Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2017. GODINE: Kultura kao dio opšte političke farse

Objavljeno prije

na

I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2017. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Rad Filmskog centra

Početak rada Filmskog centra Crne Gore je za mene je događaj decenije. To je kamen temeljac za razvoj i napredak naše kinematografije, i vjerujem da će se narednih godina osjetiti i kvalitativni i kvantitativni pomak u domaćoj produkciji. Pomenuo bih i Hecegnovski strip festival, koji je ove godine proslavio jubilej – 10 godina dovodi izuzetno zanimljive goste i bogatim programom donosi radost ljubiteljima te umjetnosti. Neću biti objektivan jer sam dio tima, ali Montenegro Film Festival je značajno izmijenjen i vjerujem da su i tu pomaci na bolje bili očigledni.

Pogađa me opšta nekultura. Na primjer Herceg Novi, kao i cijelo primorje, pati od nuklearnog soničnog zagađenja, pogotovo tokom sezone. Od toga se ne može čovjek sačuvati.

Balša Brković, pisac:
SKANDAL OKO NJEGOŠEVE NAGRADE

Događaj koji je obilježio ovu sezonu svakako je besprimjerni skandal oko Njegoševe nagrade. Umjesto superiorno najboljoj knjizi (Slobodan Šnajder, Doba mjedi), ova nekada prestižna i ambiciozna nagrada, zamišljena kao ,,južnoslovenski Nobel”, dodijeljena je režimskom političkom aktivisti, jednom od medijskih batinaša iz dvorskog kruga, za knjigu koja ne zaslužuje ni kakvu mnogo manje važnu nagradu. Činjenica da je ozbiljan žiri pristao na ovu provincijsku predstavu još više zabrinjava. Jedna otužna prevara koja pokazuje pravu sliku današnje crnogorske kulture. Doba je prevaranata, i to valja shvatiti…

Događaj godine svakako je, makar u regionalnom kontekstu – Deklaracija o zajedničkom jeziku i njen odjek. Ta priča je učinila da ,,progledaju sve jazbine i kanali”… Bila je kao crvena marama pred bikovskom raspomamljenošću naših smiješnih, no zato ne manje opasnih, nacionalizama.

U domaćem, crnogorskom kontekstu, imali smo godinu za zanimljivim gostovanjima slavnih pisaca, poput Orhana Pamuka, ali i novim knjigama (romani Bečanovića, Nikolaidisa, Spahića, ali i zanimljiv roman Marka Špadijera), a na mene je poseban utisak ostavio film koji sam nedavno odgledao (iako još nije zvanično prikazan), novo ostvarenje Andra Martinovića…

Ipak, posebno sam impresioniran trotomnom Istorijom matematike profesora Miodraga Perovića u izdanju CANU. Monumentalno djelo, duhovni podvig kakvom u Crnoj Gori rijetko svjedočimo.

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA
Politika u kulturi

Godina je donijela mnogo tuge. Smrt Mladena Lompara, meni najvažnije osobe na nebu naše kulture i umjetnosti, na samom kraju Jerneja Šugmana, divnog glumca i Lilje Dirjan, pjesnikinje koja je voljela nas koliko se ljubiti može kao pjesnikinja jednog jezika, malog, a cijeloga svijeta, u stvari.

Politika u kulturi, kulturna politika je došla do čudnog kraja – paradoksa. Po drugi put nema refleksa na nedostajućeg na čelu Ministarstva kulture, pa se , vraća period kada u našoj Vladi šest mjeseci nije bio imenovan ministar.

Sjajno je bilo izvođenje predstave Šćeri moja CNP-a u HNK-u u Zagrebu i kao potvrda da Nacionalni teatat treba ka Zapadu, ka razvijenoj dramaturgiji i teatarskoj tradiciji. Posebno je hrvatski u važnoj ulozi u regionu jezika zbog profesionalizma, repertoarskih politika, angažovanih autora koji diskutuju sa publikom, refleksa (postavljenje na scene dramatizovanih romana savremenih autora), i javnosti koja vodi diskusije o potrebama i uticaju političkih aktera na kulturu i stvaralaštvo. Dokle pogled seže Arpada Šilinga u produkciji Zetskog doma, omogućio je nama glumcima da se nakon sjajne saradnje na predstavi osjećamo izuzetno dok igramo, iako bez scenografije i kostima, na scenama i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Mađarskoj… Da osjetimo kako publika odmjerava igru, pamet, hrabrost da sudimo o sopstvenim promašajima.

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC
Roman Ognjena Spahića

Iako je izdat u Hrvatskoj, za mene je najbitniji ovogodišnji događaj na crnogoskoj sceni Calypso, novi roman Ognjena Spahića, dugopisani, dugoiščekivani.

Promašajem bih etiketirao sve samopromotere, prevarante koji zarad promocije najavljuju jedno djelo a na uvid daju drugo; mlade, pristigle umjetnike koji pokušavaju preko partije da pronađu svoju umjetnost; većinu kolumnista, novinara koji se vrzmaju po kulturi, s namjerom da opstanu bar u jednom krugu, neznaveni, zli i selektivni, bez brige što su novinarstvo pretvorili u žutu štampu.

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Ministarstvo kulture bez ministra

Najnegativniji utisak na polju kulture u 2017., ostavlja apsurdno-tragična situacija da je Ministarstvo kulture opet bez minstra/ministarke, što potvrđuje činjenicu da je kultura u Crnoj Gori iznad svega dio opšte političke farse. O političkoj farsi svjedoči i sve napadnija komercijalizacija repertoara javno finansiranih pozorišta, pa je pošast imitiranja komercijalnih pozorišta kroz lake komedije, najčešće praćene izrazito agresivnom reklamom, Crnogorskog narodnog pozorišta više-manje zahvatila i ostala, npr. Zetski dom sa predstavom Noć, Nikšićko pozorište sa Inspekcijom… Osim zabavljačkog, imamo i pravac stereotipizirane kolektivno-identitetske nacionalne mitomanije, na najnegativniji mogući način ovaploćene u izvedbi Gorska drama tivatskog Centra za kulturu, što sve zajedno služi afirmaciji predrasuda i sveopštem zatupljivanju, i u konačnici, održavanju stanja duboke društveno-političke i kulturne krize.

Najpozitivnji utisak ostavljaju Preokupacije, proces koji je u 2017. godini počeo da se odvija u organizaciji NU Institut za savremenu umjetnost sa Cetinja, u saradnji sa NB Đurđe Crnojević, Narodnim muzejem Crne Gore i Crnogorskom kinotekom. Preokupacije su na Cetinje dovele neke od eminentnih kulturnih djelatnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su održali niz predavanja i radionica, afirmišući kritičku, emancipatorsku i obrazovnu ulogu kulture, baš onu koja Crnoj Gori nedostaje.

TADIJA JANIČIĆ, SLIKAR
Nagrada ,,Milčik”

Kulturni događaj godine je pokretanje nagrade za mlade umjetnike Milčik.Nadam se da će ova nagrada i rezidencijalni boravak u Njujorku dobro poslužiti crnogorskim umjetnicima na afirmaciji na međunarodnoj sceni.

Za kulturni promašaj, mada bih to više nazvao organizovani kriminal jeste podatak da je iz Narodnog muzeja na Cetinju pokradeno oko 3000 eksponata. Država treba hitno da reaguje i kazni krivce.

TIJANA JOVOVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Uspjesi van granica države

Kulturni događaj godine 2017. za mnoge je ljubitelje muzike i profesionalce u Crnoj Gori, nešto što se desilo van granica države a tiče se muzičkog života čitave regije. Mislim, naravno, na dirigenta Valerija Gergijeva i njegov koncert sa orkestrom Marijinskog teatra u beogradskom Sava centru, sa crnogorskim violinistom Romanom Simovićem u solističkoj partiji Šostakovičevog koncerta. Fenomenalni dirigent koji pod svojom palicom ima najslavnije orkestre od Beča i Berlina do Njujorka, bez ikakve arogancije daje sebe muzičarima i partituri a pet sati sublimne muzike pamtiće i mnogo domaćih umjetnika koji će tandem Simović/Gergijev čuti valjda i u Crnoj Gori. Stimulativni su i odabrani koncerti za mlade umjetnike koji u salama Ministarstva kulture i podgoričkog KIC-a, a zahvaljujući Bobi Popović i Maji Popović daju šansu mladim domaćim solistima i ansamblima da sviraju pred svojom publikom.

Kulturni promašaji su svi oni nagrađeni, a netalentovani umjetnici koji nastavljaju istoriju crnogorskog kulturnog beščašća, i njihovi mentori koji im potpisuju besramno velike honorare i beneficije, kao nadoknadu za isplativi patriotizam.

DUŠAN KASALICA, REDITELJ
Projekat „Preokupacije”

Događaj godine je naznaka da dolazi do smjene generacije u brojnim institucijama kulture. Uz brojne prepreke, optimističan sam da kultura postaje dinamičnija i otvorenija. Film je dobio krovnu instituciju, tu su i filmovi koji su sve prisutniji na najvažnijim festivalima i marketima i rade se debitanstki filmovi koji ohrabruju i čije premijere sa nestrpljenjem očekujem. U

Izdvojio nih projekat Preokupacije koji realizuje Institut za savremenu umjetnost u saradnji sa državnim institucijama kulture. ISU je za kratko vrijeme postigao da savremenu umjetnost učini dostupnom i aktuelnom kroz predavanja nekih h od najznačajnijih teoretičara kulture, filozofa i umjetnika regiona a i šire, nagradu za mlade umjetnike i literaturu iz oblasti savremene teorije, filozofije i umjetnosti.

Promašaj godine je sve ono što je obilježeno egocentrizmom, megalomanijom, isključivo lokalnim okvirom.

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA
Kultura radi kulture

Kako uopšte da pričamo o kulturi u Crnoj Gori? Pogledajmo samo saobraćajnu kuturu, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu dijaloga, dok su nam tolerancija i obrazovanje nestali i sa naših ulica kao i kulturnih institucija. Drugo pitanje koje mi se nameće kome je kultura namijenjena šta je njen cilj? Gotovo sam sigurna da lično poznajem 90 odsto ljudi koje prati kulturnu scenu Crne Gore, od toga jedan broj dolazi sa izgrađenim mišljenjem pa samo želi da ga potvrdi, jedna grupa dolazi na zakuske i koktele, dok najmanja grupa posjećuje kulturne događaje i manifestacije zbog kulture. U Crnoj Gori smatram uspjehom svaki događaj koji je naveo nekog na iskreno neosujećeno razmišljanje, svaki koji nas nije ostavio ravnodušnima.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Uspješna godina

Događaj godine je osnivanje Filmskog centra Crne Gore za koji sam se, između ostalih i ja zdušno zalagao sve ove godine. Obezbijedili smo međunarodnu podršku, uvrstili ga u Zakon o kinematografiji, da bi konačno počeo sa radom prije pola godine. Konkretno, pomenuo bih Dušana Kasalicu i njegov kontnuitet u snimanju dobrih kratkih filmova koji dobijaju nagrade na prestiznim festialima poput SFF. Takođe, i knjigu priča Stefana Boškovića koja je nekako i pisana da skoro svaka priča može biti makar kratki film!

Nama je ovo bila jako uspješna godina, snimali smo kratki film, završava se dugomtreažni, doveli veliki inostrani projekat da snima kod nas i sa nama, te više ino reklama.

NATALIJA VUJOŠEVIĆ, VIZUELNA UMJETNICA I KURATORKA
Provincijalni vašar

Slika kulture Crne Gore pretvorila se u provincijalni vašar neznanja, korupcije, zatvorenosti i romantično-interestne okrenutosti često imaginarnoj prošlosti izbjegavajući svako suočavanje sa realnošću.

Kao događaj godine vidim da se nakon dugo vremena, ipak, ponegdje nazire smjena generacija. Dolazak profesionalaca mlađe generacije na rukovodeća mjesta nekoliko institucija kulture je za naše uslove mini revolucija, naravno ukoliko se ne radi o očekivanim političkim kadrovima ili nasljednicima buđavih ,,principa”.

DAMJAN PEJANOVIĆ, REDITELJ
Pozorišni festivali

Kulturni promašajem godine je Evrovizija, svedena na kič i šund, koja svaki put izmuze ogromne pare iz budžeta. Našu državu treba promovisati na ,,svjetskoj sceni” ali ta scena nije Evrovizijska.

Kao crnogorske kulturne manifestacije izdvojio bih FIAT koji predstavlja pozorišnu avangardu, kao događaj, i po repertoaru. Kotorski međunarodni festival pozorišta za djecu, kao i svake godine, divno je ostvarenje. Pohvalio bih četvrti po redu Korifej, koji je od ameterskog festivala došao do ozbiljnog teatarskog događaja. Tu je i ATAK koji radi dobre stvari dosta frekventno, birajući pametno tekstove za dramatizaciju i dajući šansu mladim rediteljima (Mirko Radonjić, Zoran Rakočević).

STELA MIŠKOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Afirmacija savremenih umjetnika

Smatram da je afirmacija savremenih crnogorskih umjetnika, od presudnog značaja za unaprijeđenje kulture. U tom smislu, kada je riječ o dramskoj umjetnosti, nazvaću „kulturnim događajem” trend započet krajem prošle godine i nastavljen u ovoj – postavljanje tekstova savremenih crnogorskih pisaca na scenama Crnogorskog narodnog teatra, Zetskog doma i na Barskom ljetopisu.

Među ovim ostvarenjima istakla bih praizvedbu sjajnog komada Mirjane Medojević Sin u jednako sjajnoj režiji Mirka Radonjića, koja je glumcima omogućila da lepezu glumačkih sposobnosti predstave publici na najbolji mogući način. Kada je upitanju afirmacija mladih umjetnika moram pomenuti i Gojka Berkuljana čiji je film Iskra premijeru imao takođe ove godine.

Promašaj godine je to što je Ministarstvo kulture i dalje bez ministra.

Đuro Radosavović, pisac
Konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke

Pogodak je zasigurno Barski ljetopis, odnosno način na koji sada funkcioniše, od postavke, preko repertoara i ukupne energije, akcija pa i reklamiranja događaja. Konačno i da se neko sjetio da informacije direktno plasira narodu putem društvenih mreža, jer je do sad vladala u Crnoj Gori ideja da nije elitistički kulturu promovisati na facebook-u i instagramu. Dakle, Barski ljetopis, osveženje za scenu.

Promašaj je povlačenje ministra kulture, iz razloga koji ne spadaju u domen kulture već je su dio partijskog prepucavanja. Upravo to je suština, naša kultura je partijska, sa konzervativnim šavovima, kultura tone. Dupli promašaj je što niko i ne pominje da nema ministra, da fali, jer se taj jaz ne osjeća, što nam govori da oduvijek konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke, krčme fondove po njima znanim osnovama.

Pripremili: M. MINIĆ/P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo