Jedna za drugom padaju afere pred crnogorskim pravosuđem. Oleg Obradović, Miodrag Ivanović, Milo Đukanović, Ana Đukanović, Slavoljub Migo Stijepović, Miomir Mugoša sada su, sa pečatom pravosuđa, čisti ko suza. Sve u svemu, niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU

Pravosudni epilog afere Telekom: korumpiranih u Crnoj Gori nema. Zalud je  američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC)  još 2011.  utvrdila da je korupcije prilikom privatizacije Telekoma mađarskom Matavu – bilo.

Miodrag Ivanović i Oleg Obradović, nekadašnji menadžeri crnogorske državne telekomunikacione kompanije, ove sedmice su pravosnažno oslobođeni optužbi za korupciju u tom slučaju. Ranije ovog mjeseca tužilaštvo je zvanično potvrdilo da je ta afera u njihovim ladicama zastarela, pa su odgovornosti za nju oslobođeni i nekadašnji premijer Milo Đukanović, i njegova sestra, advokatica Ana Đukanović.

Ivanović je za medije ove sedmice saopštio da je dvije decenije nosio teret etikete „lopova“, a da je sada Apelacioni sud i zvanično stavio pečat na ono što je od samog početka govorio: “Da nijesam kriv, da se nikada nijesam bavio nezakonitim radnjama i da su sve optužbe vezivane za moje ime bile neosnovane. Nikada, ni jednim svojim činjenjem ili nečinjenjem, nijesam nanio štetu državi, niti kompanijama u kojima sam radio ”.

Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu (Matav) za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.  Korupcija je dokazana. Kako bi izbjegli proces, čelnici Dojče Telekoma (u čijem je vlasništvu Mađar telekom) platili su poravanje u iznosu od 96 miliona dolara.

SEC je utvrdio i da je mito od 7,3 miliona eura prillikom privatizacije Telekoma crnogorskom državnom vrhu plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora, “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”. Da je korupcije nesporno bilo saopštila je i američka ambasada u Crnoj Gori u marta 2014. godine.

Dvadeset godina kasnije, zvanična istina crnogorskog pravosuđa o aferi Telekom je ista ona koju je još 2004. utvrdila tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica,  –  korupcije nije ni bilo.

Da će optužnica bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića (kome se takođe sudi zbog zloupotrebe službenog položaja) protiv Obradovića i Ivanovića neminovno pasti pred sudovima, još mnogo ranije upozoravao je dio stručne javnosti.  Specijalno tužilaštvo na čelu sa Katnićem se po njihovim ocjenama nije bavilo poslovima koji su se odnosili na privatizaciju Telekoma, već onima koji su sklapani mnogo kasnije.

Aktuelni specijalni tužilac Vladimir Novović podnio je Tužilačkom savjetu (TS) zbog zastare slučaja Telekom predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti bivšeg zamjenika specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kome se takođe sudi za zloupotrebu službenog položaja. “Jer bez opravdanog razloga nije postupao u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u predmetu ”, piše Novović Tužilačkom savjetu, objavile su Vijesti.

“Privatizacija Telekoma, koja je predstavljala klasičnu otimačinu državnih resursa, najbolje pokazuje zašto crnogorsko pravosuđe mora proći kroz veting i zašto bez jasne političke volje taj proces neće biti moguć. Odugovlačenje postupaka, zaštita političkih moćnika i konačno zastarijevanje predmeta samo potvrđuju da se pravda u Crnoj Gori i dalje svjesno izbjegava”, prokomentarisala je zastaru slučaja Telekom, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je za taj slučaj podnijela krivičnu prijavu 2019. godine.

Partije na vlasti nakon pravosudnog epiloga afere Telekom uobičajeno pozivaju na sazivanje parlamentarnih istraga i slične mjere, koje do sada nijesu služile institucionalnoj pravdi, već prikupljanju političkih poena. Nacionalni Savjet za borbu protiv korupcije, čiji je predsjednik  potpredsjednik Vlade Momo Koprivica (Demokrate) konstatovao je da „država ne smije stati, niti smije dići ruke od slučaja gdje su joj različitim zloupotrebama narušeni interesi”.  On je  predložio da Vlada donese zaključak kojim se zadužuje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore da, u skladu sa svojim ovlašćenjima, zaštiti interese države kao oštećene u slučaju „Telekom“ i nastavi gonjenje u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, kao supsidijarni tužilac, pred nadležnim sudom.

Nove vlasti očito su  digle su ruke od sistemskih rješenja  za uspostavljanje slobodnog, profesionalnog i depolitizovanog pravosuđa. Veting  se više ni ne pominje, ne računajući  onaj koji  po svojoj volji, netransparentno i bez pravila i  kriterijuma sprovodi bezbjednosni vrh na čijem  su čelu kadrovi Demokrata.  Monitor   redovno ukazuje da nove vlasti nijesu čak izmjenile ni zakonodavni okvir, i tako obezbijedile osnovu za rješavanje predugih sudskih procesa za visoku korupciju i organizovani kriminal. Istovremeno, kroz proces popunjavanja mjesta u pravosuđu pokazali su da kriterijum kojim se vode nije oslobađanje pravosuđa od političkog uticaja, pod kojim je već decenijama, već  njihova politička kontrola. Da pravosuđe promijeni gazdu.

Afera Telekom nije jedina afera koja je okončana nalazom da korupcije nije ni bilo.  Zbog afere Carine, bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je  oslobođen  u proljeće ove godine, a nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta u vrijeme dok je na čelu SDT bio Katnić. I ona je pala.

Afera Koverta takođe se završila u farsičnom procesu. Kontroverzni bisnismen Duško Knežević, u januaru 2019. objavio je tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Slavoljubu Migu Stijepoviću, funkcioneru DPS, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS.  Katnić je taj slučaj, u čijem je centru bila korupcija, odnosno nezakonita sprega biznisa i vlasti, sveo na optužnicu za pranje novca. Što je za posljedicu imalo to da je u proljeće ove godine Viši sud donio oslobađajuću presudu  za Stijepovića i Kneževića. Optužnica u slučaju Carine ostala je ista i pod vođstvom Vladimira Novovića, iako je Katnić završio iza rešetaka.

Duško Knežević je nedavno, u septembru ove godine,  prvostepenom presudom oslobođen optužbi i u slučaju Aerodromi, gdje je optužen da je skupa sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

Oktobar ove godine donijeće na naplatu nesistemski pristup i nepostojanje političke volje da uredi pitanje pravosuđa na pravi način. Zbog neusvajanja novog Zakona o krivičnom postupku, te generalnog odnosa prema pravosuđu, Crna Gora još nema ni prvostepene presude u brojnim procesima za visoku korupciju i kriminal. U oktobru neki od značajnih procesa napuniće tri godine, što će po sili zakona na slobodu izvesti „slavne“ pritvorenike.

Tako je, recimo, 16. oktobar rok kada pritvor ističe Milošu Medenici, sinu Vesne Medenice. Proces koji se vodi protiv njega i njegove majke, dugogodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda, te ostalih članova te kriminalne grupe, kako ih je označilo tužilaštvo, ni nakon tri godine nije blizu prvostepene presude. Proces je dok ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović karakterisao ogroman broj odlaganja ročišta, a nakon što ga je preuzela sutkinja Vesna Kovačević, njeno vijeće konstantno govori o opstrukcijama procesa. Uzalud. Kao da nema ko da čuje.

U oktobru pritvor ističe i bivšem policajcu Petru Lazoviću, sinu Zorana Lazovića i jednom od glavnih „junaka“ skaj prepiski koje svjedoče o tome kako su u vrijeme bivše vlasti bili sljubljeni bezbjednosni sektor i podzemlje, odnosno vlast i podzemlje.

U Specijalnom odjeljenju trenutno ima 89 predmeta starijih od dvije godine i šest mjeseci, saopšeno je iz Višeg suda. Naglasili su da nijesu svi pritvorski, već da ima i predmeta  gdje se lica brane sa slobode.

Sa slobode se odavno brane  neki od aktera javno poznatih afera, čiji su predmeti “pritvorski”:  Blažo Jovanić, Veselin Veljović (kućni pritvor), Vesna Medenica, Veselin Vukotić , Petar Ivanović, Aleksandar Mijajlović…

U javnosti se od ranije pominje da je moguć scenario po kom  bi nakon izlaska Miloša Medenice iz pritvora, ovaj proces mogao imati sličan epilog kao slučaj Marović. Branioci Vesne Medenice insistiraju da ona nema namjeru da napusti zemlju te da joj je cilj da se proces dovede do kraja.

Svetozar Marović će u oktobru moći da se vrati iz Beograda u zemlju kao slobodan građanin. Njgova kazna tada zastarijeva.

Marović je još 2016. godine  osuđen  kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je  opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura. Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Katnićevim SDT ,  osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.

Marović je neometano napustio Crnu Goru i otišao “na liječenje” u Beograd, gdje se nalazi i danas. Tokom devet godina koliko boravi u Srbiji crnogorske vlasti uputile su ko zna koliko uzaludnih  urgencija. Vjeruje se da je neometan odlazak Marovića bio dio političkog aranžmana.

Sve u svemu, trenutna zvanična istina je:  niti imamo korumpiranih funkcionera, niti  korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU.

Milena PEROVIĆ

Ratni huškači dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova ratnohuškačka uloga devedesetih. Upravo suprotno, to im je referenca

Skoro 34 godine je od napada na Dubrovnik. Crna Gora deklarativno stremi ka Evropi, Milan Stojović, uzdanica ratnohučkačkog novinarstva devedesetih, opet je mjera profesionalizma. On je na proslavi jubileja RTV Nikšić, 17. septembra, održao lekciju novom rukovodstvu tog medija. Ne sviđa mu se što nema ćirilice. Ni u programu medija kojim je rukovodio devedesetih, ali ni na plaketi kojom je koji minut ranije nagrađen od strane gradskih vlasti i aktuelnog rukovodstva RTV Nikšić.

„Bio bih mnogo srećniji da je ova plaketa ispisana ćirilicom“, njegove uvodne riječi prekinuo je gromki pljesak iz sale. U prvom redu gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. Pokraj govornika aktuelni direktor RTVNK Nikola Marković.

„Ja sam 1995. otvorio RTV Nikšić na ćirilici i sa guslama“, nastavio je samozadovoljno Stojović. Opet pljesak. „Vi ste otvorili novi studio uz simfonijski orkestar i na latinici. Ali nadam se da će doći vrijeme da se za ćirilicu nađe mjesta u vašem programu. Ta ćirilica ne može da smeta evropskom putu na koji smo se usmjerili, jer smo mi bili Evropa i prije te Evrope“. U nastavku je Stojović održao odu srpskom jeziku, posprdao se malo Englezima jer ne mogu da smisle pismo jedno slovo jedan glas i pohvalio nikšićke profesore Gimnazije koji su svojevremeno odbili da predaju crnogorski jezik. „Kao profesori u Bjelopavlićima za vrijeme Austrougarske“, zaključio je u starom maniru.

Samo dva dana ranije, Stojović, u čije su vrijeme mediji kojima je rukovodio objavljivali naslove tipa „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva“, izabran je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo u okviru „Enciklopedije Crne Gore“- Projekta CANU .

„Redakcija je usvojila predlog urednika struke Medi j i i novinars tvo, Buda Simonovića i donijela Odluku o imenovanju uredništva struke Medi j i i novinars tvo. Imenovani članovi uredništva ove struke su: Budo Simonović, urednik struke, Milan Stojović, novinar i Adem Ado Softić”, navodi se u saopštenju CANU iz 15. septembra ov godine.

Simonović će tako pod pokroviteljstvom CANU u Enciklopediji Crne Gore predstaviti istoriju crnogorskog novinarstva. Da se po njemu ravnamo.

Zbog imenovanja Stojovića od strane CANU i njegovog govora na jubileju RTVNK oglasili su se crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik.

„Čovjek koji je s naslovnih strana Nikšićkih novina raspirivao ratnu mržnju i veličao agresiju – uz parole poput ,Crnogorac uz Srbina rješavaće muke Knina’, ‘Život damo, Krajinu ne damo’, ‘Ići ćemo ako treba kroz pobjede do Zagreba’ – danas je od strane lokalne javne televizije i vlasti dobio plaketu i priliku da, umjesto suočavanja s prošlošću, ismijava crnogorski jezički i kulturni identitet”, saopštili su i podsjetili da je Stojović devedesetih na Radiju Nikšić zabranjivao emitovanje crnogorskih, hrvatskih, bosanskih, pa i američkih pjesama, davao otkaze zapošljenima koji na to nijesu pristajali, a u programu javno čitao imena ljudi koji nijesu htjeli da idu u rat. Ocijenili su da „isticanje ovakve figure predstavlja normalizaciju ratnohuškačke retorike i opasnu poruku budućim generacijama“.

Saopštili su da je posebno sramotno to što je Stojović imenovan u redakciju Enciklopedije Crne Gore: „Umjesto da čuva naučnu vjerodostojnost i kritičko pamćenje, državna akademija ovim činom nastavlja biti saučesnik u rehabilitaciji ratne propagande i pretvara se u dekor za povratak ideologija devedesetih”.

Iz CANU nijesu obrazlagali kojim su se kriterijumima vodili kada su Stojoviću omogućili ovu poziciju, no očigledno je da je u toku renesansa ratnih huškača. Dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova uloga devedesetih, već upravo zbog nje.

Stojović se na jubileju RTVNK nije pojavio iznebuha. Posljednjih nekoliko godina vidno je prisutan u javnom životu kao gost i analitičar medija koje gravitiraju dijelu vlasti bivšeg Demokratskog fronta – RTVNK, Gradska , Prva TV… Urednik je i priređivač knjige Ime crnogorsko, prezime srpsko, Momira Bulatovića, koja je promovisana u Sabornom hramu u Podgorici u maju ove godine. Tom prigodom govorio je između ostalih lider DNP Milan Knežević. Moderator je bio protojerej Predrag Šćepanović.

Stojović ni prije dolaska nove vlasti nije bio baš u zapećku. U ime Privredne komore Crne Gore 2006. godine našao se u organizaciji regionalnog skupa „Prijatelji i partneri“, kao promoter regionalnog pomirenja i povezivanja.

I nije Stojović jedini ratni propagandist iz devedesetih kome ide dobro. Tu je, Emilo Labudović, novinar i urednik u Televiziji Crne Gore devedesetih, perjanica patriotskog novinarstva, čiji su ratnohuškački TV dnevnici nadaleko bili poznati.

Nakon što je proveo četiri mandata kao poslanik u crnogorskom parlamentu, Labudović je 2017. postao direktor Srpske kuće. Vlada Srbije izdvojila je iz budžetske rezerve oko 3,4 miliona eura za gradnju Srpske kuće u Podgorici. Labudović je jedan od osnivača te ustanove. Među osnivačima su i potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić, ministar Slaven Radunović, predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović, svježi dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković, bivši poslanik Strahinja Bulajić, Novica Đurić, Gojko Raičević urednik portala IN4S… Tu su bili i rektor crnogorskog Univerziteta (UCG) Vladimir Božović, protojerej Nikola Marojević, još jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade, i kratko član Upravnog odbora UCG. Podnio je ostavku, nakon reakcije jednog dijela javnosti. „Iz ličnih razloga“, naveo je.

U Srpskoj kući je za 1. oktobar ove godine najavljena „velika konferencija sabranja srpskih medija u Crnoj Gori”, pod nazivom „Mediji u rasejanju – čvrsta spona sa maticom”.

Neki od njenih osnivača među kojima i Emilo Labudović izabrani su 2023. godine u Savjet Narodne biblioteke Radosav Ljumović. Osim Labudovića izabrani su i Bećir Vuković i Novica Đurić. Vuković, koji je ove godine ovjenčan Trinaestojulskom nagradom, javnosti je poznatiji po negiranju crnogorske nacije, nego po poeziji, o čemu je Monitor već pisao.

Otkako su Labudović, Vuković i Đurić, u Savjetu Narodne biblioteke, program je obogaćen u skladu sa njihovim senzibilitetima. Za ovaj vikend je eto najavljena promocija knjige poezije Marka Kovačevića, nikšićkog gradonačelnika poznatog po govoru mržnje. Prethodno je u programu bio Ćiriličnik.

Osnivači Srpske kuće okupljaju se i na portalu IN4s, čiji je urednik i direktor Gojko Raičević. Tu Labudović ima posebno kolumnističko mjesto. Portal je mjesto gdje se često može pročitati govor mržnje, antievropske retorike, i naravno slavljenja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove politike. I njegovih izvođača u Crnoj Gori.

„Otkad postoji mit o ‘djeci noći’ postoji i mit o njihovim uništiteljima. O neustrašivim borcima, naoružanim krstom, koji zubljom istine, one prave, zalaze u njihove katakombe i istjeruju ih na svjetlo. Ovih dana, to svjetlo koje još uvijek brani da sumrak ledenog sjevera pokrije vidike, u svijetu visoko drže tek nekoliko državnika. Među njima, Aleksandar Vučić, koji, svidjelo se to nekome ili ne, ne da da Srbija potone u bezumlje, u ludilo bratoubilačkog rata, u bezdan sveopšteg privrednog i socijalnog rasula“, piše o situaciji u Srbiji Labudović u posljednjoj kolumni na tom portalu. Nazivajući one koji ustaju protiv Vučićeve vladavine između ostalog i „kopiljanima“. Kao nekad. U pola osam.

Na istom portalu, kolumnista je i Perica Đaković, revnosni izvještač sa dubrovačkog ratišta. Njegove kolumne prenose i objavljuju i drugi brojni portali sličnog profila, Borba, 083, Adria….

U jednoj od svježijih kolumni Đaković se osvrnuo na nezakonito uklanjanje spomenika, među kojima je i onaj Pavlu Đurišiću u Zaostru: „Mi ovdje nažalost prekopavamo naše nebeske njive i ne dozvoljavamo likovima koji su se odavno pomirili tamo negdje na nebu ili pod zemljom, da imaju svoj zasluženi spokoj. Mi preoravamo njihove njive i postavljamo se u ulogu sudije koji od njih zaslužuje da ima svoju bistu, spomenik, i sjećanje zaslužno ili ne u narodu. Dijeleći njih mi dijelimo sebe, naša borba sa vjetrenjačama i dalje traje”.

Đaković je još u vrijeme bivše vlasti imenovan za direktora Televizije Herceg Novi. Na toj je televiziji dugo vodio emisiju U Žiži, a danas je redovan gost i analitičar te televizije. U jesen prošle godine izdao je knjigu tendencioznog naziva „Svjedočanstvo jednog vremena (Tumarajući oko Vlade dobismo IB(A)RA)“, koja je promovisana u bašti Gradskog muzeja Mirko Komnenović u Herceg Novom. Prethodno je prigodno izdao knjigu „Morački jasnovidac, Razgovori ugodni sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem”.

Uzlet perjanica ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih nije nikakvo čudo u zemlji u kojoj dio vlasti i mitropoliti Srpske pravoslavne crkve otvoreno veličaju ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića i četničku ideologiju. Ili javno žale za Đukanovićem iz devedesetih, koji je mrzio šahovnicu. Njihova vremena.

Milena PEROVIĆ

Partije vladajuće koalicije smjenjuju se u pokušajima zastrašivanja i diskreditacije kritičara. Šta ako se prijetnje, jednom, realizuju?  Da li će nas, onda, utješiti tvrdnje da se slično, ako ne i gore, dešavalo i za vrijeme trodecenijske DPS vladavine

Dok vlast ponavlja mantru o zatvaranju svih poglavlja u pregovorima o pristupanju EU tokom naredne godine, ovdašnja svakodnevica poprima čudne i prilično zabrinjavajuće obrise.

Zvaničnici  javno zastrašuju kritičare, prijeteći im odmazdom ili pokušavajući da ih kompromituju. Sve skupa sa članovima porodica. Prijeti se otvoreno, a intenzivno se širi krug ljudi iz vlasti koji na kritike odgovaraju uvredom i prijetnjom.

Ekološki aktivista Aleksandar Dragićević čeka da mu se pred porodičnom kućom pojave „traktori fekalija“ te da mu ih, na komandu Milana Kneževića, jednog od lidera vladajuće koalcije, izruče u dvorište.

Povod za javno prijetnje pronađen je u Dragićevićevom zalaganju da se postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda (tzv. kolektor) gradi u Botunu. Pošto je, po njegovom mišljenju, izgradnja tog postrojenja od koristi ne samo stanovnicima Podgorice već i građanima Zete i Primorja. Odnosno, svima koji žive nizvodno od Glavnog grada.

Stanovnici Botuna tvrde da će spriječiti gradnju. Milan Knežević i njegova partija javno su na njihovoj strani. Iako su, ljetos, u parlamentu, glasali za usvajanje Prostornog plana Crne Gore do 2040. u kome je sporno postrojenje smješteno – u Botunu. Isto je predviđeno i Prostorno urbanističkim planom Podgorice koji je Vlada usvojila  sredinom avgusta.

Knežević se nije naljutio na ministarku i potpredsjednika vlade iz redova svoje partije, ni na dugogodišnje koalicione partnere sa liste ZBCG među kojima je i resorni ministar Slaven Radunović. Silno se rasrdio na ekološkog aktivistu. I ukoliko na zaćuti, kosmuranu (čupavcu) obećao: „ Doći  ćemo mu ispred kuće sa traktorima fekalija i prosućemo ih pa neka diše ako je to zdravo, neka prerađuje ako je zdravo“.

Dragićević je saopštio da nakon tog obraćanja strahuje za svoju i bezbjednost porodice, zbog čega je predao krivičnu prijavu protiv Kneževića. “Sad ja treba da čekam da mi neka pijana ili drogrirana budala, neki krivolovac ili šljunkar iz Zete, protiv kojih se borim deceniju, dođe na kuću ili mi ugrozi sigurnost porodice samo i isključivo zbog mog stava koji se tiče zaštite prirode i zbog prozivanja i laži da sam rekao nešto što nijesam od poslanika vlasti”.

Uslijedio je čudesan obrt. Umjesto izvinjenja, Knežević je protiv „samoproglašenog ekološkog aktiviste“ podnio krivičnu prijavu zbog, kako kaže, raspirivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. „Dragićević je građane Zete i Botuna nazvao ‘budalama’, ‘narkomanima’, ‘pijanicama’, ‘šljunkarima’, dovodeći u pitanje njihovo obrazovanje, intelekt i društveni status jer se protive izgradnji kolektora. Obzirom da tužilaštvo nije reagovalo po službenoj dužnosti zbog klasičnog primjera izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje prema 16 hiljada građana Zete, Knežević je podnio krivičnu prijavu protiv Dragićevića i podnijeće protiv svakog ko bude Zećane etiketirao kao delikventne građane drugog reda”, navodi se na zvaničnoj Fejsbuk stranici Milana Kneževića, u objavi u kojoj se o predsjedniku DNP i vlasniku stranice govori u trećem licu.

Prije nego se začudimo nad očigledno neistinitim konstrukcijama  iz krivične prijave Milana Kneževića, valja se prisjetiti događaja iz decembra 2012. kada je tadašnji predsjednik parlamanetarnog Odbora za bezbjednost policiji prijavio osobu koja ga je na Aerodromu Podgorica vrijeđala i pokušala da ga fizički napadne. Snimak nadzornih kamera pokazao je da osumnjičeni možda jeste vrijeđao Kneževića i njegovog vozača/tjelohranitelja (a možda i nije – nema tona), ali da „Dušan Knežević (vozač M. Kneževića – prim. Monitora) inicira fizički sukob sa osumnjičenim koji je taj sukob prethodno pokušao da izbjegne udaljavajući se”. Sve to je, nakon pregleda snimka, konstatovao istražni sudija.

Knežević je 2017. osuđen zbog nasilja u Skupštini na četiri mjeseca zatvora. On i nekoliko poslanika DF-a, su prema presudi, nasrtali i vrijeđali poslanike Miodraga Vukovića, Aleksandru Vuković, Miodraga Radunovića i Ljuiđa Škrelju. Branko Radulović, Marina Jočić i Milutin Đukanović dobili su uslovne kazne. Ustavni sud je,kasnije, utvrdio da su presude Osnovnog i višeg suda u Podgorici nezakonite, a da je Milanu Kneževiću povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Pored ostalog i zato što krivično djelo nasilničkog ponašanja podrazumijeva uznemirenje javnosti – kojeg u ovom slučaju, jednoglasno je odlučeno, nije bilo. Takođe, osporena je tvrdnja iz osuđujuće presude da je djelo izvršeno na javnom prostoru. Prema odluci Ustavnog suda, hol Skupštine to nije, „ jer postoje pravila na osnovu kojih se može ući u parlament“.

Iste 2017. godine Knežević je pred Osnovnim sudom u Podgorici osuđen na sedam mjeseci zatvora jer je 17. oktobra 2015. fizički nasrnuo na policajca Miljana Markovića ispred Skupštine, tokom jutarnjeg prepada policije i rušenja šatorskog naselja pristalica DF. Viši sud je godinu kasnije presudu preinačio, skraćujući kaznu za tri mjeseca.

Zbog svega toga, nije čudo što Aleksandar Dragićević smatra da  ima razloga za nelagodu i oprez. I nije jedini koji se suočio sa sličnim problemom u mandatu aktuelnih zakonodavnih i izvršnih vlasti.

Biće suza, ukoliko se obistine najave/prijetnje koje je u ime Demokrata Crne Gore izrekla njihova poslanica Anđela Vojinović. Plakaće, kaže, advokat Veselin Radulović, ali neće biti jedini. Pošto je Anđela poručila:  „…neće plakati samo advokat, pardon suspendovani policajac. Plakaće i partija kojoj služi”.

Potom su Demokrate proširile krug osumnjičenih za neprijateljsko djelovanje.   „Tea Gorjanc Prelević se javno deklarisala i priznala da je zajedno sa bivšim suspendovanim policajcem Veselinom Radulovićem, formirala grupu koja treba da se suprostavi vetingu u Upravi policije i službama bezbjednosti“, poručeno je u partijskom saopštenju. „ Dakle, nema više dileme, svi oni koji godinama žive od sistema spojenih sudova između politike i kriminala sada su se otvoreno okupili u istom štabu, protiv procesa koji konačno oslobađa institucije”.

Razlog harange pokrenute iz partije čiji funkcioneri u vladi kontrolišu  ministarstva sile (MUP i odbrana) bilo je protivljenje načinu na koji se u tim ministarstvima provodi samoproglašeni veting. Preciznije, suspenduju se službenici Uporave policije a da njima i njihovim advokatima nije dozvoljen uvid u dokumentaciju na osnovu koje je kazna izrečena. I pokrenut postupak koji bi mogao da ishoduje njihovim otkazom.

Radulović je, kao advokat nekolicine suspedovanih policajaca, najavio krivične prijave protiv čelnika Demokrata koji su u Vladi zaduženi za sektor bezbjednosti (potpredsjednik Aleksa Bečić, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) zbog prekoračenje ovlašćenja, dok mu je Gorjanc Prelević pružila podršku apelujući na poštovanje prava na slobodu kritike, te upozoravala na praksu zastrašivanja kritičara od strane vlasti. I bi što bi.

I predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ljetos je zaključio da zbog toga što se zamjerio visoko rangiranom pripadniku izvršne vlasti ima razloga da strahuje čak i za vlastitu bezbjednost.

Počelo je tako što je Milatović iskoristio svoje ustavno pravo i vratio  parlamentu na ponovno odlučivanje Zakon o porezu na nepokretnosti. Pored ostalog, i zbog toga što bi izmijenjeni zakon omogućuo opštini Tuzi da u svoju korist rješi sudske sporove koje vodi sa državnim Plantažama, vezano za iznose naplaćenog poreza nakon što su Tuzi dobile status opštine.

Nezadovoljan tom odlukom, potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj započeo je telefonsku prepisku sa Milatovićem u kojoj predsjedniku piše i sledeće: „Mislim da nijesi trebao da uđeš u ovo, a očekuj kao nikad reakciju Albanaca iz svih nivoa i gdje god imamo uticaj… Ali ćeš dobiti odgovor taman kakav zaslužuješ.“

U kabinetu predsjednika te su poruke protumačili kao „neprimjerene i prijeteće“ i obratili se poliicji. Osnovno državno tužilaštvo formiralo je predmet, dok su iz Vlade ignorisali problem. Baš kao i sve slične, nastale prije i poslije.

Poput Kneževića, ni Đeljošaj nije debitant na terenu prijetnji i uvreda.  Podgorički Osnovni sud presudio je, krajem maja, da je potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja u više navrata klevetao novinara TV Vijesti Danila Ajkovića, tvrdeći da radi po nečlijem nalogu i da za lažne priloge uzima novac. Oglasio se potom i Đeljošaj, tvrdeći da nije osuđen i da će tužiti medije koji prenesu vijest o nepravosnažnoj presudi suda u Podgorici: „ Ne postoji nijedna pravosnažna presuda za bilo koji proces ikada protiv mene. Ukoliko se (mediji – prim. Monitora) ogluše i ne postupe profesionalno i zakonito, podnijeću tužbu protiv svih njih“, navodi se u reagovanju potpredsjednika Vlade.

Kraj prošle godine obilježili su i protesti kojima je tražena smjene direktorice podgoričke gimnazije Slobodan Škerović. Na jednom od njih pojavio se njen suprug, poslanik Jovan Vučurović. I poručio: „Ovo nije prijetnja, nego odgovor na prijetnju, pravilo života, crnogorska, brdska, hercegovačka, srpska tradicija, a neki su se očigledno dobro zaigrali. Pa ako su krenuli, ako žele nečiju glavu, onda moraju biti spremni i na svoju žrtvu…“. Potom se poslanik Nove srpske demokratije obratio onima koji su krenuli na porodice: „Oni koji su krenuli, biće dočekani onako kako se dušmanin uvijek dočekivao u Crnoj Gori, Brdima, Krivošijama, Staroj Hercegovini… Naravno, vjerujemo u institucije sistema, ali kad zakažu, onda su samoodbrana i napad – dužnost i pitanje časti”.

Da ni najjača partija vladajuće koalcije nije nevina u ovoj priči svjedoči fejsbuk stranica lažne vijesti. Preko nje se PES, ili neko u njegovo ime, obračunava sa medijima i novinarima čiji im se prilozi ne dopadaju. Bez demantija, ispravki ili objašnjenja – klevetama i uvradama.

Prijetnje su tu. Šta  ako se, jednom, realizuju?  Da li će nas, tada, utješiti tvrdnje da se slično, ako ne i gore,  dešavalo i za vrijeme trodecenijske DPS vladavine.

Zoran RADULOVIĆ