Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

MONITOR: Premijer Krivokapić je iznio ideju o podizanju spomenika svim žrtvama kao simbol pomirenja.

RASTODER: Više puta sam kazao – glupo je miriti mrtve zato što živi ne znaju čitati kazaljke na ideološkom kompasu. U konkretnom slučaju, nacisti Franku je trebalo ,,pranje” u antinacističkoj pobjedničkoj Evropi i on je to pokušao podizanjem  grobnice za sve žrtve rata. Konačni rezultat  – spomenik je postao  mjesto hodočašća nacista.

Mrtvi se ,,ne mogu pomiriti”, osim ako ne želiš da svima daš za pravo, što je gest omalovažavanja. Izjednačavati ,,pobjednika i pobijeđenog” mogu samo sljedbenici poraženih, koji retorikom o pomirenju u suštini žele rehabilitovati poraženu ideologiju i omalovažiti pobjednika. Umjesto takvih besmislenih napora, treba se usmjeriti ka vrijednosnim orijentirima, koji su nam zajednički i prihvatljivi.

MONITOR: Ima li nade da bi u budućnosti mogli kao društvo postići pomirenje sa burnom i opterećujućom prošlosti?

RASTODER: Sa istorijom se ne možete ,,miriti”. Sa istorijom se ,,mire” samo oni koji umišljaju da su  njen logičan izdanak, a ne samo prolazna pojava o kojoj će mnogi različito suditi. Pošto, niti jedno vrijeme nema svog besprekornog ,,arbitra”, to je pomisao da ste vi taj, osuđena na neuspjeh. Kažu da je jedini recept za pomirenje istina. Ukoliko je shvatimo previše lično, šanse su nam umanjene, ukoliko je shvatimo neuhvatljivom, to podstiče traganje za njom. Tako je otkad postoji čovjek i nema razloga da  tako ne bude i ubuduće.

MONITOR:  Ne tako davno udžbenik istorije, kojem ste koautor, je zabranjen. Kakvu istoriju djeca uče u školama?

RASTODER: ,,Školska istorija” je odabrana količina znanja definisana nastavnim planom i programom kojim upravlja prosvjetna politika. Prema tome, uči se ono ,,što propišu drugi”. Ako ima problema onda je to domen prosvjetne politike, a ne nauke.

Ovaj segment nastave  zavisi od idelološkog ukusa aktuelne vlasti, a ne od znanja o prošlosti. Problem s ,,istorijom” imaju manje-više sve države Evrope. Savjet Evrope je još od 1953. počeo da se bavi ovom problematikom. Propisao je izvorne principe  izvođenja i realizacije nastave istorije. Saglasno tim principima, nastava istorije treba da afirmiše temeljne civilizacijske vrijednosti, koje isključuju pojave  razumijevanja istorije koje podstiču netoleranciju, isključivost i  satanizaciju ,,druge strane” . Primjera radi, Britanci imaju problema sa istorijom jer ona vrijeđa obojene potomke njihove  kolonijalne politike.

Nastava istorije je nepogrešivi detektor vrijednosnog sistema društva.

Političari uvijek žele uspostaviti kontrolu nad tim i kada odbijete da slijedite njihove naloge, oni vam jednostavno izbace udžbenik iz upotrebe. Autor tog ,,spornog  dijela“, danas je poslanik DPS-a, a ja sam solidarišući se sa kolegom prihvatio poziciju ,,kolateralne štete”. Taj cinizam dodatno dramatizuje činjenica da je to prva generacija udžbenika u istoriji Crne Gore, koji nijesu pisani izvan nje.

MONITOR: Kako gledate na promjenu vlasti nakon tri decenije?

RASTODER: Ja moram ovu pojavu promišljati istorijski i konstatovati epohalan pomak u kojem je nakon više od vijeka (od 1906) vlast prvi put izgubila izbore u Crnoj Gori. U više od trideset izbora provedenih u istoriji crnogorskog parlamentarizma, stranka na vlasti nije izgubila izbore. Preciznije, gubila ih je ponekad u Kraljevini SHS/Jugoslavije, ali je tada Crna Gora bila samo izborna jedinica, što je bilo bez značaja, jer  se vlast konstituisala na jugoslovenskom nivou. Zašto je to tako, teško je ukratko objasniti. Ali je epohalno dostignuće da je  vlast u Crnoj Gori promijenjena na izborima bez sukoba i osporavanja. U tom kontekstu je manje bitno, je li došla ,,bolja“ ili ,,gora” vlast koliko je važno sticati saznanje da je vlast ,,promjenjiva” glasanjem. To je ulaznica za demokratsko društvo.

 

Više vjerujem Jakši Brajoviću nego  Demokratama

MONITOR: Demokrate su formalizovale stav mitropolita Joanikija i u skupštinsku proceduru stavili Predlog rezolucije o genocidu u Pivi i Velici. Kako tumačite ovaj predlog?

RASTODER: Ovo mi  liči na naknadno ,,pranje uprljanih političkih ruku“. Ono izgleda  ovako: Glasali smo za Rezoluciju o Srebrenici, pa hajmo da počeprkamo po utrobi istorije, ne bi li našli nešto slično i pokazali da smo spremni na osudu svakog zločina. Načelno bi to bilo prihvatljivo da nije sljedećeg: zločini o kojima je riječ su presuđeni u vremenu kada pravno nije bio u upotrebi pojam genocid. Ako je to tako, nije li ovo naknadno ,,silovanje i učitavanje istorije”? Ako nije, kojim ste se kriterijumima rukovodili da od zločina kojih je prepuna istorija, izdvojite samo ova dva? Zar ne mislite da će neko sa istim ili mnogo snažnijim  argumentima tražiti Rezoluciju o genocidu na Krvavom Boźiću 1943, kada se glavni akter  zločina hvalio da je pobio deset puta više ljudi od onih u Pivi i Velici. Šta da radimo sa masovnim nasilnim pokrštavanjem u Plavu i Gusinju 1913. O kojem svjedoči kralj Nikola, izdavanjem proglasa o ,,slobodnom izboru vjere”. Šta sa genocidom u Šahovićima, koji je počinjen u mirnodopsko vrijeme, za koji niko nije odgovarao.

Za utvrđivanje zločina tokom Drugog svjetskog rata formirana je Savezna (predsjednik prof. dr Dušan Nedeljković) i Zemaljska komisija za Crnu Goru (predsjednik Jakša Brajović) koja je procesuirala i strijeljalja ili proglasila ratnim zločincima nekoliko hiljada ljudi. Oprostite,  više vjerujem Jakši Brajoviću, učitelju i bogoslovu, koji je 1946. morao više znati o zločinima počinjenim 1941-1945, nego  Demokratama i vladici Joanikiju  2021. Neko će reći Brajović je bio ,,komunista”, što  je tačno, ali i ovi su danas politički obojeni.

Ljudi se ne  mire rezolucijama nego istinom. Ako se krene sa ovakvim ,,ukopavanjem “ po istoriji, onda nema kraja. Jer, ni  dobro ni zlo nijesu samo na jednoj stran” i to nas može odvesti u najprizemnije odaje čovječanstva u kojima postoji samo ,,moj“ i ,,tvoj zloćin”. Na to nikada na bih pristao, odbijam da zločinac može biti ,,moj”.

 

Sad znam da ništa ne znam

MONITOR: Na nedavno održanom History festu, Sarajevo 2021, na kojem se okupljaju najznačajnija imena nauke iz Evrope i regiona,  promovisano je i polemisano o deset tomova knjiga čiji ste autor, koautor ili urednik. Otkuda takva produktivnost i šta vas motiviše u radu?

RASTODER: Prvo je bio stručni razgovor o Modernoj istoriji Crne Gore (tri toma)  i o kniizi Parole ili činjenice, Za pravo, čast i slobodu Crne Gore (dva toma), potom velika promocija u Hilsu edicije Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945 koja ima četiri toma, čiji sam urednik i autor četvrtog toma. Sve u svemu, zavidna produktivnost, koja je nastala i zbog korone. Pored  uobičajenog radnog ritma, korona me je ,,natjerala“ da vrijeme  puno više provodim pored kompjutera.

Iscrpan rad, akumulirano iskustvo i znanje su doprinijeli da u prethodnoj i ovoj godini bude objavljeno deset tomova knjiga kojima sam kumovao, kao autor i urednik. Nedavno je u izdanju CANU izašao i Pljevaljski sidžil četvrta knjiga iz edicije Turski (Osmanski) izvori za istoriju Crne Gore. Motiv je u stvaranju djela koja će  označiti moj naučni identitet. Motiv nalazim i u činjenici da ,,tek sada znam, koliko ne znam”, što je, tvrde upućeni, prva potvrda znanja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo