Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

MONITOR: Premijer Krivokapić je iznio ideju o podizanju spomenika svim žrtvama kao simbol pomirenja.

RASTODER: Više puta sam kazao – glupo je miriti mrtve zato što živi ne znaju čitati kazaljke na ideološkom kompasu. U konkretnom slučaju, nacisti Franku je trebalo ,,pranje” u antinacističkoj pobjedničkoj Evropi i on je to pokušao podizanjem  grobnice za sve žrtve rata. Konačni rezultat  – spomenik je postao  mjesto hodočašća nacista.

Mrtvi se ,,ne mogu pomiriti”, osim ako ne želiš da svima daš za pravo, što je gest omalovažavanja. Izjednačavati ,,pobjednika i pobijeđenog” mogu samo sljedbenici poraženih, koji retorikom o pomirenju u suštini žele rehabilitovati poraženu ideologiju i omalovažiti pobjednika. Umjesto takvih besmislenih napora, treba se usmjeriti ka vrijednosnim orijentirima, koji su nam zajednički i prihvatljivi.

MONITOR: Ima li nade da bi u budućnosti mogli kao društvo postići pomirenje sa burnom i opterećujućom prošlosti?

RASTODER: Sa istorijom se ne možete ,,miriti”. Sa istorijom se ,,mire” samo oni koji umišljaju da su  njen logičan izdanak, a ne samo prolazna pojava o kojoj će mnogi različito suditi. Pošto, niti jedno vrijeme nema svog besprekornog ,,arbitra”, to je pomisao da ste vi taj, osuđena na neuspjeh. Kažu da je jedini recept za pomirenje istina. Ukoliko je shvatimo previše lično, šanse su nam umanjene, ukoliko je shvatimo neuhvatljivom, to podstiče traganje za njom. Tako je otkad postoji čovjek i nema razloga da  tako ne bude i ubuduće.

MONITOR:  Ne tako davno udžbenik istorije, kojem ste koautor, je zabranjen. Kakvu istoriju djeca uče u školama?

RASTODER: ,,Školska istorija” je odabrana količina znanja definisana nastavnim planom i programom kojim upravlja prosvjetna politika. Prema tome, uči se ono ,,što propišu drugi”. Ako ima problema onda je to domen prosvjetne politike, a ne nauke.

Ovaj segment nastave  zavisi od idelološkog ukusa aktuelne vlasti, a ne od znanja o prošlosti. Problem s ,,istorijom” imaju manje-više sve države Evrope. Savjet Evrope je još od 1953. počeo da se bavi ovom problematikom. Propisao je izvorne principe  izvođenja i realizacije nastave istorije. Saglasno tim principima, nastava istorije treba da afirmiše temeljne civilizacijske vrijednosti, koje isključuju pojave  razumijevanja istorije koje podstiču netoleranciju, isključivost i  satanizaciju ,,druge strane” . Primjera radi, Britanci imaju problema sa istorijom jer ona vrijeđa obojene potomke njihove  kolonijalne politike.

Nastava istorije je nepogrešivi detektor vrijednosnog sistema društva.

Političari uvijek žele uspostaviti kontrolu nad tim i kada odbijete da slijedite njihove naloge, oni vam jednostavno izbace udžbenik iz upotrebe. Autor tog ,,spornog  dijela“, danas je poslanik DPS-a, a ja sam solidarišući se sa kolegom prihvatio poziciju ,,kolateralne štete”. Taj cinizam dodatno dramatizuje činjenica da je to prva generacija udžbenika u istoriji Crne Gore, koji nijesu pisani izvan nje.

MONITOR: Kako gledate na promjenu vlasti nakon tri decenije?

RASTODER: Ja moram ovu pojavu promišljati istorijski i konstatovati epohalan pomak u kojem je nakon više od vijeka (od 1906) vlast prvi put izgubila izbore u Crnoj Gori. U više od trideset izbora provedenih u istoriji crnogorskog parlamentarizma, stranka na vlasti nije izgubila izbore. Preciznije, gubila ih je ponekad u Kraljevini SHS/Jugoslavije, ali je tada Crna Gora bila samo izborna jedinica, što je bilo bez značaja, jer  se vlast konstituisala na jugoslovenskom nivou. Zašto je to tako, teško je ukratko objasniti. Ali je epohalno dostignuće da je  vlast u Crnoj Gori promijenjena na izborima bez sukoba i osporavanja. U tom kontekstu je manje bitno, je li došla ,,bolja“ ili ,,gora” vlast koliko je važno sticati saznanje da je vlast ,,promjenjiva” glasanjem. To je ulaznica za demokratsko društvo.

 

Više vjerujem Jakši Brajoviću nego  Demokratama

MONITOR: Demokrate su formalizovale stav mitropolita Joanikija i u skupštinsku proceduru stavili Predlog rezolucije o genocidu u Pivi i Velici. Kako tumačite ovaj predlog?

RASTODER: Ovo mi  liči na naknadno ,,pranje uprljanih političkih ruku“. Ono izgleda  ovako: Glasali smo za Rezoluciju o Srebrenici, pa hajmo da počeprkamo po utrobi istorije, ne bi li našli nešto slično i pokazali da smo spremni na osudu svakog zločina. Načelno bi to bilo prihvatljivo da nije sljedećeg: zločini o kojima je riječ su presuđeni u vremenu kada pravno nije bio u upotrebi pojam genocid. Ako je to tako, nije li ovo naknadno ,,silovanje i učitavanje istorije”? Ako nije, kojim ste se kriterijumima rukovodili da od zločina kojih je prepuna istorija, izdvojite samo ova dva? Zar ne mislite da će neko sa istim ili mnogo snažnijim  argumentima tražiti Rezoluciju o genocidu na Krvavom Boźiću 1943, kada se glavni akter  zločina hvalio da je pobio deset puta više ljudi od onih u Pivi i Velici. Šta da radimo sa masovnim nasilnim pokrštavanjem u Plavu i Gusinju 1913. O kojem svjedoči kralj Nikola, izdavanjem proglasa o ,,slobodnom izboru vjere”. Šta sa genocidom u Šahovićima, koji je počinjen u mirnodopsko vrijeme, za koji niko nije odgovarao.

Za utvrđivanje zločina tokom Drugog svjetskog rata formirana je Savezna (predsjednik prof. dr Dušan Nedeljković) i Zemaljska komisija za Crnu Goru (predsjednik Jakša Brajović) koja je procesuirala i strijeljalja ili proglasila ratnim zločincima nekoliko hiljada ljudi. Oprostite,  više vjerujem Jakši Brajoviću, učitelju i bogoslovu, koji je 1946. morao više znati o zločinima počinjenim 1941-1945, nego  Demokratama i vladici Joanikiju  2021. Neko će reći Brajović je bio ,,komunista”, što  je tačno, ali i ovi su danas politički obojeni.

Ljudi se ne  mire rezolucijama nego istinom. Ako se krene sa ovakvim ,,ukopavanjem “ po istoriji, onda nema kraja. Jer, ni  dobro ni zlo nijesu samo na jednoj stran” i to nas može odvesti u najprizemnije odaje čovječanstva u kojima postoji samo ,,moj“ i ,,tvoj zloćin”. Na to nikada na bih pristao, odbijam da zločinac može biti ,,moj”.

 

Sad znam da ništa ne znam

MONITOR: Na nedavno održanom History festu, Sarajevo 2021, na kojem se okupljaju najznačajnija imena nauke iz Evrope i regiona,  promovisano je i polemisano o deset tomova knjiga čiji ste autor, koautor ili urednik. Otkuda takva produktivnost i šta vas motiviše u radu?

RASTODER: Prvo je bio stručni razgovor o Modernoj istoriji Crne Gore (tri toma)  i o kniizi Parole ili činjenice, Za pravo, čast i slobodu Crne Gore (dva toma), potom velika promocija u Hilsu edicije Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945 koja ima četiri toma, čiji sam urednik i autor četvrtog toma. Sve u svemu, zavidna produktivnost, koja je nastala i zbog korone. Pored  uobičajenog radnog ritma, korona me je ,,natjerala“ da vrijeme  puno više provodim pored kompjutera.

Iscrpan rad, akumulirano iskustvo i znanje su doprinijeli da u prethodnoj i ovoj godini bude objavljeno deset tomova knjiga kojima sam kumovao, kao autor i urednik. Nedavno je u izdanju CANU izašao i Pljevaljski sidžil četvrta knjiga iz edicije Turski (Osmanski) izvori za istoriju Crne Gore. Motiv je u stvaranju djela koja će  označiti moj naučni identitet. Motiv nalazim i u činjenici da ,,tek sada znam, koliko ne znam”, što je, tvrde upućeni, prva potvrda znanja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo