Povežite se sa nama

SVIJET

Kuda idemo

Objavljeno prije

na

Uspon Narodne Republike Kine kao svjetske ekonomske super sile bila je najčitanija novinska vijest protekle decenije, nadmašivši tako rat u Iraku (počeo 2003.) i terorističke napade 11. septembra 2001, navodi se u analizi grupacije za praćenje medija iz SAD, Global lengvidž monitor (The Global Language Monitor, GLM). GLM iz Ostina u američkoj saveznoj državi Teksas koristi izvjestan algoritam u pretrazi štampanih i elektronskih medija i interneta kako bi utvrdio trendove u upotrebi riječi i njihov uticaj na različite aspekte kulture. Po ovoj grupaciji, postoji snažan interes za azijsku silu koja je treća po veličini svjetska ekonomija. Lista 15 priča decenije glasi:

1. Uspon NR Kine: najveća priča decenije, koja je na internetu za 400 odsto nadmašila sljedeći po redu događaj, glasi ovako: ,,Uspon NR Kine u nove ekonomske visine je promijenio i nastavlja da mijenja sadašnji međunarodni poredak,” izjavio je Pol Pajak, predsjednik GLM. ,,Pomalo je iznenađujuće da je jedan preobražaj koji se odvija, nadmašio sve ostale priče u deceniji obilježenoj ratovima, ekonomskim propadanjem i prirodnim kataklizmama.”

2. Rat u Iraku: Gomilanje trupa, invazija 2003, potraga za oružjem za masovno uništenje i povećanje broja SAD trupa u Iraku bile su pri vrhu u štampanim i elektronskim medijima. Prema različitim procjenama broj civilnih žrtava u Iraku se do decembra ove godine kretao između 94.000 i 1.366.000 ljudi.

3. Jedanaesti septembar: Teroristički napadi na Njujork i Vašington 2001. u kojima je ubijeno više od 3.000 ljudi čini se da su dali ton protekloj deceniji. Redefinisana je međunarodna politička scena i stvoreno naveliko rašireno -mada problematično – gledište da je svijet u osnovi podijeljen između zapadnih demokratija i snaga političkog islama.

4. Rat protiv terorizma – odgovor američkog predsjednika Džordža Buša na napade od 9-11. Tokom 2004. objelodanjeno je da su američki vojnici u Abu Graibu u Iraku zlostavljali zatvorenike. To kao i dugotrajno zatvaranje bez suđenja u bazi Gvantanamo na Kubi onih za koje se sumnja da su islamisti, još više je potkopalo kredibilitet međunarodne politike pod vođstvom SAD u očima mnogih muslimana u svijetu. Umjesto da uvede demokratiju, sve veći jaz između zapadnog i islamskog svijeta postao je faktor porasta ekstremizma i terorizma koji je Bušova administracija željela da zaustavi.

5. Smrt Majkla Džeksona – Izvanredno visok rejting s obzirom da se događaj zbio u posljednjoj godini decenije;

6. Izbor Baraka Obame za predsjednika SAD – kao rezultat izbornih parola „Nada” i „Da, mi to možemo!” 2008. je došlo do istorijskog izbora Afroamerikanca na mjesto predsjednika SAD;

7. Globalna recesija 2008/9 – Tekuće svjetsko ekonomsko restrukturiranje poslije „ekonomskog topljenja” ili „finansijskog cunamija”,
„U svakoj dosadašnjoj ekonomskoj krizi, američki potrošači su bili ti koji su podsticali ekonomski oporavak. Njihova potrošnja vodila je povećanom biznisu i investicijama. Većina ekonomista smatra da se to ovog puta neće dogoditi.” ističe predsjednik Svjetske banke Robert Zelik.
Mnogi analitičari smatraju da će tu ulogu ovog puta odigrati ekonomski dinamične zemlje kao što su NR Kina i Indija, i druge manje razvijene zemlje. Tu su i Brazil i Rusija.

8. Uragan Katrina – Nju Orleans je 2005. opustošen kada su se obalski nasipi urušili, što je prouzrokovalo scene smrti i razaranja koje su šokirale milione širom sveta;

9. Rat u Avganistanu – Započet još u oktobru 2001, postao je najduži rat koji su SAD vodile u inostranstvu; U Avganistanu se broj civilnih žrtava kreće od 11.760 do 31.360, a u susjednom sjeverozapadnom Pakistanu preko 7000.

10. Ekonomsko topljenje/Finansijski cunami – od kraja 2007. kada je naizgled preko noći nestala četvrtina svjetskog bogatstva;

11. Olimpijada u Pekingu 2008. – kojom je NR Kina i formalno ušla u svjetski vrh;

12. Cunami u Južnoj Aziji 2004. – kada je blizu 230.000 ljudi poginulo ili nestalo u roku od nekoliko minuta, što se duboko urezalo u svijest ljudi širom planete;

13. Rat koji od 2001. SAD predvode protiv Talibana koji su, prema tvrdnjama iz Vašingtona, pružali utočište vođi međunarodne terorističke mreže Al Kaida Osami bin Ladenu da pokreće terorističke napade protiv američkih ciljeva;

14. Smrt Pape Jovana Pavla II – njegova je sahrana 2005. sa preko dva miliona vjernika bila najveća u nedavnoj istoriji;

15. Osama Bin Laden izmiče hapšenju – pošto su se, navodno, američke trupe ustručavale da vođu međunarodne terorističke mreže Al Kaida napadnu u avganistanskim planinama Tora Bora 2002.

Dominacija političara

Političari i osobe povezane sa internetom dominirale su u anketi koju je početkom decembra sprovela britanska medijska kuća Bi-Bi-Si (BBC), o ličnostima koje su oblikovale proteklo desetljeće. Poneki sportista i neuobičajene ličnosti su dopunile listu.
Sastav liste prvo kazuje da su i u deceniji za nama političari privlačili pažnju. I to u svim dijelovima svijeta.
Tu su sadašnji i bivši predsjednici SAD Džordž Buš i Barak Obama, nekadašnji potpredsjednik Al Gor, sadašnji premijeri Rusije i Indije Vladimir Putin i Mamoan Sing. Društvo im prave bivši britanski predsjednik vlade Toni Bler, predsjednik Brazila Lula da Silva, zatočena opoziciona prvakinja u Mjanmaru Ang San Su Ći i vođa međunarodne terorističke mreže Al Kaide Osama Bin Laden.
Drugo, pošto je ovo bila decenija u kojoj je internet postao dio svakodnevice (a za mnoge i svakog časa) u mnogim dijelovima svijeta. Otuda su na listi mnogi od pionira svijeta kompjutera i globalne prenosne mreže interneta.
Tako su navedeni tvorac Majkrosofta Bil Gejts, osnivači pretraživača Gugl Sergej Brin i Lari Pejdž, izumitelj interneta Tom Bernes Li i koosnivač internet enciklopedije Vikipedija Džomi Vels. Sa njima su i Stiv Džobs, osnivač multinacionalne kompanije Epl, koja proizvodi softverske programe i proizvode poput digitalnog muzičkog plejera i Pod i Fona, telefona sa unaprijeđenim svojstvima koji koristi internet, kao i koosnivači popularnih internet stranica za druženje Fejsbuk i Majspejs Mark Zakenberg i Tom Anderson.
Neki iz ove grupe, posebno Gejts i Pejdž su postali Karnegiji i Rokfeleri savremenog doba. Slavni su ne samo zbog svojih prihoda i humanitarnog rada, nego i porijekla ogromnog bogatstva.
Čast nauke i pisane riječi su prema BBC sačuvali Britanci, 90-ogodišnji futurolog Džejms Lovelok, autorka romana o Hari Poteru Dž. K. Rouling i ekonomista Nikolas Stern. Na listi su se našli i najbolji golf igrač današnjice Tajger Vuds, čija je slava pomračena ovih dana otkrićima o ljubavnim aferama i kontroverzna mlada američka ličnost Peris Hilton.

NAPADI NA VOĐE

Papa Benedikt XVI i Silvio Berluskoni, italijanski premijer su možda iz male grupe svjetskih političkih i duhovnih vođa koji su fizički napadnuti na javnom mjestu. No to se događalo i drugim poznatim ličnostima. Evo tek nekoliko podsjećanja.

Ričarda Furda, koji je poniženo morao da ode sa čela velike i stare američke banke Leman braders pošto je ona propala na početku sadašnje globalne finansijske krize, udario je u lice jedan od zaposlenih dok su bili u fiskulturnoj sali banke.
Furd je bio na pokretnoj traci kada mu je prišao ,,neko” ko je do tada dizao tegove i mrtav hladan ga udario, ispričala je jedna američka novinarka pozivajući se na ,,izuzetno visok izvor.” ,,Iskreno rečeno, poslije onoga što sam čula od Furda dok je svjedočio pred komitetom Kongresa, ja bih isto uradila,” prokomentarisala je novinarka.

Pitera Mandelsona, britanskog sekretara za privredu je ,,prelila” zelenim pudingom jedna humanitarna radnica u vezi sa predloženom trećom pistom na londonskom aerodromu Hitrou. ,,To što je Mandelson nastojao da zaradi političke poene govoreći o malim izduvnim gasovima, uvreda je za našu inteligenciju i ne smije se tolerisati,” poručila je počiniteljka Lejla Din.
Odgovor sekretara Mandelsona je bio: ,,Više bih volio da mi ljudi kažu u lice, nego da mi bace u lice.”

Svojevremeni konzervativni britanski premijer Edvard Hit (1916-2005) bio je česta meta demonstranata. Tek što je pobijedio na izborima, pred ulazom u Dauning strit 10, sjedište premijera, na njega je prosula crvenu boju jedna djevojka. ,,Ted” Hid je prosiktao: ,,Učinili ste glupost, zar ne?”
Protiv djevojke je podignuta optužnica, ali to nije spriječilo drugu nekoliko godina kasnije da u Briselu pospe premijera Hita crnim mastilom dok je dolazio na samit tadašnje Evropske ekonomske zajednice. Ta djevojka je protestovala zbog gradnje objekata u jednom londonskom parku.

No, ima i obrnutih slučajeva.
Džon Preskot, koji je kao zamjenik premijera podnio ostavku 2007. pošto se sa mjesta predsjednika britanske vlade povukao Toni Bler, bio je poznat po tome što je razmjenjivao udarce sa napadačima. Tako je Preskot, nekadašnji kelner na brodovima, sindikalni aktivista i bokser amater, na bačeno jaje koje ga je pogodilo u vrat na jednom skup, uzvratio pesnicom.
Od tada je Preskot bio poznat u javnosti pod nadimkom ,,Dvije brade”, ali se uzdržao od pesničenja kada ga je na jednom koncertu 1998. vodom polio pjevač iz orkestra. No progovorio je ratoborni Preskot: ,,Volio bih da sam mogao da mu nogom stanem za vrat.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PRESLAGANJE MOĆI: Nova Trampova strategija može ugroziti jedinstvo Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi

 

 

Najnapredniji kineski nosač aviona Fujian, u potpunosti pušten u rad tek u novembru 2025. godine, u četvrtak, 23. juna je prošao kroz tajvanski moreuz. Nekoliko sati prije toga, Tajvan je započeo petodnevne vojne vježbe s ciljem obuke trupa za borbu protiv mogućeg kineskog vojnog napada. Vladajuća Demokratska progresivna stranka (DPP) na Tajvanu smatra Tajvan nezavisnom državom, a ne dijelom kontinentalne Kine, privremeno odvojenim iz političkih razloga. Nekoliko dana prije početka vježbi, predsjednik DPP-a i tajvanski predsjednik Lai Ching-te pozvao je vlasti kontinentalne Kine da se odreknu upotrebe sile protiv Tajvana i započnu dijalog s ostrvom kao s ravnopravnim partnerom. Odgovorila mu je 24. juna  Zhang Han, glasnogovornica Ureda za tajvanske poslove kineskog  Državnog vijeća, koja je rekla da će Kina spriječiti pokušaje DPP-a da teži „nezavisnosti Tajvana“ i da će primijeniti silu da to postigne, ako to bude potrebno.

Velika Britanija, Francuska i Njemačka su 24. juna izdale zajedničku izjavu u kojoj su osudile kineske vojne aktivnosti u Tajvanskom moreuzu kao prijetnju stabilnosti u regiji. Međutim, podrška vodećih evropskih zemalja ne može nadoknaditi nespremnost američke administracije da se obaveže na odbranu Tajvana u slučaju kineske invazije na ostrvo nakon proglašenja nezavisnosti. Štaviše, prodaja američkog oružja Tajvanu je zvanično obustavljena nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trumpa i kineskog lidera Xi Jinpinga. Objašnjeno je da su SAD-u potrebne rakete protivvazdušne odbrane i raketni sistemi zemlja-vazduh, koji su trebali biti isporučeni Tajvanu, za rat protiv Irana. Iako je rat proglašen završenim, Trump još uvijek nije odobrio paket prodaje oružja vrijedan 12,3 milijarde eura. Lai Ching-te je 19. juna izrazio nadu da će kupovina oružja uskoro biti završena, ali nije dobio odgovor. Čini se da Washington ponovo mijenja svoju geopolitičku strategiju i sada pokušava izbjeći bilo kakvu eskalaciju u odnosima s Pekingom.

Američka administracija razočarana neuspjehom svoje kampanje pritiska na Kinu,   pokušaće suprotan pristup i postići obostrani kompromis. U takvim okolnostima, zaštitu Tajvana od moguće kineske invazije ne treba smatrati prioritetom. Američki stav prema tajvanskom problemu, ne tako davno,  bio je sasvim drugačiji. U Nacionalnoj strategiji odbrane koju je Ministarstvo rata objavilo 2026. godine, navedeno je da će SAD „trgovati i angažovati se sa pozicije snage u Indo-Pacifiku“ i da će osigurati da Kina ne može dominirati američkim saveznicima. Sada će SAD težiti detantu, jer nisu u stanju da ispune svoj glavni zadatak – da nametnu sporazum koji će SAD-u dati pristup kineskom tržištu i kineskim rijetkim zemaljskim metalima (što je još važnije). Postoji konvencionalni rezon u novom pristupu Washingtona Pekingu. Ako se kineski rijetki zemni metali ne mogu dobiti pritiskom (barem u bliskoj budućnosti), treba ih steći putem koncesija.

Kina proizvodi 70 posto i prerađuje oko 90 posto svjetskih rijetkih zemnih metala. Oni su, prije svega, potrebni za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Cijena sirovine je beznačajna u poređenju s tržišnom cijenom konačnog proizvoda. Kina godišnje prima manje od 3,5 milijardi eura od izvoza rijetkih zemnih metala i magneta, a ukupna vrijednost ukupnog kineskog izvoza proizvedene i industrijske robe dostiže 3,5 biliona eura. Kina može izgubiti sve prihode od izvoza zemnih  rijetkih metala bez ikakvih ekonomskih posljedica. Ali ovaj izvoz je važno sredstvo koje sprječava bilo kakve pokušaje utjecaja na kinesku ekonomsku i vanjsku politiku, jer će bez kineskih rijetkih metala većina visokotehnološke proizvodnje u SAD-u biti poremećena, a šteta nanesena američkoj ekonomiji procijenit će se na stotine milijardi.

Trump je započeo svoj ekonomski sukob s Kinom u proljeće 2025. godine ograničavanjem pristupa američkom tržištu visokim tarifama i zahtjevnim ustupcima u zamjenu za njihovo smanjenje. EU je u sličnoj situaciji pristala na trgovinski sporazum pod Trumpovim uslovima, ali je Kina kao odgovor ograničila izvoz rijetkih zemnih metala. U roku od nekoliko sedmica, američki lanci snabdijevanja počeli su se urušavati, čak je i proizvodnja krstarećih raketa Tomahawk bila ugrožena. Trumpova administracija smanjila je tarife u zamjenu za suspenziju kineskih ograničenja za rijetke zemne metale. Stoga je američka administracija odlučila riješiti problem rijetkih zemnih metala promjenom strategije prema Pekingu. Izabrala je  sticanje kontrole nad pomorskim trgovinskim rutama bitnim za Kinu i kineskim uvozom nafte kako bi postigla brze rezultate.

SAD i Izrael su 28. februara pokrenuli rat protiv Irana. Američka administracija željela je poremetiti snabdijevanje iranskom naftom Kine (kao što je već urađeno sa Venecuelanom) i uspostaviti kontrolu nad pomorskim saobraćajem kroz Hormuški moreuz, koji je ključan za uvoz kineske nafte i sirovih hemikalija. Teheran je osujetio američke planove. Uspio je zatvoriti Hormuški moreuz, što je izazvalo brzi rast cijena nafte i tečnog prirodnog plina (LNG). Kina se pokazala spremnom na pokušaje SAD-a da poremeti njene lance snabdijevanja energijom. Izgradila je ogromne strateške rezerve nafte i postigla veliki napredak u elektrifikaciji svog transporta i industrije. Američki proizvođači su imali velike koristi od visokih cijena nafte, ali budući da su SAD čvrsto vezane za globalna tržišta, domaćinstva i industrije koje zavise od energije su mnogo patile. Washington, suočen s prijetnjom domaćeg socijalnog nezadovoljstva, odlučio je odustati od pokušaja pobjede u ekonomskom sukobu s Kinom i požurio je sa sklapanjem mira s Iranom.

Može se pretpostaviti da će nova strategija američke administracije biti ograničena na izbjegavanje nepotrebnih napetosti u odnosima s Kinom i traženje novih prilika za sticanje utjecaja na kinesku vanjsku trgovinu i ekonomsku politiku. Washington može pronaći metode za rješavanje ovog problema. Može povećati američku ulogu u globalnom finansijskom sistemu. Također može ojačati američki utjecaj na Bliskom istoku kako bi zemlje koje snabdijevaju Kinu naftom i kontroliraju važne trgovinske rute postale pouzdanije za SAD.

Glavna prijetnja SAD-u je to što bi mogle izgubiti svoje strateške saveznike u jugoistočnoj Aziji, pokušavajući se nositi s Kinom bez uzimanja u obzir njihovih interesa. Vijetnam se čini posebno uplašen da će ostati bez američke podrške suočen s kineskom ekspanzijom. Krajem maja, predsjednik Vijetnama To Lam rekao je štampi da je američko prisustvo u jugoistočnoj Aziji neophodno kako bi se uravnotežio kineski utjecaj.

Ali postoji i potencijalna prijetnja globalnoj stabilnosti koja čak može donijeti taktičke prednosti američkoj administraciji. To je vjerovatna fragmentacija Evrope. U trenutnoj situaciji, jaka i ujedinjena Evropa može postati prepreka američkoj strategiji. Prije svega, zato što je euro glavni rival dolaru, a neosporna dominacija dolara u globalnom trgovinskom i finansijskom sistemu može postati efikasna poluga protiv Kine. Predsjednica Evropske centralne banke Christine Lagarde izjavila je da bi projekat digitalnog eura, koji će neminovno smanjiti dominaciju američkog dolara, trebalo smatrati „političkom izjavom o suverenitetu Evrope“. Ali, čini se da EU ne zna šta će učiniti sa suverenitetom ili kako ga treba zaštititi.

Prije svega, ne postoji razumijevanje koji su geopolitički ciljevi EU i da li se razlikuju od evropskih zemalja koje nisu uključene u Uniju. Sada je evropska policija uglavnom pod utjecajem zemalja – Velike Britanije, Francuske i Njemačke – koje pokušavaju koordinirati svoje napore, ali često ne uzimaju u obzir mišljenja manje moćnih. Zemlje EU, koje imaju vlastite geopolitičke ambicije, ne žele se pridržavati takve prakse. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski 23. juna pozvao je britansku vladu da obnovi svoju vojsku i ispuni obaveze NATO-a u pogledu potrošnje na odbranu. Sikorski je upozorio da će utjecaj Velike Britanije oslabiti ako ne može silom podržati svoju diplomatiju.

Sikorski zahtijeva uspostavljanje evropskog političkog sistema, u kojem će oni koji žele voditi morati uložiti više napora od drugih u jačanje zajedničke sigurnosti. Ako se takav sistem ne stvori, neke od evropskih zemalja će početi davati prioritet međusobnim odnosima sa SAD-om u odnosu na svoje obaveze prema EU.

Balkanske zemlje, koje mogu biti prisiljene da se odluče za različite strane, ne mogu ignorisati vjerovatnoću takvog razvoja događaja. Zato moraju razraditi zajedničku strategiju koja će im omogućiti da osiguraju zajedničku energetsku sigurnost i izbjegnu ekonomske sukobe, uprkos konkurenciji između SAD-a i EU i rivalstvu između evropskih zemalja. Crna Gora, koju nijedna zemlja regije ne smatra prijetnjom, može igrati značajnu ulogu u očuvanju stabilnosti i saradnje na Balkanu.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT I PRIMIRJE U ZALIVU: Turska profitira od američkih ambicija i slabosti EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Erdogan je demonstrirao stratešku autonomiju Turske. Nije narušio odnose s Trampom, a istovremeno je uspio pokazati da Tursku treba smatrati protivtežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Te zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Persijskog zaliva s Turskom preko Jordana i Sirije

 

 

 Memorandum o razumijevanju između SAD-a i Irana sugerira da će SAD u koaliciji sa zemljama regije „razviti definitivan, međusobno dogovoren plan za obnovu iranske ekonomije“. Kombinirana ulaganja trebala bi iznositi najmanje 300 milijardi američkih dolara (260 milijardi eura). SAD će također biti obavezne ukinuti sve sankcije koje ograničavaju izvoz iranske sirove nafte. To će se postići kada se provedu drugi dijelovi sporazuma. Ali do potpunog ukidanja sankcija, izuzeća za izvoz nafte i naftnih derivata izdavat će američko Ministarstvo finansija.

Stoga će tačke sporazuma s Iranom omogućiti Washingtonu da stekne određenu kontrolu nad iranskom ekonomijom, a posebno nad važnim industrijskim i infrastrukturnim projektima, koje će provoditi SAD i njihovi saveznici u regiji (očito će to biti uglavnom zemlje Zaljeva). Američka administracija će također dobiti utjecaj na iranski izvoz nafte, koji će postati profitabilniji zahvaljujući američkim izuzećima. Uvoz iranske nafte postat će manje koristan za Kinu.

Možda je manje nego što je predsjednik Donald Trump želio postići kada je pokrenuo rat protiv Irana. Međutim, sporazum koji je uspio postići s Iranom može se smatrati njegovom pobjedom. No, za budućnost međunarodnih odnosa, važnije je da je ovaj sporazum katastrofa za Izrael. SAD su prvi put od Sueske krize 1956. godine sklopile mirovni sporazum, ne obazirući se na izraelske interese. Izrael je plašio zemlje Perzijskog zaliva svojim pretenzijama na regionalnu dominaciju i nije postigao gotovo ništa. Čak ni Hezbollah, glavni neprijatelj Izraela u regiji, nije poražen, iako je značajno oslabljen. Iranska vojna moć je ozbiljno smanjena, ali ako se sporazum između Irana i SAD-a provede, Teheran će imati priliku da obnovi odnose sa zemljama Perzijskog zaliva i uspostavi saradnju sa SAD-om. To je opasnije za Tel Aviv od iranskih raketa, koje teško mogu probiti izraelski sistem protivvazdušne odbrane.

Možda je samo Rusija izgubila više od Izraela. Nije se usudila otvoreno izdati Iran, ali Putin nije pružio Teheranu vojnu podršku kako ne bi iritirao Trumpa. Međutim, američkom predsjedniku više ne treba savez s Rusijom. Nije uspio stvoriti efikasnu polugu u pregovorima s Kinom i zbog toga mu pozicija Rusije sada nije mnogo važna.

Kremlj je pokazao snažnu želju da postane partner aktuelne američke administracije. Peking to ne može razočarati zato što ništa nije ni očekivao od Rusije, niti želio savez sa Moskvom. Kina nije premašila nivo obostrano korisnih trgovinskih odnosa, iako je Rusija očekivala značajne investicije i vojnu podršku. Utjecajni ruski član parlamenta Konstantin Zatulin 16. juna je izjavio da se Kina ne može smatrati saveznikom Rusije, jer koristi ruske ekonomske poteškoće umjesto da pomaže u njihovom prevazilaženju a  prodaje dronove i Rusiji i Ukrajini.

Naravno, ruski finansijski sistem je imao koristi od visokih cijena nafte uzrokovanih ratom. No treba uzeti u obzir da je, nakon što je Trump ukinuo ograničenja na izvoz ruske nafte kako bi smanjio strah od deficita goriva, Ukrajini pružena američka pomoć. Pentagon je usvojio dronove dugog dometa Hornet i superračunarske alate Palantir Technologiesa zasnovane na umjetnoj inteligenciji. Taj sistem je omogućio ukrajinskim snagama da napadnu ruske rafinerije, naftovode, naftne luke i terminale, što je značajno smanjilo količinu i prihode od izvoza nafte. Dirljivo je kako ruska vlada uporno ignoriše američku ulogu u uništavanju ruske naftne industrije, ali čini se da to ne pomaže. Trump je 16. juna obećao da će se ponovo uvesti ograničenja na izvoz ruske nafte. Dakle, povećanje prihoda će uskoro prestati, a demonstracija slabosti će imati dugoročne posljedice po međunarodni ugled Rusije.

Za razliku od Rusije, Turska je uspjela iskoristiti u svoju korist i Trumpove ambicije i iransku otpornost. Turski predsjednik Reep Erdogan uspio je demonstrirati stratešku autonomiju Turske svojim pristupom zalivskom ratu. Nije narušio odnose s Trumpom, a je istovremeno uspio pokazati da ursku treba smatrati protutežom i američkim ambicijama i želji Izraela da dominira u regiji. Zahvaljujući tome, Saudijska Arabija, koja je bila jedan od glavnih rivala Turske, odlučila je preći sa konfrontacije na partnerstvo. Obje zemlje potpisale su sporazum o razvoju novog međunarodnog željezničkog koridora koji povezuje zemlje Perzijskog zaljeva s Turskom preko Jordana i Sirije.

Saudijska Arabija je 2013. godine organizirala državni udar s ciljem svrgavanja Mohameda Morsija, kojeg je Turska podržavala. Turska je 2020. godine pomogla u porazu generala Khalife Haftara, koji je pokušavao zauzeti libijsku prijestolnicu Tripoli uz podršku Saudijske Arabije i ruske Wagner grupe. U toj bici, impresivne sposobnosti dronova koje je proizveo Selçuk Bayraktar (Erdoğanov zet) prvi put su demonstrirane na bojnom polju.

Pomirenje je postalo moguće jer su, zahvaljujući SAD-u i Iranu, Saudijska Arabija i druge zemlje Perzijskog zaljeva shvatile da im je potreban kopneni put koji se može koristiti kao alternativa Hormuškom moreuzu.

Za Tursku to nije samo prilika za povećanje tranzitnog potencijala. To je obnova historijske transportne veze između Perzijskog zaljeva i Evrope. Slična željeznička pruga izgrađena je u Osmanskom carstvu početkom 20. stoljeća, ali nakon njenog raspada, veza je prekinuta i željeznica je ubrzo propala. Izgradnja željeznice će također ojačati tursko prisustvo u Siriji, a krajem 2024. godine na vlast su došle političke snage orijentirane na Tursku. Saudijska Arabija i njeni saveznici prestat će smatrati tursko prisustvo u Siriji potencijalnom prijetnjom i mogli bi sudjelovati u obnovi Sirije, pomažući u uspostavljanju društvene stabilnosti tamo.

Željeznička pruga od Saudijske Arabije preko Jordana i Sirije do Turske bit će povezana s evropskom željezničkom mrežom. Ministar prometa i infrastrukture Turske Abdulkadir Uraloglu rekao je 15. juna za Al Jazzeru da se planira koristiti za transport nafte i prirodnog plina u Evropu. Prema riječima turskog ministra, željeznička pruga će u budućnosti pomoći u ublažavanju problema u brodarstvu, uzrokovanih blokadom Hormuškog tjesnaca zbog vojnih sukoba.

Ako se ovi planovi provedu, EU će dobiti novu rutu snabdijevanja, koju će kontrolirati ambiciozna zemlja, koja u trenutnoj situaciji nema potrebe da uzima u obzir interese EU. U svom govoru 9. maja, posvećenom perspektivama Evrope, Erdogan je rekao da bi „evropska arhitektura“ bez Turske „ostala nepotpuna i ranjiva u upravljanju krizom“. Turska kandidatura za EU zamrznuta je 2018. godine, što je postao lični udarac za Erdogana, koji je uvijek pokušavao uvjeriti turske birače da njegov koncep islama može biti kompatibilan s proevropskim težnjama. Došao je na vlast prije 23 godine, obećavajući da će Tursku učiniti članicom EU. Iz te perspektive, poluautoritarni režim koji je izgradio Erdogan može se smatrati neuspjehom evropskih lidera. Erdogan to ne bi mogao učiniti da je Turska bila integrirana u EU. Potkopavanje demokratskih institucija postalo je za Erdogana jedini način da ostane na vlasti, nakon što su pokušaji Turske da se pridruži EU blokirani.

Prema Erdoganu, potreba EU za Turskom „premašuje potrebu Turske za blokom, i očekuje se da će ta potreba u budućnosti još više rasti“. Geopolitički utjecaj Turske raste, jer ambicije sadašnje američke administracije plaše čak i tako jake američke saveznike kao što su zemlje Perzijskog zaljeva. Ako Turska ojača svoje pozicije u regiji, neminovno će za Izrael postati još opasniji rival od Irana. To se može spriječiti ako Istanbul bude prisiljen da se pridržava vanjske strategije EU. Ona još ne postoji, ali bi je trebalo razviti ako EU želi postići stratešku autonomiju. Važan korak u tom smjeru mogla bi biti promjena pristupa EU prema Turskoj.

Trenutno je EU previše slaba da bi očuvala evropski utjecaj u tako važnim regijama kao što su Bliski istok i Sjeverna Afrika. EU nije ni pokušala stabilizirati Siriju, a to je omogućilo Erdoganu da stekne kontrolu nad zemljom, pobijedivši u konkurenciji s Rusijom. Postoji opasnost da se evropski muslimani mogu otuđiti zbog rastućih ekonomskih teškoća. Erdogan, koji održava koncept ujedinjene muslimanske globalne zajednice bez obzira na konfesionalne i nacionalne razlike, može ublažiti ovaj proces. No, može i propagirati antievropska osjećanja ako Turska ostane odbačena od strane Evrope.

 Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRERASPODJELA GLOBALNE MOĆI: Bez Zapadnog Balkana, EU će biti u opasnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trampove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer i Kremlj žudi  za savezom sa Vašingtonom i nastoji oslabiti Evropu

 

 

Prema statistikama, objavljenim početkom juna, vrijednost izvoza robe iz EU u SAD smanjila se za skoro trećinu u prva tri mjeseca 2026. godine, u poređenju sa istim periodom prošle godine. Trgovinski sporazum između SAD-a i EU, iako nije u potpunosti implementiran, već je donio rezultate koje je američki predsjednik Donald Trump očekivao. Američki trgovinski deficit u robi sa EU, koji je 2025. godine premašio 200 milijardi eura, ove godine će biti nekoliko puta manji. Pad vrijednosti robe koju EU izvozi u SAD kombinovan je sa rastom vrijednosti američkog izvoza u EU.

Uspjeh Washingtona izgleda još zapanjujući, s obzirom na to da je Vrhovni sud SAD u februaru zabranio korištenje trgovinskih tarifa kao alata političkog pritiska u skladu sa izborom predsjednika. Nakon toga, američki predsjednik je izgubio priliku da zastraši druge zemlje visokim tarifama, prisiljavajući ih na ustupke. Međutim, Trump pokušava zaobići odluku Vrhovnog suda i stalno izmišlja izgovore za korištenje tarifa kao sredstva kažnjavanja za kršenje međunarodnog prava. Sada će Trump kažnjavati korištenje prisilnog rada. Američka administracija je početkom juna najavila kaznene tarife od 10 do 12,5 posto za 60 zemalja, uključujući EU, zbog navodne zabrinutosti da se tamo koristi prisilni rad.

Predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola je 10. juna izjavila za Wall Street Journal da je EU naučila da ne reaguje emocionalno na Trumpov prijedlog, jer to može naštetiti trgovinskim odnosima sa SAD-om, koji su izuzetno važni za EU. Izbjegavanje otvorenog spora sa SAD-om i dalje je neophodno za ekonomsku i političku stabilnost EU. To treba smatrati znakom strateške slabosti EU. Sukob između EU i SAD-a čini se neizbježnim. Međusobni ekonomski pritisak bit će glavno sredstvo borbe.

Američki politikolog Edward Luttwak predvidio je pretvaranje ekonomije u oružje (prije svega kontrolu nad lancima snabdijevanja i globalnom trgovinom), skovavši termin “geoekonomija” kako bi opisao takmičenje za globalnu dominaciju u posthladnoratovskoj eri. Prema njegovoj poznatoj izreci, gramatika trgovine postat će logika globalnih sukoba. Početkom 1990-ih, Luttwak je napisao da su SAD i EU osuđene na sukob vođen njihovim strukturnim razlikama. Obje strane pokušavaju obuzdati kontradikcije koliko god je to moguće. Ali SAD više ne mogu održati globalnu dominaciju i tretirati EU kao ravnopravnog partnera, čiji se interesi trebaju poštovati.

Trumpove ambicije nisu glavni faktor neslaganja između EU i SAD-a, već njihovi sukobljeni interesi. Prijetnja ekonomskom razvoju i strateškoj autonomiji EU će se povećati, jer Kremlj, kao što je pokazao Međunarodni ekonomski forum u Sankt Peterburgu (SPIEF), žudi za savezom s Washingtonom i nastoji oslabiti Evropu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, u obraćanju na plenarnoj sjednici SPIEF-a 5. juna, zahvalio se Donaldu Trumpu na njegovoj ulozi posrednika i pritisku koji vrši na ukrajinsku vladu. Putin je također izjavio da ne bi bilo rata ili da bi se mirovno rješenje brzo pronašlo da pobjeda na predsjedničkim izborima 2020. nije bila ukradena Trumpu.

Istu poruku ponovio je i izvršni direktor Ruskog fonda za direktna ulaganja Kiril Dmitirev, kojem je Putin povjerio održavanje veze s američkom administracijom. Tokom panel diskusije, gdje je bio glavni govornik, Dmitriev je razvio Putinovu misao. Izrazio je uvjerenje da će Trump uspjeti okončati krizu u odnosima između SAD-a i Rusije, koju je započeo Biden. Zahvaljujući aktuelnom američkom predsjedniku, smatra Dmitriev,  partnerstvo između dvije zemlje će biti obnovljeno, jer je on sposoban da prevaziđe predrasude i obnovi dijalog.

Sve što je vezano za SAD bilo je veoma traženo na SPIEF-u. Ruski mediji su pratili Candace Owens, konzervativnu političku posmatračicu, koja je nekada podržavala Trumpa, ali se okrenula i od njega i od cijelog MAGA pokreta zbog rata s Iranom. Owens je bila duboko impresionirana pažnjom koju je dobila i izjavila je da će redovno dolaziti u Rusiju sa svojim suprugom i djecom, jer ljudi koje je upoznala imaju iste stavove kao i ona.

Pomoćnik ruskog predsjednika za vanjsku politiku, Jurij Ušakov, izjavio je da će na SPIEF-u biti zvanična američka delegacija. Njegovu izjavu je osporio Marco Rubio, američki državni sekretar. Medjutim, događaju je prisustvovao predsjedavajući Američke komisije za likovne umjetnosti, Rodney Mims Cook, arhitekta, koji voli Sankt Peterburg. Putin ga je zamolio da kaže nekoliko riječi na plenarnoj sjednici, samo da bi primio pozdrave od Donalda Trumpa.

Istovremeno, EU je prikazana kao neprijatelj Rusije.  Ubrzo nakon otvaranja SPIEF-a, Volodymir Zelensky je objavio pismo ruskom predsjedniku u kojem je predložio prekid vatre. Pismo  je  napisano s očiglednim sarkazmom i objavljeno nakon ukrajinskog zračnog napada na Sankt Peterburg. Stoga se čini da je njegova glavna svrha bila motivirati Putina za nastavak rata, uprkos rastućim ekonomskim teškoćama. Vladimir Putin je kao odgovor pozvao rusku vojsku da nastavi borbu.

Čini se da Putin još ne može odustati od iluzija i smatrati rusku ekonomsku i vojnu moć mnogo jačima nego što one jesu.  Ali on shvata da Rusija neće moći postići konačnu pobjedu nad Ukrajinom dok se god ona  bude mogla osloniti na pomoć EU., Kremlj može postići vojni uspjeh samo ako se EU suočava s ozbiljnim prijetnjama i želi ih eliminirati, čak i ako to zahtijeva prepuštanje Ukrajine sudbini. Rastuća neslaganja između SAD-a i EU daju nadu Kremlju da bi trenutna američka administracija mogla podržati napore usmjerene na destabilizaciju Evrope.

Da  bi se implementirala strategija usmjerena na slabljenje EU i dobijanje američke pomoći u postizanju ovog cilja, Kremlj bi prije svega trebao odabrati evropski region, koji može biti važan za američku strategiju slabljenja ekonomije EU i uspostavljanja kontrole nad snabdijevanjem ugljikovodicima EU. Postoje samo dva takva regiona gdje Rusija može stvoriti stvarne probleme za EU, Baltik i Balkan. A ovaj drugi izgleda pogodniji za aktivnosti osmišljene da potkopaju EU. Prvo, postoje balkanske zemlje koje nisu članice EU, što stvara mogućnosti za korištenje političkih snaga tih zemalja za pokretanje regionalne destabilizacije. Drugo, trgovinski putevi  na Balkanu, koji su važni za EU, kontroliraju se od strane zemalja u kojima se antievropsko raspoloženje može pojačati uz pomoć vanjske podrške.

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokazao je kako političar, koji po svaku cijenu želi ostati na vlasti, može iskoristiti u svoju korist američku želju za uspjehom u geoekonomskom rivalstvu s EU i rusku namjeru da je potkopa. Dodik je uspio dokazati svoju korisnost američkoj administraciji i uz rusku podršku moći će širiti antievropska raspoloženja u drugim zemljama regije.

Dodikov stav utjecao je na odluku Parlamenta Bosne i Hercegovine (BIH), koji je usvojio zakon kojim se odobrava plinovod povezan s Hrvatskom, preko kojeg će se američki LNG isporučivati ​​zemljama regije. Ovaj projekt provodi kompanija u vlasništvu Trumpovih saradnika. Nadalje, zamjena ruskog i katarskog plina u Evropi američkim strateški je cilj sadašnje američke administracije. Dodikova služba nije prošla nezapaženo, o čemu svjedoči ostavka visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Christiana Schmidta, ličnog Dodikovog neprijatelja, početkom juna. EU je upozorila da bi odobravanje projekta plinovoda moglo ugroziti pristupanje BIH EU. Ali to nije imalo vidljivog utjecaja.

I  antiamerički protesti u balkanskim zemljama koje nisu članice EU također mogu postati opasni za EU, zbog njihove izuzetno krhke političke stabilnosti. Američko prisustvo i ruska aktivnost u regiji će se povećavati i imat će snažan utjecaj na političku situaciju. Tako će se zemlje koje nisu članice EU suočiti s opasnošću trajne političke krize. Albanski premijer Edi Rama podržao je projekt Jareda Kushera, koji je zet Donalda Trumpa. Naravno, Rama nije očekivao da će to izazvati masovne proteste koji bi ugrozili njegovu vladavinu. Ali,  ako se Albanija destabilizira, EU će osjetiti posljedice.

Ako sve balkanske zemlje ne budu uključene u EU, takve će se situacije ponavljati. A političari koje podržavaju rivali EU će prosperirati i množiti se. Treba uzeti u obzir da za nekoliko godina Kina može biti prisiljena postati globalni igrač, što će neminovno pokrenuti geoekonomsku konfrontaciju između Kine i EU, pored kineskog i evropskog rivalstva sa SAD-om. EU neće imati šanse za uspjeh ako dio Balkana ostane izvan njenih granica.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo