Povežite se sa nama

KULTURA

Volim i ja, no nemam

Objavljeno prije

na

Pejzaži, etno i nacionalna ornamentika, manastiri – slike sa ovim motivima najprodavanije su u crnogorskim galerijama. Slike se kupuju rijetko i uglavnom za poklon, a najbitnija je cijena – najviše do 200 eura. Galeristi, koje je Monitor kontaktirao, kažu da je posljednjih godina prodaja slika drastično opala. Dovijaju se na razne načine, u ponudi su i jeftine slike od 50, 70 eura. Slike se prodaju na rate. Sve džabe, kažu, nema više kupaca iz srednjeg sloja. Djela renomiranih slikara često se razgledaju, a vrlo rijetko kupuju.

,,Prije nekoliko godina došlo je do aktivacije tržišta i bilo je posla. Sada je sve zbog krize stalo. Tržište kao i da ne postoji. Kod nas ko voli umjetnost nema ‘vitamina’, a oni koji imaju kapital u većini slučajeva sliku kupuju kao investiciju”, kaže za Monitor vlasnik podgoričke galerije Gayo Gajo Vojvodić.

Direktor galerije Most Milorad Beki Kovačević kaže da je najveći problem crnogorskog tržišta slika što nije definisano. ,,Nije regulisano ko može prodavati slike u Crnoj Gori, pa se dešava da se slike poznatih crnogorskih autora prodaju po kućama ili iz kola na parkinzima”. On smatra da se po sličnom receptu opremaju i brojni objekti po Crnoj Gori. ,,Sumnjam da će za Hilton hotel biti zvaničnog tendera za njegovo opremanje. Ni u jednom slučaju kada se opremao neki hotel ili državna institucija nije bilo tendera, sve se završavalo na nivou poznanstava i veza. U inostranstvu za sve to postoje tenderi”, kaže Kovačević.

Slikari uglavnom ne žele da komentarišu ova pitanja, ali anonimno kažu da pojedini slikari redovno prodaju svoje slike institucijama, bankama, hotelima preko veza. Tada se za cijenu ne pita.

,,I u slikarstvu su klanovi kao u svim oblastima. Neki umjetnici su skrajnuti, a neki se favorizuju. Kvalitet djela nema veze sa tim. Nije umjetnost sport ili nauka, nešto egzaktno, to je prvenstveno osjećaj. Postoje i najbolji svjetski slikari za Crnu Goru. Ima ih više i kako su oni najbolji dobijaju za slike koliku kažu. Te slike su po institucijama, ambasadama…”, kaže za Monitor slikar Nikola Toko Banović.

Slikarima koji nemaju dobre veze sa državom ostaju galerije ili sa slikom pod mišku, pa u prodaju. U Umjetničkom paviljonu ULUCG slike članova Udruženja prodaju se po principu da 10 odsto od prodate slike ostaje Udruženju. U galeriji Most kažu da sa slikarom uglavnom dogovore organizovanje izložbe, izradu kataloga i promociju, a zauzvrat dobiju dva rada i 25 odsto od prodatih slika.

Mnogi autori imaju loše iskustvo sa galeristima. Uglavnom se dogovori jedno, a desi drugo, kao što je veća prodajna cijena od dogovorene.

,,Kada sam završio akademiju imao sam ugovor sa galerijom u Beogradu da mi naprave izložbu i katalog, a oni su uzimali dio slika. To mi je kao početniku dosta značilo i za neku afirmaciju”, kaže za Monitor slikar Momčilo Macanović. On smatra da tržišta u Crnoj Gori skoro i nema : ,,Nikada Crna Gora nije imala pravo tržište slika. Malo para, malo tržište, velika konkurencija”.

Macanović je trenutno zadovoljan saradnjom sa podgoričkom galerijom Pizana. ,,Teško je naći pouzdanu galeriju. Meni je neozbiljno da sam prodajem svoje radove, najbolje je kada to rade galeristi”.

Na pitanje da li je tačna informacija koja se prije par mjeseci pojavila u štampi da je njegova slika prodata za više od 20.000 eura, Macanović kaže: ,,To nije tačno. Premda je poznato da neki slikari sami daju takve izjave i dižu sebi rejting, hvale se, naduvavaju cijene. Uostalom, i jedan od najvećih crnogorskih umjetnika Dado Đurić, čija se djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima, nije baš lagodno živio u Francuskoj”.

,,U Crnoj Gori se ne može živjeti od slikarstva. Slike su kao đevojke – treba da idu doma. Ima slika koje žalim da prodam, ali to je neki put slike. Bolje da slika ima neki svoj život nego da stoji u depou”, smatra Banović.

Macanović kaže da u Crnoj Gori svega nekoliko ljudi može da živi od svog slikarstva. „I ja sam jedan od tih. Zarada je skromna. Imam privilegiju da ne radim komercijalu. Slikajući umjetnik može više da uradi za jednu godinu nego za 20 provedenih u prosvjeti”, kaže Macanović.

Iako se slabo kupuju, u galerijama bar slike može da vidi publika. Najskuplje slike u galeriji Pikaso u centru Podgorice su radovi velikog formata Muharema Muratovića – 4.000 i Stanka Zečevića – 6.000 eura. Slika Luke Berberovića nudi se po cijeni od 1.400, Nikole Gvozdenovića 1.100, Voja Tatara 1.200, Miomira Miša Venića 2.200 eura…

U galeriji Most najskuplja su platna Aleksandra Prijića 10.000 i Gojka Berkuljana 7.000 eura. Kovačević kaže da od savremenih crnogorskih slikara najbolje prolaze djela Ratka Odalovića, Draška Dragaša, Romana Đuranovića, a cijene se kreću od 1.000 do nekoliko hiljada eura.

Galeristi naglašavaju da su kupci uglavnom okrenuti tradicionalnom štafelajskom slikarstvu – ulja na platnu. Nema interesovanja za moderno slikarstvo. Smatraju da bi, na primjer, rad Jelene Tomašević bio preskup i da bi se za njega teško našao kupac.

,,Današnji klijenti pored umjetničke strane gledaju na sliku i kao na investiciju. Sve što prelazi 10.000 eura na Zapadu se gleda kao investicija”, kaže Vojvodić.

Više galerista nam je potvrdilo da u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević.

,,Knežević se razumije u slike i ima najbolju kolekciju. Uvijek je spreman da pomogne. Dogovorili smo da bude koproducent filma koji ćemo raditi o Voju Staniću”, kaže Vojvodić.

Da bi se poboljšalo stanje u ovoj oblasti, osnivano je i Udruženja galerista Crne Gore, ali nije bilo razumijevanja u Ministarstvu kulture.

,,Doskoro su se raspisivali konkursi Ministarstva kulture i za izložbu dobijete 500 eura, a samo izrada kataloga košta 700. Nema adekvatne podrške ni grada ni države za projekte koji afirmišu crnogorsku kulturu. Opština je nedavno uvela propis da se opštinske prostorije koje se koriste za ateljee i galerije plaćaju novcem, a do sada je bilo slikama”, objašnjava Kovačević.

I Vojvodić kaže da ,,državne institucije imaju pozitivan pristup, ali nemaju sredstava. I kada daju pare to je nedovoljno za troškove izložbi”.

Slikar Zoran Živković smatra da su državne i opštinske institucije, posebno one u kulturi, u službi očuvanja postojećih političkih i drugih monopola. ,,Državni aparat u kulturi nije u misiji umjetničke emancipacije nego u službi estradnog dekorisanja vlasti”.

Organizovanje izložbi, dodjela nagrada, otkup radova, stipendija, zvanja, priznanja, penzija, ograničen je, kaže, na autore koji su važni vlastima. ,,Crna Gora je i mala i zarobljena, što onemogućava konkurenciju u dobijanju državnog novca. Nepostojanje otvorenih konkursa diskriminiše ne samo autore i djela već i umjetničke ideje, koncepte. To je trajnija šteta, jer bi u zdravijem, dinamičnijem sistemu i dvorski umjetnici obogatili svoj rad. Da je Crna Gora slobodnija u umjetničkom životu, vlast bi to morala uzeti u obzir kao činjenicu”.

Osim pomenutih konkursa iz Ministarstva kulture najglasnija je lijepa priča da je Crna Gora zemlja slikara, sa perjanicom, i u tom domenu, Cetinjem.

U Umjetničkom muzeju posljednjih godina pokušavaju da nadoknade nedovoljnu valorizaciju značajnog perioda razvoja crnogorske likovne umjetnosti od 80-ih godina XX vijeka. Do sada za to nije bilo para.

Ljiljana Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja, navodi da je od 2009. do 2011. godine otkupljeno 36 slika, skulptura, crteža, fotografija, objekata. Prioritet u 2012. biće otkup djela umjetnika mlađe generacije.

,,Djela umjetnika starije generacije, koji su bili utemeljivači savremene crnogorske likovne umjetnosti, otkupljena su po cjeni od 2.500 do 20.000 eura. Umjetnička djela otkupljena direktno od autora već godinama imaju limitiranu cjenu do 2.500 eura, mada je realna cijena mnogih radova veća. Umjetnici su ovim gestom pokazali da je njihov doprinos valorizaciji i prezentaciji crnogorske likovne umjetnosti iznad novčanih vrijednosti, mada su egzistencijalni uslovi u kojima danas žive veoma teški. U realizaciji otkupa Umjetničkog muzeja značajnu finansijsku podršku pružilo je Ministarstvo kulture Crne Gore”, kaže Zekovićeva.

Većoj promociji crnogorskog slikarstva mogli bi doprinijeti i brojni međunarodni ugovori o razmjeni koje je Ministarstvo potpisalo. ,,Trebalo bi napraviti strategiju da galeristi i Ministarstvo kulture nastupaju zajedno na promociji crnogorskih slikara u inostranstvu. Niz ugovora o međunarodnoj razmjeni mogu otvoriti vrata mnogih muzeja. Na osnovu tih ugovora otvaraju se vrata crnogorskim umjetnicima da izlažu u njima”, smatra Vojvodić.

Slikari su svakako zaslužili bolju strategiju, veću promociju i brižnije državne institucije.

Najtraženiji slikari

U Crnoj Gori gdje tržište slika svako malo zbog krize zamire i gdje je nerazvijen odnos između slikara, galerista i kolekcionara, cijenu slike nije lako formirati. Presudno je ime autora, ali i format, motiv, tehnika, period u kojem je nastala. Ponekad je presudno i ime pređašnjeg vlasnika. Ako je bila vlasništvo nekog poznavaoca umjetnosti – političara, biznismena ili tajkuna, cijena dodatno raste.

Monitor predstavlja svojevrsnu top listu najtraženijih i najskupljih crnogorskih slikara:

Petar Lubarda: Slike ovog velikana likovne scene dostižu cijenu od 50 do 100 hiljada eura. Zbog cijene Lubardinih slika u ponudi se često nađu i falsifikati.

Dado Đurić: U Francuskoj, gdje je živio i stvarao, djela ovog slikarskog barda prelaze 50.000 eura.

Vojo Stanić: Platna hercegnovskog umjetnika prodaju se od pet do 15 hiljada eura u zemlji i inostranstvu.

Milo Milunović: Cijene slika se kreću u rasponu od šest do 10.000 eura.

Filo Filipović: Od četiri do sedam hiljada eura.

Ratko Odalović, Draško Dragaš, Momčilo Macanović: Platna najtraženijih savremenih crnogorskih slikara kreću se od 1,5 do osam hiljada eura.

Cvetko Lainović: Hiljadu do četiri hiljade eura.

Nikola Gvozdenovića, Dragan Karadžić, Filip Janković: U prosjeku prodaju se od 800 do 2,5 hiljade eura.

Dimitrije Popović: Od 500 do preko 1.000 eura, uglavnom u Hrvatskoj.

Na Zapadu djela priznatih savremenih slikaru dostižu cijene i preko 100.000 eura. U regionu, na legalnom tržištu, su najveće cijene postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića – 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Prilagođavanje ukusu bogatih

,,Slike su roba kao i namještaj, automobili, satovi.. i ilustruju društveni status, moć i ukus vlasnika”, kaže slikar Zoran Živković.

,,Kao i u ostalim poljima u kulturi, tržište i konkurencija su uokvireni postojećim ambijentom, punim protekcionizma, nepotizma, odsustva duhovne veze sa savremenošću. Privatne galerije prilagođene su ukusu klase bogatih nastale u vremenu rata, šverca, pljačke i svih tranzicionih manipulacija. Galerijski vrijednosni sistem je oblikovan, bolje rečeno mutiran, ukusom te klase i karakterom kapitalizma u kom živimo. Naravno, to ne znači da se u galerijskoj ponudi ne nalaze vrijedna djela, niti da su sve galerije u jednakoj mjeri taoci ovakvog stanja”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo