Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2017. GODINE: Kultura kao dio opšte političke farse

Objavljeno prije

na

01_Ivan_Marinovic

I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2017. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Rad Filmskog centra

Početak rada Filmskog centra Crne Gore je za mene je događaj decenije. To je kamen temeljac za razvoj i napredak naše kinematografije, i vjerujem da će se narednih godina osjetiti i kvalitativni i kvantitativni pomak u domaćoj produkciji. Pomenuo bih i Hecegnovski strip festival, koji je ove godine proslavio jubilej – 10 godina dovodi izuzetno zanimljive goste i bogatim programom donosi radost ljubiteljima te umjetnosti. Neću biti objektivan jer sam dio tima, ali Montenegro Film Festival je značajno izmijenjen i vjerujem da su i tu pomaci na bolje bili očigledni.

Pogađa me opšta nekultura. Na primjer Herceg Novi, kao i cijelo primorje, pati od nuklearnog soničnog zagađenja, pogotovo tokom sezone. Od toga se ne može čovjek sačuvati.

Balša Brković, pisac:
SKANDAL OKO NJEGOŠEVE NAGRADE

Događaj koji je obilježio ovu sezonu svakako je besprimjerni skandal oko Njegoševe nagrade. Umjesto superiorno najboljoj knjizi (Slobodan Šnajder, Doba mjedi), ova nekada prestižna i ambiciozna nagrada, zamišljena kao ,,južnoslovenski Nobel”, dodijeljena je režimskom političkom aktivisti, jednom od medijskih batinaša iz dvorskog kruga, za knjigu koja ne zaslužuje ni kakvu mnogo manje važnu nagradu. Činjenica da je ozbiljan žiri pristao na ovu provincijsku predstavu još više zabrinjava. Jedna otužna prevara koja pokazuje pravu sliku današnje crnogorske kulture. Doba je prevaranata, i to valja shvatiti…

Događaj godine svakako je, makar u regionalnom kontekstu – Deklaracija o zajedničkom jeziku i njen odjek. Ta priča je učinila da ,,progledaju sve jazbine i kanali”… Bila je kao crvena marama pred bikovskom raspomamljenošću naših smiješnih, no zato ne manje opasnih, nacionalizama.

U domaćem, crnogorskom kontekstu, imali smo godinu za zanimljivim gostovanjima slavnih pisaca, poput Orhana Pamuka, ali i novim knjigama (romani Bečanovića, Nikolaidisa, Spahića, ali i zanimljiv roman Marka Špadijera), a na mene je poseban utisak ostavio film koji sam nedavno odgledao (iako još nije zvanično prikazan), novo ostvarenje Andra Martinovića…

Ipak, posebno sam impresioniran trotomnom Istorijom matematike profesora Miodraga Perovića u izdanju CANU. Monumentalno djelo, duhovni podvig kakvom u Crnoj Gori rijetko svjedočimo.

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA
Politika u kulturi

Godina je donijela mnogo tuge. Smrt Mladena Lompara, meni najvažnije osobe na nebu naše kulture i umjetnosti, na samom kraju Jerneja Šugmana, divnog glumca i Lilje Dirjan, pjesnikinje koja je voljela nas koliko se ljubiti može kao pjesnikinja jednog jezika, malog, a cijeloga svijeta, u stvari.

Politika u kulturi, kulturna politika je došla do čudnog kraja – paradoksa. Po drugi put nema refleksa na nedostajućeg na čelu Ministarstva kulture, pa se , vraća period kada u našoj Vladi šest mjeseci nije bio imenovan ministar.

Sjajno je bilo izvođenje predstave Šćeri moja CNP-a u HNK-u u Zagrebu i kao potvrda da Nacionalni teatat treba ka Zapadu, ka razvijenoj dramaturgiji i teatarskoj tradiciji. Posebno je hrvatski u važnoj ulozi u regionu jezika zbog profesionalizma, repertoarskih politika, angažovanih autora koji diskutuju sa publikom, refleksa (postavljenje na scene dramatizovanih romana savremenih autora), i javnosti koja vodi diskusije o potrebama i uticaju političkih aktera na kulturu i stvaralaštvo. Dokle pogled seže Arpada Šilinga u produkciji Zetskog doma, omogućio je nama glumcima da se nakon sjajne saradnje na predstavi osjećamo izuzetno dok igramo, iako bez scenografije i kostima, na scenama i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Mađarskoj… Da osjetimo kako publika odmjerava igru, pamet, hrabrost da sudimo o sopstvenim promašajima.

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC
Roman Ognjena Spahića

Iako je izdat u Hrvatskoj, za mene je najbitniji ovogodišnji događaj na crnogoskoj sceni Calypso, novi roman Ognjena Spahića, dugopisani, dugoiščekivani.

Promašajem bih etiketirao sve samopromotere, prevarante koji zarad promocije najavljuju jedno djelo a na uvid daju drugo; mlade, pristigle umjetnike koji pokušavaju preko partije da pronađu svoju umjetnost; većinu kolumnista, novinara koji se vrzmaju po kulturi, s namjerom da opstanu bar u jednom krugu, neznaveni, zli i selektivni, bez brige što su novinarstvo pretvorili u žutu štampu.

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Ministarstvo kulture bez ministra

Najnegativniji utisak na polju kulture u 2017., ostavlja apsurdno-tragična situacija da je Ministarstvo kulture opet bez minstra/ministarke, što potvrđuje činjenicu da je kultura u Crnoj Gori iznad svega dio opšte političke farse. O političkoj farsi svjedoči i sve napadnija komercijalizacija repertoara javno finansiranih pozorišta, pa je pošast imitiranja komercijalnih pozorišta kroz lake komedije, najčešće praćene izrazito agresivnom reklamom, Crnogorskog narodnog pozorišta više-manje zahvatila i ostala, npr. Zetski dom sa predstavom Noć, Nikšićko pozorište sa Inspekcijom… Osim zabavljačkog, imamo i pravac stereotipizirane kolektivno-identitetske nacionalne mitomanije, na najnegativniji mogući način ovaploćene u izvedbi Gorska drama tivatskog Centra za kulturu, što sve zajedno služi afirmaciji predrasuda i sveopštem zatupljivanju, i u konačnici, održavanju stanja duboke društveno-političke i kulturne krize.

Najpozitivnji utisak ostavljaju Preokupacije, proces koji je u 2017. godini počeo da se odvija u organizaciji NU Institut za savremenu umjetnost sa Cetinja, u saradnji sa NB Đurđe Crnojević, Narodnim muzejem Crne Gore i Crnogorskom kinotekom. Preokupacije su na Cetinje dovele neke od eminentnih kulturnih djelatnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su održali niz predavanja i radionica, afirmišući kritičku, emancipatorsku i obrazovnu ulogu kulture, baš onu koja Crnoj Gori nedostaje.

TADIJA JANIČIĆ, SLIKAR
Nagrada ,,Milčik”

Kulturni događaj godine je pokretanje nagrade za mlade umjetnike Milčik.Nadam se da će ova nagrada i rezidencijalni boravak u Njujorku dobro poslužiti crnogorskim umjetnicima na afirmaciji na međunarodnoj sceni.

Za kulturni promašaj, mada bih to više nazvao organizovani kriminal jeste podatak da je iz Narodnog muzeja na Cetinju pokradeno oko 3000 eksponata. Država treba hitno da reaguje i kazni krivce.

TIJANA JOVOVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Uspjesi van granica države

Kulturni događaj godine 2017. za mnoge je ljubitelje muzike i profesionalce u Crnoj Gori, nešto što se desilo van granica države a tiče se muzičkog života čitave regije. Mislim, naravno, na dirigenta Valerija Gergijeva i njegov koncert sa orkestrom Marijinskog teatra u beogradskom Sava centru, sa crnogorskim violinistom Romanom Simovićem u solističkoj partiji Šostakovičevog koncerta. Fenomenalni dirigent koji pod svojom palicom ima najslavnije orkestre od Beča i Berlina do Njujorka, bez ikakve arogancije daje sebe muzičarima i partituri a pet sati sublimne muzike pamtiće i mnogo domaćih umjetnika koji će tandem Simović/Gergijev čuti valjda i u Crnoj Gori. Stimulativni su i odabrani koncerti za mlade umjetnike koji u salama Ministarstva kulture i podgoričkog KIC-a, a zahvaljujući Bobi Popović i Maji Popović daju šansu mladim domaćim solistima i ansamblima da sviraju pred svojom publikom.

Kulturni promašaji su svi oni nagrađeni, a netalentovani umjetnici koji nastavljaju istoriju crnogorskog kulturnog beščašća, i njihovi mentori koji im potpisuju besramno velike honorare i beneficije, kao nadoknadu za isplativi patriotizam.

DUŠAN KASALICA, REDITELJ
Projekat „Preokupacije”

Događaj godine je naznaka da dolazi do smjene generacije u brojnim institucijama kulture. Uz brojne prepreke, optimističan sam da kultura postaje dinamičnija i otvorenija. Film je dobio krovnu instituciju, tu su i filmovi koji su sve prisutniji na najvažnijim festivalima i marketima i rade se debitanstki filmovi koji ohrabruju i čije premijere sa nestrpljenjem očekujem. U

Izdvojio nih projekat Preokupacije koji realizuje Institut za savremenu umjetnost u saradnji sa državnim institucijama kulture. ISU je za kratko vrijeme postigao da savremenu umjetnost učini dostupnom i aktuelnom kroz predavanja nekih h od najznačajnijih teoretičara kulture, filozofa i umjetnika regiona a i šire, nagradu za mlade umjetnike i literaturu iz oblasti savremene teorije, filozofije i umjetnosti.

Promašaj godine je sve ono što je obilježeno egocentrizmom, megalomanijom, isključivo lokalnim okvirom.

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA
Kultura radi kulture

Kako uopšte da pričamo o kulturi u Crnoj Gori? Pogledajmo samo saobraćajnu kuturu, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu dijaloga, dok su nam tolerancija i obrazovanje nestali i sa naših ulica kao i kulturnih institucija. Drugo pitanje koje mi se nameće kome je kultura namijenjena šta je njen cilj? Gotovo sam sigurna da lično poznajem 90 odsto ljudi koje prati kulturnu scenu Crne Gore, od toga jedan broj dolazi sa izgrađenim mišljenjem pa samo želi da ga potvrdi, jedna grupa dolazi na zakuske i koktele, dok najmanja grupa posjećuje kulturne događaje i manifestacije zbog kulture. U Crnoj Gori smatram uspjehom svaki događaj koji je naveo nekog na iskreno neosujećeno razmišljanje, svaki koji nas nije ostavio ravnodušnima.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Uspješna godina

Događaj godine je osnivanje Filmskog centra Crne Gore za koji sam se, između ostalih i ja zdušno zalagao sve ove godine. Obezbijedili smo međunarodnu podršku, uvrstili ga u Zakon o kinematografiji, da bi konačno počeo sa radom prije pola godine. Konkretno, pomenuo bih Dušana Kasalicu i njegov kontnuitet u snimanju dobrih kratkih filmova koji dobijaju nagrade na prestiznim festialima poput SFF. Takođe, i knjigu priča Stefana Boškovića koja je nekako i pisana da skoro svaka priča može biti makar kratki film!

Nama je ovo bila jako uspješna godina, snimali smo kratki film, završava se dugomtreažni, doveli veliki inostrani projekat da snima kod nas i sa nama, te više ino reklama.

NATALIJA VUJOŠEVIĆ, VIZUELNA UMJETNICA I KURATORKA
Provincijalni vašar

Slika kulture Crne Gore pretvorila se u provincijalni vašar neznanja, korupcije, zatvorenosti i romantično-interestne okrenutosti često imaginarnoj prošlosti izbjegavajući svako suočavanje sa realnošću.

Kao događaj godine vidim da se nakon dugo vremena, ipak, ponegdje nazire smjena generacija. Dolazak profesionalaca mlađe generacije na rukovodeća mjesta nekoliko institucija kulture je za naše uslove mini revolucija, naravno ukoliko se ne radi o očekivanim političkim kadrovima ili nasljednicima buđavih ,,principa”.

DAMJAN PEJANOVIĆ, REDITELJ
Pozorišni festivali

Kulturni promašajem godine je Evrovizija, svedena na kič i šund, koja svaki put izmuze ogromne pare iz budžeta. Našu državu treba promovisati na ,,svjetskoj sceni” ali ta scena nije Evrovizijska.

Kao crnogorske kulturne manifestacije izdvojio bih FIAT koji predstavlja pozorišnu avangardu, kao događaj, i po repertoaru. Kotorski međunarodni festival pozorišta za djecu, kao i svake godine, divno je ostvarenje. Pohvalio bih četvrti po redu Korifej, koji je od ameterskog festivala došao do ozbiljnog teatarskog događaja. Tu je i ATAK koji radi dobre stvari dosta frekventno, birajući pametno tekstove za dramatizaciju i dajući šansu mladim rediteljima (Mirko Radonjić, Zoran Rakočević).

STELA MIŠKOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Afirmacija savremenih umjetnika

Smatram da je afirmacija savremenih crnogorskih umjetnika, od presudnog značaja za unaprijeđenje kulture. U tom smislu, kada je riječ o dramskoj umjetnosti, nazvaću „kulturnim događajem” trend započet krajem prošle godine i nastavljen u ovoj – postavljanje tekstova savremenih crnogorskih pisaca na scenama Crnogorskog narodnog teatra, Zetskog doma i na Barskom ljetopisu.

Među ovim ostvarenjima istakla bih praizvedbu sjajnog komada Mirjane Medojević Sin u jednako sjajnoj režiji Mirka Radonjića, koja je glumcima omogućila da lepezu glumačkih sposobnosti predstave publici na najbolji mogući način. Kada je upitanju afirmacija mladih umjetnika moram pomenuti i Gojka Berkuljana čiji je film Iskra premijeru imao takođe ove godine.

Promašaj godine je to što je Ministarstvo kulture i dalje bez ministra.

Đuro Radosavović, pisac
Konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke

Pogodak je zasigurno Barski ljetopis, odnosno način na koji sada funkcioniše, od postavke, preko repertoara i ukupne energije, akcija pa i reklamiranja događaja. Konačno i da se neko sjetio da informacije direktno plasira narodu putem društvenih mreža, jer je do sad vladala u Crnoj Gori ideja da nije elitistički kulturu promovisati na facebook-u i instagramu. Dakle, Barski ljetopis, osveženje za scenu.

Promašaj je povlačenje ministra kulture, iz razloga koji ne spadaju u domen kulture već je su dio partijskog prepucavanja. Upravo to je suština, naša kultura je partijska, sa konzervativnim šavovima, kultura tone. Dupli promašaj je što niko i ne pominje da nema ministra, da fali, jer se taj jaz ne osjeća, što nam govori da oduvijek konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke, krčme fondove po njima znanim osnovama.

Pripremili: M. MINIĆ/P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2020. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA I RESTAURATORKA SLIKARSKIH DJELA
Spajanje ministarstava

Generalno, malo je pozitivnih dešavanja koja bih mogla izdvojiti u ovoj godini. Izdvojiću jednog, po meni, sjajnog umjetnika, koji živi i stvara u CG, a izlaže i ovdje i vani, a to je Siniša Radulović. Godinama pratim njegov rad i tog mladog čovjeka koji je prevazišao okvire naše, neću reći likovne, nego umjetničke scene, doživljavam kao filigranski izbrušeni dijamant. Autentičan  je i svoj. Često među umjetnicima vidimo tuđe, razrađene ideje, što se za njega ne može reći. Siniša prati aktuelni trenutak, prikazuje ga na sebi svojstven način i ,,baca” nam ga u facu. Ova njegova rečenica potvrđuje ovo o čemu govorim: ,,Polazeći od činjenice da živimo u vremenu post-istina, radovi objedinjeni na izložbi pod nazivom Zenit, nastaju kao hibridne forme – realnosti konstituisane od ekstrema. Novonastala Istina satkana je od dvije hipotetičke perspektive i dvije krajnosti, i kao takva, ona neminovno prkosi logici”.

Najnegativnija stvar koja se u kulturi ove godine desila je spajanje ministarstva kulture i prosvjete sa naukom i sportom. Moj fokus će biti na kulturi. Autohtono ministarstvo će izgubiti autonomiju, ako ne svu, neminovno je barem dio, što je pogubno. Plašim se simulacije kulture. U kulturi imamo zapušteno stanje, da li će se kroz ovu novu formu moći oporavljati? Plašim se da ne. A sad ću izdvojiti ono što je meni najbliže, a to je kulturna baština. Tu su ogromni problemi, od katastrofalno urađene Revalorizacije, neurađenog Registra koji je morao biti završen, do onih ,,posebnih” 5-6 konzervatora koji rade sve terene na teritoriji CG, a mi ostali iz branše kao da ne postojimo. Sa tom praksom bi se moralo prekinuti. Šta će se dešavati sa pozorištem, filmom, modernom umjetnošću…, vidjećemo. Kultura je veoma kompleksna da bi se pakovala sa bilo kim. Sada imamo ,,Resor kulture” na čijem čelu se nalazi Nikola Vukčević kojem od srca želim da se izbori sa svim problemima koji se gomilaju decenijama.

 

ANA VUKOTIĆ, REDITELJKA
Pregnuće Ratimira Martinovića

Spajanje resora kulture, nauke, prosvjete i sporta promašaj je milenijuma, naročito ako znamo da ministarka nema dovoljno referenci da vodi sva četiri resora kao i zbog klerofašističkog imidža koji gradi u javnosti. Znamo da ova četiri resora čine stub države i s pravom strahujemo za dane koji su pred nama. U svjetlu pandemije korona virusa, crnogorske institucije kulture dale su veoma loš i mlitav odgovor i može se reći da je kultura još uvijek u izolaciji, naročito pozorište koje ne uspijeva da dođe do publike, rekla bih zbog nedovoljnog promišljanja upravnika.

Izdvojila bih pregnuća Ratimira Martinoviću i Kotor Arta Don Brankovi dani muzike, festivala dokumentarnog filma Underhill, kao i, neka mi ne bude zamjereno, FIAT-a koji je prvi internacionalni pozorišni festival koji je održan u zakazanom terminu – 33 programa za 10 festivalskih dana – i nijedan slučaj zaraze Covidom na šta smo posebno ponosni, a što je posljedica predanog rada i prilagođavanja koje smo započeli na početku pandemije.

 

ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Dvije štampane publikacije

U godini koja je na izmaku, zbog opštepoznatih razloga, otkazani su ili znatno redukovani brojni kulturni događaji i manifestacije. Uprkos tome, bilo je respektabilnih kulturnih i umjetničkih ostvarenja. Među njima posebno ističem dvije štampane publikacije – iz oblasti istoriografije i beletristike.

Šerbo Rastoder i Novak Adžić, autori trotomne Moderne istorije Crne Gore 1988-2017, imali su ljudske hrabrosti, ne čekajući vremensku distancu, i naučne predanosti i upornosti da se pozabave komplikovanim pitanjima naše neposredne prošlosti. Pri tome su nerijetko demistifikovali stereotipe, nudili odgovore na neka od suštinskih pitanja istorijskih procesa na ovim prostorima i postavljali pitanja za neke buduće istraživače.

U vrijeme kada su se u Crnoj Gori i regionu probudile klerofašističke snage, Saladin – Dino Burdžović je, kao svoj odgovor tim silama mraka, napisao knjigu Rifat – umjesto pisma davnašnjem rođaku, o Rifatu Burdžoviću Tršu, jednom od vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Literarnu vrijednost ovog djela prepoznao je žiri ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije (sastavljen od istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske) dodjeljujući autoru nagradu Risto Ratković.

Kao negativan događaj  ističem spajanje  kulture, nauke, obrazovanja i sporta u jedno ministarstvo, i predavanje u ruke osobi nacionalističko – dogmatskih svjetonazora.

 

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA
Pomirljivost

Činjenica da je bilo gotovo nemoguće u većem dijelu godine organizovati bilo kakav kulturni događaj, te je samim tim lakše govoriti o promašajima. Izgubili smo veliku borbu u stavljanju primata na kulturu kao dijelu našeg svakodnevnog života. U vremenu u kojem su nastajali nizovi mjera kako bi omogućili rad i svakodnevno funkcionisanje za vrijeme pandemije, kultura je stavljena na čekanje.

Najveći promašaj biva upravo pomirljivost sa njenim izostankom. Samim tim pohvalni kulturni događaji su svi oni koji su odoljeli, istrajali i opstali. Jedan od njih je UnderhillFest koji je uslijedio upravo u vremenu kada je Crna Gora bila corona free destinacija, te zato i moram pohvaliti dugogodišnju istrajnost i uigranost koju ima ekipa ovog festivala, pa su uspjeli naći vrijeme i okolnosti u kojima je festival moguć. Osim toga moram pohvaliti posebno izdanje Purgatorija koje iako po mnogo čemu drugačije nego prethodnih godina, ipak su imale premijeru nove predstave, kao i igranje više ranijih produkcija i uz to su zbog ograničenog broja mjesta organizovali snimanje i live-streaming, kako bi ispoštovali sve mjere, ali nijesu iznevjerili svoju publiku. Moram pomenuti i Medvjeda i prosidbu – predstavu Centra za kulturu Bijelo Polje, ko ja je po mnogo čemu značajan događaj. Prvenstveno kao i prethodni, zbog činjenice da je nastala u periodu pandemije, da su okviri i mjere ispoštovani, ali su uz to postali sredstvo u predstavi, kao i da svaki ovakav događaj pomaže decentralizaciji kulture koja je sve osjetnija i pogubnija po sjever Crne Gore.

Živimo kulturu, kao i veliki broj projekata nastalih nakon Konkursa Ministarstva i mnogi online festivali, pokazali su da je želja za sadržajem, ali i za stvaranjem istog velika, prosto se nadam da ćemo iz svega ovoga izvući neku pouku, barem oko tretmana kulture i kulturnih radnika uopšte.

 

BILJANA VUŠOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Nadljudski napori

Realizacija bilo koje vrste projekta podrazumijeva pripreme koje traju, podrazumijeva donošenje odluka u odnosu na vrijeme, prostor, ljudske i tehničke resurse, dostupnost publike. Svi ovi parametri diktiraju visinu budžeta, a njegova visina i izvjesnost nas ponovo vraćaju na donošenje odluka, koje će nam pomoći da projekat realizujemo, a da pri tom ostanemo u okvirima budžeta. I tako ukrug, u 2020. godini je svima nama bilo teško da donosimo odluke, iz razloga što nisu postojale kontinurane mjere i posebni tretmani kulturno-umjetničkih događaja, nisu postojale odluke o dodjelama i visini budžeta opredijeljenih za realizaciju mjesecima nakon njihove realizacije, nisu postojali parametri za donošenje odluka, a one su se morale donositi. Činjenica je to da su sve nas okolnosti pogodile, ali i to da su donijele jedan dodatni prostor za unutrašnje preispitavanje i težnje ka unaprjeđivanju sistema funkcionisanja, izboru sadržaja i ponuda ka publici. U umjetnosti i kulturi 2020. godine, svako djelovanje smatram podvigom, svako prilagođavanje, svaki novi jezik izražavanja usvojen radi samoodržanja, nadljudski su napori koji su za svaku pohvalu. Vjerujem, ili se makar nadam da ćemo u periodu koji slijedi doći do prirodne selekcije onoga što su kvalitetni događaji i onoga što je kozmetičaka kultura.

 

NEDA TADIĆ, VIOLINISTKINJA
Slavuj i zgrada Muzičkog centra

Kada je riječ o našem kulturnom mikrokosmosu, pamtim dva značajna događaja u 2020. godini. Prvi je premijera predstave Slavuj-dramsko muzička Forma za Kseniju, koja je pod pokroviteljstvom Gradskog pozorišta izvedena sa velikim uspjehom 24. februara 2020. godine, a u kojoj sam i sama učestvovala. Rediteljka Varja Đukić i kompozitorka Nina Perović osmislile su interesantan koncept, gdje su na veoma lijep i inovativan način povezale muzičke numere sa dramaturškim tokom radnje. Predstava prikazuje život i djelo poznate crnogorske umjetnice Ksenije Cicvarić, Slavuja sa Ribnice, čije stvaralaštvo prevazilazi okvire sredine iz koje je potekla kao i vremena u kojem je stvarala, uobličeno u univerzalnoj težnji umjetnika da izrazimo što leži u dubinama njegove duše, bilo pjesmom ili na neki drugi način, uprkos svim preprekama i zabranama. Drugi kulturni događaj od velike važnosti svakako je nešto što smo očekivali posljednjih deset godina, a što se zvanično dogodilo 3. novembra 2020. godine – Muzički centar i Crnogorska kinoteka konačno su uselili u svoje prostorije. Tom prilikom javnosti je prezentovan prostor adaptiran za djelovanje ove dvije institucije od nacionalnog značaja, dok je publika bila u mogućnosti da nekoliko dana ranije putem facebooka isprati prvu Otvorenu probu Crnogorskog simfonijskog orkestra u novom ambijentu. Nakon toga uslijedili su redovni  online koncerti ovog orkestra, doduše sa smanjenim orkestarskim aparatom i prilagođenim repertoarom, ali muzika ipak opstaje i živi.

S obzirom na to da sam klasični muzičar veoma me pogodila nedavna vijest da je budućnost Zadužbine Ilije M. Kolarca neizvjesna i da se ta kulturna institucija u Srbiji bukvalno bori za opstanak. Dakle, riječ je o kulturnom dobru nemjerljivog značaja za cio region, posljednjem bastion klasične muzike sa jednom od najboljih sala za izvedbu ove vrste muzike u regionu. Osamdeset osam godina rada i hiljade upriličenih koncerata čuvenih svjetskih muzičara. Bila je čast ne samo svirati na Kolarcu, nego biti i publika u tom odabranom okruženju kosmopolitskog duha, gdje su postavljeni najviši standardi koncertnog muziciranja. Najveći kulturni promašaj u ovoj godini je dozvoljavanje da se jedna takva institucija u doba pandemije sama bori za opstanak bez pomoći države, a da njena budućnost nakon svega bude stvar političke volje ili odluke nekog pojedinca. Greške naših susjeda ne smijemo ponavljati, već na njima moramo učiti.

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ
Krah kulture

Poznato je da je kultura najranjivija. To je postalo definitivno jasno kada su u pitanju dešavanja u oblasti kulture u Crnoj Gori u 2020. godini koju je obilježila opšta svijetska kriza. Kultura u Crnoj Gori je ove godine krajnje lako do kraja negirana. To je odgovornost svih nas koji djelujemo u tom polju, ali još više i ne postajanje sistema koji bi to preduprijedio, spriječio i stvorio uslove za kulturu. Taj sistem nije stvoren ni u uslovima koji su normalni, a kamoli u vanrednim.

S druge strane, pored svega što je ljude pogodilo, ovaj krah kulture i nije načelno pao teško nikome. To ukazuje na više stvari. Da je kultura u Crnoj Gori i inače marginalizovana, i u krajnjoj liniji sredstvo za potkusurivanja i manipulacije. Da se radnici u kulturi nalazi u zoni komfora koja ne obavezuje ni na šta. I da manjak kulture ne pogađa ni one kojima je kultura namijenjena jer te njihove potrebe i nisu razvijene.

Moglo bi se reći, da svjetska kriza nije ugrozila kulturu u Crnoj Gori jer nije imala šta ni da ugrozi. Ovakav pogled trebao bi da bude povod da stvari u kulturi počnu da se radikalno mijenjaju u pravcu stvaranja istinskih kulturnih vrijednosti i navika.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Nova normalnost

Kao događaj godine stavio bih to da smo preživjeli ovu godinu koja, čini mi se, stavlja tačku na festivale i bioskope kakve smo do sada navikli. Već se osjeća taj prelaz na on-line; platforme kao Netflix, HBO postaju apslolutno ta nova normalnost, festivalske radionice sve su već prešle na taj sistem, a festivali,  kino-prikazivanja postaće sve svedeniji u smislu dolazaka velikog broja ljudi. U ovako ludoj godini u kojoj su se otkazivali mnogi festivali, naši filmovi su osvajali nagrade, dobijali na fondovima, prolazili jake radionice… konačno, to je plod onoga što smo godinama razvijali.

Promašaj su mediji koji i dalje neselektivno šalju vijesti o ,,velikim uspjesima” koji su takvi samo u glavama pošiljalaca. U stvari, daje se prostor mediokritetima da nas maltretiraju svojim egom neutemeljenim u bilo čemu bitnom.

Pripredili: M. MINIĆ/P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo