Povežite se sa nama

MONITORING

Uzalud zabranjuju

Objavljeno prije

na

Da Fejsbuk može odigrati značajnu ulogu u borbi za slobodu pokazuju protesti organizovani preko ove društvene mreže na sjeveru Afrike. Zahvaljujući Fejsbuku, uzburkalo se i u Zagrebu.

Za 21. mart, u 12 sati ispred Skupštine u Podgorici, Fejsbuk grupa Uličnim protestima protiv mafije, zakazala je mirno okupljanje. Za nešto više od mjesec grupi se pridružilo preko hiljadu ljudi. Nije mala cifra s obzirom na ovdašnju tradiciju netalasanja. Na stranicama grupe članovi pišu da su im šefovi u firmama savjetovali da se manu ćorava posla, da im se to može odraziti na status… Uprkos uobičajenim tihim prijetnjama, broj članova grupe povećava se svakodnevno.

Na Fejsbuku je objašnjeno da se okupljeni zalažu za smjenu crnogorskog režima. ,,Rapidan pad standarda stanovništa tjera nas da pokušamo sve što je u našoj moći da zaustavimo posrtanje i naše države i građana dok na drugoj strani mafijaški režim više nego ikada uvećava svoj opljačkani imetak”.

Sažeto i jasno. Takva je bila i reakcija vlasti. Uprava policije zabranila je najavljeni protest. Protest, saopštila je policija, ne može biti organizovan ispred zgrade Skupštine Crne Gore. Rizično je.

,,Priča da je u pitanju visokorizično mjesto je neutemeljena, jer smo mi pozvali na mirni, jednosatni protest, bez simbola, nacionalnih i bilo kojih drugih obilježja, da ćutnjom prezremo diktatora Mila Đukanovića i njegovu lopovsku vlast”, izjavio je nakon zabrane jedan od organizatora Robert Velašević.

Izgleda da vlast nema senzibilitet za proteste koji su, šire gledano, u skladu sa preporukama Evropske unije. Jedna od glavnih preporuka EU je borba protiv organizovanog kriminala, ili naški – mafije. Odjednom je i plato ispred Skupštine, tradicionalno mjesto okupljanja, postao rizičan iako svojevremeno nijesu zabranjivani mitinzi na kojima je paljen asfalt i tokom kojih je jurišano na zdanje parlamenta. Vlastima očito ne odgovaraju manifestacije bez zastava i druge prepoznatljive ornamentike… Đukanović i njegovi su zaboravili odakle su došli. Bilo je davno.

Profesor Filip Kovačević smatra da dramatično materijalno propadanje stanovništva i sve bahatije prevare režima motivišu građane i građanke za otvoreno istupanje.

,,Policija, nereformisana od ratova devedesetih, u kojoj glavnu riječ vode jurišnici Mila Đukanovića, pokušava da proteste suzbije na jedini način koji zna – kroz represiju i prijetnje. Ta kratkovida strategija, kao što primjeri arapskih zemalja pokazuju, može imati samo efekat bumeranga”, kaže Kovačević.

Organizatori protesta pozvali su OESCE, Evropsku komisiju u Crnoj Gori, ambasade stranih zemalja da utiču na institucije da ne posežu za zabranom. Javno su uputili poziv i ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću, podsjećajući da Ustav Crne Gore garantuje slobodu okupljanja. Odgovora nema. Ustav kaže da se ,,jemči sloboda mirnog okupljanja, bez odobrenja, uz prethodnu prijavu nadležnom organu”. Član 52 propisuje da se ,,sloboda okupljanja može privremeno ograničiti odlukom nadležnog organa radi sprječavanja nereda ili vršenja krivičnog djela, ugrožavanja zdravlja, morala ili radi bezbjednosti ljudi i imovine, u skladu sa zakonom”.

Policija zakon tako široko tumači da je nedavno samo u mjesec dana dva puta radnicima Fabrike elektroda iz Plužina zabranila okupljanje ispred Skupštine u Podgorici. Okupljanje u susjedstvu ispred zgrade Vlade takođe nije dozvoljeno. U oktobru lani policija je zabranila bivšim radnicima Radoja Dakića da tu protestuju. Mogli bi da ugroze bezbjednost učesnika u saobraćaju. Radnicima Željezare krajem prošle godine nije bilo dozvoljeno okupljanje ni u fabričkom krugu. Ovog 8. marta, oni su započeli štrajk glađu. Za to im ne treba dozvola.

Građani se, uprkos zabranama, sve češće bune. U Ulcinju su izvojevali pobjedu u protestu zbog Valdanosa. Traje i protest u Pljevljima mještana Kalušića zbog spora sa Rudnikom uglja. Sjetimo se okupljanja i policijskih reakcija tokom protesta mještana Latičnog u Pivi i onih u Beranselu.

Dok građani sve glasnije pokazuju da je ovakav sistem neodrživ, opozicija – miruje. Kao da su ,,izdušili” nakon čuvenog mitinga za Kosovo. Filip Kovačević o fenomenu mirne opozicije kaže: ,,Građani su razočarani u postojeće oblike političkog organizovanja. Čelnici većine opozicionih političkih partija su izgleda zainteresovaniji za etničko/nacionalno/vjerska prebrojavanja nego za nuđenje inspirativne političke vizije koja može da ujedini sve crnogorske građane. Ta opoziciona ‘lakomost’ je bila i ostala dobitna kombinacija za crnogorski režim. U narednom periodu možemo očekivati da manastiri, crkve i (zli) jezici ne silaze sa naslovnica štampe”.

Fejsbuk grupa Uličnim protestima protiv mafije ne odustaje od okupljanja. Velašević ističe da odluka policije može da bude kontraproduktivna. ,,Meni, a i Fejsbuk grupi, stižu najave da će ljudi doći u zakazano vrijeme ispred zgrade parlamenta, a inat može da učini svoje pa da dođe i više građana nego što bi inače došlo, i da ne budu svi miroljubivo raspoloženi. U tom slučaju, svaka odgovornost za taj skup ide na teret MUP-a. Ako nam dozvole okupljanje, garantovaćemo za skup”, poručuje Velašević.

Nakon dešavanja u sjevernoj Africi, zapadni mediji pišu o pobunama generacije koja koristi Fejsbuk kao moćnom detonatoru političkih preokreta. Omladina preko Fejsbuka i na crnogorskim portalima sve oštrije komentariše vladajući režim u Crnoj Gori. Tu je slika naše stvarnosti mnogo drugačija od one koji podastire Javni servis. Da, možda, vlast ne razmišlja da zabrani i internet?

FILIP KOVAČEVIĆ, PROFESOR POLITIČKE PSIHOLOGIJE
Zabrane kao proizvod straha

Svaka zabrana je proizvod straha, pa tako i crnogorski režim kroz zabrane mirnih okupljanja nezadovoljnih građana i građanki razgolićuje svoje terminalno stanje. Vidi se koliko je slab, pa čak ,,streca” i od virtuelnih društvenih mreža. Psihološka je istina da zabrana samo čini želju intenzivnijom, a motivaciju čvršćom i postojanijom. Nema nikakve dileme da protesti mogu promijeniti i demokratizovati politički sistem Crne Gore. U sistemu zarobljenih institucija, protesti su jedini način da se pokaže domaćoj i međunarodnoj zajednici da građani ne pristaju da im ,,sutereni” kroje sudbinu i da su hitno potrebne fundamentalne promjene. Prvi korak prema promjenama je formiranje koncentracione vlade ograničenog trajanja čiji bi se mandat sastojao u demokratizaciji izbornih mehanizama i pripremi autentično demokratskih izbora. Do tog koraka, imajući u vidu specifičnosti crnogorske situacije, nema drugog načina, osim protestima.

Predrag NIKOLIĆ

Mladi i pobuna

Mladi u raznim dijelovima svijeta ne miruju. Ono što se sada događa na Bliskom istoku, Evropa je iskusila posljednjih godina. U Grčkoj je do protesta došlo 2008. poslije ubistva mladića tokom sukoba građana sa policijom. Potom su izbile pobune poslije pokušaja vlade u Atini da odgovori na ekonomsku krizu. U Velikoj Britaniji je prošlog novembra došlo do žestokih sukoba studenata i policije kada je vlada odlučila da poveća cijene obrazovanja. U Francuskoj studenti protestvuju još od 2006. zbog zakona koji je uveo ,,ugovor o prvom zaposlenju”. Studenti su protestovali i u Španiju, gdje su podržali i radnike koji su stupili u štrajk zbog bijednog stanja tržišta rada i kresanja socijalnih davanja. U Italiji, prošle jeseni, protiv reforme obrazovanja su demonstrirali studenti i naučni radnici. Razlozi za bunt su različiti, različite su i pobude, kao i njihovi ciljevi. No, zajednički je generacijski imenitelj. Italijanska La Republica piše o osjećanju da su mladi žrtve i da im je ,,ukradena budućnost”. A korak od toga je bunt.

M . B.

Nervozna vlast u Zagrebu

Svakog drugog dana ulicama glavnog grada Hrvatske prolamaju se parole kojima Zagrepčani pozivaju na ostavku premijerku Jadranku Kosor i njezine ministre. Prosvjedne šetnje traju od šest poslijepodne, pa sve do pred ponoć. Na skupovima su prisutni zagovornici svih političkih opcija, od ekstremnih nacionalista do antiglobalista koji zazivaju kraj kapitalizma i povratak socijalizma. Zajedničke su im dvije parole – ,,Dolje Vlada!” i ,,HDZ lopovi”. Razloga za zadovoljstvo ovim demonstracijama nemaju niti oporbene stranke, jer građani se smatraju iznevjerenima i s te strane. Prije nekoliko noći pred sjedištem najveće oporbene stranke SDP-a spalili su zastavu socijaldemokrata. Samo par sati ranije isti performance odrađen je i pred sjedištem HDZ-a. Sve je započelo pismom, koje je 20. februara putem socijalne mreže Facebook uputio 25-godišnji medicinski tehničar Ivan Pernar. Prvog dana na njegov poziv za demonstracije odazvalo se samo dvoje građana. Dva dana kasnije na prosvjedima se skupilo 300 ljudi, ali do Markovog trga nisu uspjeli stići. Zaustavio ih je kordon policije u jednoj od prilaznih ulica. Treći prosvjed organiziran putem Facebooka poklopio se sa skupom nezadovoljnih udruga ratnih veterana. U ,,pomoć” prosvjednicima, kojih se sad skupilo oko šest stotina, priskočili su i huligani sa sjeverne tribine stadiona nogometnog kluba Dinamo. Pokušaj ,,fejsbukovaca” da dođu do zabranjenog Markovog trga huligani su uzeli kao sjajan povod za obračun s policijom. Iako se činilo da će nakon obračuna u Radićevoj i osude javnosti prosvjednici odustati, oni su se dva dana kasnije skupili u još većem broju. Sa svakim prosvjedom njihov broj se povećava, pa je na posljednjem na ulicu izišlo oko osam tisuća ljudi. Na udaru su se našli i mediji, osobito oni za koje se smatra da su poluge manipulacije vladajućih političara. Vladajući političari zbog prosvjeda iskazuju sve veću nervozu. Neki ministri prosvjednike su nazvali Indijancima, drugima se učinilo da je riječ o anarhistima, ali svatko tko je osmotrio tu kolonu uvjerio se da na ulicu izlaze ljudi svih generacija i političkih opredjeljenja. Na djelu je kulminacija dugogodišnjeg nezadovoljstva, prouzrokovanog općom pljačkom državnih dobara u režiji vladajućih stranaka. Političari strahuju da će se prosvjedi omasoviti, a u isto vjeruju i prosvjednici.

L. TOMIČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo