Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026., mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi

Dok do vas stigne ovaj dvobroj Monitora neko bi već mogao ugrabiti da, na društvenim mrežama, objavi: zahvaljujući Vladi i vladajućoj parlamentarnoj većini, 2026. godina stići će tačno na vrijeme, u ponoć 31. decembra!

Zapravo, sudeći po neuobičajeno radnoj atmosferi u parlamentu moglo bi se dogoditi da Nova godina porani i dođe prije nego se u državnom parlamentu u Podgorici usvoji sve ono što je vlast naumila i obećala. Ili što joj i u preostalih dan-dva odlazeće godine pane na um. Recimo, zakon o Skupštini. Odnosno, ljetos “zaboravljeni” prijedlog izmjena i dopuna Zakona o javnim okupljanjima. Svašta je moguće.

Dogodine, saznaćemo šta je sve usvojeno, a šta još nije. Da li smo odsustvom ozbiljnije rasprave o Zakonu o budžetu za 2026. oborili kakav svjetski rekord. Šta o združenoj akciji tandema Milojko Spajić – Andrija Mandić  “sto zakona za pet dana” misle  partneri u Briselu, a šta sudije Ustavnog suda, koliko god da ih tamo bude bilo u dogledno vrijeme.

Neće to biti lako. Početkom decembra, Crna Gora bila je država sa nekih 800 važećih zakona, ne računajući podzakonska akta poput uredbi, pravilnika, odluka… Nakon aktuelnog parlamentarnog juriša na zakonodavstvo,  približno svaki deseti zakon u crnogorskom pravnom poretku biće izmijenjen ili potpuno nov.

Posljedice tih novina spoznaćemo naknadno. Možda dogodine, kada nam se u ličnim i zajedničkim (državnim i lokalnim) budžetima pojave novouvedeni rashodi o kojima se sada ne govori. Namjerno, uglavnom.

Kad oposle to što su započeli, Vlada i parlament će, dogodine, raditi na privremenom zatvaranju preostalih pregovoračkih poglavlja. Kako ih je skoro  dvostruko više od onih što smo ih, makar privremeno, zatvorili (21: 12) biće to veliki posao. Da li će zvanični Brisel i Podgorica uspjeti sve to da zguraju u narednih 12 mjeseci, vidjećemo. Moglo bi se pokazati da je još interesantnije pitanje mogu li građani Crne Gore sve to ispratiti i procesuirati makar na elementarnom nivou: ko, šta, kako, zašto…?

Crna Gora 2026. neće biti gradilište deset dionica autoputa, što je premijer najavljivao prije dvije godine. Uspjeh će biti ako nakon višegodišnjih priprema započne gradnja dionice Andrijevica – Mateševo. Još ako se, u novom “krajnjem” roku, okončaju radovi na saobraćajnici Tivat – Jaz, biće razloga za veselje.

Prije nego se suočimo sa rastućim nezadovoljstvom poljoprivrednika, zdravstvenih radnika, autoprevoznika… Pa pitanjem šta će biti sa Aerodromima. A šta sa Termoelektranom, Svetim Stefanom, skijalištima na Bjelasici i Durmitoru, Plantažama…? Kako rješiti ekološku katastrofu u Pljevljima, a kako izbjeći da se slična situacija ponovi u Podgorici, Zeti i dalje, nizvodno, sve do ušća Bojane u Jadransko more? Gdje je gornja granica zaduženja da bi se omogućilo koliko -toliko nesmetano funkcionisanje javne finansije? Nakon što i dogodine uzajmimo 1 – 1,5 milijardu.

Da li će tzv. identitetska pitanja i najava izmjena Ustava mimo važeće procedure doći na dnevni red prije prijedloga o isplati 13. plate i penzije?  Da li će se, u lokalu, prije zavaditi i “razvesti” predstavnici vlasti ili opozicije na državnom nivou? Šta ćemo sa strancima, policajcima, potencijalnim dvojnim državljanima…?

Dogodine. To u Crnoj Gori nije samo vremenska odrednica. To je obećanje i odbijanje, nada i izgovor, a često sve skupa, u istoj rečenici. Godinu  što odlazi smo nekako pregrmili. Hranili se iluzijama i dozivali nadu. Dolazeća 2026. mogla bi prelomiti na koju ćemo stranu. Naprijed ka EU ili nazad u modifikovane devedesete. U srpski svet. Od nas zavisi.

Zoran RADULOVIĆ

Nemoć države da provede sopstvene odluke i zakone obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. Dio aktuelnih vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući saučesnici

Pljevljaci  udišu zastrašujuće koncentracije sumpordioksida koji se u njihovim plućima pretvara u sumpornu kiselinu uništavajući im zdravlje. Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera (MERS) obavijestilo je javnost da je, tim povodom, “ preduzelo sve mjere iz svoje nadležnosti”.

Ubrzo smo spoznali da od svega preduzetog nijesu uradili – ništa. Ekološka inspektorka vratila se iz Pljevalja neobavljena posla. U “inkriminisanu” kotlarnicu u Skerlićevoj ulici nije uspjela ni da uđe, a kamo li da je isključi iz pogona. Izvršenje rješenja o zatvaranju odloženo je, vjerovatno, do proljeća.

Sudeći prema rokovima od 30, 60 i 90 dana koje je isto Ministarstvo postavilo pred upravu Termoelektrane, odnosno Elektroprivrede, da njen rad upodobe sa propisima i urade ono bez čega “ekološki rekonstruisana” TE nije ni smjela biti puštena u probni rad, to će takođe trajati makar do marta.

Nezahvalno je prognozirati, ali nikoga ne treba da začudi ako se do proljeća ne razriješi saga o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu. I tamo su inspektori na terenu. Odnesu u Zetu rješenje o uklanjanju podignutih šatora. Mještani ih  pomjere koji metar tamo ili ovamo. I svi budu zadovoljni.

Dio vladajuće većine podržava jedne, a drugi druge.  Kao da se niko od političkih aktera te tužne i ružne priče više ne sjeća da su ljetos, skupa, usvojili Prostorni plan Crne Gore u kome je “sporno” postrojenje ucrtano baš na tom “spornom” mjestu. Iz nekog razloga, to tada nije problematizovano. Znali su, može biti, da ih usvojeni Plan ne obavezuje, iako  je u pitanju jedan od najvažnijih propisa svake iole uređene zemlje.

Ili je pretegnulo saznanje da je i Prostorni plan u parlamentu usvojen suprotno propisanoj proceduri, bez neophodne propratne dokumentacije. Obazrivije poslanike vladajuće većine tom prilikom ohrabrio je, lično, predsjednik parlamenta. Ubjeđujući ih da oni, kao “izabrani predstavnici naroda”, nijesu u obavezi da se drže propisa i dobrih običaja. Uostalom, nije li on falsifikovao odluke neodržane sjednice Skupštine Crne Gore da bi, kada je obznanjeno to nepočinstvo, isto proglasio za “nesporazum”, nastao kao posljedica neiskustva osoblja u njegovom kabinetu. Na tome je sve i završeno.

Niz možemo produžiti podsjećanjem da država skoro pola godine nije u stanju da locira i “privede” bronzani spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, dugačak blizu dva metra i težak koju stotinu kilograma. Vlast ne može da izabere članove Fiskalonog savjeta, što je po važećim zakonima bila dužna da uradi još u mandatu Vlade Duška Markovića. Ne zna kako da završi lokalne izbore u Šavniku započete prije više od tri godine, u oktobru 2022.

Možemo da se vratimo na početak mandata Vlade Milojka Spajića. Lamela C na Zabjelu bila je, tada, nešto poput kotlarnice u Skerlićevoj ulici danas. Mjesto na kome je vlast, suočena sa nezadovoljstvom grupe građana, pokazala nesposobnost da provodi zakone i sopstvene odluke. Slijedio je niz situacija u kojima je ta nesposobnost potvrđena.

Prije nego se zapitate zašto se o tome ne govori dovoljno, sjetite se da je na čelu medijskog Javnog servisa Crne Gore osoba čiji je izbor osporen s više pravosnažnih presuda. Bez posljedica.

Građani su poruku razumjeli: nijesu dužni da poštuju zakone ako iza njih stoji neko dovoljno moćan. Najčešće iz političkih, vjerskih i poslovnih struktura.

Glumljene državne odlučnosti  oko provođenja zakona obesmišljava jedan od osnovnih razloga njenog postojanja. To što nam se dešava nije slučajno. Dio vlasti ne krije naum da  Crnu Goru dovede u stanje elementarne nefunkcionalnosti. Ostali, uglavnom, ćute postajući  saučesnici.. Nakon svega, gotovo ironično zvuči najava da će parlament do kraja godine usvojiti “sto zakona”. To i sitna đeca znaju: Vladavina prava ne mjeri se brojem usvojenih zakona, već voljom i snagom države da ih sprovede.

Činjenica da ovakvo stanje traje još od “onih” vlasti razlog je za  dodatnu brigu. Brzina kojom se nade pretapaju u iluzije je znak da je kriza  dublja nego što su i pesimisti procjenjivali. Nesposobnošću da proizvodi alternativu, ovo društvo pokazuje dubinu svoje zapuštenosti.  Bolesti koja se ne liječi udisanjem laži o sebi.

Zoran RADULOVIĆ

Dok se slavio uspjeh u Briselu, a u Pljevljima gušilo od sumpor dioksida, mitropolit Joanikije i Dario Vraneš držali su predavanje na temu – Tajna lovćenske kapele. Predsjednik Skupštine  izvadio je iz naftalina temu izmjena Ustava u korist srpskog jezika  i pojačao evropski tim Markom Milačićem. Predsjednik države i premijer svađali su se ko je telefonirao s Makronom . A Milan Knežević u parlamentu  poručio da smo bez njega „ozbiljno popušili“.  Ozbiljno

Kapela na Lovćenu, srpski jezik, bajke o četnicima antifašastima i drugim “istorijskim nepravdama”, Ratko Mladić, Pavle Đurišić,  pa opet kapela na Lovćenu. I tako u krug.  Šta god da se u zemlji dešava,  gušili se u dimu ili slavili  zatvaranje poglavlja, dio vlasti, predvođen SPC, drži žive mrak – krvave ideologije  i identitetske podjele. Džaba barometri i druge priče o stavljanju tih tema van javnog fokusa do ispunjenja evropskih obaveza i ulaska zemlje u EU.

Neki evropski put opstruiraju javno i pred šatorima, drugi su, malo vještiji. Dok se u Briselu ove sedmice slavilo pet najedvitejade zatvorenih poglavlja, predsjednik Skupštine Andrija Mandić, sam kod kuće, slavio je 120 godina od prvog crnogorskog ustava, iskoristivši priliku da izvuče iz naftalina priču o izmjenama Ustava i srpskom jeziku.  “Sadašnji Ustav, donešen od strane jedne parlamentarne većine, ne označava realno stanje u društvu”, ocijenio je tom prilikom Mandić, opet se založivši  da se “činjenice upodobe”.

Upodobljavanje činjenica kad je u pitanju političko djelovanje Mandića svodi se na –   red mraka i Vučića, red Zapada.  Doduše, više Trampovog, što bi on rekao, utemeljnenog na hrišćanskim vrijednostima. Prije vraćanja priče o srpskom jeziku u fokus, predsjednik parlamenta se na nepoznatoj lokaciji sreo sa Ričardom Grenelom, Trampovim specijalnim izaslanikom i sa sastanka tajnovito poručio da “u sledećoj godini ima puno dobrih vijesti za građane”. Koji dan ranije,  iz Finske je javio da je “fokusiran na diplomatske aktivnosti putem kojih lobira da se do 2028. godine završi da zemlje članice ratifikuju naše pristupanje u svojim državnim institucijama“.

Za evropski put Crne Gore  bi bilo efikasnije da se Mandić kod kuće  fokusirao  na akciju svog političkog saborca Milana Kneževića da preko Botuna  poruši evropske mostove Crne Gore. Čineći tako realnijim Vučićev san o ulasku regiona u EU istovremeno , jednog dalekog dana .  Mandić, čiji ministri u tišini stavljaju neophodne potpise za izgradnju kolektora,  na temu Botuna ne progovara. Na srpskom.  Mrdnuo nije da pokuša da doprinese rešavanju pitanja koje je za evropski put Crne Gore trenutno  važnije od ratifikacije našeg pristupanja.  Usput je ove sedmice svoj evropski tim pojačao  novim savjetnikom za EU i međunarodne odnose, liderom Prave Crne Gore Markom Milačićem.  Milačić će ,Rusijo  majko, biti njegov stranački savjetnik za evropska pitanja. Blago nama, a blago i Evropi.

Dok se slavilo u Briselu, a u Pljevljima gušilo od sumpor dioksida, mitropolit Joanikije i Dario Vraneš, imali su neodložna posla.  U sali Centra za kulturu Pljevalja održali su predavanje na temu – Tajna lovćenske kapele. Nije dugo kapela bila na dnevnom redu. Mitropolit je posljednji  put „predosjetio kapelu“, prije čak dvadesetak dana.

„Kapela će se vratiti na Lovćen kad mi budemo bolji, složniji i kada se pokajemo za grijehe iz makar posljednjih sto godina”, besjedio je Joanikije u dimom ugušenim Pljevljima. Dario, međutim, nije gubio nadu. “Ne smijemo da sumnjamo da ćemo obnoviti kapelu”, poručio je. Uz ono: “Dogodine u Prizrenu”. Vlasti koje najavljuju da ćemo dogodine u Briselu, bez odgovora su na Vraneševe kontinuirane nacionalističke ispade. Doduše, trenutno je u samom vrhu broj jedan tema ko je telefonirao s Makronom-  premijer ili predsjednik.

Potencijalna ostavka gradonačelnika Podgorice za sad je jedina reakcija vlasti na Kneževićeve otvorene opstrukcije evropskih obaveza i potencijalne finansijske gubitke zbog Botuna.  Knežević se  ove sedmice samoprevazišao.  U parlamentu je bez pardona, nakon što se posprdao sa  zatvaranjem poglavlja, kazao da bi svi trebalo da ga slušaju jer smo bez njega „ozbiljno popušili”.

Ozbiljno.

Milena PEROVIĆ