ,,evidentna opasnost od ponavljanja istih krivičnih postupaka kao i postojanje potrebe za specijalnim preventivnim mjerama, što dokazuju kontinuirane kriminalne radnje koje vrši lice pod istragom preko svojih ljudi, a koje se ogledaju u obezbjeđivanju logističke baze saučesnicima, u odabiru krijumčara u skladu sa njihovom profesionalnošću i u njihovom favorizovanju posredstvom stvaranja ilegalnih monopola.”
Pa, nadalje: „Postoji evidentna opasnost od sabotiranja dokaznog materijala, što dokazuje priprema lažnih dokumenata, kao i beskrupuloznost i podmuklost iskazane u postupcima koji su imali za cilj prikupljanje informacija koje bi se iskoristile u cilju izbjegavanja kazne. Neophodnost primjene zatražene mjere proističe i iz transnacionalnog karaktera kriminalne organizacije i iz svojstva njenog centralnog čvora da opstane uprkos raznim okolnostima koje zadese njene pojedinačne članove.”
Nakon narečenoga Đukanović shvata da mora obezbijediti imunitet. Godinu i osam mjeseci nakon pomenute presude, dobija ga: Crna Gora, maja 2006. godine, postaje nezavisna. Valja oslušnuti ,,koincidenciju”: te iste godine Đukanović se povlači sa funkcije na dvije godine. U tom periodu bez imuniteta, na pamet mu ne pada da svrati do Italije, da svjedoči. To će uraditi tek 29. marta 2008. godine, tačno mjesec (!) nakon što se vratio na funkciju, te vratio imunitet! Odlazi u Bari, komotno, gdje ga tužilac ispituje šest sati. Ništa zato: imunitet je tu.
No, dok iščekujemo početak ispitivanja glavnih svjedoka u postupku, te iščitavamo u medije dospjele transkripte razgovora sa ukusom mafije, sjetimo se slikovitog primjera o eventualnom uključivanju crnogorskih institucija u slične optužbe. Pretprošlog novembra, pred sudom u Hofu, Njemačka, nakon vjerovatne nagodbe, Srećko Kestner osuđen je na godinu i po uslovno, zbog toga što je nakon uvođenja sankcija organizovao četiri nezakonita kamionska transporta: ukupno 44 miliona cigareta vrijednih 720.000 američkih dolara.
Iako je deceniju ranije, u hrvatskom Nacionalu koji je otvorio priču o švercu (prvi čovjek lista Ivo Pukanić ubijen 23. oktobra 2008. godine, nalogodavci nijesu pronađeni; prvi čovjek lista Dan koji je prenosio tekstove Nacionala ubijen 27. maja 2004., nalogodavci nijesu pronađeni), uz mnoštvo sočnih detalja, Kestner upro prstom direktno u Đukanovića kao pokrovitelja čitavog mafijaškog posla šverca cigareta, te nakon narečene pravosnažne presude u Bavarskoj za šverc cigareta u Crnu Goru, niko iz pravosuđa te Crne Gore nije reagovao!
Pisali smo i tada, pitali, bez odgovora ili reakcije: iako je na osnovu (dva) ugovora o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima bilo logično da se od Berlina službeno zatraže spisi predmeta i otvori istraga o više nego ozbiljnim sumnjama, o tome što se desilo sa 44 miliona cigareta koje je Kestner ljeta 1992. prošvercovao u Crnu Goru – niko ništa.
Treba li onda išta drugačije očekivati od domaćih pravosudnih institucija kada se, ovih dana, pojavi saslušanje, recimo, mafijaškog bosa Sakre Korone Unite Benedeta Stana (tokom 1997. godine se od italijanskog pravosuđa skrivao u Crnoj Gori; jedan od mnogih tog kalibra)? On Šelziju doslovce kaže: ,,Prudentino poznaje Brana, Brano je za Mila rodbinski vezan i budući da je veliki mafijaš tamo, tamo sve tako funkcioniše: tamo su svi mafijaši. Tamo je to tako: i Milo Đukanović je mafijaš! Tako funkcioniše. Čak je Prudentino, kako je meni poznato, sproveo vodovod od Podgorice do Nikšića, do Branovog rodnog mjesta. Doveo je svoje radnike.”
Sjetimo se: Frančesko Prudentino alias Ćićo je onaj tip, mafijaški bos, za koga je nekadašnji italijanski ministar finansija Otavijano del Turko jednom rekao: ,,Bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića, a bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina”!
Mafijaška posla.
Nervoza aktera
Istakao bih da u bilateralnoj ravni između Crne Gore i Republike Italije egzistira sporazum o međusobnom izručenju sopstvenih državljana. Ova činjenica je važna jer u slučaju da dođe do osuđujuće presude pred italijanskim pravosuđem Crna Gora bi bila u obavezi da izruči svoje državljane koji bi ovakvom presudom bili obuhvaćeni. Ovakav scenario bi van svake sumnje izazvao potrese na crnogorskoj političkoj sceni s obzirom na to da se radi o osobama koje su u vezi sa ljudima iz najužeg državnog vrha, pa se kao legitimno može postaviti pitanje da li bi nadležni organi u Crnoj Gori bili sposobni da sprovedu takvu međunarodnu obavezu, kaže za Monitor pravnik Boris Marić. ,,S druge strane, kontekst, koji imamo prilike da čitamo u dnevnoj štampi, utiče na međunarodni ugled Crne Gore te bi negdje bilo logično da se crnogorski nadležni organi ‘zainteresuju’ za ovaj slučaj. Činjenica da postupak pred italijanskim pravosuđem traje neprimjereno dugo, što van svake sumnje unosi nervozu kod svih aktera, te da Crna Gora hronično pati od neefikasnosti borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, govori o potrebi da bi i crnogorski organi trebalo da se bave nekima od osnova sumnje koje imamo priliku da čitamo iz spisa italijanskih organa gonjenja.”
Institucije pod kontrolom onih koje opterećuju sumnje
Ovaj slučaj koji ukazuje na sumnje u povezanost određenih funkcionera iz Crne Gore u djela organizovanog kriminala nije nešto potpuno novo. Svakako da u pravnoj državi, kakva Crna Gora nažalost još nije, to bi nametalo obaveze državnim organima, prije svega Vrhovnom državnom tužilaštvu, da postupi i izvrši provjere. Da preduzme mjere kako bi putem međunarodne pravne pomoći dobili više informacija o eventualnoj umiješanosti bilo koje osobe u međunarodni šverc. Međutim, to se ne dešava, kaže za naš list advokat Veselin Radulović. „Jasno je da crnogorske institucije, prije svega pravosuđe, ne sarađuju na adekvatan način na međunarodnom nivou. Podsjećam: kada su ispitivali ko je postavio snimak svadbe Safeta Kalića na YouTubu, uradili su to vrlo efikasno, koristili su međunarodnu pravnu pomoć – ja bih rekao zloupotrijebili međunarodno pravnu pomoć – samo da bi došli do podatka sa koje adrese je to učinjeno, te da bi kasnije preduzimali određene mjere prema MANS-u. Zašto se to ne radi? Očigledno je da su te institucije pod kontrolom onih koje te sumnje opterećuju i vjerovatno im funkcija zavisi od volje tih ljudi i u svakom slučaju oni ne žele da ugroze svoju poziciju tako što će preduzeti nešto što bi bilo na štetu tih koji su pod ozbiljnim sumnjama u umiješanost u organizovani kriminal”.
Marko MILAČIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice