Da Fejsbuk može odigrati značajnu ulogu u borbi za slobodu pokazuju protesti organizovani preko ove društvene mreže na sjeveru Afrike. Zahvaljujući Fejsbuku, uzburkalo se i u Zagrebu.
Za 21. mart, u 12 sati ispred Skupštine u Podgorici, Fejsbuk grupa Uličnim protestima protiv mafije, zakazala je mirno okupljanje. Za nešto više od mjesec grupi se pridružilo preko hiljadu ljudi. Nije mala cifra s obzirom na ovdašnju tradiciju netalasanja. Na stranicama grupe članovi pišu da su im šefovi u firmama savjetovali da se manu ćorava posla, da im se to može odraziti na status… Uprkos uobičajenim tihim prijetnjama, broj članova grupe povećava se svakodnevno.
Na Fejsbuku je objašnjeno da se okupljeni zalažu za smjenu crnogorskog režima. ,,Rapidan pad standarda stanovništa tjera nas da pokušamo sve što je u našoj moći da zaustavimo posrtanje i naše države i građana dok na drugoj strani mafijaški režim više nego ikada uvećava svoj opljačkani imetak”.
Sažeto i jasno. Takva je bila i reakcija vlasti. Uprava policije zabranila je najavljeni protest. Protest, saopštila je policija, ne može biti organizovan ispred zgrade Skupštine Crne Gore. Rizično je.
,,Priča da je u pitanju visokorizično mjesto je neutemeljena, jer smo mi pozvali na mirni, jednosatni protest, bez simbola, nacionalnih i bilo kojih drugih obilježja, da ćutnjom prezremo diktatora Mila Đukanovića i njegovu lopovsku vlast”, izjavio je nakon zabrane jedan od organizatora Robert Velašević.
Izgleda da vlast nema senzibilitet za proteste koji su, šire gledano, u skladu sa preporukama Evropske unije. Jedna od glavnih preporuka EU je borba protiv organizovanog kriminala, ili naški – mafije. Odjednom je i plato ispred Skupštine, tradicionalno mjesto okupljanja, postao rizičan iako svojevremeno nijesu zabranjivani mitinzi na kojima je paljen asfalt i tokom kojih je jurišano na zdanje parlamenta. Vlastima očito ne odgovaraju manifestacije bez zastava i druge prepoznatljive ornamentike… Đukanović i njegovi su zaboravili odakle su došli. Bilo je davno.
Profesor Filip Kovačević smatra da dramatično materijalno propadanje stanovništva i sve bahatije prevare režima motivišu građane i građanke za otvoreno istupanje.
,,Policija, nereformisana od ratova devedesetih, u kojoj glavnu riječ vode jurišnici Mila Đukanovića, pokušava da proteste suzbije na jedini način koji zna – kroz represiju i prijetnje. Ta kratkovida strategija, kao što primjeri arapskih zemalja pokazuju, može imati samo efekat bumeranga”, kaže Kovačević.
Organizatori protesta pozvali su OESCE, Evropsku komisiju u Crnoj Gori, ambasade stranih zemalja da utiču na institucije da ne posežu za zabranom. Javno su uputili poziv i ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću, podsjećajući da Ustav Crne Gore garantuje slobodu okupljanja. Odgovora nema. Ustav kaže da se ,,jemči sloboda mirnog okupljanja, bez odobrenja, uz prethodnu prijavu nadležnom organu”. Član 52 propisuje da se ,,sloboda okupljanja može privremeno ograničiti odlukom nadležnog organa radi sprječavanja nereda ili vršenja krivičnog djela, ugrožavanja zdravlja, morala ili radi bezbjednosti ljudi i imovine, u skladu sa zakonom”.
Policija zakon tako široko tumači da je nedavno samo u mjesec dana dva puta radnicima Fabrike elektroda iz Plužina zabranila okupljanje ispred Skupštine u Podgorici. Okupljanje u susjedstvu ispred zgrade Vlade takođe nije dozvoljeno. U oktobru lani policija je zabranila bivšim radnicima Radoja Dakića da tu protestuju. Mogli bi da ugroze bezbjednost učesnika u saobraćaju. Radnicima Željezare krajem prošle godine nije bilo dozvoljeno okupljanje ni u fabričkom krugu. Ovog 8. marta, oni su započeli štrajk glađu. Za to im ne treba dozvola.
Građani se, uprkos zabranama, sve češće bune. U Ulcinju su izvojevali pobjedu u protestu zbog Valdanosa. Traje i protest u Pljevljima mještana Kalušića zbog spora sa Rudnikom uglja. Sjetimo se okupljanja i policijskih reakcija tokom protesta mještana Latičnog u Pivi i onih u Beranselu.
Dok građani sve glasnije pokazuju da je ovakav sistem neodrživ, opozicija – miruje. Kao da su ,,izdušili” nakon čuvenog mitinga za Kosovo. Filip Kovačević o fenomenu mirne opozicije kaže: ,,Građani su razočarani u postojeće oblike političkog organizovanja. Čelnici većine opozicionih političkih partija su izgleda zainteresovaniji za etničko/nacionalno/vjerska prebrojavanja nego za nuđenje inspirativne političke vizije koja može da ujedini sve crnogorske građane. Ta opoziciona ‘lakomost’ je bila i ostala dobitna kombinacija za crnogorski režim. U narednom periodu možemo očekivati da manastiri, crkve i (zli) jezici ne silaze sa naslovnica štampe”.
Fejsbuk grupa Uličnim protestima protiv mafije ne odustaje od okupljanja. Velašević ističe da odluka policije može da bude kontraproduktivna. ,,Meni, a i Fejsbuk grupi, stižu najave da će ljudi doći u zakazano vrijeme ispred zgrade parlamenta, a inat može da učini svoje pa da dođe i više građana nego što bi inače došlo, i da ne budu svi miroljubivo raspoloženi. U tom slučaju, svaka odgovornost za taj skup ide na teret MUP-a. Ako nam dozvole okupljanje, garantovaćemo za skup”, poručuje Velašević.
Nakon dešavanja u sjevernoj Africi, zapadni mediji pišu o pobunama generacije koja koristi Fejsbuk kao moćnom detonatoru političkih preokreta. Omladina preko Fejsbuka i na crnogorskim portalima sve oštrije komentariše vladajući režim u Crnoj Gori. Tu je slika naše stvarnosti mnogo drugačija od one koji podastire Javni servis. Da, možda, vlast ne razmišlja da zabrani i internet?
FILIP KOVAČEVIĆ, PROFESOR POLITIČKE PSIHOLOGIJE
Zabrane kao proizvod straha
Svaka zabrana je proizvod straha, pa tako i crnogorski režim kroz zabrane mirnih okupljanja nezadovoljnih građana i građanki razgolićuje svoje terminalno stanje. Vidi se koliko je slab, pa čak ,,streca” i od virtuelnih društvenih mreža. Psihološka je istina da zabrana samo čini želju intenzivnijom, a motivaciju čvršćom i postojanijom. Nema nikakve dileme da protesti mogu promijeniti i demokratizovati politički sistem Crne Gore. U sistemu zarobljenih institucija, protesti su jedini način da se pokaže domaćoj i međunarodnoj zajednici da građani ne pristaju da im ,,sutereni” kroje sudbinu i da su hitno potrebne fundamentalne promjene. Prvi korak prema promjenama je formiranje koncentracione vlade ograničenog trajanja čiji bi se mandat sastojao u demokratizaciji izbornih mehanizama i pripremi autentično demokratskih izbora. Do tog koraka, imajući u vidu specifičnosti crnogorske situacije, nema drugog načina, osim protestima.
Predrag NIKOLIĆ
Mladi i pobuna
Mladi u raznim dijelovima svijeta ne miruju. Ono što se sada događa na Bliskom istoku, Evropa je iskusila posljednjih godina. U Grčkoj je do protesta došlo 2008. poslije ubistva mladića tokom sukoba građana sa policijom. Potom su izbile pobune poslije pokušaja vlade u Atini da odgovori na ekonomsku krizu. U Velikoj Britaniji je prošlog novembra došlo do žestokih sukoba studenata i policije kada je vlada odlučila da poveća cijene obrazovanja. U Francuskoj studenti protestvuju još od 2006. zbog zakona koji je uveo ,,ugovor o prvom zaposlenju”. Studenti su protestovali i u Španiju, gdje su podržali i radnike koji su stupili u štrajk zbog bijednog stanja tržišta rada i kresanja socijalnih davanja. U Italiji, prošle jeseni, protiv reforme obrazovanja su demonstrirali studenti i naučni radnici. Razlozi za bunt su različiti, različite su i pobude, kao i njihovi ciljevi. No, zajednički je generacijski imenitelj. Italijanska La Republica piše o osjećanju da su mladi žrtve i da im je ,,ukradena budućnost”. A korak od toga je bunt.
M . B.
Nervozna vlast u Zagrebu
Svakog drugog dana ulicama glavnog grada Hrvatske prolamaju se parole kojima Zagrepčani pozivaju na ostavku premijerku Jadranku Kosor i njezine ministre. Prosvjedne šetnje traju od šest poslijepodne, pa sve do pred ponoć. Na skupovima su prisutni zagovornici svih političkih opcija, od ekstremnih nacionalista do antiglobalista koji zazivaju kraj kapitalizma i povratak socijalizma. Zajedničke su im dvije parole – ,,Dolje Vlada!” i ,,HDZ lopovi”. Razloga za zadovoljstvo ovim demonstracijama nemaju niti oporbene stranke, jer građani se smatraju iznevjerenima i s te strane. Prije nekoliko noći pred sjedištem najveće oporbene stranke SDP-a spalili su zastavu socijaldemokrata. Samo par sati ranije isti performance odrađen je i pred sjedištem HDZ-a. Sve je započelo pismom, koje je 20. februara putem socijalne mreže Facebook uputio 25-godišnji medicinski tehničar Ivan Pernar. Prvog dana na njegov poziv za demonstracije odazvalo se samo dvoje građana. Dva dana kasnije na prosvjedima se skupilo 300 ljudi, ali do Markovog trga nisu uspjeli stići. Zaustavio ih je kordon policije u jednoj od prilaznih ulica. Treći prosvjed organiziran putem Facebooka poklopio se sa skupom nezadovoljnih udruga ratnih veterana. U ,,pomoć” prosvjednicima, kojih se sad skupilo oko šest stotina, priskočili su i huligani sa sjeverne tribine stadiona nogometnog kluba Dinamo. Pokušaj ,,fejsbukovaca” da dođu do zabranjenog Markovog trga huligani su uzeli kao sjajan povod za obračun s policijom. Iako se činilo da će nakon obračuna u Radićevoj i osude javnosti prosvjednici odustati, oni su se dva dana kasnije skupili u još većem broju. Sa svakim prosvjedom njihov broj se povećava, pa je na posljednjem na ulicu izišlo oko osam tisuća ljudi. Na udaru su se našli i mediji, osobito oni za koje se smatra da su poluge manipulacije vladajućih političara. Vladajući političari zbog prosvjeda iskazuju sve veću nervozu. Neki ministri prosvjednike su nazvali Indijancima, drugima se učinilo da je riječ o anarhistima, ali svatko tko je osmotrio tu kolonu uvjerio se da na ulicu izlaze ljudi svih generacija i političkih opredjeljenja. Na djelu je kulminacija dugogodišnjeg nezadovoljstva, prouzrokovanog općom pljačkom državnih dobara u režiji vladajućih stranaka. Političari strahuju da će se prosvjedi omasoviti, a u isto vjeruju i prosvjednici.
L. TOMIČIĆ
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice