Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

MONITOR: Premijer Krivokapić je iznio ideju o podizanju spomenika svim žrtvama kao simbol pomirenja.

RASTODER: Više puta sam kazao – glupo je miriti mrtve zato što živi ne znaju čitati kazaljke na ideološkom kompasu. U konkretnom slučaju, nacisti Franku je trebalo ,,pranje” u antinacističkoj pobjedničkoj Evropi i on je to pokušao podizanjem  grobnice za sve žrtve rata. Konačni rezultat  – spomenik je postao  mjesto hodočašća nacista.

Mrtvi se ,,ne mogu pomiriti”, osim ako ne želiš da svima daš za pravo, što je gest omalovažavanja. Izjednačavati ,,pobjednika i pobijeđenog” mogu samo sljedbenici poraženih, koji retorikom o pomirenju u suštini žele rehabilitovati poraženu ideologiju i omalovažiti pobjednika. Umjesto takvih besmislenih napora, treba se usmjeriti ka vrijednosnim orijentirima, koji su nam zajednički i prihvatljivi.

MONITOR: Ima li nade da bi u budućnosti mogli kao društvo postići pomirenje sa burnom i opterećujućom prošlosti?

RASTODER: Sa istorijom se ne možete ,,miriti”. Sa istorijom se ,,mire” samo oni koji umišljaju da su  njen logičan izdanak, a ne samo prolazna pojava o kojoj će mnogi različito suditi. Pošto, niti jedno vrijeme nema svog besprekornog ,,arbitra”, to je pomisao da ste vi taj, osuđena na neuspjeh. Kažu da je jedini recept za pomirenje istina. Ukoliko je shvatimo previše lično, šanse su nam umanjene, ukoliko je shvatimo neuhvatljivom, to podstiče traganje za njom. Tako je otkad postoji čovjek i nema razloga da  tako ne bude i ubuduće.

MONITOR:  Ne tako davno udžbenik istorije, kojem ste koautor, je zabranjen. Kakvu istoriju djeca uče u školama?

RASTODER: ,,Školska istorija” je odabrana količina znanja definisana nastavnim planom i programom kojim upravlja prosvjetna politika. Prema tome, uči se ono ,,što propišu drugi”. Ako ima problema onda je to domen prosvjetne politike, a ne nauke.

Ovaj segment nastave  zavisi od idelološkog ukusa aktuelne vlasti, a ne od znanja o prošlosti. Problem s ,,istorijom” imaju manje-više sve države Evrope. Savjet Evrope je još od 1953. počeo da se bavi ovom problematikom. Propisao je izvorne principe  izvođenja i realizacije nastave istorije. Saglasno tim principima, nastava istorije treba da afirmiše temeljne civilizacijske vrijednosti, koje isključuju pojave  razumijevanja istorije koje podstiču netoleranciju, isključivost i  satanizaciju ,,druge strane” . Primjera radi, Britanci imaju problema sa istorijom jer ona vrijeđa obojene potomke njihove  kolonijalne politike.

Nastava istorije je nepogrešivi detektor vrijednosnog sistema društva.

Političari uvijek žele uspostaviti kontrolu nad tim i kada odbijete da slijedite njihove naloge, oni vam jednostavno izbace udžbenik iz upotrebe. Autor tog ,,spornog  dijela“, danas je poslanik DPS-a, a ja sam solidarišući se sa kolegom prihvatio poziciju ,,kolateralne štete”. Taj cinizam dodatno dramatizuje činjenica da je to prva generacija udžbenika u istoriji Crne Gore, koji nijesu pisani izvan nje.

MONITOR: Kako gledate na promjenu vlasti nakon tri decenije?

RASTODER: Ja moram ovu pojavu promišljati istorijski i konstatovati epohalan pomak u kojem je nakon više od vijeka (od 1906) vlast prvi put izgubila izbore u Crnoj Gori. U više od trideset izbora provedenih u istoriji crnogorskog parlamentarizma, stranka na vlasti nije izgubila izbore. Preciznije, gubila ih je ponekad u Kraljevini SHS/Jugoslavije, ali je tada Crna Gora bila samo izborna jedinica, što je bilo bez značaja, jer  se vlast konstituisala na jugoslovenskom nivou. Zašto je to tako, teško je ukratko objasniti. Ali je epohalno dostignuće da je  vlast u Crnoj Gori promijenjena na izborima bez sukoba i osporavanja. U tom kontekstu je manje bitno, je li došla ,,bolja“ ili ,,gora” vlast koliko je važno sticati saznanje da je vlast ,,promjenjiva” glasanjem. To je ulaznica za demokratsko društvo.

 

Više vjerujem Jakši Brajoviću nego  Demokratama

MONITOR: Demokrate su formalizovale stav mitropolita Joanikija i u skupštinsku proceduru stavili Predlog rezolucije o genocidu u Pivi i Velici. Kako tumačite ovaj predlog?

RASTODER: Ovo mi  liči na naknadno ,,pranje uprljanih političkih ruku“. Ono izgleda  ovako: Glasali smo za Rezoluciju o Srebrenici, pa hajmo da počeprkamo po utrobi istorije, ne bi li našli nešto slično i pokazali da smo spremni na osudu svakog zločina. Načelno bi to bilo prihvatljivo da nije sljedećeg: zločini o kojima je riječ su presuđeni u vremenu kada pravno nije bio u upotrebi pojam genocid. Ako je to tako, nije li ovo naknadno ,,silovanje i učitavanje istorije”? Ako nije, kojim ste se kriterijumima rukovodili da od zločina kojih je prepuna istorija, izdvojite samo ova dva? Zar ne mislite da će neko sa istim ili mnogo snažnijim  argumentima tražiti Rezoluciju o genocidu na Krvavom Boźiću 1943, kada se glavni akter  zločina hvalio da je pobio deset puta više ljudi od onih u Pivi i Velici. Šta da radimo sa masovnim nasilnim pokrštavanjem u Plavu i Gusinju 1913. O kojem svjedoči kralj Nikola, izdavanjem proglasa o ,,slobodnom izboru vjere”. Šta sa genocidom u Šahovićima, koji je počinjen u mirnodopsko vrijeme, za koji niko nije odgovarao.

Za utvrđivanje zločina tokom Drugog svjetskog rata formirana je Savezna (predsjednik prof. dr Dušan Nedeljković) i Zemaljska komisija za Crnu Goru (predsjednik Jakša Brajović) koja je procesuirala i strijeljalja ili proglasila ratnim zločincima nekoliko hiljada ljudi. Oprostite,  više vjerujem Jakši Brajoviću, učitelju i bogoslovu, koji je 1946. morao više znati o zločinima počinjenim 1941-1945, nego  Demokratama i vladici Joanikiju  2021. Neko će reći Brajović je bio ,,komunista”, što  je tačno, ali i ovi su danas politički obojeni.

Ljudi se ne  mire rezolucijama nego istinom. Ako se krene sa ovakvim ,,ukopavanjem “ po istoriji, onda nema kraja. Jer, ni  dobro ni zlo nijesu samo na jednoj stran” i to nas može odvesti u najprizemnije odaje čovječanstva u kojima postoji samo ,,moj“ i ,,tvoj zloćin”. Na to nikada na bih pristao, odbijam da zločinac može biti ,,moj”.

 

Sad znam da ništa ne znam

MONITOR: Na nedavno održanom History festu, Sarajevo 2021, na kojem se okupljaju najznačajnija imena nauke iz Evrope i regiona,  promovisano je i polemisano o deset tomova knjiga čiji ste autor, koautor ili urednik. Otkuda takva produktivnost i šta vas motiviše u radu?

RASTODER: Prvo je bio stručni razgovor o Modernoj istoriji Crne Gore (tri toma)  i o kniizi Parole ili činjenice, Za pravo, čast i slobodu Crne Gore (dva toma), potom velika promocija u Hilsu edicije Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945 koja ima četiri toma, čiji sam urednik i autor četvrtog toma. Sve u svemu, zavidna produktivnost, koja je nastala i zbog korone. Pored  uobičajenog radnog ritma, korona me je ,,natjerala“ da vrijeme  puno više provodim pored kompjutera.

Iscrpan rad, akumulirano iskustvo i znanje su doprinijeli da u prethodnoj i ovoj godini bude objavljeno deset tomova knjiga kojima sam kumovao, kao autor i urednik. Nedavno je u izdanju CANU izašao i Pljevaljski sidžil četvrta knjiga iz edicije Turski (Osmanski) izvori za istoriju Crne Gore. Motiv je u stvaranju djela koja će  označiti moj naučni identitet. Motiv nalazim i u činjenici da ,,tek sada znam, koliko ne znam”, što je, tvrde upućeni, prva potvrda znanja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo