Opet smo se, prethodnih dana suočavali sa prošlošću. U procesu protiv okrivljenih za deportaciju optužba i odbrana su rekle šta su imale, obilježeno je punoljetstvo otmice u Štrpcima, uhapšen je jedan od batinaša iz logora u Morinju. U našem slučaju, doduše, umjesto o suočavanju sa zločinima iz prošlosti, preciznije je govoriti o gledanju ispod oka. Onakvom, da samo zrno fali da se okrene glava i nastavi sa pozom visokokvalifikovane prešmiguše. Najnovije je da je uhapšen Ivo Menzalin, jedan od optuženih za ratni zločin u Morinju, nad dubrovačkim zarobljenicima i civilima.
Tokom suđenja Menzalin je bio nedostupan. Vijest o njegovom hapšenju bila je kao iz filma. ,,Službenici Ispostave granične policije Podgorica su večeras, oko 18.40 časova, u koordinaciji sa NCB Interpol Podgorica, lišili slobode državljanina Crne Gore, Iva D. Menzalina iz Kotora. Menzalin je lišen slobode po operativnim informacijama kojima je raspolagao NCB Interpol Podgorica”. Utisak kvari samo nastavak – uhapšen je na graničnom prelazu Aerodrom Podgorica, neposredno pošto je avionom doletio iz Beograda. Čovjek je, prosto, doputovao.
U avgustu 2008. podignuta je optužnica za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika protiv Mlađena Govedarice, Iva Gojnića, Zlatka Tarlea, Špira Lučića, Bora Gligića i Iva Menzalina. U Morinju je, prema optužnici zlostavljano 169 ratnih zarobljenika i civila.
Presuđeno je u maju 2010. Ivo Menzalin, kojem se sudilo u odsustvu dobio je četiri godine, ostali – između tri i po i jedne i po godine zatvora. Svi osim Menzalina tada su pušteni iz pritvora. U decembru 2010. Apelacioni sud je ukinuo prvostepenu presudu. Predmet je vraćen Višem sudu na ponovno suđenje. Tu sad postoji pravna zavrzlama oko toga – zašto bi Mezanin bio u zatvoru ako je u međuvremenu presuda kojom je proglašen krivim – ukinuta. Prema informacijama Monitora činjenica da je Menzalin došetao u Crnu Goru mogla bi značiti da će novi proces u Bijelom Polju uskoro početi i da bi on mogao tražiti ukidanje pritvora koji mu je optužnicom određen.
Važan je kuvar Ivo Menzalin. On je osoba koja je u ovoj državi službeno proglašena najkrivljom za sve što se dešavalo u logoru Morinj. Biće da je on projektovao rat za mir, zacrtao granice, podijelio zadatke. Biva je on osmislio mržnju koja je harala Konavlima i stvorio pogled na svijet u kojem su svi drugačiji neprijatelji prema kojima je, normalno, sve dozvoljeno. Pored toga, zalomilo mu se i da je pravio hangare u koje su dovođeni zarobljenici, organizovao njihov prevoz, naređivao ko će gdje zanoćiti i ko će kako osvanuti. Momir Bulatović i Milo Đukanović su se u to vrijeme prigodno kostimirani samo slikali.
U nekom drugom za nas nestvarnom svijetu stvari izgledaju drugačije. Kuvar je, bogata su svjedočenja o tome, tukao i maltretirao. Ostali, važniji poslovi, neopravdano su mu pripali u zaslugu.
Stvarno zaslužni nemaju kad da odgovaraju – kakve bi oni bili perjanice da stalno ne vijore.
U vijestima o osamnaestoj godišnjici otmice u Štrpcima takođe smo se naslušali imena jedne važne persone. Nebojša Ranisavljević u Spužu robija od 2002. Osuđen je na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. On je učestvovao u otmici 18 Bošnjaka i jednog Hrvata iz voza broj 671 u željezničkoj stanici Štrpci. Jedinica kojoj je pripadao bila je pod komandom Milana Lukića, koji je u Haškom tribunalu osuđen za zločine u Višegradu. Sad se kaže da je to bila paravojna formacija iz Republike Srpske.
Laži su počele brzometno. Pobjeda je, odmah poslije zločina izvještavala kako je u Štrpcima bilo neke otmice, ali se baš ne zna tačno ko je koga i zašto odveo – bio je i neki crnac. Kasnije je centralna tačka laži bio fakat da se Štrpci nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine. U rukama majstora i istina umije da postane strašna laž. Tačno je da su Štrpci u Bosni jednako kao što je tačno da možda nikada ta granica nije manje postojala nego tada kad se oslobađalo srpstvo. Laž je priča o vojskama i paravojskama – bile su jedno, iste su im glave komandovale. Disalo se srpski, ko nije, bio je tek plijen.
Na skupu u Bijelom Polju, povodom osamnaeste godišnjice zločina u Štrpcima, Misin Rastoder, sin Jusufa Rastodera, čiji su posmrtni ostaci nađeni u jezeru Perućac, rekao je da je od nadležnih iz Srbije obaviješten da će za 15-tak dana moći da preuzme posmrtne ostatke svoga oca. ,,Nakon saznanja da su pronađeni njegovi ostaci osjećao sam se isto kao i onog dana kada sam čuo da je otet iz voza. Na neki način sam zadovoljan, što se poslije toliko vremena saznalo za njegovu sudbinu”. Nije malo osamnaest godina.
Na skupu je govorio i poslanik Socijaldemokratske partije Ervin Spahić. ,,Ako mi kao društvo nijesmo spremni da se suočimo sa prošlošću i odgovornošću onih koji su u ime države činili zločin, rizikujemo da se jednoga dana mi ili neko od naših najmilijih nađemo u nekom drugom vozu u nekim drugim Štrpcima i da nas jednog dana ispraća muk i tišina…” Spahić se, prenijele su novine, zapitao šta je sa silnim političarima, književnicima, novinarima, slugama jedne zločinačke politike, šta je sa božjim slugama koji su kreirali ambijent i pripremali teren za mnoge druge zločine, pa i taj u Štrpcima. Ostali su – kud koji; za političare se zna – žive lijepo. U koaliciji.
Presuda optuženima za deportaciju bosanskih izbjeglica biće objavljena 29. marta. Za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović.
Branko Bujić bivši načelnik Centra bezbjednosti Bar, podsjetio je: ,,Svi ljudi koji su učestvovali u toj akciji dobili su za to naređenje od više instance. Da su odbili da ga izvrše bili bi proglašeni izdajnicima, izgubili bi posao, odnosno završili bi onamo gdje se danas ja nalazim – u zatvorskoj ćeliji u Spužu”.
Milorad Šljivančanin nekadašnji komandir Stanice milicije u Herceg Novom primijetio je da ga je država nekada obasipala počastima, a sada ga optužuje za ratni zločin.
Stvari se mijenjaju. I Milo Đukanović se nekad razgraničavao za vazda sa Hrvatima, pa je poslije izražavao žaljenje. Onima koji su pomogli da se okrnjili sjaj njegove nagrade Internacionalne lige humanista, istima onima koji su govorili da ne valja napadati Dubrovnik, objašnjavao je kako imaju psihičkih problema.
Za razliku od Momira Bulatovića, koji se oko svjedočenja i odbrane bivših drugova na sudu ozbiljno potrudio, Đukanović je, sa oreolom onoga koji je sačuvao mir, tek usput svratio u sud. Koliko da mu duši bude lakše, pripomenuo je kako je duboko uvjeren da optuženi nijesu mogli znati da će se deportovanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, ,,desiti ono što im se nažalost desilo”.
Dugo je izgledalo da se, godinama nadograđivana, kula od laži mora, srušiti. U dogledno vrijeme neće. Sva je prilika, naša prošlost je odredila – ovo je naša budućnost.
Kosara BEGOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice