Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2017. GODINE: Kultura kao dio opšte političke farse

Objavljeno prije

na

I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2017. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Rad Filmskog centra

Početak rada Filmskog centra Crne Gore je za mene je događaj decenije. To je kamen temeljac za razvoj i napredak naše kinematografije, i vjerujem da će se narednih godina osjetiti i kvalitativni i kvantitativni pomak u domaćoj produkciji. Pomenuo bih i Hecegnovski strip festival, koji je ove godine proslavio jubilej – 10 godina dovodi izuzetno zanimljive goste i bogatim programom donosi radost ljubiteljima te umjetnosti. Neću biti objektivan jer sam dio tima, ali Montenegro Film Festival je značajno izmijenjen i vjerujem da su i tu pomaci na bolje bili očigledni.

Pogađa me opšta nekultura. Na primjer Herceg Novi, kao i cijelo primorje, pati od nuklearnog soničnog zagađenja, pogotovo tokom sezone. Od toga se ne može čovjek sačuvati.

Balša Brković, pisac:
SKANDAL OKO NJEGOŠEVE NAGRADE

Događaj koji je obilježio ovu sezonu svakako je besprimjerni skandal oko Njegoševe nagrade. Umjesto superiorno najboljoj knjizi (Slobodan Šnajder, Doba mjedi), ova nekada prestižna i ambiciozna nagrada, zamišljena kao ,,južnoslovenski Nobel”, dodijeljena je režimskom političkom aktivisti, jednom od medijskih batinaša iz dvorskog kruga, za knjigu koja ne zaslužuje ni kakvu mnogo manje važnu nagradu. Činjenica da je ozbiljan žiri pristao na ovu provincijsku predstavu još više zabrinjava. Jedna otužna prevara koja pokazuje pravu sliku današnje crnogorske kulture. Doba je prevaranata, i to valja shvatiti…

Događaj godine svakako je, makar u regionalnom kontekstu – Deklaracija o zajedničkom jeziku i njen odjek. Ta priča je učinila da ,,progledaju sve jazbine i kanali”… Bila je kao crvena marama pred bikovskom raspomamljenošću naših smiješnih, no zato ne manje opasnih, nacionalizama.

U domaćem, crnogorskom kontekstu, imali smo godinu za zanimljivim gostovanjima slavnih pisaca, poput Orhana Pamuka, ali i novim knjigama (romani Bečanovića, Nikolaidisa, Spahića, ali i zanimljiv roman Marka Špadijera), a na mene je poseban utisak ostavio film koji sam nedavno odgledao (iako još nije zvanično prikazan), novo ostvarenje Andra Martinovića…

Ipak, posebno sam impresioniran trotomnom Istorijom matematike profesora Miodraga Perovića u izdanju CANU. Monumentalno djelo, duhovni podvig kakvom u Crnoj Gori rijetko svjedočimo.

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA
Politika u kulturi

Godina je donijela mnogo tuge. Smrt Mladena Lompara, meni najvažnije osobe na nebu naše kulture i umjetnosti, na samom kraju Jerneja Šugmana, divnog glumca i Lilje Dirjan, pjesnikinje koja je voljela nas koliko se ljubiti može kao pjesnikinja jednog jezika, malog, a cijeloga svijeta, u stvari.

Politika u kulturi, kulturna politika je došla do čudnog kraja – paradoksa. Po drugi put nema refleksa na nedostajućeg na čelu Ministarstva kulture, pa se , vraća period kada u našoj Vladi šest mjeseci nije bio imenovan ministar.

Sjajno je bilo izvođenje predstave Šćeri moja CNP-a u HNK-u u Zagrebu i kao potvrda da Nacionalni teatat treba ka Zapadu, ka razvijenoj dramaturgiji i teatarskoj tradiciji. Posebno je hrvatski u važnoj ulozi u regionu jezika zbog profesionalizma, repertoarskih politika, angažovanih autora koji diskutuju sa publikom, refleksa (postavljenje na scene dramatizovanih romana savremenih autora), i javnosti koja vodi diskusije o potrebama i uticaju političkih aktera na kulturu i stvaralaštvo. Dokle pogled seže Arpada Šilinga u produkciji Zetskog doma, omogućio je nama glumcima da se nakon sjajne saradnje na predstavi osjećamo izuzetno dok igramo, iako bez scenografije i kostima, na scenama i festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Mađarskoj… Da osjetimo kako publika odmjerava igru, pamet, hrabrost da sudimo o sopstvenim promašajima.

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC
Roman Ognjena Spahića

Iako je izdat u Hrvatskoj, za mene je najbitniji ovogodišnji događaj na crnogoskoj sceni Calypso, novi roman Ognjena Spahića, dugopisani, dugoiščekivani.

Promašajem bih etiketirao sve samopromotere, prevarante koji zarad promocije najavljuju jedno djelo a na uvid daju drugo; mlade, pristigle umjetnike koji pokušavaju preko partije da pronađu svoju umjetnost; većinu kolumnista, novinara koji se vrzmaju po kulturi, s namjerom da opstanu bar u jednom krugu, neznaveni, zli i selektivni, bez brige što su novinarstvo pretvorili u žutu štampu.

MAJA MRĐENOVIĆ, POZORIŠNA KRITIČARKA
Ministarstvo kulture bez ministra

Najnegativniji utisak na polju kulture u 2017., ostavlja apsurdno-tragična situacija da je Ministarstvo kulture opet bez minstra/ministarke, što potvrđuje činjenicu da je kultura u Crnoj Gori iznad svega dio opšte političke farse. O političkoj farsi svjedoči i sve napadnija komercijalizacija repertoara javno finansiranih pozorišta, pa je pošast imitiranja komercijalnih pozorišta kroz lake komedije, najčešće praćene izrazito agresivnom reklamom, Crnogorskog narodnog pozorišta više-manje zahvatila i ostala, npr. Zetski dom sa predstavom Noć, Nikšićko pozorište sa Inspekcijom… Osim zabavljačkog, imamo i pravac stereotipizirane kolektivno-identitetske nacionalne mitomanije, na najnegativniji mogući način ovaploćene u izvedbi Gorska drama tivatskog Centra za kulturu, što sve zajedno služi afirmaciji predrasuda i sveopštem zatupljivanju, i u konačnici, održavanju stanja duboke društveno-političke i kulturne krize.

Najpozitivnji utisak ostavljaju Preokupacije, proces koji je u 2017. godini počeo da se odvija u organizaciji NU Institut za savremenu umjetnost sa Cetinja, u saradnji sa NB Đurđe Crnojević, Narodnim muzejem Crne Gore i Crnogorskom kinotekom. Preokupacije su na Cetinje dovele neke od eminentnih kulturnih djelatnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije, koji su održali niz predavanja i radionica, afirmišući kritičku, emancipatorsku i obrazovnu ulogu kulture, baš onu koja Crnoj Gori nedostaje.

TADIJA JANIČIĆ, SLIKAR
Nagrada ,,Milčik”

Kulturni događaj godine je pokretanje nagrade za mlade umjetnike Milčik.Nadam se da će ova nagrada i rezidencijalni boravak u Njujorku dobro poslužiti crnogorskim umjetnicima na afirmaciji na međunarodnoj sceni.

Za kulturni promašaj, mada bih to više nazvao organizovani kriminal jeste podatak da je iz Narodnog muzeja na Cetinju pokradeno oko 3000 eksponata. Država treba hitno da reaguje i kazni krivce.

TIJANA JOVOVIĆ, MUZIČKA KRITIČARKA
Uspjesi van granica države

Kulturni događaj godine 2017. za mnoge je ljubitelje muzike i profesionalce u Crnoj Gori, nešto što se desilo van granica države a tiče se muzičkog života čitave regije. Mislim, naravno, na dirigenta Valerija Gergijeva i njegov koncert sa orkestrom Marijinskog teatra u beogradskom Sava centru, sa crnogorskim violinistom Romanom Simovićem u solističkoj partiji Šostakovičevog koncerta. Fenomenalni dirigent koji pod svojom palicom ima najslavnije orkestre od Beča i Berlina do Njujorka, bez ikakve arogancije daje sebe muzičarima i partituri a pet sati sublimne muzike pamtiće i mnogo domaćih umjetnika koji će tandem Simović/Gergijev čuti valjda i u Crnoj Gori. Stimulativni su i odabrani koncerti za mlade umjetnike koji u salama Ministarstva kulture i podgoričkog KIC-a, a zahvaljujući Bobi Popović i Maji Popović daju šansu mladim domaćim solistima i ansamblima da sviraju pred svojom publikom.

Kulturni promašaji su svi oni nagrađeni, a netalentovani umjetnici koji nastavljaju istoriju crnogorskog kulturnog beščašća, i njihovi mentori koji im potpisuju besramno velike honorare i beneficije, kao nadoknadu za isplativi patriotizam.

DUŠAN KASALICA, REDITELJ
Projekat „Preokupacije”

Događaj godine je naznaka da dolazi do smjene generacije u brojnim institucijama kulture. Uz brojne prepreke, optimističan sam da kultura postaje dinamičnija i otvorenija. Film je dobio krovnu instituciju, tu su i filmovi koji su sve prisutniji na najvažnijim festivalima i marketima i rade se debitanstki filmovi koji ohrabruju i čije premijere sa nestrpljenjem očekujem. U

Izdvojio nih projekat Preokupacije koji realizuje Institut za savremenu umjetnost u saradnji sa državnim institucijama kulture. ISU je za kratko vrijeme postigao da savremenu umjetnost učini dostupnom i aktuelnom kroz predavanja nekih h od najznačajnijih teoretičara kulture, filozofa i umjetnika regiona a i šire, nagradu za mlade umjetnike i literaturu iz oblasti savremene teorije, filozofije i umjetnosti.

Promašaj godine je sve ono što je obilježeno egocentrizmom, megalomanijom, isključivo lokalnim okvirom.

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA
Kultura radi kulture

Kako uopšte da pričamo o kulturi u Crnoj Gori? Pogledajmo samo saobraćajnu kuturu, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu dijaloga, dok su nam tolerancija i obrazovanje nestali i sa naših ulica kao i kulturnih institucija. Drugo pitanje koje mi se nameće kome je kultura namijenjena šta je njen cilj? Gotovo sam sigurna da lično poznajem 90 odsto ljudi koje prati kulturnu scenu Crne Gore, od toga jedan broj dolazi sa izgrađenim mišljenjem pa samo želi da ga potvrdi, jedna grupa dolazi na zakuske i koktele, dok najmanja grupa posjećuje kulturne događaje i manifestacije zbog kulture. U Crnoj Gori smatram uspjehom svaki događaj koji je naveo nekog na iskreno neosujećeno razmišljanje, svaki koji nas nije ostavio ravnodušnima.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Uspješna godina

Događaj godine je osnivanje Filmskog centra Crne Gore za koji sam se, između ostalih i ja zdušno zalagao sve ove godine. Obezbijedili smo međunarodnu podršku, uvrstili ga u Zakon o kinematografiji, da bi konačno počeo sa radom prije pola godine. Konkretno, pomenuo bih Dušana Kasalicu i njegov kontnuitet u snimanju dobrih kratkih filmova koji dobijaju nagrade na prestiznim festialima poput SFF. Takođe, i knjigu priča Stefana Boškovića koja je nekako i pisana da skoro svaka priča može biti makar kratki film!

Nama je ovo bila jako uspješna godina, snimali smo kratki film, završava se dugomtreažni, doveli veliki inostrani projekat da snima kod nas i sa nama, te više ino reklama.

NATALIJA VUJOŠEVIĆ, VIZUELNA UMJETNICA I KURATORKA
Provincijalni vašar

Slika kulture Crne Gore pretvorila se u provincijalni vašar neznanja, korupcije, zatvorenosti i romantično-interestne okrenutosti često imaginarnoj prošlosti izbjegavajući svako suočavanje sa realnošću.

Kao događaj godine vidim da se nakon dugo vremena, ipak, ponegdje nazire smjena generacija. Dolazak profesionalaca mlađe generacije na rukovodeća mjesta nekoliko institucija kulture je za naše uslove mini revolucija, naravno ukoliko se ne radi o očekivanim političkim kadrovima ili nasljednicima buđavih ,,principa”.

DAMJAN PEJANOVIĆ, REDITELJ
Pozorišni festivali

Kulturni promašajem godine je Evrovizija, svedena na kič i šund, koja svaki put izmuze ogromne pare iz budžeta. Našu državu treba promovisati na ,,svjetskoj sceni” ali ta scena nije Evrovizijska.

Kao crnogorske kulturne manifestacije izdvojio bih FIAT koji predstavlja pozorišnu avangardu, kao događaj, i po repertoaru. Kotorski međunarodni festival pozorišta za djecu, kao i svake godine, divno je ostvarenje. Pohvalio bih četvrti po redu Korifej, koji je od ameterskog festivala došao do ozbiljnog teatarskog događaja. Tu je i ATAK koji radi dobre stvari dosta frekventno, birajući pametno tekstove za dramatizaciju i dajući šansu mladim rediteljima (Mirko Radonjić, Zoran Rakočević).

STELA MIŠKOVIĆ, DRAMATURŠKINJA
Afirmacija savremenih umjetnika

Smatram da je afirmacija savremenih crnogorskih umjetnika, od presudnog značaja za unaprijeđenje kulture. U tom smislu, kada je riječ o dramskoj umjetnosti, nazvaću „kulturnim događajem” trend započet krajem prošle godine i nastavljen u ovoj – postavljanje tekstova savremenih crnogorskih pisaca na scenama Crnogorskog narodnog teatra, Zetskog doma i na Barskom ljetopisu.

Među ovim ostvarenjima istakla bih praizvedbu sjajnog komada Mirjane Medojević Sin u jednako sjajnoj režiji Mirka Radonjića, koja je glumcima omogućila da lepezu glumačkih sposobnosti predstave publici na najbolji mogući način. Kada je upitanju afirmacija mladih umjetnika moram pomenuti i Gojka Berkuljana čiji je film Iskra premijeru imao takođe ove godine.

Promašaj godine je to što je Ministarstvo kulture i dalje bez ministra.

Đuro Radosavović, pisac
Konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke

Pogodak je zasigurno Barski ljetopis, odnosno način na koji sada funkcioniše, od postavke, preko repertoara i ukupne energije, akcija pa i reklamiranja događaja. Konačno i da se neko sjetio da informacije direktno plasira narodu putem društvenih mreža, jer je do sad vladala u Crnoj Gori ideja da nije elitistički kulturu promovisati na facebook-u i instagramu. Dakle, Barski ljetopis, osveženje za scenu.

Promašaj je povlačenje ministra kulture, iz razloga koji ne spadaju u domen kulture već je su dio partijskog prepucavanja. Upravo to je suština, naša kultura je partijska, sa konzervativnim šavovima, kultura tone. Dupli promašaj je što niko i ne pominje da nema ministra, da fali, jer se taj jaz ne osjeća, što nam govori da oduvijek konce u kulturi vuku ljudi iz sjenke, krčme fondove po njima znanim osnovama.

Pripremili: M. MINIĆ/P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo