Povežite se sa nama

KULTURA

Volim i ja, no nemam

Objavljeno prije

na

Pejzaži, etno i nacionalna ornamentika, manastiri – slike sa ovim motivima najprodavanije su u crnogorskim galerijama. Slike se kupuju rijetko i uglavnom za poklon, a najbitnija je cijena – najviše do 200 eura. Galeristi, koje je Monitor kontaktirao, kažu da je posljednjih godina prodaja slika drastično opala. Dovijaju se na razne načine, u ponudi su i jeftine slike od 50, 70 eura. Slike se prodaju na rate. Sve džabe, kažu, nema više kupaca iz srednjeg sloja. Djela renomiranih slikara često se razgledaju, a vrlo rijetko kupuju.

,,Prije nekoliko godina došlo je do aktivacije tržišta i bilo je posla. Sada je sve zbog krize stalo. Tržište kao i da ne postoji. Kod nas ko voli umjetnost nema ‘vitamina’, a oni koji imaju kapital u većini slučajeva sliku kupuju kao investiciju”, kaže za Monitor vlasnik podgoričke galerije Gayo Gajo Vojvodić.

Direktor galerije Most Milorad Beki Kovačević kaže da je najveći problem crnogorskog tržišta slika što nije definisano. ,,Nije regulisano ko može prodavati slike u Crnoj Gori, pa se dešava da se slike poznatih crnogorskih autora prodaju po kućama ili iz kola na parkinzima”. On smatra da se po sličnom receptu opremaju i brojni objekti po Crnoj Gori. ,,Sumnjam da će za Hilton hotel biti zvaničnog tendera za njegovo opremanje. Ni u jednom slučaju kada se opremao neki hotel ili državna institucija nije bilo tendera, sve se završavalo na nivou poznanstava i veza. U inostranstvu za sve to postoje tenderi”, kaže Kovačević.

Slikari uglavnom ne žele da komentarišu ova pitanja, ali anonimno kažu da pojedini slikari redovno prodaju svoje slike institucijama, bankama, hotelima preko veza. Tada se za cijenu ne pita.

,,I u slikarstvu su klanovi kao u svim oblastima. Neki umjetnici su skrajnuti, a neki se favorizuju. Kvalitet djela nema veze sa tim. Nije umjetnost sport ili nauka, nešto egzaktno, to je prvenstveno osjećaj. Postoje i najbolji svjetski slikari za Crnu Goru. Ima ih više i kako su oni najbolji dobijaju za slike koliku kažu. Te slike su po institucijama, ambasadama…”, kaže za Monitor slikar Nikola Toko Banović.

Slikarima koji nemaju dobre veze sa državom ostaju galerije ili sa slikom pod mišku, pa u prodaju. U Umjetničkom paviljonu ULUCG slike članova Udruženja prodaju se po principu da 10 odsto od prodate slike ostaje Udruženju. U galeriji Most kažu da sa slikarom uglavnom dogovore organizovanje izložbe, izradu kataloga i promociju, a zauzvrat dobiju dva rada i 25 odsto od prodatih slika.

Mnogi autori imaju loše iskustvo sa galeristima. Uglavnom se dogovori jedno, a desi drugo, kao što je veća prodajna cijena od dogovorene.

,,Kada sam završio akademiju imao sam ugovor sa galerijom u Beogradu da mi naprave izložbu i katalog, a oni su uzimali dio slika. To mi je kao početniku dosta značilo i za neku afirmaciju”, kaže za Monitor slikar Momčilo Macanović. On smatra da tržišta u Crnoj Gori skoro i nema : ,,Nikada Crna Gora nije imala pravo tržište slika. Malo para, malo tržište, velika konkurencija”.

Macanović je trenutno zadovoljan saradnjom sa podgoričkom galerijom Pizana. ,,Teško je naći pouzdanu galeriju. Meni je neozbiljno da sam prodajem svoje radove, najbolje je kada to rade galeristi”.

Na pitanje da li je tačna informacija koja se prije par mjeseci pojavila u štampi da je njegova slika prodata za više od 20.000 eura, Macanović kaže: ,,To nije tačno. Premda je poznato da neki slikari sami daju takve izjave i dižu sebi rejting, hvale se, naduvavaju cijene. Uostalom, i jedan od najvećih crnogorskih umjetnika Dado Đurić, čija se djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima, nije baš lagodno živio u Francuskoj”.

,,U Crnoj Gori se ne može živjeti od slikarstva. Slike su kao đevojke – treba da idu doma. Ima slika koje žalim da prodam, ali to je neki put slike. Bolje da slika ima neki svoj život nego da stoji u depou”, smatra Banović.

Macanović kaže da u Crnoj Gori svega nekoliko ljudi može da živi od svog slikarstva. „I ja sam jedan od tih. Zarada je skromna. Imam privilegiju da ne radim komercijalu. Slikajući umjetnik može više da uradi za jednu godinu nego za 20 provedenih u prosvjeti”, kaže Macanović.

Iako se slabo kupuju, u galerijama bar slike može da vidi publika. Najskuplje slike u galeriji Pikaso u centru Podgorice su radovi velikog formata Muharema Muratovića – 4.000 i Stanka Zečevića – 6.000 eura. Slika Luke Berberovića nudi se po cijeni od 1.400, Nikole Gvozdenovića 1.100, Voja Tatara 1.200, Miomira Miša Venića 2.200 eura…

U galeriji Most najskuplja su platna Aleksandra Prijića 10.000 i Gojka Berkuljana 7.000 eura. Kovačević kaže da od savremenih crnogorskih slikara najbolje prolaze djela Ratka Odalovića, Draška Dragaša, Romana Đuranovića, a cijene se kreću od 1.000 do nekoliko hiljada eura.

Galeristi naglašavaju da su kupci uglavnom okrenuti tradicionalnom štafelajskom slikarstvu – ulja na platnu. Nema interesovanja za moderno slikarstvo. Smatraju da bi, na primjer, rad Jelene Tomašević bio preskup i da bi se za njega teško našao kupac.

,,Današnji klijenti pored umjetničke strane gledaju na sliku i kao na investiciju. Sve što prelazi 10.000 eura na Zapadu se gleda kao investicija”, kaže Vojvodić.

Više galerista nam je potvrdilo da u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević.

,,Knežević se razumije u slike i ima najbolju kolekciju. Uvijek je spreman da pomogne. Dogovorili smo da bude koproducent filma koji ćemo raditi o Voju Staniću”, kaže Vojvodić.

Da bi se poboljšalo stanje u ovoj oblasti, osnivano je i Udruženja galerista Crne Gore, ali nije bilo razumijevanja u Ministarstvu kulture.

,,Doskoro su se raspisivali konkursi Ministarstva kulture i za izložbu dobijete 500 eura, a samo izrada kataloga košta 700. Nema adekvatne podrške ni grada ni države za projekte koji afirmišu crnogorsku kulturu. Opština je nedavno uvela propis da se opštinske prostorije koje se koriste za ateljee i galerije plaćaju novcem, a do sada je bilo slikama”, objašnjava Kovačević.

I Vojvodić kaže da ,,državne institucije imaju pozitivan pristup, ali nemaju sredstava. I kada daju pare to je nedovoljno za troškove izložbi”.

Slikar Zoran Živković smatra da su državne i opštinske institucije, posebno one u kulturi, u službi očuvanja postojećih političkih i drugih monopola. ,,Državni aparat u kulturi nije u misiji umjetničke emancipacije nego u službi estradnog dekorisanja vlasti”.

Organizovanje izložbi, dodjela nagrada, otkup radova, stipendija, zvanja, priznanja, penzija, ograničen je, kaže, na autore koji su važni vlastima. ,,Crna Gora je i mala i zarobljena, što onemogućava konkurenciju u dobijanju državnog novca. Nepostojanje otvorenih konkursa diskriminiše ne samo autore i djela već i umjetničke ideje, koncepte. To je trajnija šteta, jer bi u zdravijem, dinamičnijem sistemu i dvorski umjetnici obogatili svoj rad. Da je Crna Gora slobodnija u umjetničkom životu, vlast bi to morala uzeti u obzir kao činjenicu”.

Osim pomenutih konkursa iz Ministarstva kulture najglasnija je lijepa priča da je Crna Gora zemlja slikara, sa perjanicom, i u tom domenu, Cetinjem.

U Umjetničkom muzeju posljednjih godina pokušavaju da nadoknade nedovoljnu valorizaciju značajnog perioda razvoja crnogorske likovne umjetnosti od 80-ih godina XX vijeka. Do sada za to nije bilo para.

Ljiljana Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja, navodi da je od 2009. do 2011. godine otkupljeno 36 slika, skulptura, crteža, fotografija, objekata. Prioritet u 2012. biće otkup djela umjetnika mlađe generacije.

,,Djela umjetnika starije generacije, koji su bili utemeljivači savremene crnogorske likovne umjetnosti, otkupljena su po cjeni od 2.500 do 20.000 eura. Umjetnička djela otkupljena direktno od autora već godinama imaju limitiranu cjenu do 2.500 eura, mada je realna cijena mnogih radova veća. Umjetnici su ovim gestom pokazali da je njihov doprinos valorizaciji i prezentaciji crnogorske likovne umjetnosti iznad novčanih vrijednosti, mada su egzistencijalni uslovi u kojima danas žive veoma teški. U realizaciji otkupa Umjetničkog muzeja značajnu finansijsku podršku pružilo je Ministarstvo kulture Crne Gore”, kaže Zekovićeva.

Većoj promociji crnogorskog slikarstva mogli bi doprinijeti i brojni međunarodni ugovori o razmjeni koje je Ministarstvo potpisalo. ,,Trebalo bi napraviti strategiju da galeristi i Ministarstvo kulture nastupaju zajedno na promociji crnogorskih slikara u inostranstvu. Niz ugovora o međunarodnoj razmjeni mogu otvoriti vrata mnogih muzeja. Na osnovu tih ugovora otvaraju se vrata crnogorskim umjetnicima da izlažu u njima”, smatra Vojvodić.

Slikari su svakako zaslužili bolju strategiju, veću promociju i brižnije državne institucije.

Najtraženiji slikari

U Crnoj Gori gdje tržište slika svako malo zbog krize zamire i gdje je nerazvijen odnos između slikara, galerista i kolekcionara, cijenu slike nije lako formirati. Presudno je ime autora, ali i format, motiv, tehnika, period u kojem je nastala. Ponekad je presudno i ime pređašnjeg vlasnika. Ako je bila vlasništvo nekog poznavaoca umjetnosti – političara, biznismena ili tajkuna, cijena dodatno raste.

Monitor predstavlja svojevrsnu top listu najtraženijih i najskupljih crnogorskih slikara:

Petar Lubarda: Slike ovog velikana likovne scene dostižu cijenu od 50 do 100 hiljada eura. Zbog cijene Lubardinih slika u ponudi se često nađu i falsifikati.

Dado Đurić: U Francuskoj, gdje je živio i stvarao, djela ovog slikarskog barda prelaze 50.000 eura.

Vojo Stanić: Platna hercegnovskog umjetnika prodaju se od pet do 15 hiljada eura u zemlji i inostranstvu.

Milo Milunović: Cijene slika se kreću u rasponu od šest do 10.000 eura.

Filo Filipović: Od četiri do sedam hiljada eura.

Ratko Odalović, Draško Dragaš, Momčilo Macanović: Platna najtraženijih savremenih crnogorskih slikara kreću se od 1,5 do osam hiljada eura.

Cvetko Lainović: Hiljadu do četiri hiljade eura.

Nikola Gvozdenovića, Dragan Karadžić, Filip Janković: U prosjeku prodaju se od 800 do 2,5 hiljade eura.

Dimitrije Popović: Od 500 do preko 1.000 eura, uglavnom u Hrvatskoj.

Na Zapadu djela priznatih savremenih slikaru dostižu cijene i preko 100.000 eura. U regionu, na legalnom tržištu, su najveće cijene postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića – 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Prilagođavanje ukusu bogatih

,,Slike su roba kao i namještaj, automobili, satovi.. i ilustruju društveni status, moć i ukus vlasnika”, kaže slikar Zoran Živković.

,,Kao i u ostalim poljima u kulturi, tržište i konkurencija su uokvireni postojećim ambijentom, punim protekcionizma, nepotizma, odsustva duhovne veze sa savremenošću. Privatne galerije prilagođene su ukusu klase bogatih nastale u vremenu rata, šverca, pljačke i svih tranzicionih manipulacija. Galerijski vrijednosni sistem je oblikovan, bolje rečeno mutiran, ukusom te klase i karakterom kapitalizma u kom živimo. Naravno, to ne znači da se u galerijskoj ponudi ne nalaze vrijedna djela, niti da su sve galerije u jednakoj mjeri taoci ovakvog stanja”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo