Povežite se sa nama

KULTURA

Volim i ja, no nemam

Objavljeno prije

na

Pejzaži, etno i nacionalna ornamentika, manastiri – slike sa ovim motivima najprodavanije su u crnogorskim galerijama. Slike se kupuju rijetko i uglavnom za poklon, a najbitnija je cijena – najviše do 200 eura. Galeristi, koje je Monitor kontaktirao, kažu da je posljednjih godina prodaja slika drastično opala. Dovijaju se na razne načine, u ponudi su i jeftine slike od 50, 70 eura. Slike se prodaju na rate. Sve džabe, kažu, nema više kupaca iz srednjeg sloja. Djela renomiranih slikara često se razgledaju, a vrlo rijetko kupuju.

,,Prije nekoliko godina došlo je do aktivacije tržišta i bilo je posla. Sada je sve zbog krize stalo. Tržište kao i da ne postoji. Kod nas ko voli umjetnost nema ‘vitamina’, a oni koji imaju kapital u većini slučajeva sliku kupuju kao investiciju”, kaže za Monitor vlasnik podgoričke galerije Gayo Gajo Vojvodić.

Direktor galerije Most Milorad Beki Kovačević kaže da je najveći problem crnogorskog tržišta slika što nije definisano. ,,Nije regulisano ko može prodavati slike u Crnoj Gori, pa se dešava da se slike poznatih crnogorskih autora prodaju po kućama ili iz kola na parkinzima”. On smatra da se po sličnom receptu opremaju i brojni objekti po Crnoj Gori. ,,Sumnjam da će za Hilton hotel biti zvaničnog tendera za njegovo opremanje. Ni u jednom slučaju kada se opremao neki hotel ili državna institucija nije bilo tendera, sve se završavalo na nivou poznanstava i veza. U inostranstvu za sve to postoje tenderi”, kaže Kovačević.

Slikari uglavnom ne žele da komentarišu ova pitanja, ali anonimno kažu da pojedini slikari redovno prodaju svoje slike institucijama, bankama, hotelima preko veza. Tada se za cijenu ne pita.

,,I u slikarstvu su klanovi kao u svim oblastima. Neki umjetnici su skrajnuti, a neki se favorizuju. Kvalitet djela nema veze sa tim. Nije umjetnost sport ili nauka, nešto egzaktno, to je prvenstveno osjećaj. Postoje i najbolji svjetski slikari za Crnu Goru. Ima ih više i kako su oni najbolji dobijaju za slike koliku kažu. Te slike su po institucijama, ambasadama…”, kaže za Monitor slikar Nikola Toko Banović.

Slikarima koji nemaju dobre veze sa državom ostaju galerije ili sa slikom pod mišku, pa u prodaju. U Umjetničkom paviljonu ULUCG slike članova Udruženja prodaju se po principu da 10 odsto od prodate slike ostaje Udruženju. U galeriji Most kažu da sa slikarom uglavnom dogovore organizovanje izložbe, izradu kataloga i promociju, a zauzvrat dobiju dva rada i 25 odsto od prodatih slika.

Mnogi autori imaju loše iskustvo sa galeristima. Uglavnom se dogovori jedno, a desi drugo, kao što je veća prodajna cijena od dogovorene.

,,Kada sam završio akademiju imao sam ugovor sa galerijom u Beogradu da mi naprave izložbu i katalog, a oni su uzimali dio slika. To mi je kao početniku dosta značilo i za neku afirmaciju”, kaže za Monitor slikar Momčilo Macanović. On smatra da tržišta u Crnoj Gori skoro i nema : ,,Nikada Crna Gora nije imala pravo tržište slika. Malo para, malo tržište, velika konkurencija”.

Macanović je trenutno zadovoljan saradnjom sa podgoričkom galerijom Pizana. ,,Teško je naći pouzdanu galeriju. Meni je neozbiljno da sam prodajem svoje radove, najbolje je kada to rade galeristi”.

Na pitanje da li je tačna informacija koja se prije par mjeseci pojavila u štampi da je njegova slika prodata za više od 20.000 eura, Macanović kaže: ,,To nije tačno. Premda je poznato da neki slikari sami daju takve izjave i dižu sebi rejting, hvale se, naduvavaju cijene. Uostalom, i jedan od najvećih crnogorskih umjetnika Dado Đurić, čija se djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima, nije baš lagodno živio u Francuskoj”.

,,U Crnoj Gori se ne može živjeti od slikarstva. Slike su kao đevojke – treba da idu doma. Ima slika koje žalim da prodam, ali to je neki put slike. Bolje da slika ima neki svoj život nego da stoji u depou”, smatra Banović.

Macanović kaže da u Crnoj Gori svega nekoliko ljudi može da živi od svog slikarstva. „I ja sam jedan od tih. Zarada je skromna. Imam privilegiju da ne radim komercijalu. Slikajući umjetnik može više da uradi za jednu godinu nego za 20 provedenih u prosvjeti”, kaže Macanović.

Iako se slabo kupuju, u galerijama bar slike može da vidi publika. Najskuplje slike u galeriji Pikaso u centru Podgorice su radovi velikog formata Muharema Muratovića – 4.000 i Stanka Zečevića – 6.000 eura. Slika Luke Berberovića nudi se po cijeni od 1.400, Nikole Gvozdenovića 1.100, Voja Tatara 1.200, Miomira Miša Venića 2.200 eura…

U galeriji Most najskuplja su platna Aleksandra Prijića 10.000 i Gojka Berkuljana 7.000 eura. Kovačević kaže da od savremenih crnogorskih slikara najbolje prolaze djela Ratka Odalovića, Draška Dragaša, Romana Đuranovića, a cijene se kreću od 1.000 do nekoliko hiljada eura.

Galeristi naglašavaju da su kupci uglavnom okrenuti tradicionalnom štafelajskom slikarstvu – ulja na platnu. Nema interesovanja za moderno slikarstvo. Smatraju da bi, na primjer, rad Jelene Tomašević bio preskup i da bi se za njega teško našao kupac.

,,Današnji klijenti pored umjetničke strane gledaju na sliku i kao na investiciju. Sve što prelazi 10.000 eura na Zapadu se gleda kao investicija”, kaže Vojvodić.

Više galerista nam je potvrdilo da u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević.

,,Knežević se razumije u slike i ima najbolju kolekciju. Uvijek je spreman da pomogne. Dogovorili smo da bude koproducent filma koji ćemo raditi o Voju Staniću”, kaže Vojvodić.

Da bi se poboljšalo stanje u ovoj oblasti, osnivano je i Udruženja galerista Crne Gore, ali nije bilo razumijevanja u Ministarstvu kulture.

,,Doskoro su se raspisivali konkursi Ministarstva kulture i za izložbu dobijete 500 eura, a samo izrada kataloga košta 700. Nema adekvatne podrške ni grada ni države za projekte koji afirmišu crnogorsku kulturu. Opština je nedavno uvela propis da se opštinske prostorije koje se koriste za ateljee i galerije plaćaju novcem, a do sada je bilo slikama”, objašnjava Kovačević.

I Vojvodić kaže da ,,državne institucije imaju pozitivan pristup, ali nemaju sredstava. I kada daju pare to je nedovoljno za troškove izložbi”.

Slikar Zoran Živković smatra da su državne i opštinske institucije, posebno one u kulturi, u službi očuvanja postojećih političkih i drugih monopola. ,,Državni aparat u kulturi nije u misiji umjetničke emancipacije nego u službi estradnog dekorisanja vlasti”.

Organizovanje izložbi, dodjela nagrada, otkup radova, stipendija, zvanja, priznanja, penzija, ograničen je, kaže, na autore koji su važni vlastima. ,,Crna Gora je i mala i zarobljena, što onemogućava konkurenciju u dobijanju državnog novca. Nepostojanje otvorenih konkursa diskriminiše ne samo autore i djela već i umjetničke ideje, koncepte. To je trajnija šteta, jer bi u zdravijem, dinamičnijem sistemu i dvorski umjetnici obogatili svoj rad. Da je Crna Gora slobodnija u umjetničkom životu, vlast bi to morala uzeti u obzir kao činjenicu”.

Osim pomenutih konkursa iz Ministarstva kulture najglasnija je lijepa priča da je Crna Gora zemlja slikara, sa perjanicom, i u tom domenu, Cetinjem.

U Umjetničkom muzeju posljednjih godina pokušavaju da nadoknade nedovoljnu valorizaciju značajnog perioda razvoja crnogorske likovne umjetnosti od 80-ih godina XX vijeka. Do sada za to nije bilo para.

Ljiljana Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja, navodi da je od 2009. do 2011. godine otkupljeno 36 slika, skulptura, crteža, fotografija, objekata. Prioritet u 2012. biće otkup djela umjetnika mlađe generacije.

,,Djela umjetnika starije generacije, koji su bili utemeljivači savremene crnogorske likovne umjetnosti, otkupljena su po cjeni od 2.500 do 20.000 eura. Umjetnička djela otkupljena direktno od autora već godinama imaju limitiranu cjenu do 2.500 eura, mada je realna cijena mnogih radova veća. Umjetnici su ovim gestom pokazali da je njihov doprinos valorizaciji i prezentaciji crnogorske likovne umjetnosti iznad novčanih vrijednosti, mada su egzistencijalni uslovi u kojima danas žive veoma teški. U realizaciji otkupa Umjetničkog muzeja značajnu finansijsku podršku pružilo je Ministarstvo kulture Crne Gore”, kaže Zekovićeva.

Većoj promociji crnogorskog slikarstva mogli bi doprinijeti i brojni međunarodni ugovori o razmjeni koje je Ministarstvo potpisalo. ,,Trebalo bi napraviti strategiju da galeristi i Ministarstvo kulture nastupaju zajedno na promociji crnogorskih slikara u inostranstvu. Niz ugovora o međunarodnoj razmjeni mogu otvoriti vrata mnogih muzeja. Na osnovu tih ugovora otvaraju se vrata crnogorskim umjetnicima da izlažu u njima”, smatra Vojvodić.

Slikari su svakako zaslužili bolju strategiju, veću promociju i brižnije državne institucije.

Najtraženiji slikari

U Crnoj Gori gdje tržište slika svako malo zbog krize zamire i gdje je nerazvijen odnos između slikara, galerista i kolekcionara, cijenu slike nije lako formirati. Presudno je ime autora, ali i format, motiv, tehnika, period u kojem je nastala. Ponekad je presudno i ime pređašnjeg vlasnika. Ako je bila vlasništvo nekog poznavaoca umjetnosti – političara, biznismena ili tajkuna, cijena dodatno raste.

Monitor predstavlja svojevrsnu top listu najtraženijih i najskupljih crnogorskih slikara:

Petar Lubarda: Slike ovog velikana likovne scene dostižu cijenu od 50 do 100 hiljada eura. Zbog cijene Lubardinih slika u ponudi se često nađu i falsifikati.

Dado Đurić: U Francuskoj, gdje je živio i stvarao, djela ovog slikarskog barda prelaze 50.000 eura.

Vojo Stanić: Platna hercegnovskog umjetnika prodaju se od pet do 15 hiljada eura u zemlji i inostranstvu.

Milo Milunović: Cijene slika se kreću u rasponu od šest do 10.000 eura.

Filo Filipović: Od četiri do sedam hiljada eura.

Ratko Odalović, Draško Dragaš, Momčilo Macanović: Platna najtraženijih savremenih crnogorskih slikara kreću se od 1,5 do osam hiljada eura.

Cvetko Lainović: Hiljadu do četiri hiljade eura.

Nikola Gvozdenovića, Dragan Karadžić, Filip Janković: U prosjeku prodaju se od 800 do 2,5 hiljade eura.

Dimitrije Popović: Od 500 do preko 1.000 eura, uglavnom u Hrvatskoj.

Na Zapadu djela priznatih savremenih slikaru dostižu cijene i preko 100.000 eura. U regionu, na legalnom tržištu, su najveće cijene postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića – 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Prilagođavanje ukusu bogatih

,,Slike su roba kao i namještaj, automobili, satovi.. i ilustruju društveni status, moć i ukus vlasnika”, kaže slikar Zoran Živković.

,,Kao i u ostalim poljima u kulturi, tržište i konkurencija su uokvireni postojećim ambijentom, punim protekcionizma, nepotizma, odsustva duhovne veze sa savremenošću. Privatne galerije prilagođene su ukusu klase bogatih nastale u vremenu rata, šverca, pljačke i svih tranzicionih manipulacija. Galerijski vrijednosni sistem je oblikovan, bolje rečeno mutiran, ukusom te klase i karakterom kapitalizma u kom živimo. Naravno, to ne znači da se u galerijskoj ponudi ne nalaze vrijedna djela, niti da su sve galerije u jednakoj mjeri taoci ovakvog stanja”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo