Povežite se sa nama

KULTURA

Svaka knjiga bestseler

Objavljeno prije

na

Prema podacima Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević u Crnoj Gori su prošle godine crnogorski izdavači objavili 1090 naslova. Od toga 119 knjiga poezije, 67 romana i 47 zbirki priča. Malobrojni izdavači nova djela crnogorskih autora štampaju u tiražu od 500, a sve češće i 300 primjeraka. Prodaja knjiga u knjižarama opada iz godine u godinu, a manje od jedan odsto prodatih knjiga ima logo crnogorskog izdavača. U takvom ambijentu pisca u Crnoj Gori, nakon što prebrodi sve muke i užitke stvaranja djela, čeka ne manje zahtjevan posao – kako da napisano objavi.

Đuro Radosavović, čiji je roman Budva, bagra i blud nedavno objavljen, govori za Monitor kako je uspio da izda svoj književni prvijenac: ,,Krug ljudi u čijim rukama se kretalo par mojih kratkih priča dali su mi, možda i nesvjesno, naznaku da se puls izdavaštva kod nas jedva osjeća, da je distribucija loša i da je izdati roman kod nas kao ‘bačeno u bunar’ – tu je, ali ga nema. Zbog toga sam dao sve od sebe, koristeći se prvenstveno blagodetima interneta da se povežem sa izdavačima iz Zagreba ili Beograda. Urednicima beogradske Čarobne knjige uspio sam da mojim rukopisom skrenem pažnju i bili su dovoljno hrabri da štampaju ‘novu’ prozu. Drago mi je što kažu da se nisu ni najmanje pokajali”.

Autor romana Čvor, koji je izašao u decembru, Nikola Nikolić smatra da i u zemljama sa bogatom izdavačkom djelatnošću nije lako objaviti prvo književno djelo. ,,Moja potraga za zainteresovanim izdavačem u Crnoj Gori trajala je nekoliko mjeseci. Stupio sam u kontakt sa nekoliko izdavačkih kuća, ali mi nijesu odgovarali njihovi uslovi, pogotovu to što su zahtijevali moje finansijsko učešće. Na kraju sam uspio pronaći izdavača kome objavljivanje literarnih djela nije primarna djelatnost, kao i sponzora, koji je finansirao samo troškove štampanja”, kaže Nikolić.

Radosavović se pita ,,otkud toliko tvrdih kožnih poveza knjiga o novopečenim dinastijama i plemenskih rodoslova koje pritom slabo ko čita, jer to su knjige za ukras, a koštaju mnogo. Šteta je što se dosta takvih knjiga finansira iz budžeta države. Na drugoj strani javlja se možda i veći problem – kod nas je za izdavanje jedino potreban novac. Nikog ne interesuje kvalitet djela, dovoljno je odnijeti bilo kakav tekst u bilo koju štampariju, platiti 700 eura za 300 primjeraka, i bez ikakve kontrole rodio se ‘pisac”’.

Po njegovom mišljenju, rješenje je organizovanje više konkursa i omogućiti mladim i talentovanim ljudima da dođu od izražaja.

Probleme sa objavljivanjem svojih djela nemaju samo pisci početnici, već i afirimisani autori. Dragan Radulović je svoje prve knjige objavio kao samizdat u Budvi. Na pitanje da li se od knjige može nešto zaraditi kaže: ,,Stanje je nikakvo, nema honorara. Jedino sam dobio honorar iz Zagreba od pokojnog Alberta Goldštajna. Nijesu to neke pare. Uglavnom ide po principu da se uzme manji dio tiraža”.

Autori koji pokušaju da sami prodaju svoje knjige i ponude ih knjižarama čeka rabat koji se kreće i do 30 odsto. Pisci koje je Monitor kontaktirao, kažu da nerijetko knjižari zaborave da uplate pare od prodatih knjiga ili da im vrate knjige. Rijetki su izdavači koji autorima ponude bilo kakvu vrstu honorara.

O dogovoru sa izdavačem Nikolić kaže: ,,Meni je bilo najbitnije da roman izađe iz štampe, a jedan od uslova za to bio je da izdavač prema meni nema ni finansijskih niti bilo kakvih drugih obaveza (organizovanje promocije, distribucija tiraža i reklamiranje). Manji broj knjiga je prodat i izložen u nekoliko knjižara, dok sam većinu tiraža od trista primjeraka razdijelio prijateljima, zainteresovanim čitaocima koji su stupili sa mnom u kontakt, kao i bibliotekama. Do sada sam na romanu zaradio gotovo 13 eura, što za početak i nije tako loše”.

,,Većina prijatelja koristi rečenicu Da častiš po piće, izašao ti je roman, a honorari su toliki da služe upravo toj svrsi. Poznato je da pisci žive od kolumni, a ne od honorara dobijenih od izdavača, tako da moram pod hitno da napravim skandal regionalnih razmjera ne bih li napravio famu i povećao interesovanje, samim tim i prodaju”, kaže Radosavović.

CID je izdavačka kuća koja se uglavnom bavi prevođenjem najznačajnijih svjetskih autora iz humanističkih nauka i objavljivanjem njihovih knjiga. Skoro 70 odsto njihovih izdanja su prevodi. Poput izdavaštva i prevodilaštvo je u Crnoj Gori zamrlo. Podaci CNB Đurđe Crnojević govore da je u protekloj godini objavljeno svega 35 prevoda beletristike. I to uglavnom preuzeta autorska prava na već u regionu prevedena djela svjetskih klasika. CID je godišnje objavljivao od 30 do 50 knjiga. Posljednje tri godine taj broj se znatno smanjio. Prošle godine objavljeno je 14 naslova.

,,Nema prodaje knjiga koje su na lageru, teško vrijeme za knjigu i kulturu. Od 14 objavljenih izdanja u protekloj godini dva su domaća autora, knjiga ekonomiste Veselina Vukotića i istoričara Šerba Rastodera, dva djela Iva Andrića i prevod knjige Svetozara Stiva Pejovića, poznatog američkog ekonomiste crnogorskog porijekla”, kaže Žarko Radonjić, direktor CID-a.

On navodi da ,,CID najčešće knjige izdaje u tiražu od 500 primjeraka, ponekad i ispod, ali rijetko preko. Pravilo je da se sa autorima postiže sporazum da se dio tiraža da autoru. To je princip, a samo u izuzetnim slučajevima dolazi do drugačijeg dogovora”.

Moda u regionu, pa i u Crnoj Gori, je posljednjih godina takozvano kiosk izdavaštvo. Popularna izdanja koja knjižare nude po paprenim cjenama na trafikama su jeftina. Istina u regionu se dešavalo da se na naslovnoj strani umjesto Derviš i smrt odštampa Drviš i smrt ili da u Andrićevoj Prokletoj avliji fali ključni pasus. I pored kritika koje se odnose na brojne greške u ovim izdanjima i gašenje ionako posrnulih izdavačkih kuća i knjižara ovaj vid izdavaštva ne posustaje.

Prvi je u Crnoj Gori sa ovakvim izdanjima otpočeo dnevni list Vijesti 2004. edicijom 20. vijek. Uz novine se prodavalo i do 40 000 kopija. Poduhvat je bio toliko uspješan da je proglašen kulturnim događajem.

Pored ostalih dnevnih novina u Crnoj Gori, Vijesti i dalje na ovaj način objavljuju knjige, sve više i crnogorskih autora.

,,Naša izdanja teško mogu biti pokazatelj, budući da su tiraži knjiga koje objavljujemo nepristojno veći od uobičajenih ovdašnjih tiraža. Kada govorimo o crnogorskom klasičnom izdavaštvu, riječ je o tiražima od nekoliko desetina do nekoliko stotina primjeraka. Naša izdanja prolaze u više hiljada primjeraka – i držim da je taj momenat jedan od razloga zašto ovdašnji autori vezani za klasične institucije imaju potrebu da ignorišu produkciju Vijesti. Kada je riječ o našim izdanjima, najuspješniji domaći roman prodat je u više od deset hiljada primjeraka, a tiraži ostalih kretali su se od hiljadu preko tri, tri i po hiljade primjeraka, pa sve do šest-sedam hiljada… Držim da su takve brojke impresivne, bez obzira na čaršijske ‘ekspertize”’, kaže urednik Vijesti Balša Brković.

Monitor je od pisaca koji su objavljivali za Vijesti saznao da se prilikom izdanja knjiga uglavnom postiže dogovor da autor dobija od 10 do 20 odsto od prodatih knjiga. Takav aranžman se na velikom tržistu i te kako isplati piscu, kod nas to su honorari od nekoliko stotina do par hiljada eura.

,,Ministarstvo kulture je promovisalo tržišnu kulturu. To znači da je jedna prodata knjiga na 1000 stanovnika bestseler i od toga može da živi i pisac i izdavač. To može da važi u velikim zemljama Francuskoj, Njemačkoj, Americi, ali ne u maloj Crnoj Gori gdje su tiraži 500 do 600 primjeraka. To je priča malih brojeva”, kaže pisac Momir Marković.

On se sjeća vremena kada su u Crnoj Gori postojala dva izdavača, za razliku od sadašnjih preko 50. Podsjeća da su u vrijeme bivše Jugoslavije u Crnoj Gori postojale velike izdavačke kuće Obod i Pobjeda, ranije i Grafički zavod. Izdavali su knjige u velikim tiražima, razmjenjivali naslove sa izdavačima i knjižarama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Pobjeda je imala svoje knjižare u Beogradu, Novom Sadu, Prištini. Bila je obavezna razmjena i prevođenje na slovenački i makedonski jezik.

,,U to vrijeme bilo je i značajnih honorara za autore. Honorar se kretao 12-13 odsto prodajne cijene tiraža i često je isplaćivan unaprijed. Sada izdavači ne daju honorare. Skoro da nemamo pravih izdavača. To je više neka gerila. Knjiga je postala preskupa, a izdavaštvo u Crnoj Gori je zamrlo. Svaki pisac u Crnoj Gori je pisac bestselera, ali ne može da živi od toga. Pisac može biti samo onaj koga pokriva i promoviše država, a ostali mogu biti kvalitetni, ali će ostati Dostojevski u svom selu”, navodi Marković i ističe da problem izdavaštva može samo država da riješi, posebno u maloj zemlji, maloj kulturi i malom jeziku.

Šta država radi po tom pitanju? Iz Ministarstva kulture su nam odgovorili da je krajem decembra Vlada utvrdila Predlog zakona o izdavačkoj djelatnosti i upućen je Skupštini na usvajanje. Do sada je u primjeni bio Zakon o izdavaštvu iz 1995. godine. Ministarstvo još nema savjetnika za izdavaštvo. Konkurs za savjetnika raspisan je po treći put krajem protekle godine.

Dragica Milić, pomoćnica ministra kulture, za Monitor kaže: ,,Preko javnog konkursa Ministarstvo kulture je na godišnjem nivou obezbjeđivalo finansijska sredstva za objavljivanje preko 80 naslova nove crnogorske književnosti. Takođe, pored novih književnih djela, Ministarstvo je sufinansiralo, u prosjeku četiri ili pet časopisa iz oblasti književnosti. Ministarstvo je finansijski podržavalo i projekte prezentacije crnogorskog izdavaštva, od međunarodnih sajmova knjiga, preko književnih festivala i manifestacija koje se održavaju u Crnoj Gori, do realizacije međunarodne manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore Ratkovićeve večeri poezije”.

Ona je najavila i da će Ministarstvo tokom prvog kvartala ove godine pripremiti izmjene i dopune Zakona o kulturi, u dijelu koji se odnosi na podršku i pomoć realizaciji projekata nevladinih organizacija iz kulture.

,,Što se tiče pomoći države svake godine se raspisuje konkurs za pomoć izdavačima. Na konkursu je malo sredstava za puno izdavača i to pokriva samo dio sredstava potrebnih za izdavanje knjige. Skromna pomoć, ali značajna”, kaže direktor CID-a Radonjić.

Brković smatra da je stanje u klasičnom crnogorskom izdavaštvu katastrofalno, da je ,,problem u Ministarstvu i njihovim konkursima, koji favorizuju jedan patriotsko-folirantski klan, i čitavu fiktivnu mrežu pseudo-institucija koja stvara privid legalnosti… U takvom neveselom kontekstu, ono malo entuzijasta što imate na ovdašnjoj izdavačkoj sceni bivaju obeshrabreni i prinuđeni da traže drugačije načine da objavljuju knjige”.

Pisanje, a i izdavaštvo jeste entuzijastički posao, posebno u Crnoj Gori. Samo onima koji se dokopaju državnog mecenstva to može i da se isplati. Ostali mogu da pišu i objavljuju za svoj ćef.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo