Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2017. GODINE: Kultura kao dio opšte političke farse

Objavljeno prije

na

01_Ivan_Marinovic

I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2017. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Rad Filmskog centra

Početak rada Filmskog centra Crne Gore je za mene je događaj decenije. To je kamen temeljac za razvoj i napredak naše kinematografije, i vjerujem da će se narednih godina osjetiti i kvalitativni i kvantitativni pomak u domaćoj produkciji. Pomenuo bih i Hecegnovski strip festival, koji je ove godine proslavio jubilej – 10 godina dovodi izuzetno zanimljive goste i bogatim programom donosi radost ljubiteljima te umjetnosti. Neću biti objektivan jer sam dio tima, ali Montenegro Film Festival je značajno izmijenjen i vjerujem da su i tu pomaci na bolje bili očigledni.

Pogađa me opšta nekultura. Na primjer Herceg Novi, kao i cijelo primorje, pati od nuklearnog soničnog zagađenja, pogotovo tokom sezone. Od toga se ne može čovjek sačuvati.

Balša Brković, pisac:
SKANDAL OKO NJEGOŠEVE NAGRADE

Događaj koji je obilježio ovu sezonu svakako je besprimjerni skandal oko Njegoševe nagrade. Umjesto superiorno najboljoj knjizi (Slobodan Šnajder, Doba mjedi), ova nekada prestižna i ambiciozna nagrada, zamišljena kao ,,južnoslovenski Nobel”, dodijeljena je režimskom političkom aktivisti, jednom od medijskih batinaša iz dvorskog kruga, za knjigu koja ne zaslužuje ni kakvu mnogo manje važnu nagradu. Činjenica da je ozbiljan žiri pristao na ovu provincijsku predstavu još više zabrinjava. Jedna otužna prevara koja pokazuje pravu sliku današnje crnogorske kulture. Doba je prevaranata, i to valja shvatiti…

Događaj godine svakako je, makar u regionalnom kontekstu – Deklaracija o zajedničkom jeziku i njen odjek. Ta priča je učinila da ,,progledaju sve jazbine i kanali”… Bila je kao crvena marama pred bikovskom raspomamljenošću naših smiješnih, no zato ne manje opasnih, nacionalizama.

U domaćem, crnogorskom kontekstu, imali smo godinu za zanimljivim gostovanjima slavnih pisaca, poput Orhana Pamuka, ali i novim knjigama (romani Bečanovića, Nikolaidisa, Spahića, ali i zanimljiv roman Marka Špadijera), a na mene je poseban utisak ostavio film koji sam nedavno odgledao (iako još nije zvanično prikazan), novo ostvarenje Andra Martinovića…

Ipak, posebno sam impresioniran trotomnom Istorijom matematike profesora Miodraga Perovića u izdanju CANU. Monumentalno djelo, duhovni podvig kakvom u Crnoj Gori rijetko svjedočimo.

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA
Politika u kulturi

Godina je donijela mnogo tuge. Smrt Mladena Lompara, meni najvažnije osobe na nebu naše kulture i umjetnosti, na samom kraju Jerneja Šugmana, divnog glumca i Lilje Dirjan, pjesnikinje koja je voljela nas koliko se ljubiti može kao pjesnikinja jednog jezika, malog, a cijeloga svijeta, u stvari.

Politika u kulturi, kulturna politika je došla do čudnog kraja – paradoksa. Po drugi put nema refleksa na nedostajućeg na čelu Ministarstva kulture, pa se , vraća period kada u našoj Vladi šest mjeseci nije bio imenovan ministar.

Sjajno je bilo izvođenje predstave Šćeri moja CNP-a u HNK-u u Zagrebu i kao potvrda da Nacionalni teatat treba ka Zapadu, ka razvijenoj dramaturgiji i teatarskoj tradiciji. Posebno je hrvatski u važnoj ulozi u regionu jezika zbog profesionalizma, repertoarskih politika, angažovanih autora koji diskutuju sa publikom, refleksa (postavljenje na scene dramatizovanih romana savremenih autora), i javnosti koja vodi diskusije o potrebama i uticaju političkih aktera na kulturu i stvaralaštvo. Dokle pogled seže Arpada Šilinga u produkciji Zetskog doma, omogućio je nama glumcima da se nakon sjajne saradnje na predstavi osjećamo izuzetno dok igramo, iako bez scenografije i kostima, na scenama i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Mađarskoj… Da osjetimo kako publika odmjerava igru, pamet, hrabrost da sudimo o sopstvenim promašajima.

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC
Roman Ognjena Spahića

Iako je izdat u Hrvatskoj, za mene je najbitniji ovogodišnji događaj na crnogoskoj sceni Calypso, novi roman Ognjena Spahića, dugopisani, dugoiščekivani.

Promašajem bih etiketirao sve samopromotere, prevarante koji zarad promocije najavljuju jedno djelo a na uvid daju drugo; mlade, pristigle umjetnike koji pokušavaju preko partije da pronađu svoju umjetnost; većinu kolumnista, novinara koji se vrzmaju po kulturi, s namjerom da opstanu bar u jednom krugu, neznaveni, zli i selektivni, bez brige što su novinarstvo pretvorili u žutu štampu.

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Ministarstvo kulture bez ministra

Najnegativniji utisak na polju kulture u 2017., ostavlja apsurdno-tragična situacija da je Ministarstvo kulture opet bez minstra/ministarke, što potvrđuje činjenicu da je kultura u Crnoj Gori iznad svega dio opšte političke farse. O političkoj farsi svjedoči i sve napadnija komercijalizacija repertoara javno finansiranih pozorišta, pa je pošast imitiranja komercijalnih pozorišta kroz lake komedije, najčešće praćene izrazito agresivnom reklamom, Crnogorskog narodnog pozorišta više-manje zahvatila i ostala, npr. Zetski dom sa predstavom Noć, Nikšićko pozorište sa Inspekcijom… Osim zabavljačkog, imamo i pravac stereotipizirane kolektivno-identitetske nacionalne mitomanije, na najnegativniji mogući način ovaploćene u izvedbi Gorska drama tivatskog Centra za kulturu, što sve zajedno služi afirmaciji predrasuda i sveopštem zatupljivanju, i u konačnici, održavanju stanja duboke društveno-političke i kulturne krize.

Najpozitivnji utisak ostavljaju Preokupacije, proces koji je u 2017. godini počeo da se odvija u organizaciji NU Institut za savremenu umjetnost sa Cetinja, u saradnji sa NB Đurđe Crnojević, Narodnim muzejem Crne Gore i Crnogorskom kinotekom. Preokupacije su na Cetinje dovele neke od eminentnih kulturnih djelatnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su održali niz predavanja i radionica, afirmišući kritičku, emancipatorsku i obrazovnu ulogu kulture, baš onu koja Crnoj Gori nedostaje.

TADIJA JANIČIĆ, SLIKAR
Nagrada ,,Milčik”

Kulturni događaj godine je pokretanje nagrade za mlade umjetnike Milčik.Nadam se da će ova nagrada i rezidencijalni boravak u Njujorku dobro poslužiti crnogorskim umjetnicima na afirmaciji na međunarodnoj sceni.

Za kulturni promašaj, mada bih to više nazvao organizovani kriminal jeste podatak da je iz Narodnog muzeja na Cetinju pokradeno oko 3000 eksponata. Država treba hitno da reaguje i kazni krivce.

TIJANA JOVOVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Uspjesi van granica države

Kulturni događaj godine 2017. za mnoge je ljubitelje muzike i profesionalce u Crnoj Gori, nešto što se desilo van granica države a tiče se muzičkog života čitave regije. Mislim, naravno, na dirigenta Valerija Gergijeva i njegov koncert sa orkestrom Marijinskog teatra u beogradskom Sava centru, sa crnogorskim violinistom Romanom Simovićem u solističkoj partiji Šostakovičevog koncerta. Fenomenalni dirigent koji pod svojom palicom ima najslavnije orkestre od Beča i Berlina do Njujorka, bez ikakve arogancije daje sebe muzičarima i partituri a pet sati sublimne muzike pamtiće i mnogo domaćih umjetnika koji će tandem Simović/Gergijev čuti valjda i u Crnoj Gori. Stimulativni su i odabrani koncerti za mlade umjetnike koji u salama Ministarstva kulture i podgoričkog KIC-a, a zahvaljujući Bobi Popović i Maji Popović daju šansu mladim domaćim solistima i ansamblima da sviraju pred svojom publikom.

Kulturni promašaji su svi oni nagrađeni, a netalentovani umjetnici koji nastavljaju istoriju crnogorskog kulturnog beščašća, i njihovi mentori koji im potpisuju besramno velike honorare i beneficije, kao nadoknadu za isplativi patriotizam.

DUŠAN KASALICA, REDITELJ
Projekat „Preokupacije”

Događaj godine je naznaka da dolazi do smjene generacije u brojnim institucijama kulture. Uz brojne prepreke, optimističan sam da kultura postaje dinamičnija i otvorenija. Film je dobio krovnu instituciju, tu su i filmovi koji su sve prisutniji na najvažnijim festivalima i marketima i rade se debitanstki filmovi koji ohrabruju i čije premijere sa nestrpljenjem očekujem. U

Izdvojio nih projekat Preokupacije koji realizuje Institut za savremenu umjetnost u saradnji sa državnim institucijama kulture. ISU je za kratko vrijeme postigao da savremenu umjetnost učini dostupnom i aktuelnom kroz predavanja nekih h od najznačajnijih teoretičara kulture, filozofa i umjetnika regiona a i šire, nagradu za mlade umjetnike i literaturu iz oblasti savremene teorije, filozofije i umjetnosti.

Promašaj godine je sve ono što je obilježeno egocentrizmom, megalomanijom, isključivo lokalnim okvirom.

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA
Kultura radi kulture

Kako uopšte da pričamo o kulturi u Crnoj Gori? Pogledajmo samo saobraćajnu kuturu, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu dijaloga, dok su nam tolerancija i obrazovanje nestali i sa naših ulica kao i kulturnih institucija. Drugo pitanje koje mi se nameće kome je kultura namijenjena šta je njen cilj? Gotovo sam sigurna da lično poznajem 90 odsto ljudi koje prati kulturnu scenu Crne Gore, od toga jedan broj dolazi sa izgrađenim mišljenjem pa samo želi da ga potvrdi, jedna grupa dolazi na zakuske i koktele, dok najmanja grupa posjećuje kulturne događaje i manifestacije zbog kulture. U Crnoj Gori smatram uspjehom svaki događaj koji je naveo nekog na iskreno neosujećeno razmišljanje, svaki koji nas nije ostavio ravnodušnima.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Uspješna godina

Događaj godine je osnivanje Filmskog centra Crne Gore za koji sam se, između ostalih i ja zdušno zalagao sve ove godine. Obezbijedili smo međunarodnu podršku, uvrstili ga u Zakon o kinematografiji, da bi konačno počeo sa radom prije pola godine. Konkretno, pomenuo bih Dušana Kasalicu i njegov kontnuitet u snimanju dobrih kratkih filmova koji dobijaju nagrade na prestiznim festialima poput SFF. Takođe, i knjigu priča Stefana Boškovića koja je nekako i pisana da skoro svaka priča može biti makar kratki film!

Nama je ovo bila jako uspješna godina, snimali smo kratki film, završava se dugomtreažni, doveli veliki inostrani projekat da snima kod nas i sa nama, te više ino reklama.

NATALIJA VUJOŠEVIĆ, VIZUELNA UMJETNICA I KURATORKA
Provincijalni vašar

Slika kulture Crne Gore pretvorila se u provincijalni vašar neznanja, korupcije, zatvorenosti i romantično-interestne okrenutosti često imaginarnoj prošlosti izbjegavajući svako suočavanje sa realnošću.

Kao događaj godine vidim da se nakon dugo vremena, ipak, ponegdje nazire smjena generacija. Dolazak profesionalaca mlađe generacije na rukovodeća mjesta nekoliko institucija kulture je za naše uslove mini revolucija, naravno ukoliko se ne radi o očekivanim političkim kadrovima ili nasljednicima buđavih ,,principa”.

DAMJAN PEJANOVIĆ, REDITELJ
Pozorišni festivali

Kulturni promašajem godine je Evrovizija, svedena na kič i šund, koja svaki put izmuze ogromne pare iz budžeta. Našu državu treba promovisati na ,,svjetskoj sceni” ali ta scena nije Evrovizijska.

Kao crnogorske kulturne manifestacije izdvojio bih FIAT koji predstavlja pozorišnu avangardu, kao događaj, i po repertoaru. Kotorski međunarodni festival pozorišta za djecu, kao i svake godine, divno je ostvarenje. Pohvalio bih četvrti po redu Korifej, koji je od ameterskog festivala došao do ozbiljnog teatarskog događaja. Tu je i ATAK koji radi dobre stvari dosta frekventno, birajući pametno tekstove za dramatizaciju i dajući šansu mladim rediteljima (Mirko Radonjić, Zoran Rakočević).

STELA MIŠKOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Afirmacija savremenih umjetnika

Smatram da je afirmacija savremenih crnogorskih umjetnika, od presudnog značaja za unaprijeđenje kulture. U tom smislu, kada je riječ o dramskoj umjetnosti, nazvaću „kulturnim događajem” trend započet krajem prošle godine i nastavljen u ovoj – postavljanje tekstova savremenih crnogorskih pisaca na scenama Crnogorskog narodnog teatra, Zetskog doma i na Barskom ljetopisu.

Među ovim ostvarenjima istakla bih praizvedbu sjajnog komada Mirjane Medojević Sin u jednako sjajnoj režiji Mirka Radonjića, koja je glumcima omogućila da lepezu glumačkih sposobnosti predstave publici na najbolji mogući način. Kada je upitanju afirmacija mladih umjetnika moram pomenuti i Gojka Berkuljana čiji je film Iskra premijeru imao takođe ove godine.

Promašaj godine je to što je Ministarstvo kulture i dalje bez ministra.

Đuro Radosavović, pisac
Konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke

Pogodak je zasigurno Barski ljetopis, odnosno način na koji sada funkcioniše, od postavke, preko repertoara i ukupne energije, akcija pa i reklamiranja događaja. Konačno i da se neko sjetio da informacije direktno plasira narodu putem društvenih mreža, jer je do sad vladala u Crnoj Gori ideja da nije elitistički kulturu promovisati na facebook-u i instagramu. Dakle, Barski ljetopis, osveženje za scenu.

Promašaj je povlačenje ministra kulture, iz razloga koji ne spadaju u domen kulture već je su dio partijskog prepucavanja. Upravo to je suština, naša kultura je partijska, sa konzervativnim šavovima, kultura tone. Dupli promašaj je što niko i ne pominje da nema ministra, da fali, jer se taj jaz ne osjeća, što nam govori da oduvijek konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke, krčme fondove po njima znanim osnovama.

Pripremili: M. MINIĆ/P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANA MARIA ROSSI, REDITELJKA: Metafora koja ima ukus i miris kao nijedan drugi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ti ljudi o kojima sam pravila film su se, u mom sistemu vrijednosti, izborili za to da njihov mali intimni svijet koji se raspada bude važniji od svih dnevno političkih svinjarija u kojima živimo

 

Film Ajvar rediteljke Ane Marie Rossi, u produkciji filmske kuće Biberche, s Natašom Ninković i Sergejem Trifunovićem u glavnim ulogama premijerno je prikazan na ovogodišnjem Festivalu evropskog filma Palić. Osim Ane Marie Rossi scenario potpisuje i Maja Todorović. Nakon premijere, uslijedili su festivali i nagrade u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji, Smederevu, Nišu.

MONITOR: Na Paliću ste nagrađeni specijalnim priznanjem žirija. Uslijedile su priznanja i na drugim festivalima. Koliko Vam znače sve ove nagrade, jesu li Vas iznenadile?

ROSSI:  Ne znam da li je iznenađenje baš prava reč. To nije lutrija. U taj film je uloženo nekoliko godina, i kad sam ga završila, znala sam šta sam uradila. Da li će neki film dobiti nagradu ili neće, to zavisi i od sastava žirija, i od drugih filmova, od godišnje produkcije.  Ali svaki autor, već posle prvog gledanja filma u bioskopu, na kontrolnoj projekciji, pred svojim kolegama, manje – više zna šta je napravio. Sve i da je potpuno nekritičan, što mislim da nisam. Štaviše, reagovali su bolje nego što sam ja očekivala. Valjda me ne krasi neki naročiti optimizam. Ono što nisam mogla da očekujem, jer tu nema tačnih predviđanja, to je bila reakcija publike na svim tim festivalima.  U nekim trenucima me je njihov doživljaj filma ganuo jer, da budem iskrena, nisam dozvolila sebi da razmišljam o publici do trenutka dok nije bio gotov. Radila sam ga kao da ga radim samo za sebe, po merilu jednog jedinog gledaoca. I, zapravo, najviše me je dirnulo kako ga ljudi prihvataju kao svoj, divno mi je bilo da gledam ljude koji plaču, a nisu zbog toga ljuti. Imam utisak da “Ajvar” nije film koji te prođe na putu od bioskopa do kuće, i mislim da je to najveći kompliment. Da ne bude da izbegavam pitanje, nagrade su važne. Ona s Palića mi je, možda, najslađa jer je tamo film prvi put prikazan, jer je to značajan evropski festival, i zato što je dodeljena za režiju. U Vrnjačkoj Banji sam, zajedno sa Majom Todorović koja je koscenarista, bila srećna jer smo dobili i nagradu žirija i nagradu kritike. Za scenario smo dobile i u Smederevu. Nataša Ninković je u Herceg Novom dobila Zlatnu mimozu za glavnu žensku ulogu, a pre neki dan smo se vratili iz Niša sa tri velike glumačke nagrade – Nataša i Sergej su dobili Caricu Teodoru i Cara Konstantina, nagrade za najbolje glavne uloge, a Vesna Čipčić nagradu za najbolju epizodnu žensku ulogu. I sad, kad sam nas ovoliko samoishvalila, da kažem zašto mislim da je to važno. Da film kao celina ne funkcioniše, ne bi mogli posebno da se izdvajaju ni režija, ni scenario, ni glumci. A meni je bitno da Ajvar funkcioniše kao celina jer tek ide u distribuciju, i želim da ga vole gledaoci,  njima  je i namenjen.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 6. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MILAN NEŠKOVIĆ, REDITELJ: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet se promijenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vjekova, ali ono što Rohasovo djelo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta

 

Premijera predstave Selestina Fernanda de Rohasa u režiji Milana Neškovića, koja je nastala u koprodukciji JU Grad teatar Budva i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, nedavno je održana u Budvi. Roman Selestina pisan je isključivo u dijalogu i smatra se jednim od najvećih djela španske književnosti. Naslovnu ulogu igra Nataša Ninković, a ostalu glumačku ekipu čine Nikola Rakočević, Marta Bjelica, Nikola Šurbanović, Emir Ćatović, Ljubomir Bandović, Anđelika Simić, Katarina Žutić i Maja Stojanović. Adaptaciju romana je uradila Maja Todorović koja je i dramaturg predstave.  Scenograf je Jasmina Holbus, kostimograf  Biljana Grgur, koreograf  Ista Stepanov, a kompozitor Vladimir Pejković.

MONITOR: Moto 33. festivala Grad teatar Budva je „Liječiti srce zabavljajući razum..“, a to je upravo citat iz španskog klasika „Selestina“.Zašto je izbor bio da radite baš to djelo i koliko ono korespondira sa našom svakodnevicom s obzirom na to da je roman napisan prije više od petsto godina?

NEŠKOVIĆ: Uvek kažemo kako se ništa nije promenilo već pet vekova, ali mislim da to nije tačno. Moramo odvojiti čoveka i svet. Svet se promenio u poslednjih 20 godina više nego u prethodnih 20 vekova, ali ono što Rohasovo delo čini vanvremenskim su likovi i događaji koje prepoznajemo u svojoj svakodnevici, i koji su očigledno konstanta. To nam je na početku čitanja jako zabavno i dosta komično, ali onda to prepoznavanje počinje da budi jezu. Jeza počinje da budi sumnju. Sumnja stvara dramu, a drama se prečesto završi kao tragedija.

MONITOR: Pretpostavljam da je “Selestina” bila veliki izazov da se postavi na scenu. Koliko je bilo teško da se uhvati u koštac sa svijetom Fernanda de Rohasa?

NEŠKOVIĆ: Veliki je izazov, ali na moju veliku žalost nije bilo teško pronaći paralele u savremenom svetu. Ono što dodatno poražava jeste činjenica da mladi ljudi, tek punoletni, mnogo bolje razumeju i prepoznaju likove iz naše predstave u odnosu na generacije koje su “sporije” rasle. Želja za svim odmah i ovde, gde se materijalno postavlja kao svojevrsni kult, ne bi li se ispunila sopstvena instant zadovoljstva bez trunke empatije, bez brige o posledicama, prvenstveno po sebe, je nešto što zabrinjava. Nadam se da će ta ista publika, a po uzoru na Aristotelovu definiciju katarze, gde se izazivanjem sažaljenja i straha dolazi do pročišćenja takvih afekata, zameniti sažaljenje i strah drugim osećanjima i ista pročistiti. Ako se to obistini posle ove predstave u ma kojem broju, Rohasov “izmišljeni” svet itekako ima smisla postavljati danas na scenu.

MONITOR: Onda se nameće pitanje – zašto su bolesti društva koje je uočio De Rohas prije petsto godina nepromjenljive, imamo li želju da mijenjamo sebe i svijet?

NEŠKOVIĆ: Mislim da je problem što danas želimo da menjamo svet ne bi li ga prilagodili sebi i svojim potrebama. Rohas je to isto tvrdio pre pola milenijuma. Dakle, priča da menjanjem sebe menjamo svet je danas neostvariva. Nemam ja vremena da menjam sebe kako bi svet bio bolji, je najčešći argument. Šta ja imam od toga? Korist se uvukla u svaku misao. Empatija je umrla. Čitamo novine prepune užasavajućih tragičnih događaja, često nepojmljivih i nezamislivih, i saosećamo dok ne okrenemo stranu. Često sam govorio kako mi pamtimo do četvrtka, ali mislim da je i utorak daleko.

MONITOR: U eksplikaciji postavljate razna pitanja, a bavite se i podnaslovom romana “Selestina” – tragikomedija o Kalistu i Melibeji.

NEŠKOVIĆ:  Ja se trudim da ispred sebe u svakoj novoj predstavi postavim neki nedostižan cilj. Zato sam često nesrećan jer ga nikada ne ispunim, ali mislim da tako napredujem i kao reditelj i kao čovek. Tako sam i ovoga puta radio i stilski i žanrovski nešto sa čime se ranije nisam“sukobljavao” u pozorištu.

Često slušamo kako je granica između ludaka i genija, komedije i tragedije… jako tanka, možda i nepostojeća. Ja sam hteo da ovaj put to bukvalno shvatim i implementiram. Hajde da napravimo liniju. Čist rez unutar predstave kada se prelazi iz jedne forme u drugu. Treba samo odrediti trenutak kada komedija prelazi u tragediju. Tu sam se najviše oslonio na Natašu Ninković koja je svojevrsni master of ceremony ove predstave, i glumica sa jednim on najdubljih i najtajanstvenijih unutrašnjih života koje daruje likovima, a istovremeno te živote skriva od publike. Ona mi je pomogla da odredimo trenutak kada se u njenom “želucu” probudi otpor te da mi kaže “ja ne mogu ovaj problem više da tretiram na ovaj način”. Ja glumcima na sceni verujem više nego sebi. Naročito Nataši.

MONITOR: Radili ste sa glumcima iz Srbije i Crne Gore, koji ranije i nisu sarađivali. Pomenuli ste sad rad sa Natašom Ninković, a kažete – glumcima na sceni verujem više nego sebi. Kako biste opisali Vaš odnos sa njima i koliko zajedno učestvujete u stvaranju predstava?

NEŠKOVIĆ: Baš sam Emiru Ćatoviću preko telefona, budući da se nismo poznavali dalje od formalnog, govorio pred početak procesa, kako ja ne umem ništa konkretnoda mu kažem o liku dok njega ne upoznam na probama jer ja duboko verujem u sledeće: Ono što kao reditelj možeš da smisliš kod kuće, ne može da se poredi sa onim što možeš da dobiješ od živog čoveka na sceni, što ne znači da ne treba da smisliš kod kuće. Dakle, moj odgovor je da svi saradnici, a naročito glumci uvek učestvuju u kompletnom stvaranju predstave, a naročito kraja, koji je naš kolektivni stav o problem ili problemima koje smo skoro dva meseca tretirali. Ja ne znam kako je moguće drugačije, ali vidim da jeste, samo ja ne umem.

MONITOR: Šta u današnje vrijeme može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

NEŠKOVIĆ: Plašim se da je danas angažovano pozorište, kod nas, svedeno na proscenijumsko izvikivanje političkih i moralnih stavova autora predstave. Publika nažalost prečesto to shvata kao hrabrost da se nešto kaže na glas. Ne vidim kako se to razlikuje od političkih i moralnih stavova naših predsednika koji ih saopštavaju svojoj publici sa takođe neke scene. Jedina uočljiva razlika je što ih naš predsednik izvikuje, a vaš ima glasovno mirniji pristup. Ali sve je i uvek pitanje stila u glumi.

MONITOR: Takođe preispitujete ulogu pozorišta u predstavi – sami početak predstave gdje se Nataša Ninković obraća publici. Kažite mi o tom odnosu gledaoca i glumca, o današnjem teatru.

NEŠKOVIĆ: Pominjao sam prethodno Aristotela i definiciju tragedije, a pre svega katarzu. Mislim da je ona definitivno nestala sa Brehtom. Danas je svako ko gleda Medeju svestan da ona nije zaista ubila nikakvu decu, nego ta deca sede sa svojim roditeljima u garderobi i čekaju da se poklone na kraju. Meni se to dopada. Pozorište se više ne piše sa velikom P, ali mi moramo i dalje da se igramo sa formom ne bi li se trudili da pronađemo nove puteve ka katarzi, koliko god se to nerealno činilo. Budimo realni, zahtevajmo nemoguće.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

SJEĆANJE – SLOBODAN MILATOVIĆ: Vječni čovjek dječak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odlazak alternative crnogorskog teatra

 

Slobodan Milatović je 1974. utemeljio DODEST, sredinom osamdesetih godina osniva jednog od najznačajnijih festivala alternativnog teatra u bivšoj Jugoslaviji (FJAT), a u drugoj polovini devedesetih Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT). Pored ovih Milatović je učestvovao u osnivanju i Barskog ljetopisa, Podgoričkog ljeta, Festivala glumca u Nikšiću, Festivala Teuta u Kotoru.
Četiri i po decenije Milatović je šokirao publiku svojim pozorišnim inovacijama i eksperimentima. Od kultnih predstava na početku karijere Okovani Prometej (1974), Marko Kraljević, super-star (1976) i Vladimir Kućović (1977), postavio je preko 70 predstava. U intervjuu za Monitor prije pet godina kao posebno značajne izdvojio je predstave: ,,Gorski Vijenac Vladimir i Kosara Jakvinta, kraljica dukljanska, Tobelije, Muzej biciklističkog ustanka u Crnoj Gori, Teuta. Što se tiče konceptualnog teatra, koji se zasniva na dokumentarnom i ambijentalnom teatru, a kojim sam se bavio osamdesetih godina, izdvojio bih: Večernji akt J.B. kod Kazimira S. Maljeviča, Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju, Hamlet, Modna revija. Avangardnom dramom sam se bavio u nacionalnim teatrima: Beket fest, Emigranti, Kralj Ibi, Čekajući Godoa. Posebno bih izvojio predstave koje su i emotivno i pozorišno veoma značajne: Marko Kraljević Superstar, Kasandra i Kamp Če Gevara’’.

Koliko su Milatovićeve inicijative značile za grad i državu pokazalo se kada je krajem sedamdesetih nekoliko glumaca DODEST-a upisalo studije glume u Beogradu – Žarko Laušević, Stela Cetković, Milutin Mima Karadžić, Branka Sekulić. Kasnije su dodestovci odlazili na studije glume i režije i u Zagreb, Sarajevo, Prag – Marko Baćović, Milan Karadžić, Mladen Nelević, Jagoš Marković, Božidar Đurović, Momir Gazivoda, Branimir Popović… ,,U stvari, DODEST je bio mala nezvanična prva crnogorska akademija za dramsko stvaralaštvo, radio i televiziju. DODEST je bio škola!”, izjavio je Milatović za Monitor.

Uradio je preko trideset pozorišnih adaptacija i napisao dramske tekstove: “Marko Kraljević Superstar”, “Dr Vukašin Marković”, “Modna revija”, “Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju”.Koscenarista je filma “Čudo neviđeno” i scenarista TV filma “Gorski vijenac”. Režirao je oko 30 radio drama.

Svoja najuspješnija ostvarenja temeljio je na crnogorskoj književnoj baštini, istoriji, folkloru, epici i etici…, ali ih je obrađivao van klišea, modern i univerzalno.

U Milatovićevim predstavama bageri su plesali u razvalinama Labudovog jezera. ,,Luča mikrokozma sigurno je najradikalniji Milatovićev teatarski eksperiment. Izveden je na VI Festivalu jugoslovenskog alternativnog pozorišta marta 1990. godine. Milatović je Njegošev filozofski spjev iskoristio kao zvučni fon na kome se događa sukob čovjeka i mašine. Mašine kao (ot)palog anđela. Hor plesačica pokušava pjesmom da odvrati mašine od pobune. „Nebeska pobuna” u blatu ili prašini. U prekopanom dvorištu tvornice građevinskih mašina Radoje Dakić, plesali su po jarkovima i gomilama iskopanog pijeska i zemlje bageri, rovokopači i balerine”, navodi pisac Ljubomir Đurković u osvrtu na Milatovićevo stvaralaštvo.

Milatović je umro 8. marta u 67. godini u Podgorici. Brojne kolege i prijatelji iskoristili su priliku da se putem društvenih mreža ili medija oproste od jednog najvećih reditelja u Crnoj Gori. Dino Mustafić: Stvarao je predstave iz stomaka, intuicijom. Čitao je klasiku na nevjerovatan način; Niko Goršič: Bio je „enfant terrible“ crnogorskog pozorišta, pa i prvak kulturne crnogorske alternative; ,,Umro je Slobo, vječni čovjek dječak! Nikada niko nije učinio toliko za pozorište ovdje. Uvijek je stremio! Uvijek ljubopitljivo stremio i hrabrio, iskreno, strasno sa malom zadrškom od sebe. Ne volim svoju strepnju, jutros je učinila pa postavim prethodni tekst i pomenem ga. Plačem bez suza”, podijelila je na Fejsbuku Varja Đukić.

Njegovi prijatelji su zapisali i da je uspio da izbjegne najgore režiranu predstavu crnogorsku sahranu. Po sopstvenoj želji sahranjen je u krugu porodice, bez komemoracija, čitulja i ostalih tradicionalnih obreda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo