KULTURA
KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2011.: U okvirima očekivanog
Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor onlineSlobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
ULUCG prepušten sponzorima
– Događaj godine – Lake fest u Nikšiću. Konačno se u Crnoj Gori dogodio ozbiljan, kvalitetan koncept u organizaciji mladih i zdravih snaga Crne Gore, a pri tome nije pod pritiskom ukusa/neukusa vlasti i njenih institucija. Osjetio se kao prijeko potreban mentalni i kulturološki ventil. Bili su i organizaciono uspješni, a posjeta bila iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nadam se dugom vijeku Lake festa. Promašaj godine je promjena Zakona o nevladinim organizacijama. ULUCG od ove godine, kao nevladina organizacija, neće moći više da aplicira na konkursima Ministarstva kulture i tako ostvari svoje projekte. ULUCG je nevladina organizacija, što je nedopustivo, jer je institucija od državnog značaja, a sada nema izvore finansiranja ni od jedne državne institucije. Prepušten je sponzorima i prijateljima ove kuće.
Marija Perović, rediteljka
Nova kreativna scena
– Povratak na scenu dva umjetnika iz Crne Gore, nakon decenija. Na drugačije, a njihove načine. Žarko Laušević kao izuzetan pisac i Rambo Amadeus kao predstavnik Crne Gore na pjesmi Evrovizije. Krugovi se čudno otvaraju ili zatvaraju i u to ime, događaj u sljedećoj godini neka bude povratak Žarka – glumca i treće mjesto na pjesmi Evrovizije. Raduje me učešće na takmičenju, jer me uvijek čudio naprasni zaborav istog od naše matične države. I meni uvijek događaj, a da ne bi zaboravili, pominjem i vama – tri crnogorska igrana filma, završena, prikazana, dva u pripremi. Krug uspostavljen! U godini koja je prošla, a i danima ponešto se ipak mijenja, brže nego što mislimo. To mi je ustvari glavni događaj – svjesno/nesvjesna pojava nove kreativne scene u Crnoj Gori.
Promašaj, prejaka riječ, ali će biti ako ne počnu da se primjenjuju, ili se ne završe razni sistemski/legislativni okviri, u kojima sve djelatnosti, a između njih i ove tri gore pomenute, razvijaju od strane ljudi i zakona. Prioritet bi u Crnoj Gori kao maloj državi morao da bude zakon o plasmanu i proizvodnji intelektualno umjetničke djelatnosti, i drugi zakoni vezani za stvaralaštvo. Da ne bude kao primjena Zakona protiv pušenja, pušenje iz tanjirića…
Đuro Radosavović, pisac
Samo dijelite pozorišne karte
– Kulturni pogodak godine je konačno rađanje kvalitetnih festivala. Prvenstveno Lake fest sa šatorima i energičnim bendovima, a publika naviknuta na mrvice muzičkih događanja reagovala je sjajno!
Festival Underhill sa filmskom ponudom je takođe privukao poštovaoce pravog filma, one fanove filma koje ne možete vidjeti u mraku Deltinog repertoara. Držimo im palčeve, svi!
Kulturni promašaj je sve ono što Ministarstvo kulture smatra pogotkom, i naravno CNP kao centar. Podobne predstave u kojima sve vrvi od lažne motivacije, a kultura na silu ,,ne ide”. Karata često nema u prodaji, jer su podijeljene Vodovodu, parlamentu i MUP-u i kremiću društva, dakle, kakva publika, takav i teatar. Samo dijelite!
Balša Brković, pisac
Legija dvorskih intelektualaca
– Na žalost, godina koja upravo ističe donijela je nastavak trenda provincijalizacije crnogorske kulture, i uopšte, crnogorskog društva… Dvorska kultura je jedini mogući iskaz takvog duhovnog stanja. I, što izgleda posebno suludo – meni izgleda da su mnogi srećni, presrećni baš takvim razvojem stvari…
Konstituisanje legije dvorskih intelektualaca okupljenih oko govora mržnje i beskrupuloznosti kakva čak ni ovdje nije zabilježena, zanimljiv je fenomen i mislim da u vremenima koja dolaze zaslužuje neku vrstu analize, koliko god sve to djelovalo groteskno… Ta legija je dobila zadatak da nam objasni sve što nam nije jasno. A na koncu, jedino je jasno, kristalno jasno – sa kakvim materijalom imamo posla u ovom slučaju.
Ipak, nije sve tako crno… Objavljeno je nekoliko dobrih, čak odličnih romana – od novih autora spomenuo bih Olju Knežević i njenu Milenu, kao i prvijence Nikole Nikolića i Đura Radosavovića. Tu su i novi filmovi Nina Bečanovića i Željka Sošića, nekoliko sjajnih izložbi, a moram priznati da me je obradovala vijest da je veliki umjetnik Vlatko Gilić dobio nagradu za životno djelo Udruženja filmskih stvaralaca Srbije…
Biljana Keković, slikarka
Izložba Jarmile Vešović
– Među kulturnim događajima u protekloj godini izdvojila bih izložbu naše umjetnice koja već dugo živi u Parizu Jarmile Vešović, čija je izložba u galeriji Centar bila drugačija i osvježavajuća. Takođe, i ovogodišnji Likovni salon 13. novembar na Cetinju zavređuje pažnju. Pozitivan utisak je svakako i Festival dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest.
S druge strane, negativan utisak je rušenje bioskopa Kultura, kao i novi Zakon o nevladinim organizacijama, po kojem ubuduće ni Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore neće moći da konkuriše za finansijsku podršku Ministarstva kulture.
Igor Rakčević, predsjednik ULUCG-a
Orkestar, izložbe, zakon
– Godinu za nama je pratio veliki broj kvalitetnih kulturnih događaja, od kojih bi teško odvojio neki poseban. Ono što me najviše raduje je kvalitetna reafirmacija Crnogorskog simfonijskog orkestra, kvalitetan program u CNP-u, i naravno zanimljivi likovni programi od kojih bih posebno istakao izložbu Joie de vivre, u organizaciji ULUCG-a. U okviru pomenutog projekta se deset savremenih crnogorskih umjetnika predstavilo publici u Skoplju, a bili smo domaćini deset makedonskih umjetnika. Ovaj projekat je jedan u nizu sličnih u organizaciji ULUCG-a proteklih godina što smatram jakim reintegrativnim činjenjem, vezano za kulturni prostor Balkana.
Negativnim događajem smatram donošenje novog Zakona o nevladinim organizacijama, što samo po sebi nije iz korpusa kulturnih dešavanja, ali prijeti da bude loša okolnost u funkcionisanju ULUCG-a i drugih organizacija kulture od posebnog značaja za kulturno biće naše države.
Milica Piletić, dramska spisateljica
Upornost umjetnika
– Veoma je negativna tendencija smanjenja budžetskog novca za projekte iz oblasti kulture i perspektiva da će se sa tim smanjenjima nastaviti. Poznato je da je kultura prva žrtva svake ekonomske krize. U čitavom regionu smo u situaciji da posmatramo kako se, dominantnim delom, novac iz budžeta planira za puko preživaljavanje zaposlenih u državnim kulturnim institucijama, a najmanje za projekte kojima treba da prethode konkursi.
Svakako smatram pozitivnim upornost umetnika koji nisu digli ruke od svojih projekata i umetnosti, u momentu kada im je država zavrnula slavine i dalje im zavrće na svakom koraku. Recimo, kinematografiji koja konačno postaje da bude manje važna biće teško i narednom periodu, ali u toj oblasti će se ipak prepoznati oni najhrabriji! Imam u vidu ovogodišnju vrlo uspešnu filmsku produkciju u Crnoj Gori, a mene lično posebno raduje predstojeći početak snimanja filma Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, reditelja Nikole Vukčevića uz učešće glumaca iz celog regiona, pa i mene kao koscenariste. Sa više nego skromnim budžetom, ali i sa više nego dobrom energijom, jer tako izgleda jedino i može! To znači, da bi opstali u ambijentu u kome se i neke veoma sumnjive stvari proglašavaju kulturom, kada je kultura veoma daleko od državnih prioriteta, kada građani teško izdvajaju novac za kulturne događaje – moramo stisnuti zube i nastaviti kako znamo i umemo. Nazad se ne može.
Maja Bogojević, filmska kritičarka
Kulturno dosadna godina
– Sve je bilo u okviru očekivanog. Prilično kulturno dosadna godina. Posebno bih izdvojila meni drage događaje – Festival dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest i široj javnosti nepoznati, a meni značajni – sjajni radovi mojih studenata.
Danilo Marunović, reditelj
Promašaj – nacionalna kulturna politika
– Ovog ljeta se u Crnoj Gori dogodio muzički festival koji je napokon, pa makar i na trenutak, našu turističku sezonu u smislu kulturne ponude sveo na granice pristojnosti… Riječ je o Sonica dance festivalu… U šumi na ulcinjskoj Velikoj plaži, mahom stranci iz cijelog svijeta su pod blagoslovom boginje Shive, pod punim mjesecom ritualno konzumirali psy trance kulturu … Naša zemlja je izgledala egzotično dok je par hiljada ljudi odavalo poštovanje drevnoj kulturi istoka…
Festivali dokumentarnih filmova Ubrzaj me i Underhill su opstali i potvrdili se kao urbani bastioni glavnog grada. Predstavu Njegoš, vatre u produkciji Kotor arta, iako staru već dvije godine, izdvojio bih kao monumentalan pozorišni čin.
Kao kulturni promašaj označio bih generalno našu nacionalnu kulturnu politiku, ukoliko je uopšte i ima… Stiče se utisak da podršku dobijaju isključivo oni kulturni projekti koji spadaju u sferu nacionalno identitetskog, strategija razvoja kinematografije je loša ili ne postoji, a kadrovi koji vode institucije kulture su i dalje većinom partijski činovnici, a ne školovani menadžeri iz oblasti kulture.
Lena Stefanović, književnica
Kratkovidost administracije
– Događaj godine – trenutak u kojem ministar Mićunović u Briselu uručuje nagradu Evropske Unije za književnost Andreju Nikolaidisu – u prisustvu Androulle Vassiliou, Doris Pak, HRH Princa Laurentiena od Holandije i drugih. Ovome je prethodilo dvadeset godina rada i zalaganja CDNK i posebno Milorada Mija Popovića da afirmise crnogorsku književnost na međunarodnoj sceni, kao i pristupanje CDNK Evropskom savjetu pisaca.
Promašaj godine: CDNK i PEN ostavljeni bez ikakvih sredstava za rad prilikom konkursa za raspodelu sredstava od igara na sreću; ono što nije uspelo najvećim neprijateljima naše države, naroda i kulture – da nas ućutkaju i ugase – može se dogoditi zbog kratkovidosti i gluposti (ne)kompetentne administracije.
Vuk Perović, filmski kritičar – urednik kulture u Dnevnim novinama
Lake fest u Nikšiću
– Događaj godine – Lake fest u Nikšiću. I kada je počela priča da se u Nikšiću organizuje muzički festival tog formata, shodno našem optimizmu, rijetko ko je vjerovao da će uopšte da se održi, a pogotovu da bude onakav, kakav je bio. Odlično organizovana manifestacija koja je okupila najbolje bendove iz regiona, uz vrlo dobru organizaciju i odličnu posjećenost.
Promašaj godine? Ovo je vjerovatno promašaj crnogorske kulture već godinama ili decenijama, ali je u godini kakve je iza nas lakše došao do izražaja. To je neorganizovanost, nedostatak zajedništva, stava. Niti jedno esnafsko udruženje nije diglo glas, profilisalo zahtjeve, navelo šta im je potrebno da bi zaštitili profesiju, stvorili uslove za rad.
Sanja Jovanović, producentkinja
Međunarodni uspjesi pisaca
– U prethodnoj godini bilo je mnogo projekata koji bi se zbog koncepta, originalnosti i reakcije javnosti mogli nazvati najboljim događajem. Festivali poput UnderhillFest-a i Lake Fest-a su takvi primjeri. Međutim, ono što bih ja ovom prilikom istakla kao neke od boljih momenata u prethodnoj godini, koji zbog svoje veličine sa punim pravom mogu da nose određenje kulturnog događaja, jesu uspjesi i priznanja naših pisaca u međunarodnim okvirima: Evropska nagrada za književnost koja je uručena Andreju Nikolaidisu za roman Sin, kao i prevodi i izdanja u Turskoj, odnosno Velikoj Britaniji, drame Kasandra Ljubomira Đurkovića i romana Hansenova djeca autora Ognjena Spahića.
Kulturni promašaj godine je raspodjela sredstava od igara na sreću, jer su sredstva za kulturu i ove godine promašila adresu.
Nikola Vukčević, reditelj
Zakon o audiovizuelnim djelatnostima
– Doživljaj kulturnog događaja vežem za svoje nade u zakon o audiovizuelnim djelatnostima, koji bi mogao biti dobra osnova za revitalizaciju crnogorske kinematografije. On još nije usvojen – i od onoga kako će biti usvojen – zavisi da li će se stanje u branši filma i oko filma moći staviti na zdrave noge, tj. da li ga svrstavam u događaj ili promašaj.
Pohvalno ću se izraziti i prema činjenici da je u pitanju zakon o audiovizuelnim djelatnostima, koji je obimnijeg pojma od postojećeg Zakona o kinematografiji, smatrajući da je u ovoj obilnosti pojma/djelatnosti zapravo svojevrsna nada u mogućnost revitalizacije naše kinematografije.
Takođe, jubilej 60 godina Gradskog pozorišta Podgorica – bez svoje scene/zgrade – podatak je vrijedan za poštovanje i isticanje, ali i između kulturnog događaja (zbog svega lijepog što Gradsko pozorište decenijama nosi) i promašaja (jer se ne vidi trenutak u kome će ova naša reprezentativna teatarska institucija konačno dobiti svoj scenski prostor i stati na svoje noge).
Navijam da vrijeme koje će biti ispred nas (2012) – Zakon o audiovizuelnim djelatnostima i Gradsko pozorište – pretvori u kulturne događaje buduće godine, nekim svojim čudom u koja treba vjerovati, jer to oni (a i naša publika) svakako zaslužuju.
Pripremio: Miro MIINIĆ
Komentari
ANKETA
MONITOROVA ANKETA: Godina spornih državnih nagrada
Objavljeno prije
1 sedmicana
3 Januara, 2026
Pitali smo sagovonike/ce šta su u 2025. godini prepoznali kao najznačajniji kulturni događaj, a šta kao njen najveći promašaj
MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Karadaglićevo odbijanje nagrade
Najznačajniji kulturni događaj ne samo ove godine, nego i godinama unazad je odbijanje Miloša Karadaglića da primi Trinaestojulsku nagradu – jedan od najdostojanstvenijih i najčasnijih gestova više decenija. Suprotno tome, veliki minus za ostale dobitnike nepostojećih djela, komisiju, žiri, minus za sva ona imena koji jedva čekaju da prime prestižne, posebno finansijske, nagrade države koju ne priznaju. Apsurdni hobi, popularan samo kod nas. Sramno je i 35 procesuiranih zato što su mirno iskazali svoju građansku volju.
Obradovao me je veliki broj crnogorskih filmova u jednoj godini, najveći broj od 2011, te opet možemo govoriti o novom bumu crnogorske kinematografije. Sva dostignuća Filmskog centra Crne Gore na lokalnoj i međunarodnoj sceni, saradnja u filmskom programu Kinoteke i Francuskog instituta; tradicionalno dobri godišnji događaji – Festival Odakle zovem, Ubrzaj, UnderhillFest, Rokumentarni dani, novi pozorišni festival u čast Jagoša Markovića. Vjerovatno ima još pozitivnoga, ali negativnosti nikako ne zaboravljam. Nasillje u svim (sub)kulturama sve vše raste, na žalost; porodično, partnersko (femicidi), vršnjačko, digitalno, retoričko, nasilje u medijskoj, saobraćajnoj, zdravstvenoj, političkoj, institucionalnoj, obrazovnoj kulturi, nasilje je svuda oko nas i to nam je postalo sasvim normalno, kao što nam je normalno da se prekine jedan sjajni crnogorski film (Roda) samo zato što je na albanskom jeziku.
IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Partijske direktive
MINUS:
Sve vezano za dodjelu najvećih državnih nagrada nekolicini opskurnih pojava, ogledni je primjer nedostatka čak i minimuma ličnog integriteta partijskih aparatčika iz Ministarstva kulture.
Sa druge strane, pućkanje NKVDemokrata na 35 ljudi, paradoksalno je učinilo neke od njih čak i simpatičnim, iako su mi, kao dvorski umjetnici djelovali kao dekor iz DPS izloga jeftinih slatkiša. Autori koji koriste tupavost ekipe na vlasti i etabliraju se dobrim self-marketingom, dok su im djela i dalje čista definicija mediokritetstva.
PLUS:
Miloš Karadaglić, veliki umjetnik, još bitnije, sjajan čovjek, koji je odbio da bude mirođija u brlogu u koji su pokušali da ga uguraju lokalni manipulatori. Osam filmova u crnogorskoj produkciji od kojih makar pola kvalitetno! Takođe, kakvo-takvo postojanje, odnosno opstajanje kulture uprkos sistemu koji nikako da ukapira da neko zaista može imati sopstveni stav i mišljenje, a ne isključivo ono što propisuje partijska direktiva.
DRAGANA TRIPKOVIĆ, KNJIŽEVNICA
Sudar ideala i stvarnosti
Godina za nama bila je blag, ali uporan sudar ideala i stvarnosti. Izbor Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture doživljavam kao dobar signal, ma kad god ta budućnost stigla. Ta činjenica govori da naša scena još može oživjeti, da uprkos skromnim resursima umijemo da stvaramo, mislimo i razgovaramo sa vremenom koje dolazi.
Ovo je zemlja koja istovremeno slavi i zapostavlja sopstvenu kulturnu vitalnost: naši gradovi, galerije i festivali ostaju živi prostori susreta i razmjene, ali duh kulture ponekad izgleda kao da boravi u dvije paralelne stvarnosti. U jednoj se stvaralaštvo rađa i cvjeta na sceni, a u drugoj institucije, umorne ili opterećene politikom, ne prate ni sopstvene konkurse, ni stvarnu brigu o baštini. Primjer je konkurs za zaštitu kulturnih dobara bez ijedne prijave na petnaest projekata. To je slika našeg odnosa prema nasljeđu.
Uz to, isključivanje Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz institucionalnih tokova i omalovažavanje udruženja starog tri decenije pokazuju koliko je javni prostor sve uži za one koji nijesu „na liniji“. Na tom putu, godinu je obilježila i ponižavajuća dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji pripadaju više ideološkom nego umjetničkom polju, bolan podsjetnik koliko lako kultura postaje moneta političke trgovine.
Ipak, vjerujem u tihu, urednu snagu književnosti, u razgovore, u publiku, u stvaraoce. Ako nas politika već dijeli, možda kultura još može da nas nenametljivo okuplja. Pa makar malo. Pa makar tvrdoglavo.
MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Otapanje vladara
Za mene je najznačajniji kulturni događaj 2025. godine u Crnoj Gori film Otapanje vladara Ivana Salatića. Film na jedan radikalan način razgrađuje figuru takozvanog Njegoša i vladara uopšte, i to ne na klasičan, biografski ili psihološki način, već kao istorijski talog, kao simbol koji se otapa pred kamerom… On ne nudi katarzu, nego njenu nemogućnost. On ne priča priču, nego pokazuje što ostane kad priče nestanu. Salatić je uzeo Njegoša, ono što se u Crnoj Gori ne dira, i pustio ga da iscuri, da se razvodni, da izgubi glas… I da ga otope oni kojima je svet, odnosno, onima koji ga ne razumiju a njime se diče. U tom smislu, film je važan jer odbija da učestvuje u komfornoj nacionalističko-nacionalnoj reprezentaciji kultura već umjesto toga otvara prostor za nelagodna pitanja kao što su: šta danas znači vladati, koje nam je istinsko nasljeđe, koji su nam mitovi, i to u vremenu kad nas desnica potapa. U opštoj atmosferi kulturne konfuzije, svebrzih proizvoda i haotičnog identitetskog konsenzusa, Otapanje vladara djeluje kao rijedak čin umjetničke odgovornosti. To je film koji ne teži da sebe objašnjava, ne ulizuje se publici i ne traži saglasnost. Traži samo obrazovanje gledaoca. Upravo zato je važan za crnogorsku i svjetsku kulturu.
Negativno – sistemsko uništavanje kulture na svim poljima. Mislim na sistemskom urušavanju institucija i smisla kulturne politike, čime dodjela Trinaestojulske nagrade za nenapisanu knjigu nije incident, već plan. I da, kad smo organizovali proteste protiv ministarke, čim je zasjela (jer to je jedini ispravan glagol) na čelo kulture, većina dušebrižnika je reklo da joj damo šansu. Evo, otela je šansu. I? Kultura je opet plijen.
JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Izostanak sistemske brige o kulturi
Kulturnim događajem 2025. godine smatram uspjehe Crnogorskog narodnog pozorišta, naročito nagrade i priznanja koja su tokom godine ostvarili i ansambl u cjelini i pojedini glumci i glumice mog teatra – Aleksandar Radulović, Kristina Obradović, Ana Vujošević, Mišo Obradović, Nada Vukčević, Ana Vučković… U vremenu opšte institucionalne dezorijentacije, činjenica da su umjetnici CNP-a prepoznati na relevantnim festivalima i smotrama potvrđuje da kontinuitet, posvećenost i kolektivni rad i dalje daju rezultate. Posebno je važno što su ta priznanja dolazila i za ansambl-igru i za individualna ostvarenja, čime se potvrđuje snaga pozorišta kao živog, funkcionalnog sistema.
Kao kulturni promašaj godine izdvajam izostanak sistemske brige o kulturi i odsustvo jasne kulturne politike. Umjesto dugoročnog promišljanja i stvaranja uslova za razvoj, svjedočimo improvizacijama, političkom uplivu i normalizaciji osrednjosti. Miješanju SPC, kakav apsurd. Takav odnos prema kulturi proizvodi osjećaj umora i obeshrabrenja. Opšta atmosfera u kulturi Crne Gore tokom 2025. godine je ambivalentna – obilježena zamorom i neizvjesnošću, ali i istrajnošću onih koji i dalje vjeruju da kultura ima društvenu odgovornost i smisao.
ANA MATIĆ, DIZAJNERKA
Protestni skupovi
Nemam nikavu sumnju da je kulturni promašaj 2025. godine procedura i izbor dobitnika Trinaestojulske nagrade i sve ono što se nakon toga dešavalo i NEdešavalo, a očekivalo od nadležnih institucija. I o nekim prethodnim dobitnicima Trinaestojulske nagrade bi se moglo itekako polemisati, jer ona i razne druge državne nagrade su često instrument za ostvarivanje političkih ciljeva, ali, od kako se ova nagrada dodjeljuje, ovogodišnja farsa je zasigurno ubjedljivi pobjednik. I ne mislim tu samo na „nema CIP – ima CIP“, već na opšta načela na kojima bi trebalo da počiva ova nagrada, a to su poštovanje antifašističkih vrijednosti, državnog i kulturnog identiteta Crne Gore.
Povod za kulturni događaj godine nije nimalo pozitivan, a tiče se tragičnih događaja koji su se desili 1.1.2025. godine na Cetinju. Kao odgovor na neadekvatnu reakciju državnih organa, desio se niz protestnih skupova. Te „kolektivne šutnje“ odraz su empatije prema stradalima i njihovim porodicama, ali su i ogledalo civilnog društva. Kulturno nasljeđe i umjetnost danas su izuzetno značajne za emancipaciju našeg društva, ali ne možemo očekivati da nam društvo bude bolje bez etičke i socijalne kulture.
NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture
Kao događaj godine izdvojio bih izložbu Dada Đurića u CANU, koju je crnogorska akademija organizovala sa Fondacijom „Luča Artis“. Tokom dva mjeseca posjetioci su mogli da vide njegove slike, crteže, grafike, skulpture, od kojih većina dotad nije bila izlagana u Crnoj Gori i regionu. Time je opus ovog crnogorskog velikana svjetske umjetnosti dostojno predstavljen. I uopšte, crnogorska likovna umjetnost zaslužuje mnogo bolji tretman i bolju povezanost sa javnošću. Počev od Pera Počeka, prvog školovanog crnogorskog slikara, ovo podneblje iznjedrilo je nevjerovatnu reprezentaciju umjetnika sasvim osobenih poetika. Naša likovna scena komotno može ići rame uz rame sa najznačajnijima u Evropi. Zato je ne treba tretirati samo kao puku „granu umjetnosti“, već kao poseban i fascinantan kulturni fenomen.
Oko promašaja godine ne moram se puno dovijati – dovoljno je da krenem od početka, vječitog sumornog početka, a to su mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture. Oni već godinama sarkastično koketiraju sa brojkom od 1 posto državnog budžeta. Imam utisak da se glavešine i na tu crkavicu odlučuju teška srca. Njima je kultura nepotrebna stavka, da kako mogu rado bi je se odrekli. I sve je to, naravno, proizvod jednog šire rasprostranjenog instinkta, po kojem je kultura nešto poptuno sporedno, dekorativno, rezervisano za potonje minute u dnevniku, potonje stranice u novinama i neke jedva vidljive potkategorije padajućih menija na portalima. Treba samo podsjetiti da se slična količina sredstava ulaže u godišnji rad političkih partija. Iako se radi o parazitskim skupinama koje sišu životne sokove društva, dok kultura čini sasvim suprotno – podstiče njegovo zdravlje i vitalnost.
VANJA VUKČEVIĆ, TEORETIČARKA MUZIKE
Apsurd, jedina stabilna kategorija
Ako je 2025. godina u crnogorskoj kulturi imala lajtmotiv, onda su to bile – nagrade. I kao povod za zdravicu uz proseko, ali i kao razlog za kupovinu kontroloka. U onom prvom dijelu te slike, pored pojedinaca koji se svake godine prirodno izdvoje, imamo i kolektive koji su priznanja zaista zaslužili, a ne žickali. Crnogorsko narodno pozorište osvojilo je čak 17 nagrada na domaćim i regionalnim festivalima, dok je Gradskoj muzici Kotor pripalo zlato u Beču, na World Orchestra Festivalu, u kategoriji duvačkih orkestara. To su primjeri u kojima se jasno vidi snaga zajedništva – snaga koja ne curi kroz pukotine, već počiva na mehanizmu u kojem svaka karika nosi teret cjeline. Kod njih su nagrade došle kao proizvod rada, kontinuiteta i zalaganja, a ne kao cilj sam po sebi.
A onda dolazimo do nagrada zbog kojih su se, umjesto reflektora, upalili alarmi. Kod Trinaestojulske nagrade i dodjele statusa Istaknuti kulturni stvaralac vrlo precizne pravno-administrativne procedure odjednom su postale nepotrebne i nepodobne. A plesni koraci pojedinih učesnika ovih igrokaza vodili su neupućenu publiku sve dublje u lavirint, i u toj igri, nagrade i status prestali su da budu kruna rada i znak zahvalnosti društva. Postali su mnogo više – simptom. U tom smislu, postalo je jasno da je i u 2025. apsurd ostao jedina stabilna kategorija.
Priredio: M.M.
Komentari
KULTURA
Usud ljepote u knjizi Pastirica zvjezdanog stada
Objavljeno prije
1 mjesecna
6 Decembra, 2025
(O novoj knjizi Miraša Martinovića, izdanje autora, Herceg Novi 2025.)
Ljepota je kroz istoriju umjetnosti i filozofije predstavljala jednu od najfascinantnijih i najkontradiktornijih pojava. Ujedno dar i kazna, uzvišenost i prokletstvo, ljepota u književnosti često biva prikazana kao izvor radosti, ali i patnje. Upravo taj paradoks ljepote prožima i poetske cikluse Miraša Martinovića, Pastirica na zemlji i Pastirica na nebu, u kojima ljepota nije samo fizička karakteristika, već ontološka kategorija, nešto što se ne može sasvim obuhvatiti riječima, ali se može naslutiti kroz simbole sna, zvijezda i neba.
Poput stava Vladana Desnice da je izuzetna ljepota jednaka izuzetnom umjetničkom djelu, i da je ljepota talenat kao i svaki drugi, Martinović izgrađuje lik pastirice kao arhetipsku figuru, nositeljku posebnog dara – dara ljepote koji zrači instinktivnom samosviješću. Egzistencija lirskog subjekta je dvostruka: ona „gleda kolo zemaljsko, a igra kolo nebesko“. Pastirica nije samo lijepa – ona je simbol jedne više stvarnosti, poveznica između zemaljskog i nebeskog, svijeta smrtnika i vječnosti.
Međutim, ljepota ne donosi spokoj, naprotiv ukazuje se kao usud (Moje prokletsvo / Usud / moja ljepota).Značajna je i pozicioniranost lekseme usud – naslov je početne pjesme i završni stih posljednje, čime se motivski i značenjski zaokružuje knjiga. U svakoj pjesmi djevojačka sreća uzmiče i ostaje samo trag sna − Sanjali me mladići /Nigdje dospjela / u snu ostala. / Sunca čekala / mjesec dočekala. Igra svjetlosti i tame, očekivanja i razočaranja, svjedoči o nemogućnosti da se ljepota u potpunosti živi na zemlji…
Ljepota je krhka, ona nadilazi fizičko i postaje sudbonosna. Jer, ko nosi ljepotu – umire zbog ljepote. U tom iskazu leži srž Martinovićeve poetike: ljepota nije zaštićeni dar, ona je ranjivost, otvorenost svijetu i njegovim zabludama. Zato Martinović u svojoj lirici nudi dvojnu stvarnost – pastirica živi i na zemlji i na nebu. To nije rastrzanost, već pokušaj sinteze, pomirenja suprotnosti. U njoj se ogleda drevna težnja umjetnosti da uhvati ono prolazno i uzdigne ga u vječnost. I zato, iako Lim teče (panta rei), iako sve prolazi, ljepota ostaje kao trajan, gotovo sveti trag – neuhvatljiva, ali vječna.
U pjesničkom svijetu Miraša Martinovića, ljepota nije samo estetska kategorija, već egzistencijalna sudbina. Ona se ne može posjedovati bez posljedica. Njena svjetlost baca sjenu, a njena uzvišenost vodi u tragiku. Međutim, baš ta dvoznačnost ljepote, njena istovremena blizina i nedostižnost, ono je što pjesništvu daje snagu i dubinu. Upravo te neostvarene želje pastirice sudbinske ljepote, pjesnik je pretočio u pjesme.
Zato se i motiv zvijezda javlja kao simbol utočišta. Iako su zvijezde ukrale njenu ljepotu, pastirica je „najsigurnija u snovima“, na nebu „najbezbjednija“ jer je „nebu zaručena“. Ona ne pripada ovom svijetu – ili barem ne pripada u potpunosti. Ona je izvanvremenska i izvanprostorna pojava, slična paloj zvijezdi:
Ponekad mi se učini da sam pala zvijezda / Kao da nisam od ovoga svijeta. To nije bijeg od stvarnosti, već duboka potreba da se pronađe prostor u kojem ljepota može opstati – bilo u snu, bilo u nebeskoj dimenziji.
Jedna od ključnih pjesama koja ovu težnju izražava, jeste pjesma o tri sestre. Dvije žele bogatstvo i sigurnost, a treća, najtiša, kaže:
Ja bih nebo najvolija. Ova izjava otkriva duboku metafizičku čežnju – težnju za nebeskim, za onim što nadilazi materijalno, za vrijednošću koja se može izmjeriti samo duhom i osjećanjem vječnosti.
U pojedinim elementima ima tona usmene književnosti, posebno u refrenima (Kud se djenu / Zlatni prsten / Odnese ga Lim / Kud odoše moje čežnje / Odnese ih Lim / Kud se snovi raspršiše /Odnese ih Lim.). Osobi izuzetne ljepote nije predodređena ispunjenost ljubavlju (Vezla i čekala /U čekanju nestajala / A on se / Ne pojavi). Međutim, ni nebeska egzistencija nije garant smiraja (Zato Njena duša /Luta nesmirena /Možda nije odlazila / Duša nikud).
Pjesma Porod, iako vrlo kratka, nosi duboku simboliku i višeslojno značenje. Ova lirska minijatura može se tumačiti kao poetska alegorija o sudbini, i neminovnosti, ali i kao pjesnički komentar o tome kako se životne odrednice prenose s pojedinca na svijet.
U lirici Miraša Martinovića, ljepota lebdi, kao trag snova koji nas podsjeća na ono što je bilo ili što je moglo biti. Njegova pastirica nije samo književni lik, već simbol svakog bića koje traži smisao, sigurnost i ljepotu u svijetu.
Mr Anka VUČINIĆ GUJIĆ
Komentari
KULTURA
OTAC TVOJ MEDITERAN , BORIS JOVANOVIĆ KASTEL: Mediteran ide s njim
Objavljeno prije
1 mjesecna
28 Novembra, 2025
Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi izricali su slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu
„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop, Otac tvoj Mediteran .
Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi izricali su slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“, „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“… prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.
U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije, riječ postaje zvuk i slika, a ptice – saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.
Pjesma „Voda“ jedna je od onih strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode – ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica. Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori; voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:
„ Ćutala je voda, svetica
Prekrivajući usta talasa dlanom
Dok su oštrili bajonete,
Psovali apostole
I kitili se ukradenim lentama.“
„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.
„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže Matvejević .
Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“ prizemljuju.
Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je reduktivnim interpretativnim metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva, o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.
U zbirci Otac tvoj Mediteran, progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.
„Nazvao si poeziju vijaduktom
Između mita i istine
I otišao u zaborav, Oktavio.
Ako je istorija ispjevana prošlost
A istina suza
Na korici knjige u pustinji
Onda će more naježeno pred nama
Biti oratorijum iskupljenja“….
( Iz pjesme Oktavio)
I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat
kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi
poetski bio preveden Kantov zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.
Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/ Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.
Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra – prema svim bunarima, rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića – može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ vremenu i vječnu.
Zorica JOKSIMOVIĆ
.
Komentari

KRISTIAN NOVAK, PISAC: Književnost protiv nepovjerenja
OPŠTINA KOLAŠIN STOPIRALA UKNJIŽBU PLACEVA NA LUGU: U rukama Ustavnog suda
Novogodišnji barometar
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceZAKUP SVETOG STEFANA I MILOČERA – PARAVAN ZA GRADNJU: Planski dokumenti o izgradnji 41.000 kvadrata i dalje na snazi
-
DRUŠTVO1 sedmicaDOČEK NOVE 2026. U BUDVI: Milion i po eura za sedam dana pjesme i zabave
-
SUSRETI3 sedmiceTIHOMIR TIKA STANIĆ, GLUMAC, „G“ VELIKO: Život ostvarenih dječačkih snova
-
DRUŠTVO3 sedmiceALARMANTNO ZAGAĐENJE VAZDUHA U PLJEVLJIMA: Kontinuitet neodgovornosti
-
HORIZONTI4 sedmiceSMJENA NAČELNIKA BIA I NOVI PRITISCI SRPSKOG SVETA NA CRNU GORU: Šef je nezadovoljan – pojačaj tempo
-
ALTERVIZIJA4 sedmiceSlaganje vremena
-
INTERVJU4 sedmiceBALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Loša vlast kao sudbina
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice35/100
