Povežite se sa nama

KULTURA

Svaka knjiga bestseler

Objavljeno prije

na

Prema podacima Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević u Crnoj Gori su prošle godine crnogorski izdavači objavili 1090 naslova. Od toga 119 knjiga poezije, 67 romana i 47 zbirki priča. Malobrojni izdavači nova djela crnogorskih autora štampaju u tiražu od 500, a sve češće i 300 primjeraka. Prodaja knjiga u knjižarama opada iz godine u godinu, a manje od jedan odsto prodatih knjiga ima logo crnogorskog izdavača. U takvom ambijentu pisca u Crnoj Gori, nakon što prebrodi sve muke i užitke stvaranja djela, čeka ne manje zahtjevan posao – kako da napisano objavi.

Đuro Radosavović, čiji je roman Budva, bagra i blud nedavno objavljen, govori za Monitor kako je uspio da izda svoj književni prvijenac: ,,Krug ljudi u čijim rukama se kretalo par mojih kratkih priča dali su mi, možda i nesvjesno, naznaku da se puls izdavaštva kod nas jedva osjeća, da je distribucija loša i da je izdati roman kod nas kao ‘bačeno u bunar’ – tu je, ali ga nema. Zbog toga sam dao sve od sebe, koristeći se prvenstveno blagodetima interneta da se povežem sa izdavačima iz Zagreba ili Beograda. Urednicima beogradske Čarobne knjige uspio sam da mojim rukopisom skrenem pažnju i bili su dovoljno hrabri da štampaju ‘novu’ prozu. Drago mi je što kažu da se nisu ni najmanje pokajali”.

Autor romana Čvor, koji je izašao u decembru, Nikola Nikolić smatra da i u zemljama sa bogatom izdavačkom djelatnošću nije lako objaviti prvo književno djelo. ,,Moja potraga za zainteresovanim izdavačem u Crnoj Gori trajala je nekoliko mjeseci. Stupio sam u kontakt sa nekoliko izdavačkih kuća, ali mi nijesu odgovarali njihovi uslovi, pogotovu to što su zahtijevali moje finansijsko učešće. Na kraju sam uspio pronaći izdavača kome objavljivanje literarnih djela nije primarna djelatnost, kao i sponzora, koji je finansirao samo troškove štampanja”, kaže Nikolić.

Radosavović se pita ,,otkud toliko tvrdih kožnih poveza knjiga o novopečenim dinastijama i plemenskih rodoslova koje pritom slabo ko čita, jer to su knjige za ukras, a koštaju mnogo. Šteta je što se dosta takvih knjiga finansira iz budžeta države. Na drugoj strani javlja se možda i veći problem – kod nas je za izdavanje jedino potreban novac. Nikog ne interesuje kvalitet djela, dovoljno je odnijeti bilo kakav tekst u bilo koju štampariju, platiti 700 eura za 300 primjeraka, i bez ikakve kontrole rodio se ‘pisac”’.

Po njegovom mišljenju, rješenje je organizovanje više konkursa i omogućiti mladim i talentovanim ljudima da dođu od izražaja.

Probleme sa objavljivanjem svojih djela nemaju samo pisci početnici, već i afirimisani autori. Dragan Radulović je svoje prve knjige objavio kao samizdat u Budvi. Na pitanje da li se od knjige može nešto zaraditi kaže: ,,Stanje je nikakvo, nema honorara. Jedino sam dobio honorar iz Zagreba od pokojnog Alberta Goldštajna. Nijesu to neke pare. Uglavnom ide po principu da se uzme manji dio tiraža”.

Autori koji pokušaju da sami prodaju svoje knjige i ponude ih knjižarama čeka rabat koji se kreće i do 30 odsto. Pisci koje je Monitor kontaktirao, kažu da nerijetko knjižari zaborave da uplate pare od prodatih knjiga ili da im vrate knjige. Rijetki su izdavači koji autorima ponude bilo kakvu vrstu honorara.

O dogovoru sa izdavačem Nikolić kaže: ,,Meni je bilo najbitnije da roman izađe iz štampe, a jedan od uslova za to bio je da izdavač prema meni nema ni finansijskih niti bilo kakvih drugih obaveza (organizovanje promocije, distribucija tiraža i reklamiranje). Manji broj knjiga je prodat i izložen u nekoliko knjižara, dok sam većinu tiraža od trista primjeraka razdijelio prijateljima, zainteresovanim čitaocima koji su stupili sa mnom u kontakt, kao i bibliotekama. Do sada sam na romanu zaradio gotovo 13 eura, što za početak i nije tako loše”.

,,Većina prijatelja koristi rečenicu Da častiš po piće, izašao ti je roman, a honorari su toliki da služe upravo toj svrsi. Poznato je da pisci žive od kolumni, a ne od honorara dobijenih od izdavača, tako da moram pod hitno da napravim skandal regionalnih razmjera ne bih li napravio famu i povećao interesovanje, samim tim i prodaju”, kaže Radosavović.

CID je izdavačka kuća koja se uglavnom bavi prevođenjem najznačajnijih svjetskih autora iz humanističkih nauka i objavljivanjem njihovih knjiga. Skoro 70 odsto njihovih izdanja su prevodi. Poput izdavaštva i prevodilaštvo je u Crnoj Gori zamrlo. Podaci CNB Đurđe Crnojević govore da je u protekloj godini objavljeno svega 35 prevoda beletristike. I to uglavnom preuzeta autorska prava na već u regionu prevedena djela svjetskih klasika. CID je godišnje objavljivao od 30 do 50 knjiga. Posljednje tri godine taj broj se znatno smanjio. Prošle godine objavljeno je 14 naslova.

,,Nema prodaje knjiga koje su na lageru, teško vrijeme za knjigu i kulturu. Od 14 objavljenih izdanja u protekloj godini dva su domaća autora, knjiga ekonomiste Veselina Vukotića i istoričara Šerba Rastodera, dva djela Iva Andrića i prevod knjige Svetozara Stiva Pejovića, poznatog američkog ekonomiste crnogorskog porijekla”, kaže Žarko Radonjić, direktor CID-a.

On navodi da ,,CID najčešće knjige izdaje u tiražu od 500 primjeraka, ponekad i ispod, ali rijetko preko. Pravilo je da se sa autorima postiže sporazum da se dio tiraža da autoru. To je princip, a samo u izuzetnim slučajevima dolazi do drugačijeg dogovora”.

Moda u regionu, pa i u Crnoj Gori, je posljednjih godina takozvano kiosk izdavaštvo. Popularna izdanja koja knjižare nude po paprenim cjenama na trafikama su jeftina. Istina u regionu se dešavalo da se na naslovnoj strani umjesto Derviš i smrt odštampa Drviš i smrt ili da u Andrićevoj Prokletoj avliji fali ključni pasus. I pored kritika koje se odnose na brojne greške u ovim izdanjima i gašenje ionako posrnulih izdavačkih kuća i knjižara ovaj vid izdavaštva ne posustaje.

Prvi je u Crnoj Gori sa ovakvim izdanjima otpočeo dnevni list Vijesti 2004. edicijom 20. vijek. Uz novine se prodavalo i do 40 000 kopija. Poduhvat je bio toliko uspješan da je proglašen kulturnim događajem.

Pored ostalih dnevnih novina u Crnoj Gori, Vijesti i dalje na ovaj način objavljuju knjige, sve više i crnogorskih autora.

,,Naša izdanja teško mogu biti pokazatelj, budući da su tiraži knjiga koje objavljujemo nepristojno veći od uobičajenih ovdašnjih tiraža. Kada govorimo o crnogorskom klasičnom izdavaštvu, riječ je o tiražima od nekoliko desetina do nekoliko stotina primjeraka. Naša izdanja prolaze u više hiljada primjeraka – i držim da je taj momenat jedan od razloga zašto ovdašnji autori vezani za klasične institucije imaju potrebu da ignorišu produkciju Vijesti. Kada je riječ o našim izdanjima, najuspješniji domaći roman prodat je u više od deset hiljada primjeraka, a tiraži ostalih kretali su se od hiljadu preko tri, tri i po hiljade primjeraka, pa sve do šest-sedam hiljada… Držim da su takve brojke impresivne, bez obzira na čaršijske ‘ekspertize”’, kaže urednik Vijesti Balša Brković.

Monitor je od pisaca koji su objavljivali za Vijesti saznao da se prilikom izdanja knjiga uglavnom postiže dogovor da autor dobija od 10 do 20 odsto od prodatih knjiga. Takav aranžman se na velikom tržistu i te kako isplati piscu, kod nas to su honorari od nekoliko stotina do par hiljada eura.

,,Ministarstvo kulture je promovisalo tržišnu kulturu. To znači da je jedna prodata knjiga na 1000 stanovnika bestseler i od toga može da živi i pisac i izdavač. To može da važi u velikim zemljama Francuskoj, Njemačkoj, Americi, ali ne u maloj Crnoj Gori gdje su tiraži 500 do 600 primjeraka. To je priča malih brojeva”, kaže pisac Momir Marković.

On se sjeća vremena kada su u Crnoj Gori postojala dva izdavača, za razliku od sadašnjih preko 50. Podsjeća da su u vrijeme bivše Jugoslavije u Crnoj Gori postojale velike izdavačke kuće Obod i Pobjeda, ranije i Grafički zavod. Izdavali su knjige u velikim tiražima, razmjenjivali naslove sa izdavačima i knjižarama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Pobjeda je imala svoje knjižare u Beogradu, Novom Sadu, Prištini. Bila je obavezna razmjena i prevođenje na slovenački i makedonski jezik.

,,U to vrijeme bilo je i značajnih honorara za autore. Honorar se kretao 12-13 odsto prodajne cijene tiraža i često je isplaćivan unaprijed. Sada izdavači ne daju honorare. Skoro da nemamo pravih izdavača. To je više neka gerila. Knjiga je postala preskupa, a izdavaštvo u Crnoj Gori je zamrlo. Svaki pisac u Crnoj Gori je pisac bestselera, ali ne može da živi od toga. Pisac može biti samo onaj koga pokriva i promoviše država, a ostali mogu biti kvalitetni, ali će ostati Dostojevski u svom selu”, navodi Marković i ističe da problem izdavaštva može samo država da riješi, posebno u maloj zemlji, maloj kulturi i malom jeziku.

Šta država radi po tom pitanju? Iz Ministarstva kulture su nam odgovorili da je krajem decembra Vlada utvrdila Predlog zakona o izdavačkoj djelatnosti i upućen je Skupštini na usvajanje. Do sada je u primjeni bio Zakon o izdavaštvu iz 1995. godine. Ministarstvo još nema savjetnika za izdavaštvo. Konkurs za savjetnika raspisan je po treći put krajem protekle godine.

Dragica Milić, pomoćnica ministra kulture, za Monitor kaže: ,,Preko javnog konkursa Ministarstvo kulture je na godišnjem nivou obezbjeđivalo finansijska sredstva za objavljivanje preko 80 naslova nove crnogorske književnosti. Takođe, pored novih književnih djela, Ministarstvo je sufinansiralo, u prosjeku četiri ili pet časopisa iz oblasti književnosti. Ministarstvo je finansijski podržavalo i projekte prezentacije crnogorskog izdavaštva, od međunarodnih sajmova knjiga, preko književnih festivala i manifestacija koje se održavaju u Crnoj Gori, do realizacije međunarodne manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore Ratkovićeve večeri poezije”.

Ona je najavila i da će Ministarstvo tokom prvog kvartala ove godine pripremiti izmjene i dopune Zakona o kulturi, u dijelu koji se odnosi na podršku i pomoć realizaciji projekata nevladinih organizacija iz kulture.

,,Što se tiče pomoći države svake godine se raspisuje konkurs za pomoć izdavačima. Na konkursu je malo sredstava za puno izdavača i to pokriva samo dio sredstava potrebnih za izdavanje knjige. Skromna pomoć, ali značajna”, kaže direktor CID-a Radonjić.

Brković smatra da je stanje u klasičnom crnogorskom izdavaštvu katastrofalno, da je ,,problem u Ministarstvu i njihovim konkursima, koji favorizuju jedan patriotsko-folirantski klan, i čitavu fiktivnu mrežu pseudo-institucija koja stvara privid legalnosti… U takvom neveselom kontekstu, ono malo entuzijasta što imate na ovdašnjoj izdavačkoj sceni bivaju obeshrabreni i prinuđeni da traže drugačije načine da objavljuju knjige”.

Pisanje, a i izdavaštvo jeste entuzijastički posao, posebno u Crnoj Gori. Samo onima koji se dokopaju državnog mecenstva to može i da se isplati. Ostali mogu da pišu i objavljuju za svoj ćef.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo