Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Kriza i ekstremizam

Objavljeno prije

na

Evropa i Amerika se tresu. Ne nazire se kraj recesije koja je krenula još 2008. godine. Opet se drmaju tržišta kapitala sa obje strane Atlantika. Vlade najrazvijenijih zemalja svijeta ne znaju kako da se nose sa prezaduženim ekonomijama, poremećenim bankarskim sistemom, nezapošljenošću… U Americi predsjednik Barak Obama ima ogromne probleme. Umjesto da ih rješava, pravi loše kompromise sa desnicom. U Evropi raste panika. Nakon Irske, Grčke i Portugalije, strahuje se da su Italija i Španija pred provalijom… Stvari su toliko komplikovane i ozbiljne da se postavlja pitanje opstanka eura, a samim tim i Unije.

Nobelovac Džozef Stiglic tvrdi da Amerika i Evropa, zajedno i odvojeno, marširaju ka raspletu zvanom – veliki debakl.

Čuveni svjetski ekonomski analitičar Gerald Celente je upozorio još prije arapskih dešavanja da će usljed ekonomske depresije u svijetu padati vlade, da će se dizati revolucije, a da će negdje režimi uspjeti da se održe nasiljem i ekstremizmom. „Vladari će biti uspješni u buđenju nacionalnih osjećaja, ali neće nipošto moći da riješe ekonomske probleme…”

I zaista, u posljednjim mjesecima bilo je svega. Ali odgovora na ključno pitanje – kako riješiti krizu nema. Novi talas je samo potvrdio tezu da ovo nije ono uobičajeno ciklično opadanje, poslije kojeg brzo dolazi do rasta, već kriza kapitalizma kao sistema.

Pol Krugman smatra kako osnovni problem leži u politici, vođstvu – u jačanju uticaja ekstremnih desničara „koji će radije izazvati ponovne krize nego milimetar odustati od svojih zahtjeva”, recimo oko oporezivanja bogatih. Spremni su i na nove ratove, samo da zadrže privilegije.

Gdje je Crna Gora u toj globalnoj priči?

Kod nas su na vlasti ekstremni desničari evo već dvije decenije. Oni su, nekad pod ovom nekad pod onom zastavom, gradili sistem koji će donijeti korist krugu oko Mila Đukanovića i familije. Globalno krizu su izazvali, uz sve ostale činioce, sukob interesa i pohlepa. Isto to je u suštini pojelo crnogorsku ekonomiju. Gotovo svaki veliki projekat i investiciju, gotovo svaku veliku privatizaciju obilježio je konflikt interesa vladajućeg oligarha i njegovih. Zato su naše privatizacije pogubne, zato se naše fabrike raspadaju. Dok se oni bogate.

Pogledajte samo Željezaru. Nakon što su je privatizovali krugovi bliski familiji, uništili i zadužili, sada po londonskim sudovima ispada da mi MNSS-u treba da platimo oko stotinu miliona. Sjetićete se kako su i novi vlasnici Kombinata aluminijuma prijetili inostranom arbitražom, iako su dobili ogromne subvencije i finansijska sredstva od države, a nijesu uložili ništa u modernizaciju naše glavne fabrike. Kako su to ugovori koje potpisuje crnogorska vlada uvijek na štetu države, a u korist investitora koje dovode vođa i društvo?

Jasno: Đukanovićev oligarhijski kapitalizam najsličniji je sistemima sa sjevera Afrike – bogatstvo u rukama porodice i ortaka, pauperizovane i preplašene mase, zastrašujuća korupcija. Crnogorska je osobenost organizovani kriminal – ilegalni poslovi sa cigaretama, drogom i drugim robama, koji su na razvalinama legalne privrede postali alternativa.

Kako će se takva zemlja suočiti sa novim talasom globalne krize? Niko u Crnoj Gori o tome ne govori. Mladi premijer je zauzet pitanjem jezika.

Fenomen Crne Gore je što je i njena opozicija dominantno desničarska. Iz sna je bude uglavnom nacionalne trube. I dok je vlast mijenjala retoriku – od četiri ocila do NATO, opozicija je zaleđena u nepromjenljivosti ostala vjerna onom najgorem nacionalističkom Beogradu, koji je proizveo ratove i zločine. Naše opozicionare na noge dižu Kosovo i srpski jezik, dok korupcija i organizovani kriminal haraju zemljom.

Takva opozicija je najbolja hrana Đukanoviću i njegovim. Sistem ustvari opstaje na podjelama i nasilju. I u vlasti i u opoziciji uspješni su samo u buđenju nacionalnih osjećaja. Ne zanimaju ih ključna pitanja – kako se suočiti sa krizom i kako strateški razvijati Crnu Goru. Zato, neka vas ne čudi što pričom o jeziku ugrožavaju pregovore sa Briselom. U suštini, ova se politička elita održava ekstremizmom.

Milka TADIĆ – MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Delirijum svih sredstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvoreno pitanje za vrh i vrhovnika DPS-a: Da li u vaša „sva sredstva“ spada i likvidacija Dritana Abazovića?

 

Najpre je 7. aprila 2021. Predsedništvo DPS-a saopštilo kako je spremno da „u odbrani države“ upotrebi „sva sredstva“, a odmah zatim, valjda da ne bi bilo ni najmanje sumnje, i sam predsednik te partije, u intervjuu za RTCG, 13. aprila ove godine, ponovio je i precizirao kako su „u odbrani države sva sredstva dozvoljena“.

Naravno da je pitanje iz podnaslova ovog teksta samo retoričko. Da je odgovor na to pitanje potvrdan, zna svak ko je u njihovoj latifundiji, koju oni lažno predstavljaju kao „državu“, proveo poslednjih trideset godina. Pa ipak, postavljeno pitanje mnogo je bogatije, nego što to izgleda na prvi pogled. U ovom pitanju, kriju se još tri, za izlaz Crne Gore iz aktuelnog i sve opasnijeg dvovlašća, najznačajnija pitanja.

Prvo je pitanje da li su članovi Predsedništva, a posebno sam predsednik DPS-a uopšte normalni? U elementarnom smislu ove reči. Svaki tek diplomirani pravnik, koji je položio Ustavno i Međunarodno javno pravo, zna da, čak i u ratu, sva sredstva nisu dozvoljena. Inače ne bi bilo genocida i drugih ratnih zločina. Nije moguće da naši vrhovnici ovo ne znaju. Ili da im na to pažnju nisu skrenuli njihovi brojni savetnici. Otuda sasvim opravdana sumnja u stanje njihovog psihičkog zdravlja. Bez likovanja. Bolest je svačija. Ali onda za ovakve situacije postoji ustavna procedura za smenu predsednika. Crne Gore, a ne DPS-a, o tome neka sami vide. Postoji i jedno skoro i sasvim relevantno uporedno iskustvo. Više od dvadeset najrenomiranijih neuropsihijatara u SAD-u je 2016. tražilo od Kongresa da poništi kandidaturu za predsednika te zemlje Donalda Trampa. Zbog sličnih razloga. A kako je, pored ostalog, i zbog oglušivanja o ovu inicijativu, u toj zemlji, 6. januara 2021, zamalo došlo do građanskog rata, dobro je poznato.

Drugo pitanje odnosi se na GSDT. Kako je moguće da je ovaj ostao nepokretan i nakon objave „svih sredstava“ od strane najmoćnijih aktera ove zemlje? Zar u „sva sredstva“ ne spada i nasilno rušenje ustavnog poretka? I zar same ove njihove objave ne predstavljaju nalog za izvršenje ovog najtežeg krivičnog dela? Naravno da su i ova pitanja samo retorička. Ako je doskora i moglo da bude dileme, nakon ovoga ne može biti sumnje. Apsolutno je neadekvatno i nedovoljno reći da GSDT ne radi svoj posao. Kada se i nakon ovoga pravi mrtav, to može biti samo zbog toga, što je i on sam deo, i to deo najužeg vrha, vrhovnikove organizovane kriminalne grupe, koja se toliko dugo krije iza države Crne Gore.

I treće pitanje je samo retoričko. Da li je nakon gore opisane i preteće eskalacije crnogorske mafiokratije, članovima Venecijanske komisije, makar malo neprijatno? Na stranu ovde ne mali propusti nove parlamentarne većine u vezi sa takozvanim tužilačkim zakonima, ali, svoj deo odgovornosti za ovu eskalaciju, ima i ova komisija. Treba li uopšte podsećati, odgovornost ozbiljnih aktera, postoji za loše konsekvence, posledice i zloupotrebe, a ne za dobre, nesporne i superiorne namere. A valjda nikog ozbiljnog ne treba uveravati, kako je crnogorska mafiokratija, u najnoviju eskalaciju krenula, upravo nakon ohrabrenja i zloupotreba potonjih stavova slavne komisije.

Ili, možda bi ovo poslednje trebalo malo dopuniti i precizirati. Naime, možda je najnovija eskalacija mafiokratije, njen očajnički odgovor, na sve veće odbijanje i pritiske takozvane međunarodne zajednice. Koji su možda veći čak i od onoga što vidimo mi, obični smrtnici. Ali koje dobro osećaju vrh i vrhovnici. Pa lude i eskaliraju. I prete. Ali, čak i ako je to posredi, valja biti do kraja ozbiljan i oprezan. Ona sportska o bokseru koji je najopasniji kada je sateran u ugao i grogiran, nije bez neke.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Između bankrota i stida

Objavljeno prije

na

Objavio:

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem

 

Opet je Crna Gora u naslovima svjetske štampe. Sada kao potencijalno ﮼prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije”.

Brinu se u Evropi i Americi da bi Kina, po osnovu nevraćenih kredita, mogla postati vlasnik ili barem višedecenijski korisnik dijela naše teritorije. Luke Bar, na primjer. Baš kao što je od Grčke dobila luku Pirej, a od Šri Lanke luku Hambantota, na glavnom morskom putu između Azije i Evrope.

Mi kao da imamo preča posla od toga da glavoboljamo kako ćemo vraćati milijardu „kineskog“ duga. I još 3,3 milijarde koje su naše vlasti uzajmile u zemlji i inostranstvu. U toku je polemika da li su za dolazeće dužničke probleme krive bivše vlasti koje su novac pozajmljivale, ne vodeći puno računa o njegovom vraćanju, ili sadašnje – zbog poprilično paničnog obraćanja zapadnoevropskim saveznicima sa molbom da od nas preuzmu vraćanje prispjelog duga kineskoj Eskim banci. Ili nam olakšaju taj posao.

Na Zapadu su, čini se, zatečeni intenzitetom problema koji su nas zadesili. Mi nemamo pravo da se čudimo. Znali smo da će, i kada će stići nevolje.

Danas bi neki rado zaboravili redosljed poteza: prvo smo, u februaru 2014, sa kineskom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji tzv. prioritetne dionice autoputa Smokovac – Uvač –Mateševo. Potom je Vlada sa kineskom Exim bankom potpisala ugovor o kreditu  vrijednom malo manje od 944 miliona dolara. Tek onda je Skupštini upućen prijedlog  Zakona o autoputu, kako bi se stekao pravni osnov za posao kojim se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći propise.

Parlamentarna većina okupljena oko DPS podržala je posao iako su gotovo svi njegovi elementi bili nepoznanica. Neki su to ostali i do danas. Skupštinska većina nije se zabrinula ni kada smo saznali da u ugovoru sa Exim bankom piše da se Crna Gora ﮼odriče imuniteta po osnovu suverenosti za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa ugovorom”.

Milo Đukanović je tada predočio: ﮼Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40–50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”. Bio je u pravu ono oko drumarine.  Od koje eto, do dospijeća prve rate kredita, nećemo prihodovati ni cent.

Da se zadržimo na onome što je u Monitoru zapisano u decembru 2014: ﮼Najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte DPS vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji”.

Sve grane vlasti su, dakle, imale pametnijeg posla od toga da se bave gradnjom autoputa i posljedicama tog posla po državne finansije. Pažnju im je, uz ostalo,  okupirala podjela, skoro pa besplatnih, stanova i kredita za poboljšanje uslova stanovanja. Iako je dio dokumentacije uništen, Stručni tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije došao je do podatka da je, što stanom što parom, Vlada pomogla makar 175 državnih funkcionera (svakog trećeg) u iznosu ne manjem od 25 miliona eura. Ili, pola godišnje rate kredita za autoput.

Detaljima tog posla bave se svi mediji. Zato da pomenemo samo reagovanje nekadašnjeg ministra odbrane i predsjednika vladine Komisije za stambena pitanja Predraga Boškovića. On je demantovao Vanju Ćalović Marković i njene saradnike. ﮼Neistina je da je za mandata tehničke Vlade dodijeljeno 119 stanova. Posljednja stambena komisija je održana 25. decembra 2019… Tako da stambena komisija ne samo u mandatu tehničke Vlade već u cijeloj 2020. nije donijela nijednu odluku o dodjeli stana/kredita”, naveo je Bošković.

Onda su na vidjelo izašla dokumenta koja demantuju bivšeg ministra: Vlada Duška Markovića je bez sjednice, sredinom septembra prošle godine, ovlastila tadašnjeg direktora Uprave za imovinu da potpiše ugovore o kupoprodaji stanova po povoljnim uslovima sa 119 državnih službenika i namještenika. Prethodno je te stanove iz vojno-stambenog fonda Ministarstvo odbrane podijelilo u zakup sa pravom otkupa zaposlenima u Ministarstvu i Vojsci CG. Da bi ih, uoči primopredaje vlasti, brzopotezno otuđilo. Valjda da ne padnu u ruke neprijatelju? Bivši ministar sad ćuti.

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Gospodari haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države poziva na nasilje, a institucije ostanu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Živjećemo dorađene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa

 

Da doda ulje na vatru, oglasio se i predsjednik države. Ne na tviteru, nego, kako dolikuje, u studiju Tamare Nikčević, na njegovoj RTCG. Poslao  je opet opasne poruke, sve pričajući o evropskim vrijednostima i savremenoj Crnoj Gori, koju samo on može da nam obezbijedi. Tako što će je, ako treba, braniti svim sredstvima.

„Ako neko iz naše kuće, ili izvan nje želi da nam sruši kuću, nema toga što je nedozvoljeno“, kazao je Mirotvorac, koji je Crnoj Gori za tri decenije  donio ratove, pustoš i podjele. I dvije decenije nije uspio da je mrdne u evrointegracijskom procesu s mrtve tačke. Jer bi morao da oslobodi institucije, koje je zarobio kako ne bi reagovale na pljačku, zloupotrebe i organizovani kriminal. I možda stigle do njega i njegovih.  Zato zvuči tragikomično kad predsjednik, dok ga Tamara zadivljeno gleda, kaže da je „zagovornik toga da se pitanja rješavaju u institucijama sistema”.  Dok on da znak da može i nedozvoljeno. Kako je navikao, valjda.

Đukanović je, pride, demantovao da stoji iza podizanja tenzija i protesta oko legislative o državljanstvu. Pojasnio je da bi, da to rade on i njegovi, haos bio veći i da bi to „izgledalo mnogo moćnije”. Kao valjda Dubrovnik, deportacije BiH izbjeglica, policijske torture neistomišljenika i ostale „evropske” čarolije višedecenijskog vođe.

Nije za smijanje protekla sedmica u Montenegru, al nekad prosto moraš se nasmijati. Od muke. Na Đukanovićevu izjavu da ne prepoznaje budućeg koalicionog partnera u Demokratskom frontu, a „određene kapacitete vidi u URI i Demokratama“, Frontovci su javno iskazali zadovoljstvo i našli potvrdu tome da su oni „snažna brana njegovom povratku na vlast“. Valjda tako što su Đukanovićevo strašilo i domaćoj i međunarodnoj javnosti. I karta na koju uvijek računa. Oni koji negiraju Srebrenicu, koji mašu Aleksandrom Vučićem po terenu. Ili, možda su tako najjača brana bivšem režimu  što su  od 30. avgusta ljuća opozicija novoj vladi od samog Đukanovića. „Sinoć je i posljednjem laiku jasno da Milo Đukanović želi kroz partnerstvo sa dijelom parlamentarne većine da odbrani ključne interese jedne omanje grupe ljudi koja je pustošila i kriminalizovala Crnu Goru”, poručili su iz DF.  Tako su većinu svojh kolega iz nove većine osumnjičili kao skrivene Đukanovićeve igrače.

Da upotpune ugođaj, na sastanku u Vladi, organizovanom početkom  sedmice, kako bi se prevazišla kriza vlasti zbog slučaja Leposavić,  problematizovali su pitanje zvaničnih sastanaka Krivokapića i Đukanovića.  I sveli smjenu Leposavića na lične razmirice premijera i ministra. Kao da se Leposavićevo relativizovanje genocida u Srebrenici i negiranje haškog Tibunala tiče samo Krivokapića i Leposavića, zapijenih i posvađanih u kakvoj kafani. A ne cijelog društva i njegovog oporavka, suočavanja sa prošloću i puta u budućnost.

Ostali lideri parlamentarne većine nijesu se izjašnjavali na tu temu nakon sastanka, koji je okončan tako što ga je premijer napustio. Ne zna se ni kada će Inicijativa doći na red u Skupštinu. Ni hoće li je poltički preživjeti Vladimir Leposavić ili Vlada. Iako bi, u svakoj normalnoj zemlji, bilo posve normalno da ministar pravde koji negira zločine i međunarodne presude to ne može biti ni minut. A kamoli da predstavnici parlamentarne većine o njegovoj smjeni vagaju nedjeljama.

Jasno je  jedno:  sve dok bude bilo normalno da ministri i parlamentarci negiraju zločine, da predsjednik države odobrava sva sredstva, a institucije budu okovane politikom, dešavaće se i normalizacija nasilja na terenu. Novinari, ministarke, komšije, svi su meta. Živjećemo  dopunjene devedesete, podijeljeni na nas i njih, podobne državljane, i one druge. Svi skupa, žrtve gospodara haosa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo