Povežite se sa nama

KULTURA

Volim i ja, no nemam

Objavljeno prije

na

Pejzaži, etno i nacionalna ornamentika, manastiri – slike sa ovim motivima najprodavanije su u crnogorskim galerijama. Slike se kupuju rijetko i uglavnom za poklon, a najbitnija je cijena – najviše do 200 eura. Galeristi, koje je Monitor kontaktirao, kažu da je posljednjih godina prodaja slika drastično opala. Dovijaju se na razne načine, u ponudi su i jeftine slike od 50, 70 eura. Slike se prodaju na rate. Sve džabe, kažu, nema više kupaca iz srednjeg sloja. Djela renomiranih slikara često se razgledaju, a vrlo rijetko kupuju.

,,Prije nekoliko godina došlo je do aktivacije tržišta i bilo je posla. Sada je sve zbog krize stalo. Tržište kao i da ne postoji. Kod nas ko voli umjetnost nema ‘vitamina’, a oni koji imaju kapital u većini slučajeva sliku kupuju kao investiciju”, kaže za Monitor vlasnik podgoričke galerije Gayo Gajo Vojvodić.

Direktor galerije Most Milorad Beki Kovačević kaže da je najveći problem crnogorskog tržišta slika što nije definisano. ,,Nije regulisano ko može prodavati slike u Crnoj Gori, pa se dešava da se slike poznatih crnogorskih autora prodaju po kućama ili iz kola na parkinzima”. On smatra da se po sličnom receptu opremaju i brojni objekti po Crnoj Gori. ,,Sumnjam da će za Hilton hotel biti zvaničnog tendera za njegovo opremanje. Ni u jednom slučaju kada se opremao neki hotel ili državna institucija nije bilo tendera, sve se završavalo na nivou poznanstava i veza. U inostranstvu za sve to postoje tenderi”, kaže Kovačević.

Slikari uglavnom ne žele da komentarišu ova pitanja, ali anonimno kažu da pojedini slikari redovno prodaju svoje slike institucijama, bankama, hotelima preko veza. Tada se za cijenu ne pita.

,,I u slikarstvu su klanovi kao u svim oblastima. Neki umjetnici su skrajnuti, a neki se favorizuju. Kvalitet djela nema veze sa tim. Nije umjetnost sport ili nauka, nešto egzaktno, to je prvenstveno osjećaj. Postoje i najbolji svjetski slikari za Crnu Goru. Ima ih više i kako su oni najbolji dobijaju za slike koliku kažu. Te slike su po institucijama, ambasadama…”, kaže za Monitor slikar Nikola Toko Banović.

Slikarima koji nemaju dobre veze sa državom ostaju galerije ili sa slikom pod mišku, pa u prodaju. U Umjetničkom paviljonu ULUCG slike članova Udruženja prodaju se po principu da 10 odsto od prodate slike ostaje Udruženju. U galeriji Most kažu da sa slikarom uglavnom dogovore organizovanje izložbe, izradu kataloga i promociju, a zauzvrat dobiju dva rada i 25 odsto od prodatih slika.

Mnogi autori imaju loše iskustvo sa galeristima. Uglavnom se dogovori jedno, a desi drugo, kao što je veća prodajna cijena od dogovorene.

,,Kada sam završio akademiju imao sam ugovor sa galerijom u Beogradu da mi naprave izložbu i katalog, a oni su uzimali dio slika. To mi je kao početniku dosta značilo i za neku afirmaciju”, kaže za Monitor slikar Momčilo Macanović. On smatra da tržišta u Crnoj Gori skoro i nema : ,,Nikada Crna Gora nije imala pravo tržište slika. Malo para, malo tržište, velika konkurencija”.

Macanović je trenutno zadovoljan saradnjom sa podgoričkom galerijom Pizana. ,,Teško je naći pouzdanu galeriju. Meni je neozbiljno da sam prodajem svoje radove, najbolje je kada to rade galeristi”.

Na pitanje da li je tačna informacija koja se prije par mjeseci pojavila u štampi da je njegova slika prodata za više od 20.000 eura, Macanović kaže: ,,To nije tačno. Premda je poznato da neki slikari sami daju takve izjave i dižu sebi rejting, hvale se, naduvavaju cijene. Uostalom, i jedan od najvećih crnogorskih umjetnika Dado Đurić, čija se djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima, nije baš lagodno živio u Francuskoj”.

,,U Crnoj Gori se ne može živjeti od slikarstva. Slike su kao đevojke – treba da idu doma. Ima slika koje žalim da prodam, ali to je neki put slike. Bolje da slika ima neki svoj život nego da stoji u depou”, smatra Banović.

Macanović kaže da u Crnoj Gori svega nekoliko ljudi može da živi od svog slikarstva. „I ja sam jedan od tih. Zarada je skromna. Imam privilegiju da ne radim komercijalu. Slikajući umjetnik može više da uradi za jednu godinu nego za 20 provedenih u prosvjeti”, kaže Macanović.

Iako se slabo kupuju, u galerijama bar slike može da vidi publika. Najskuplje slike u galeriji Pikaso u centru Podgorice su radovi velikog formata Muharema Muratovića – 4.000 i Stanka Zečevića – 6.000 eura. Slika Luke Berberovića nudi se po cijeni od 1.400, Nikole Gvozdenovića 1.100, Voja Tatara 1.200, Miomira Miša Venića 2.200 eura…

U galeriji Most najskuplja su platna Aleksandra Prijića 10.000 i Gojka Berkuljana 7.000 eura. Kovačević kaže da od savremenih crnogorskih slikara najbolje prolaze djela Ratka Odalovića, Draška Dragaša, Romana Đuranovića, a cijene se kreću od 1.000 do nekoliko hiljada eura.

Galeristi naglašavaju da su kupci uglavnom okrenuti tradicionalnom štafelajskom slikarstvu – ulja na platnu. Nema interesovanja za moderno slikarstvo. Smatraju da bi, na primjer, rad Jelene Tomašević bio preskup i da bi se za njega teško našao kupac.

,,Današnji klijenti pored umjetničke strane gledaju na sliku i kao na investiciju. Sve što prelazi 10.000 eura na Zapadu se gleda kao investicija”, kaže Vojvodić.

Više galerista nam je potvrdilo da u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević.

,,Knežević se razumije u slike i ima najbolju kolekciju. Uvijek je spreman da pomogne. Dogovorili smo da bude koproducent filma koji ćemo raditi o Voju Staniću”, kaže Vojvodić.

Da bi se poboljšalo stanje u ovoj oblasti, osnivano je i Udruženja galerista Crne Gore, ali nije bilo razumijevanja u Ministarstvu kulture.

,,Doskoro su se raspisivali konkursi Ministarstva kulture i za izložbu dobijete 500 eura, a samo izrada kataloga košta 700. Nema adekvatne podrške ni grada ni države za projekte koji afirmišu crnogorsku kulturu. Opština je nedavno uvela propis da se opštinske prostorije koje se koriste za ateljee i galerije plaćaju novcem, a do sada je bilo slikama”, objašnjava Kovačević.

I Vojvodić kaže da ,,državne institucije imaju pozitivan pristup, ali nemaju sredstava. I kada daju pare to je nedovoljno za troškove izložbi”.

Slikar Zoran Živković smatra da su državne i opštinske institucije, posebno one u kulturi, u službi očuvanja postojećih političkih i drugih monopola. ,,Državni aparat u kulturi nije u misiji umjetničke emancipacije nego u službi estradnog dekorisanja vlasti”.

Organizovanje izložbi, dodjela nagrada, otkup radova, stipendija, zvanja, priznanja, penzija, ograničen je, kaže, na autore koji su važni vlastima. ,,Crna Gora je i mala i zarobljena, što onemogućava konkurenciju u dobijanju državnog novca. Nepostojanje otvorenih konkursa diskriminiše ne samo autore i djela već i umjetničke ideje, koncepte. To je trajnija šteta, jer bi u zdravijem, dinamičnijem sistemu i dvorski umjetnici obogatili svoj rad. Da je Crna Gora slobodnija u umjetničkom životu, vlast bi to morala uzeti u obzir kao činjenicu”.

Osim pomenutih konkursa iz Ministarstva kulture najglasnija je lijepa priča da je Crna Gora zemlja slikara, sa perjanicom, i u tom domenu, Cetinjem.

U Umjetničkom muzeju posljednjih godina pokušavaju da nadoknade nedovoljnu valorizaciju značajnog perioda razvoja crnogorske likovne umjetnosti od 80-ih godina XX vijeka. Do sada za to nije bilo para.

Ljiljana Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja, navodi da je od 2009. do 2011. godine otkupljeno 36 slika, skulptura, crteža, fotografija, objekata. Prioritet u 2012. biće otkup djela umjetnika mlađe generacije.

,,Djela umjetnika starije generacije, koji su bili utemeljivači savremene crnogorske likovne umjetnosti, otkupljena su po cjeni od 2.500 do 20.000 eura. Umjetnička djela otkupljena direktno od autora već godinama imaju limitiranu cjenu do 2.500 eura, mada je realna cijena mnogih radova veća. Umjetnici su ovim gestom pokazali da je njihov doprinos valorizaciji i prezentaciji crnogorske likovne umjetnosti iznad novčanih vrijednosti, mada su egzistencijalni uslovi u kojima danas žive veoma teški. U realizaciji otkupa Umjetničkog muzeja značajnu finansijsku podršku pružilo je Ministarstvo kulture Crne Gore”, kaže Zekovićeva.

Većoj promociji crnogorskog slikarstva mogli bi doprinijeti i brojni međunarodni ugovori o razmjeni koje je Ministarstvo potpisalo. ,,Trebalo bi napraviti strategiju da galeristi i Ministarstvo kulture nastupaju zajedno na promociji crnogorskih slikara u inostranstvu. Niz ugovora o međunarodnoj razmjeni mogu otvoriti vrata mnogih muzeja. Na osnovu tih ugovora otvaraju se vrata crnogorskim umjetnicima da izlažu u njima”, smatra Vojvodić.

Slikari su svakako zaslužili bolju strategiju, veću promociju i brižnije državne institucije.

Najtraženiji slikari

U Crnoj Gori gdje tržište slika svako malo zbog krize zamire i gdje je nerazvijen odnos između slikara, galerista i kolekcionara, cijenu slike nije lako formirati. Presudno je ime autora, ali i format, motiv, tehnika, period u kojem je nastala. Ponekad je presudno i ime pređašnjeg vlasnika. Ako je bila vlasništvo nekog poznavaoca umjetnosti – političara, biznismena ili tajkuna, cijena dodatno raste.

Monitor predstavlja svojevrsnu top listu najtraženijih i najskupljih crnogorskih slikara:

Petar Lubarda: Slike ovog velikana likovne scene dostižu cijenu od 50 do 100 hiljada eura. Zbog cijene Lubardinih slika u ponudi se često nađu i falsifikati.

Dado Đurić: U Francuskoj, gdje je živio i stvarao, djela ovog slikarskog barda prelaze 50.000 eura.

Vojo Stanić: Platna hercegnovskog umjetnika prodaju se od pet do 15 hiljada eura u zemlji i inostranstvu.

Milo Milunović: Cijene slika se kreću u rasponu od šest do 10.000 eura.

Filo Filipović: Od četiri do sedam hiljada eura.

Ratko Odalović, Draško Dragaš, Momčilo Macanović: Platna najtraženijih savremenih crnogorskih slikara kreću se od 1,5 do osam hiljada eura.

Cvetko Lainović: Hiljadu do četiri hiljade eura.

Nikola Gvozdenovića, Dragan Karadžić, Filip Janković: U prosjeku prodaju se od 800 do 2,5 hiljade eura.

Dimitrije Popović: Od 500 do preko 1.000 eura, uglavnom u Hrvatskoj.

Na Zapadu djela priznatih savremenih slikaru dostižu cijene i preko 100.000 eura. U regionu, na legalnom tržištu, su najveće cijene postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića – 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Prilagođavanje ukusu bogatih

,,Slike su roba kao i namještaj, automobili, satovi.. i ilustruju društveni status, moć i ukus vlasnika”, kaže slikar Zoran Živković.

,,Kao i u ostalim poljima u kulturi, tržište i konkurencija su uokvireni postojećim ambijentom, punim protekcionizma, nepotizma, odsustva duhovne veze sa savremenošću. Privatne galerije prilagođene su ukusu klase bogatih nastale u vremenu rata, šverca, pljačke i svih tranzicionih manipulacija. Galerijski vrijednosni sistem je oblikovan, bolje rečeno mutiran, ukusom te klase i karakterom kapitalizma u kom živimo. Naravno, to ne znači da se u galerijskoj ponudi ne nalaze vrijedna djela, niti da su sve galerije u jednakoj mjeri taoci ovakvog stanja”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MARIJA ĐURIĆ, GLUMICA: Potreba za konstantnim radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

 

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Zbornik o djelu filozofa Lina Veljaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Praktička ontologija

 

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OSAMLJENI ARGONAUT U POTRAZI ZA ZLATNIM RUNOM

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, Connectum, Sarajevo 2021.

 

Jednoga dana 1965. godine, dok je vozio svoju porodicu na odmor u Akapulko, kolumbijski novinar Gabrijel Garsija Markes je iznenada okrenuo auto, zatražio od supruge da preuzme brigu o porodičnim finansijama u narednim mjesecima i vratili su se kući. Poslije četrnaest mjeseci izolacije, otrovan duhanom, sa dugom od 8.000 dolara izašao je iz sobe i ženi predao rukopis svog, ako ne najboljeg, a onda sigurno, najpoznatijeg romana Sto godina samoće.

Vizija do koje je došao došla mu je poslije četiri godine spisateljske blokade. Bila je to munja koja će planetarno osvijetliti hispanoameričku književnost.

Ne kažemo da je Muhić na isti način pronašao tajan (Tajan) kao Markes Makonda, ali da postoji neka nevidljiva nit u nastanku ova dva romana sasvim je izvjesno.

Taj dan i 1965. godine kada je munja otvorila Markesovu spisateljsku inspiraciju, ista je Muhića pogodila 20. avgusta 2016. godine kada je otkrio riječ tajan. Pojam koji postoji i kao geografski toponim, posve očigledan na uobičajenim mapama. Poput šifre koju Borhesov junak Cinakan, sveštenik piramide Kaolom, pronalazi u pripovijetki Božiji zapis. Sličnost sa naslovom navedene priče nalazimo i u Prologu romana Putovanje u Tajan Ferida Muhića kada autor, posve pomiren sa dramom života kaže: Sve je to od Boga. Za razliku od Markesa, kojem se sve desilo munjevito, kod Muhića je potraga trajala punih trideset godina (kada mu se), kao pred očima pojavila riječ – tajan!

Ukazana kao: Magična blistava staklenca u kartonskom cilindru kaleidoskopa sklopila su se u središtu i stvorila savršen geometrijski ornament sjajnih boja pred okom začaranog djeteta. Baš kao što će se čitaocima ukazati roman kada Muhić na njega stavi posljednju tačku.

Viđeno, autor će pretočiti u roman dajući šansu čitaocu da i sam načini viđeno.

Da ne bi zapali u zamku kako je riječ o romanu klasične potrage za izgubljenim vremenom ili argonautskoj potrazi za zlatnim runom ili pak turističkoj pustolovini, autor će nas upozoriti na kraju same knjige (ali ne i kraju putovanja, jer putovanju kraja nema) Heraklitovim paradoksom: Ako tražiš neočekivano nećeš ga naći, jer se do njega ne stiže traganjem.

Navedene rečenice upozorenje su da u susretu sa romanom Ferida Muhića ne smijemo upasti u zamku kako je riječ o sretno i spretno ukomponovanim elementima bildungsromana, romana eseja i putopisnog romana, nego sve to i još mnogo više.

Poznavajući (ili makar sluteći) erudicijski duh autora mi postajemo svjesni da kazano jeste to ali mnogo više i mnogo drugog.

Pripremajući se za put, stvarni, iskusni planinar sa sobom nosi – ništa. Kad kažemo ništa, razumljivo, gledajući našim, svakodnevnim, pred put usplahirenim očima da nećemo šta zaboraviti spakovati u već prepunjen veliki kofer. Junak romana uzima tek jedan ručno rađeni štap, za koji bi pretenciozno bilo reći kako je riječ o Musaaovom (Mojsijevom) štapu ali može biti isti onaj koji je ležerno okretao Bijant iz Prijene dok je napuštao brod koji tone i zaprepaštenim spasiocima na pitanje zašto ne nosi ništa, pokazujući na srce i mozak, nonšalantno odgovorio Omnia meamecum porto (Sve svoje sobom nosim). Liči to i na stanje u kojem se, po priči Gistava Flobera, našao Sv. Avgustin, kada je poslije ubistva roditelja, ženi saopštio da će ujutro, pred vratima kuće, naći njegovu odjeću a on krenuti u potragu – go.

Jer kako drugačije razumjeti kretanje na put dug 710 km (preko najviših planinskih vrhova na tom putu) kada dobijemo popis onoga što se ne nosi: 1. sam; 2. bez šatora; 3. bez ranca; 4. bez hrane; 5. bez čuturice za vodu; 6. bez oružja, čak i bez džepnog noža; 7. bez šibica ili upaljača. Sve drugo što nam iskrsava kao neophodno za jedan ovakav put (ako ne pun kamion a ono bar dobro napunjen kombi) postaje besmisleno.

U čitaočevom horizontu očekivanja izrastaju slike vrleti od Šar-planine do Ozrena, dramatični susreti sa divljim životinjama, nepremostivi klanci, smrtno opasne klisure, kiše, susnježice, glad, žeđ i šta sve ne.

Šta dobijamo?

Višestruko putovanje; fizičko premošćivanje od Skopja do Mahoja, putovanje u djetinjstvo i putovanje u najdublje ponore vlastite duhovnosti i saznajnosti.

Sva tri puta skladno će se smjenjivati da će samo senzibilitet čitaoca određivati na kojim stranicama autor pokazuje više spisateljskog umijeća i fabularne uzbudljivosti. Čitaoci skloni avanturi gubiće dah na stranicama kada narator (ili glavni junak) ima neposredan susret s vukom a najvišu tačku dostićiće na stranicama kada roman poprima sve žanrovske osobine akcionog filma i kada glavnog junaka od smrti dijeli bukvalno jedan pogrešan pokret ili korak.

Skloniji meditaciji, uživat će na stranicama koje donose kratka razmišljanja pretočene nekad u mini-eseje a nekad u samo bridak gnomski iskaz. Ostajemo u dilemi da li se odlučiti za domišljeno kada autor komunicira sa svakodnevnim senzacijama iz života (esej o konju) ili kada polemizira sa filozofima od Sokrata do Ničea. Za što god se odlučili, ostajemo zamišljeni do ushićenosti gdje Muhić nalazi tako rafiniran materijal za impregnaciju onog što se nađe u domenu njegovog interesiranja.

Poseban put u romanu Putovanju u Tajan jeste onaj koji je išao u susret djetinjstvu. U onaj period od prvih mjeseci rođenja do pete godine, gdje susrećemo sadržaje koji idu, nerijetko, do granica mogućeg. Dječak koji nema ime ali se piše velikim početnim slovom (što možemo čitati kao blagu autorsku distancu, u spisateljskom pogledu neophodnu) sa pet mjeseci života registrira, razumije, shvata i memorira ono što se njemu i oko njega dešava, sa četiri godine pliva i roni cijelom širinom rijeke, bori se i brani i napokon – leti. Otklonimo li svako poznavanje konteksta, tekst se otvara u beskrajan niz tumačenja koja bi uključivala sakralne tekstove, sadržaje bližih i dalekih kultura kako u povijesti tako i u hijeropovijesti. No, čuda ne dominiraju tim stranicama romana nego su samo proplamsaji koji upozoravaju da je čovjek nemoćan u onoj mjeri u kojoj to sam sebi prizna. Jer, tu su stranice na kojima izranjaju likovi, svakodnevni i misteriozni, podvlači se istinsko vjerovanje, podsjeća na praznovjerje, otkriva arhetipsko…

Sa posljednjim stranicama knjige čitaoca može obuzeti zapitanost zašto se autor odlučio za nešto labaviju strukturu od onoga što se moglo očekivati poslije prvih pročitanih stranica. Naime, već od prve noći puta mi, zajedno sa autorom, ne prelazimo samo kilometre na relaciji Skopje – Mahoje, nego poniremo u prve dane njegova života i dalje (kroz kazivanje drugih) te idemo stazama koje vode kroz autorov duhovni i intelektualni svijet. Imajući u vidu magiju (šifru) koju nosi termin i toponim tajan (Tajan) očekujemo da kraj romana dočekamo u toj tački gdje se sva preduzeta putovanja stapaju i, na neki način, završavaju. Istraživač je stigao – rekao bi pjesnik. No, kao u elizabetanskom sonetu dobijamo dva stiha više. Rekli bi smo, u ovom slučaju, nagrade. Autor nas vodi u majčinu životnu potragu. Majka, koja je ispratila oca kada je Dječak imao sedam mjeseci a ona dvadeset godina, mužu nije mogla ući u trag a glas (mučan ili radostan) nije dolazio. Na tom putu, od nemila do nedraga, s dvoje malih na leđima, majka prelazi svoj tegobni put dok njen muž ne stigne kroz lik čovjeka s kojim je posljednji put krenuo na neprijateljski grudobran.

I tu, s majčinim smirajem, umiruju se sve tačke kojih se roman dotiče a istovremeno se stapajući u jednu – Tajan. I tek na taj način, strukturalna razbijenost postaje potpuno čvrsta.

Ma koliko nam se, na momenat, učini kako je riječ o individualnom traganju, roman Putovanje u Tajan nije samo to. Upravo kroz individualni put, dat je put jedne porodice, jednog naroda, svijeta… Hod kroz jedan život, svekoliku ljudsku historiju. Spisatelj, čini nam se, dobija umjetničku satisfakciju a čitalac zadovoljstvo u tekstu.

Za kraj; nemali je broj autora koji su jednu knjigu pisali cijeli život; bilo kao Gete Fausta ili Prust romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom. Ne vjerujemo da postoji neko ko je uspio pročitati ono što je Ferid Muhić napisao. Mi, koji imamo ovlašni uvid u ono što je izašlo ispod njegova pera, razlikujemo i kažemo da je njegov roman Putovanje u Tajan zapravo tačka u kojoj se spaja sve ono što je do sada napisao.

P.S. Možda bi u uvodnom dijelu teksta primjerenije bilo prenijeti spisateljsko iskustvo, nedavno preminulog semiotičara, dugo godina jednog od najuticanijih svjetskih intelektualaca, Umberta Eka. Njegovo iskustvo sa pisanjem romana može se porediti sa iskustvom Ferida Muhića. I jedan i drugi dugo su tretirali beletrističku književnost i to vrlo strogo a onda su dali vlastiti autorski rad na planu najuticanijeg književnog žanra – romana. Profesor Eko je zadobio svjetsku glasovitost a roman profesora Muhića prepuštamo sudu vremena.

Mirzet HAMZIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo