Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2017. GODINE: Kultura kao dio opšte političke farse

Objavljeno prije

na

01_Ivan_Marinovic

I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2017. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Rad Filmskog centra

Početak rada Filmskog centra Crne Gore je za mene je događaj decenije. To je kamen temeljac za razvoj i napredak naše kinematografije, i vjerujem da će se narednih godina osjetiti i kvalitativni i kvantitativni pomak u domaćoj produkciji. Pomenuo bih i Hecegnovski strip festival, koji je ove godine proslavio jubilej – 10 godina dovodi izuzetno zanimljive goste i bogatim programom donosi radost ljubiteljima te umjetnosti. Neću biti objektivan jer sam dio tima, ali Montenegro Film Festival je značajno izmijenjen i vjerujem da su i tu pomaci na bolje bili očigledni.

Pogađa me opšta nekultura. Na primjer Herceg Novi, kao i cijelo primorje, pati od nuklearnog soničnog zagađenja, pogotovo tokom sezone. Od toga se ne može čovjek sačuvati.

Balša Brković, pisac:
SKANDAL OKO NJEGOŠEVE NAGRADE

Događaj koji je obilježio ovu sezonu svakako je besprimjerni skandal oko Njegoševe nagrade. Umjesto superiorno najboljoj knjizi (Slobodan Šnajder, Doba mjedi), ova nekada prestižna i ambiciozna nagrada, zamišljena kao ,,južnoslovenski Nobel”, dodijeljena je režimskom političkom aktivisti, jednom od medijskih batinaša iz dvorskog kruga, za knjigu koja ne zaslužuje ni kakvu mnogo manje važnu nagradu. Činjenica da je ozbiljan žiri pristao na ovu provincijsku predstavu još više zabrinjava. Jedna otužna prevara koja pokazuje pravu sliku današnje crnogorske kulture. Doba je prevaranata, i to valja shvatiti…

Događaj godine svakako je, makar u regionalnom kontekstu – Deklaracija o zajedničkom jeziku i njen odjek. Ta priča je učinila da ,,progledaju sve jazbine i kanali”… Bila je kao crvena marama pred bikovskom raspomamljenošću naših smiješnih, no zato ne manje opasnih, nacionalizama.

U domaćem, crnogorskom kontekstu, imali smo godinu za zanimljivim gostovanjima slavnih pisaca, poput Orhana Pamuka, ali i novim knjigama (romani Bečanovića, Nikolaidisa, Spahića, ali i zanimljiv roman Marka Špadijera), a na mene je poseban utisak ostavio film koji sam nedavno odgledao (iako još nije zvanično prikazan), novo ostvarenje Andra Martinovića…

Ipak, posebno sam impresioniran trotomnom Istorijom matematike profesora Miodraga Perovića u izdanju CANU. Monumentalno djelo, duhovni podvig kakvom u Crnoj Gori rijetko svjedočimo.

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA
Politika u kulturi

Godina je donijela mnogo tuge. Smrt Mladena Lompara, meni najvažnije osobe na nebu naše kulture i umjetnosti, na samom kraju Jerneja Šugmana, divnog glumca i Lilje Dirjan, pjesnikinje koja je voljela nas koliko se ljubiti može kao pjesnikinja jednog jezika, malog, a cijeloga svijeta, u stvari.

Politika u kulturi, kulturna politika je došla do čudnog kraja – paradoksa. Po drugi put nema refleksa na nedostajućeg na čelu Ministarstva kulture, pa se , vraća period kada u našoj Vladi šest mjeseci nije bio imenovan ministar.

Sjajno je bilo izvođenje predstave Šćeri moja CNP-a u HNK-u u Zagrebu i kao potvrda da Nacionalni teatat treba ka Zapadu, ka razvijenoj dramaturgiji i teatarskoj tradiciji. Posebno je hrvatski u važnoj ulozi u regionu jezika zbog profesionalizma, repertoarskih politika, angažovanih autora koji diskutuju sa publikom, refleksa (postavljenje na scene dramatizovanih romana savremenih autora), i javnosti koja vodi diskusije o potrebama i uticaju političkih aktera na kulturu i stvaralaštvo. Dokle pogled seže Arpada Šilinga u produkciji Zetskog doma, omogućio je nama glumcima da se nakon sjajne saradnje na predstavi osjećamo izuzetno dok igramo, iako bez scenografije i kostima, na scenama i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Mađarskoj… Da osjetimo kako publika odmjerava igru, pamet, hrabrost da sudimo o sopstvenim promašajima.

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC
Roman Ognjena Spahića

Iako je izdat u Hrvatskoj, za mene je najbitniji ovogodišnji događaj na crnogoskoj sceni Calypso, novi roman Ognjena Spahića, dugopisani, dugoiščekivani.

Promašajem bih etiketirao sve samopromotere, prevarante koji zarad promocije najavljuju jedno djelo a na uvid daju drugo; mlade, pristigle umjetnike koji pokušavaju preko partije da pronađu svoju umjetnost; većinu kolumnista, novinara koji se vrzmaju po kulturi, s namjerom da opstanu bar u jednom krugu, neznaveni, zli i selektivni, bez brige što su novinarstvo pretvorili u žutu štampu.

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Ministarstvo kulture bez ministra

Najnegativniji utisak na polju kulture u 2017., ostavlja apsurdno-tragična situacija da je Ministarstvo kulture opet bez minstra/ministarke, što potvrđuje činjenicu da je kultura u Crnoj Gori iznad svega dio opšte političke farse. O političkoj farsi svjedoči i sve napadnija komercijalizacija repertoara javno finansiranih pozorišta, pa je pošast imitiranja komercijalnih pozorišta kroz lake komedije, najčešće praćene izrazito agresivnom reklamom, Crnogorskog narodnog pozorišta više-manje zahvatila i ostala, npr. Zetski dom sa predstavom Noć, Nikšićko pozorište sa Inspekcijom… Osim zabavljačkog, imamo i pravac stereotipizirane kolektivno-identitetske nacionalne mitomanije, na najnegativniji mogući način ovaploćene u izvedbi Gorska drama tivatskog Centra za kulturu, što sve zajedno služi afirmaciji predrasuda i sveopštem zatupljivanju, i u konačnici, održavanju stanja duboke društveno-političke i kulturne krize.

Najpozitivnji utisak ostavljaju Preokupacije, proces koji je u 2017. godini počeo da se odvija u organizaciji NU Institut za savremenu umjetnost sa Cetinja, u saradnji sa NB Đurđe Crnojević, Narodnim muzejem Crne Gore i Crnogorskom kinotekom. Preokupacije su na Cetinje dovele neke od eminentnih kulturnih djelatnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su održali niz predavanja i radionica, afirmišući kritičku, emancipatorsku i obrazovnu ulogu kulture, baš onu koja Crnoj Gori nedostaje.

TADIJA JANIČIĆ, SLIKAR
Nagrada ,,Milčik”

Kulturni događaj godine je pokretanje nagrade za mlade umjetnike Milčik.Nadam se da će ova nagrada i rezidencijalni boravak u Njujorku dobro poslužiti crnogorskim umjetnicima na afirmaciji na međunarodnoj sceni.

Za kulturni promašaj, mada bih to više nazvao organizovani kriminal jeste podatak da je iz Narodnog muzeja na Cetinju pokradeno oko 3000 eksponata. Država treba hitno da reaguje i kazni krivce.

TIJANA JOVOVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Uspjesi van granica države

Kulturni događaj godine 2017. za mnoge je ljubitelje muzike i profesionalce u Crnoj Gori, nešto što se desilo van granica države a tiče se muzičkog života čitave regije. Mislim, naravno, na dirigenta Valerija Gergijeva i njegov koncert sa orkestrom Marijinskog teatra u beogradskom Sava centru, sa crnogorskim violinistom Romanom Simovićem u solističkoj partiji Šostakovičevog koncerta. Fenomenalni dirigent koji pod svojom palicom ima najslavnije orkestre od Beča i Berlina do Njujorka, bez ikakve arogancije daje sebe muzičarima i partituri a pet sati sublimne muzike pamtiće i mnogo domaćih umjetnika koji će tandem Simović/Gergijev čuti valjda i u Crnoj Gori. Stimulativni su i odabrani koncerti za mlade umjetnike koji u salama Ministarstva kulture i podgoričkog KIC-a, a zahvaljujući Bobi Popović i Maji Popović daju šansu mladim domaćim solistima i ansamblima da sviraju pred svojom publikom.

Kulturni promašaji su svi oni nagrađeni, a netalentovani umjetnici koji nastavljaju istoriju crnogorskog kulturnog beščašća, i njihovi mentori koji im potpisuju besramno velike honorare i beneficije, kao nadoknadu za isplativi patriotizam.

DUŠAN KASALICA, REDITELJ
Projekat „Preokupacije”

Događaj godine je naznaka da dolazi do smjene generacije u brojnim institucijama kulture. Uz brojne prepreke, optimističan sam da kultura postaje dinamičnija i otvorenija. Film je dobio krovnu instituciju, tu su i filmovi koji su sve prisutniji na najvažnijim festivalima i marketima i rade se debitanstki filmovi koji ohrabruju i čije premijere sa nestrpljenjem očekujem. U

Izdvojio nih projekat Preokupacije koji realizuje Institut za savremenu umjetnost u saradnji sa državnim institucijama kulture. ISU je za kratko vrijeme postigao da savremenu umjetnost učini dostupnom i aktuelnom kroz predavanja nekih h od najznačajnijih teoretičara kulture, filozofa i umjetnika regiona a i šire, nagradu za mlade umjetnike i literaturu iz oblasti savremene teorije, filozofije i umjetnosti.

Promašaj godine je sve ono što je obilježeno egocentrizmom, megalomanijom, isključivo lokalnim okvirom.

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA
Kultura radi kulture

Kako uopšte da pričamo o kulturi u Crnoj Gori? Pogledajmo samo saobraćajnu kuturu, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu dijaloga, dok su nam tolerancija i obrazovanje nestali i sa naših ulica kao i kulturnih institucija. Drugo pitanje koje mi se nameće kome je kultura namijenjena šta je njen cilj? Gotovo sam sigurna da lično poznajem 90 odsto ljudi koje prati kulturnu scenu Crne Gore, od toga jedan broj dolazi sa izgrađenim mišljenjem pa samo želi da ga potvrdi, jedna grupa dolazi na zakuske i koktele, dok najmanja grupa posjećuje kulturne događaje i manifestacije zbog kulture. U Crnoj Gori smatram uspjehom svaki događaj koji je naveo nekog na iskreno neosujećeno razmišljanje, svaki koji nas nije ostavio ravnodušnima.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Uspješna godina

Događaj godine je osnivanje Filmskog centra Crne Gore za koji sam se, između ostalih i ja zdušno zalagao sve ove godine. Obezbijedili smo međunarodnu podršku, uvrstili ga u Zakon o kinematografiji, da bi konačno počeo sa radom prije pola godine. Konkretno, pomenuo bih Dušana Kasalicu i njegov kontnuitet u snimanju dobrih kratkih filmova koji dobijaju nagrade na prestiznim festialima poput SFF. Takođe, i knjigu priča Stefana Boškovića koja je nekako i pisana da skoro svaka priča može biti makar kratki film!

Nama je ovo bila jako uspješna godina, snimali smo kratki film, završava se dugomtreažni, doveli veliki inostrani projekat da snima kod nas i sa nama, te više ino reklama.

NATALIJA VUJOŠEVIĆ, VIZUELNA UMJETNICA I KURATORKA
Provincijalni vašar

Slika kulture Crne Gore pretvorila se u provincijalni vašar neznanja, korupcije, zatvorenosti i romantično-interestne okrenutosti često imaginarnoj prošlosti izbjegavajući svako suočavanje sa realnošću.

Kao događaj godine vidim da se nakon dugo vremena, ipak, ponegdje nazire smjena generacija. Dolazak profesionalaca mlađe generacije na rukovodeća mjesta nekoliko institucija kulture je za naše uslove mini revolucija, naravno ukoliko se ne radi o očekivanim političkim kadrovima ili nasljednicima buđavih ,,principa”.

DAMJAN PEJANOVIĆ, REDITELJ
Pozorišni festivali

Kulturni promašajem godine je Evrovizija, svedena na kič i šund, koja svaki put izmuze ogromne pare iz budžeta. Našu državu treba promovisati na ,,svjetskoj sceni” ali ta scena nije Evrovizijska.

Kao crnogorske kulturne manifestacije izdvojio bih FIAT koji predstavlja pozorišnu avangardu, kao događaj, i po repertoaru. Kotorski međunarodni festival pozorišta za djecu, kao i svake godine, divno je ostvarenje. Pohvalio bih četvrti po redu Korifej, koji je od ameterskog festivala došao do ozbiljnog teatarskog događaja. Tu je i ATAK koji radi dobre stvari dosta frekventno, birajući pametno tekstove za dramatizaciju i dajući šansu mladim rediteljima (Mirko Radonjić, Zoran Rakočević).

STELA MIŠKOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Afirmacija savremenih umjetnika

Smatram da je afirmacija savremenih crnogorskih umjetnika, od presudnog značaja za unaprijeđenje kulture. U tom smislu, kada je riječ o dramskoj umjetnosti, nazvaću „kulturnim događajem” trend započet krajem prošle godine i nastavljen u ovoj – postavljanje tekstova savremenih crnogorskih pisaca na scenama Crnogorskog narodnog teatra, Zetskog doma i na Barskom ljetopisu.

Među ovim ostvarenjima istakla bih praizvedbu sjajnog komada Mirjane Medojević Sin u jednako sjajnoj režiji Mirka Radonjića, koja je glumcima omogućila da lepezu glumačkih sposobnosti predstave publici na najbolji mogući način. Kada je upitanju afirmacija mladih umjetnika moram pomenuti i Gojka Berkuljana čiji je film Iskra premijeru imao takođe ove godine.

Promašaj godine je to što je Ministarstvo kulture i dalje bez ministra.

Đuro Radosavović, pisac
Konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke

Pogodak je zasigurno Barski ljetopis, odnosno način na koji sada funkcioniše, od postavke, preko repertoara i ukupne energije, akcija pa i reklamiranja događaja. Konačno i da se neko sjetio da informacije direktno plasira narodu putem društvenih mreža, jer je do sad vladala u Crnoj Gori ideja da nije elitistički kulturu promovisati na facebook-u i instagramu. Dakle, Barski ljetopis, osveženje za scenu.

Promašaj je povlačenje ministra kulture, iz razloga koji ne spadaju u domen kulture već je su dio partijskog prepucavanja. Upravo to je suština, naša kultura je partijska, sa konzervativnim šavovima, kultura tone. Dupli promašaj je što niko i ne pominje da nema ministra, da fali, jer se taj jaz ne osjeća, što nam govori da oduvijek konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke, krčme fondove po njima znanim osnovama.

Pripremili: M. MINIĆ/P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo