Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

MONITOR: Premijer Krivokapić je iznio ideju o podizanju spomenika svim žrtvama kao simbol pomirenja.

RASTODER: Više puta sam kazao – glupo je miriti mrtve zato što živi ne znaju čitati kazaljke na ideološkom kompasu. U konkretnom slučaju, nacisti Franku je trebalo ,,pranje” u antinacističkoj pobjedničkoj Evropi i on je to pokušao podizanjem  grobnice za sve žrtve rata. Konačni rezultat  – spomenik je postao  mjesto hodočašća nacista.

Mrtvi se ,,ne mogu pomiriti”, osim ako ne želiš da svima daš za pravo, što je gest omalovažavanja. Izjednačavati ,,pobjednika i pobijeđenog” mogu samo sljedbenici poraženih, koji retorikom o pomirenju u suštini žele rehabilitovati poraženu ideologiju i omalovažiti pobjednika. Umjesto takvih besmislenih napora, treba se usmjeriti ka vrijednosnim orijentirima, koji su nam zajednički i prihvatljivi.

MONITOR: Ima li nade da bi u budućnosti mogli kao društvo postići pomirenje sa burnom i opterećujućom prošlosti?

RASTODER: Sa istorijom se ne možete ,,miriti”. Sa istorijom se ,,mire” samo oni koji umišljaju da su  njen logičan izdanak, a ne samo prolazna pojava o kojoj će mnogi različito suditi. Pošto, niti jedno vrijeme nema svog besprekornog ,,arbitra”, to je pomisao da ste vi taj, osuđena na neuspjeh. Kažu da je jedini recept za pomirenje istina. Ukoliko je shvatimo previše lično, šanse su nam umanjene, ukoliko je shvatimo neuhvatljivom, to podstiče traganje za njom. Tako je otkad postoji čovjek i nema razloga da  tako ne bude i ubuduće.

MONITOR:  Ne tako davno udžbenik istorije, kojem ste koautor, je zabranjen. Kakvu istoriju djeca uče u školama?

RASTODER: ,,Školska istorija” je odabrana količina znanja definisana nastavnim planom i programom kojim upravlja prosvjetna politika. Prema tome, uči se ono ,,što propišu drugi”. Ako ima problema onda je to domen prosvjetne politike, a ne nauke.

Ovaj segment nastave  zavisi od idelološkog ukusa aktuelne vlasti, a ne od znanja o prošlosti. Problem s ,,istorijom” imaju manje-više sve države Evrope. Savjet Evrope je još od 1953. počeo da se bavi ovom problematikom. Propisao je izvorne principe  izvođenja i realizacije nastave istorije. Saglasno tim principima, nastava istorije treba da afirmiše temeljne civilizacijske vrijednosti, koje isključuju pojave  razumijevanja istorije koje podstiču netoleranciju, isključivost i  satanizaciju ,,druge strane” . Primjera radi, Britanci imaju problema sa istorijom jer ona vrijeđa obojene potomke njihove  kolonijalne politike.

Nastava istorije je nepogrešivi detektor vrijednosnog sistema društva.

Političari uvijek žele uspostaviti kontrolu nad tim i kada odbijete da slijedite njihove naloge, oni vam jednostavno izbace udžbenik iz upotrebe. Autor tog ,,spornog  dijela“, danas je poslanik DPS-a, a ja sam solidarišući se sa kolegom prihvatio poziciju ,,kolateralne štete”. Taj cinizam dodatno dramatizuje činjenica da je to prva generacija udžbenika u istoriji Crne Gore, koji nijesu pisani izvan nje.

MONITOR: Kako gledate na promjenu vlasti nakon tri decenije?

RASTODER: Ja moram ovu pojavu promišljati istorijski i konstatovati epohalan pomak u kojem je nakon više od vijeka (od 1906) vlast prvi put izgubila izbore u Crnoj Gori. U više od trideset izbora provedenih u istoriji crnogorskog parlamentarizma, stranka na vlasti nije izgubila izbore. Preciznije, gubila ih je ponekad u Kraljevini SHS/Jugoslavije, ali je tada Crna Gora bila samo izborna jedinica, što je bilo bez značaja, jer  se vlast konstituisala na jugoslovenskom nivou. Zašto je to tako, teško je ukratko objasniti. Ali je epohalno dostignuće da je  vlast u Crnoj Gori promijenjena na izborima bez sukoba i osporavanja. U tom kontekstu je manje bitno, je li došla ,,bolja“ ili ,,gora” vlast koliko je važno sticati saznanje da je vlast ,,promjenjiva” glasanjem. To je ulaznica za demokratsko društvo.

 

Više vjerujem Jakši Brajoviću nego  Demokratama

MONITOR: Demokrate su formalizovale stav mitropolita Joanikija i u skupštinsku proceduru stavili Predlog rezolucije o genocidu u Pivi i Velici. Kako tumačite ovaj predlog?

RASTODER: Ovo mi  liči na naknadno ,,pranje uprljanih političkih ruku“. Ono izgleda  ovako: Glasali smo za Rezoluciju o Srebrenici, pa hajmo da počeprkamo po utrobi istorije, ne bi li našli nešto slično i pokazali da smo spremni na osudu svakog zločina. Načelno bi to bilo prihvatljivo da nije sljedećeg: zločini o kojima je riječ su presuđeni u vremenu kada pravno nije bio u upotrebi pojam genocid. Ako je to tako, nije li ovo naknadno ,,silovanje i učitavanje istorije”? Ako nije, kojim ste se kriterijumima rukovodili da od zločina kojih je prepuna istorija, izdvojite samo ova dva? Zar ne mislite da će neko sa istim ili mnogo snažnijim  argumentima tražiti Rezoluciju o genocidu na Krvavom Boźiću 1943, kada se glavni akter  zločina hvalio da je pobio deset puta više ljudi od onih u Pivi i Velici. Šta da radimo sa masovnim nasilnim pokrštavanjem u Plavu i Gusinju 1913. O kojem svjedoči kralj Nikola, izdavanjem proglasa o ,,slobodnom izboru vjere”. Šta sa genocidom u Šahovićima, koji je počinjen u mirnodopsko vrijeme, za koji niko nije odgovarao.

Za utvrđivanje zločina tokom Drugog svjetskog rata formirana je Savezna (predsjednik prof. dr Dušan Nedeljković) i Zemaljska komisija za Crnu Goru (predsjednik Jakša Brajović) koja je procesuirala i strijeljalja ili proglasila ratnim zločincima nekoliko hiljada ljudi. Oprostite,  više vjerujem Jakši Brajoviću, učitelju i bogoslovu, koji je 1946. morao više znati o zločinima počinjenim 1941-1945, nego  Demokratama i vladici Joanikiju  2021. Neko će reći Brajović je bio ,,komunista”, što  je tačno, ali i ovi su danas politički obojeni.

Ljudi se ne  mire rezolucijama nego istinom. Ako se krene sa ovakvim ,,ukopavanjem “ po istoriji, onda nema kraja. Jer, ni  dobro ni zlo nijesu samo na jednoj stran” i to nas može odvesti u najprizemnije odaje čovječanstva u kojima postoji samo ,,moj“ i ,,tvoj zloćin”. Na to nikada na bih pristao, odbijam da zločinac može biti ,,moj”.

 

Sad znam da ništa ne znam

MONITOR: Na nedavno održanom History festu, Sarajevo 2021, na kojem se okupljaju najznačajnija imena nauke iz Evrope i regiona,  promovisano je i polemisano o deset tomova knjiga čiji ste autor, koautor ili urednik. Otkuda takva produktivnost i šta vas motiviše u radu?

RASTODER: Prvo je bio stručni razgovor o Modernoj istoriji Crne Gore (tri toma)  i o kniizi Parole ili činjenice, Za pravo, čast i slobodu Crne Gore (dva toma), potom velika promocija u Hilsu edicije Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945 koja ima četiri toma, čiji sam urednik i autor četvrtog toma. Sve u svemu, zavidna produktivnost, koja je nastala i zbog korone. Pored  uobičajenog radnog ritma, korona me je ,,natjerala“ da vrijeme  puno više provodim pored kompjutera.

Iscrpan rad, akumulirano iskustvo i znanje su doprinijeli da u prethodnoj i ovoj godini bude objavljeno deset tomova knjiga kojima sam kumovao, kao autor i urednik. Nedavno je u izdanju CANU izašao i Pljevaljski sidžil četvrta knjiga iz edicije Turski (Osmanski) izvori za istoriju Crne Gore. Motiv je u stvaranju djela koja će  označiti moj naučni identitet. Motiv nalazim i u činjenici da ,,tek sada znam, koliko ne znam”, što je, tvrde upućeni, prva potvrda znanja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo