Povežite se sa nama

FOKUS

KORAK NAZAD, PA DVA KORAKA NAZAD: Vlast koja se potrudila da uruši samu sebe

Objavljeno prije

na

Za politike devedesetih ne rade samo vođe i političari iz ratnih vremena, koje su i dalje na politčkoj sceni i njihovi zastupnici. Najnoviji rat rezolucijama samo je novi pokazatelj da se ova vlast potrudila da uruši samu sebe

 

Politička kriza se nastavlja. Dogovora nema na pomolu. Ovonedjeljni sastanak parlamentarne većine završio se kao da ga nije ni bilo.

Demokratski front ostao je pri svom. Traže novu vladu sa novim premijerom. Ni ostatak parlamentarne većine nije promijenio stav. Demokrate su i dalje za rekonstrukciju postojeće vlade na čelu sa Krivokapićem.  URA takođe insistira na ostanku Krivokapića, uz poštovanje Sporazuma koji su lideri tri pobjedničke liste potpisali u septmebru prošle godine. Ukoliko se ostane na istim pozicijama, a sve su prilike da hoće, najvjerovatniji ishod krize biće novi izbori. Što osim Fronta, i njihovog mentora u Beogradu, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, priziva i predsjednik države i DPS-a Milo Đukanović.

Demokratska Crna Gora optužila je Andriju Mandića da po naredbama predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i Srbije Aleksandra Vučića na jesen planira proteste protiv Vlade.

Demokratski front prethodno je, opet, optužio Demokrate da štite fotelje i ne dozvoljavaju poštovanje izborne volje građana. „Zaboravljaju ko je nosilac pobjede od 30. avgusta. Lideru Demokrata Aleksi Bečiću treba da bude jasno da ne mogu i premijer i predsjednik Skupštine biti iz istog političkog bloka koji ima svega 14 poslanika, a da većina parlamentarne većine, koja se protivi toj prevari izborne volje, ostane po strani”, kazali su iz DF-a.  Pri tom, zaboravljajući da je premijer bio na čelu njihove predizborne liste. U međuvremenu Krivokapić je izgubio blagonaklonost Fronta i centrale srpskog sveta – Vučića i ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina.

„Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog sveta, odnosno da objedini Srbe gde god budu živeli”, poručio je Vulin mnule sedmce, na skupu povodom obilježavanja 13. godišnjice Pokreta socijalista. Predsjednik Srbije, koji je prisustvovao skupu, nijednom se riječju ni tada, a ni kasnije nije ogradio od ove izjave. Uslijedile su bojne reakcije (vidi box).

Da se protivi Krivopićevoj ekspertskoj vladi, Vučić je saopštio odmah po njenom konstituisanju, sve navodno ne miješajući se u unutrašnje stvari Crne Gore. Potom se umiješao u lokalne nikšićke izbore, podržavajući Demokratski front, od kada lideri Fronta sve otvorenije napadaju Krivokapićevu vladu. Konačno, Krivokapić se nakon nepotpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC u Beogradu, smjene ministra pravde Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici i nepriznavanja Haškog suda, te usvajanja Rezolucije u Srebrenici, skupa sa predsjednikom parlamenta Aleksom Bečićem, našao u centru hajke srpskih tabloida koje Vučić kontroliše.

Lideri Demokratskog fronta, valjda ekskluzivni distributeri sprskog sveta za Crnu Goru, jedini su se iz parlamentarne većine oglasili povodom Vulinove izjave. Dok je region vrvio od  kritika, Andrija Mandić je pružio podršku srpskom ministru unutrašnjih poslova. „Srbi iz Crne Gore, Srbi iz Republike Srpske, Srbi iz Makedonije, te granice koje postoje među nama da ne postoje u njihovim glavama, a onda ćemo bolje sarađivati, bićemo bliži jedni drugima, na kraju jedan smo narod“, prokomentarisao je Mandić. On je u izjavi za N1 poručio da se već radi na realizaciji srpskog sveta.

Poruke Vučićevog ministra, ali i njihove ovdašnje filijale, koje su ove prostore već koštale krvavih devedesetih, nijesu komentarisali iz crnogorske Vlade.

Krivokapić je ponovio da on neće odustati od ekspertske vlade.

„Ovu Vladu niko ne može tako jednostavno zamijeniti nekom drugom Vladom jer bi to govorilo o ličnim partijskim interesima”, prokomentarisao je pregovore o prevazilaženju političke krize.

Premijer je međutim, već narednom rečenicom objasnio da su „lični partijski interesi”, itekako odredili karakter postavgustovske vlasti. I da su jedan od razloga zbog kojih avgustovski pobjednici urušavaju sami sebe.

„Moram da kažem i prvi put to iskazujem kao svoj stav, sve dubinske funkcije dobili su kako su željeli”, kazao je Krivokapić, komentarišići zahtjeve lidera Demokratskog fronta. „Jedino nijesu u ovom trenutku zadovoljni što nijesu vidljivi u Vladi, što nemaju neka potpredsjednička mjesta i neka ministarstva“, kazao je premijer.

Za promjenu prmijera je i Miodrag Lekić, lider Demosa. „Po mom mišljenju je  Krivokapić apsolutno nekompetentan, i koristi svoju poziciju za obračunavanje jer napada jednu komponentu parlamentarne većine i koja mu, istina, ne ostaje dužna“.

U sve tri vladajuće grupacije postoje političari koji mogu biti kompetentni predsjednici Vlade, kazao je Lekić. „Da budem konkretan, mislim na Aleksu Bečića, Slavena Radunovića, Dritana Abazovića“. Još bi samo nedostajao Radunović koji negira genocid i bojkotuije parlament zbog rezolucije o Srebrenici, pa da se brže krene nazad ka devedesetima.

Za politike devedesetih ne rade samo vođe i političari iz ratnih vremena, koje su i dalje na politčkoj sceni. Nakon što je smijenjen ministar Leposavić zbog negiranja genocida i donijeta Rezolucija o Srebrenici, Demokrate su predložile da se u parlamentu izglasa Rezolucija o genocidu u Pivi i Velici.

Predlog rezolucije podnijeli su poslanici te partije: Momo Koprivica, Vladimir Martinović, Zdenka Popović i Dragan Krapović.

U obrazloženju se navodi da je „prema nepobitnim dokazima, u Pivi u junu 1943. godine ubijeno 1.290 civila, među kojima 550 djece, a u Velici godinu kasnije, 550 civila, uključujući djecu i ostarjela lica“.

„Ovo je civilizacijski odnos prema nevino stradalim žrtvama sa ovih prostora. Nema i ne smije biti relativizaicije bilo kog zločina. Očekujem podršku svih poslanika u Skupštini Crne Gore”, kazao je između ostalog Martinović.

Predlog Rezolucije u stvari je formalizacija stava mitropolita Joanikija, nakon donošenja Rezolucije o Srebrenici. On je, upitan da prokomentariše njeno usvajanje u parlamentu, tada ocijenio: „A gdje su Jasenovac, Jadovno, Velika..”

Predlog da se nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici donece i ova o Pivi i Velici, nije, kako to obrazlažu Demokrate „civilizacijski odnos prema nevino stradalim žrtvama sa ovih prostora“. To je, u stvari, novi krug podjele mrtvih i živih na naše i njihove. Da se započne rat rezolucijama. Istovremeno, ispod svega nazire se pokušaj prekrajanja istorije i odnosa prema četničkom pokretu. Mitropolit Joanikije nedavno je izjavio da se nada da se nazire kraj „crvenoj komunističkoj aždaji“.

Većina partija nije se još izjasnila o tome hoće li glasati za Predlog rezolucije. Podršku su najavile manje partije vladajuće većine: PzP i Prava Crna Gora. Demokratski front je kazao da će se oni o tome izjasniti tek kada se okonča politčka kriza.

Jedan od lidera DF-a Milan Knežević saopštio je da je prijedlog Demokrata zakašnjela inicijativa „koja sadrži elemente pokajništva zbog usvajanja Rezolucije o Srebrenici“.

Iz Stranke pravde i pomirenja, koja je u koaliciji sa URA, pozvali su Demokrate da u prijedlog uvrste i zločine nad Bošnjacima u Crnoj Gori. Lider Prave Crne Gore Marko Milačić je najavio da će uskoro podnijeti Skupštini prijedlog rezolucije o osudi zločina prema Srbima na području Bratunca i Podrinja od 1992. do 1995.

Godinu dana nakon avgustovskih izbora jasno je da nova vlast nije uradila obećano. Ne samo da se dublje potonulo u podjele, nego se nije uradilo mnogo ni na oslobađanju institucija. One u koje se ušlo, osvojile su nove partijske vojske. One netaknute možda takve i ostanu.

Još ćemo, po svemu sudeći, dugo čekati na tužilaštvo koje će, recimo, ispitati skorašnju izjavu Vilijama Montgomerija, bivšeg ambasadora SAD u Srbiji i Crnoj Gori. Montgomeri je rekao u intervjuu za hrvatski Večernji list, objaljenom u nedjelju, da je Zapad, uključujući i Italiju, tokom „Miloševićevih godina” počeo dopuštati masovnim krijumčarima duvana da operišu iz Crne Gore. Naglasio je da su svi znali šta se događa, ali su to dopuštali jer je to donosilo novac koji je Đukanoviću trebao protiv tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića.

Tako se začelo stvranje države mafije. Nova vlast je imala šansu da pokrene promjene. Umjesto toga svojski se potrudila da uruši samu sebe. To joj ide od ruke.

 

Šta je srpski svet Aleksandra Vulina

Nakon izjave ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina da je zadatak nove generacije političara stvaranje srpskog sveta, uslijedile su brojne reakcije u regionu.

Ministrica spoljnih poslova Bih Bisera Turković javno je zatražila od  predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se ogradi od ovakve vrste izjava.

„Ukoliko to ne učini, to će samo potvrditi da je njegova i zvanična politika Srbije rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, koja ima za cilj pripojiti dijelove Bosne i Hercegovine Srbiji. Vulinova izjava kojom je decidno rekao da ujedinjenje Srba znači jedinstvenu državu, flagrantno je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, destabiliziranje cijele regije Zapadnog Balkana i zloslutna prijetnja građanima Bosne i Herecegovine koji su se prije 26 godina branili od agresije i genocida”, kazala je Turković.

Po njenom mišljenju retorika Aleksandra Vulina čini potpuno besmislenim izjave srbijanskog predsjednika u kojima tvrdi da Srbija želi mir i dobrosusjedske odnose sa Bosnom I Hercegovinom.

Reagovali su i intelektualci iz regiona. Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko ocijenila je da su opasne Vulinove poruke. „Ovako otvoreno izvikivanje ratne politike okrenuto prema svim susedima ujedno je i testiranje dokle se može ići u datim međunarodnim okolnostima”, smatra Biserko.

Sociolog i politički analitičar iz Banjaluke Srđan Puhalo, kratko je, povodom Vulinovog istupa, napisao: „U moje vrijeme to se zvalo zvalo Velika Srbija”.

Politički analitičar Agon Maljići u razgovoru za RSE je ocijenio da Vulin već duže artikuliše na direktniji način ono što je, zapravo, stav Aleksandra Vučića.

Milena PEROVIĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

 

 

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo