Povežite se sa nama

KULTURA

Volim i ja, no nemam

Objavljeno prije

na

Pejzaži, etno i nacionalna ornamentika, manastiri – slike sa ovim motivima najprodavanije su u crnogorskim galerijama. Slike se kupuju rijetko i uglavnom za poklon, a najbitnija je cijena – najviše do 200 eura. Galeristi, koje je Monitor kontaktirao, kažu da je posljednjih godina prodaja slika drastično opala. Dovijaju se na razne načine, u ponudi su i jeftine slike od 50, 70 eura. Slike se prodaju na rate. Sve džabe, kažu, nema više kupaca iz srednjeg sloja. Djela renomiranih slikara često se razgledaju, a vrlo rijetko kupuju.

,,Prije nekoliko godina došlo je do aktivacije tržišta i bilo je posla. Sada je sve zbog krize stalo. Tržište kao i da ne postoji. Kod nas ko voli umjetnost nema ‘vitamina’, a oni koji imaju kapital u većini slučajeva sliku kupuju kao investiciju”, kaže za Monitor vlasnik podgoričke galerije Gayo Gajo Vojvodić.

Direktor galerije Most Milorad Beki Kovačević kaže da je najveći problem crnogorskog tržišta slika što nije definisano. ,,Nije regulisano ko može prodavati slike u Crnoj Gori, pa se dešava da se slike poznatih crnogorskih autora prodaju po kućama ili iz kola na parkinzima”. On smatra da se po sličnom receptu opremaju i brojni objekti po Crnoj Gori. ,,Sumnjam da će za Hilton hotel biti zvaničnog tendera za njegovo opremanje. Ni u jednom slučaju kada se opremao neki hotel ili državna institucija nije bilo tendera, sve se završavalo na nivou poznanstava i veza. U inostranstvu za sve to postoje tenderi”, kaže Kovačević.

Slikari uglavnom ne žele da komentarišu ova pitanja, ali anonimno kažu da pojedini slikari redovno prodaju svoje slike institucijama, bankama, hotelima preko veza. Tada se za cijenu ne pita.

,,I u slikarstvu su klanovi kao u svim oblastima. Neki umjetnici su skrajnuti, a neki se favorizuju. Kvalitet djela nema veze sa tim. Nije umjetnost sport ili nauka, nešto egzaktno, to je prvenstveno osjećaj. Postoje i najbolji svjetski slikari za Crnu Goru. Ima ih više i kako su oni najbolji dobijaju za slike koliku kažu. Te slike su po institucijama, ambasadama…”, kaže za Monitor slikar Nikola Toko Banović.

Slikarima koji nemaju dobre veze sa državom ostaju galerije ili sa slikom pod mišku, pa u prodaju. U Umjetničkom paviljonu ULUCG slike članova Udruženja prodaju se po principu da 10 odsto od prodate slike ostaje Udruženju. U galeriji Most kažu da sa slikarom uglavnom dogovore organizovanje izložbe, izradu kataloga i promociju, a zauzvrat dobiju dva rada i 25 odsto od prodatih slika.

Mnogi autori imaju loše iskustvo sa galeristima. Uglavnom se dogovori jedno, a desi drugo, kao što je veća prodajna cijena od dogovorene.

,,Kada sam završio akademiju imao sam ugovor sa galerijom u Beogradu da mi naprave izložbu i katalog, a oni su uzimali dio slika. To mi je kao početniku dosta značilo i za neku afirmaciju”, kaže za Monitor slikar Momčilo Macanović. On smatra da tržišta u Crnoj Gori skoro i nema : ,,Nikada Crna Gora nije imala pravo tržište slika. Malo para, malo tržište, velika konkurencija”.

Macanović je trenutno zadovoljan saradnjom sa podgoričkom galerijom Pizana. ,,Teško je naći pouzdanu galeriju. Meni je neozbiljno da sam prodajem svoje radove, najbolje je kada to rade galeristi”.

Na pitanje da li je tačna informacija koja se prije par mjeseci pojavila u štampi da je njegova slika prodata za više od 20.000 eura, Macanović kaže: ,,To nije tačno. Premda je poznato da neki slikari sami daju takve izjave i dižu sebi rejting, hvale se, naduvavaju cijene. Uostalom, i jedan od najvećih crnogorskih umjetnika Dado Đurić, čija se djela nalaze u najpoznatijim svjetskim muzejima, nije baš lagodno živio u Francuskoj”.

,,U Crnoj Gori se ne može živjeti od slikarstva. Slike su kao đevojke – treba da idu doma. Ima slika koje žalim da prodam, ali to je neki put slike. Bolje da slika ima neki svoj život nego da stoji u depou”, smatra Banović.

Macanović kaže da u Crnoj Gori svega nekoliko ljudi može da živi od svog slikarstva. „I ja sam jedan od tih. Zarada je skromna. Imam privilegiju da ne radim komercijalu. Slikajući umjetnik može više da uradi za jednu godinu nego za 20 provedenih u prosvjeti”, kaže Macanović.

Iako se slabo kupuju, u galerijama bar slike može da vidi publika. Najskuplje slike u galeriji Pikaso u centru Podgorice su radovi velikog formata Muharema Muratovića – 4.000 i Stanka Zečevića – 6.000 eura. Slika Luke Berberovića nudi se po cijeni od 1.400, Nikole Gvozdenovića 1.100, Voja Tatara 1.200, Miomira Miša Venića 2.200 eura…

U galeriji Most najskuplja su platna Aleksandra Prijića 10.000 i Gojka Berkuljana 7.000 eura. Kovačević kaže da od savremenih crnogorskih slikara najbolje prolaze djela Ratka Odalovića, Draška Dragaša, Romana Đuranovića, a cijene se kreću od 1.000 do nekoliko hiljada eura.

Galeristi naglašavaju da su kupci uglavnom okrenuti tradicionalnom štafelajskom slikarstvu – ulja na platnu. Nema interesovanja za moderno slikarstvo. Smatraju da bi, na primjer, rad Jelene Tomašević bio preskup i da bi se za njega teško našao kupac.

,,Današnji klijenti pored umjetničke strane gledaju na sliku i kao na investiciju. Sve što prelazi 10.000 eura na Zapadu se gleda kao investicija”, kaže Vojvodić.

Više galerista nam je potvrdilo da u Crnoj Gori postoji samo par kolekcionara spremnih da izdvoje značajne sume. Jedan od njih je vlasnik Atlas Grupe Duško Knežević.

,,Knežević se razumije u slike i ima najbolju kolekciju. Uvijek je spreman da pomogne. Dogovorili smo da bude koproducent filma koji ćemo raditi o Voju Staniću”, kaže Vojvodić.

Da bi se poboljšalo stanje u ovoj oblasti, osnivano je i Udruženja galerista Crne Gore, ali nije bilo razumijevanja u Ministarstvu kulture.

,,Doskoro su se raspisivali konkursi Ministarstva kulture i za izložbu dobijete 500 eura, a samo izrada kataloga košta 700. Nema adekvatne podrške ni grada ni države za projekte koji afirmišu crnogorsku kulturu. Opština je nedavno uvela propis da se opštinske prostorije koje se koriste za ateljee i galerije plaćaju novcem, a do sada je bilo slikama”, objašnjava Kovačević.

I Vojvodić kaže da ,,državne institucije imaju pozitivan pristup, ali nemaju sredstava. I kada daju pare to je nedovoljno za troškove izložbi”.

Slikar Zoran Živković smatra da su državne i opštinske institucije, posebno one u kulturi, u službi očuvanja postojećih političkih i drugih monopola. ,,Državni aparat u kulturi nije u misiji umjetničke emancipacije nego u službi estradnog dekorisanja vlasti”.

Organizovanje izložbi, dodjela nagrada, otkup radova, stipendija, zvanja, priznanja, penzija, ograničen je, kaže, na autore koji su važni vlastima. ,,Crna Gora je i mala i zarobljena, što onemogućava konkurenciju u dobijanju državnog novca. Nepostojanje otvorenih konkursa diskriminiše ne samo autore i djela već i umjetničke ideje, koncepte. To je trajnija šteta, jer bi u zdravijem, dinamičnijem sistemu i dvorski umjetnici obogatili svoj rad. Da je Crna Gora slobodnija u umjetničkom životu, vlast bi to morala uzeti u obzir kao činjenicu”.

Osim pomenutih konkursa iz Ministarstva kulture najglasnija je lijepa priča da je Crna Gora zemlja slikara, sa perjanicom, i u tom domenu, Cetinjem.

U Umjetničkom muzeju posljednjih godina pokušavaju da nadoknade nedovoljnu valorizaciju značajnog perioda razvoja crnogorske likovne umjetnosti od 80-ih godina XX vijeka. Do sada za to nije bilo para.

Ljiljana Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja, navodi da je od 2009. do 2011. godine otkupljeno 36 slika, skulptura, crteža, fotografija, objekata. Prioritet u 2012. biće otkup djela umjetnika mlađe generacije.

,,Djela umjetnika starije generacije, koji su bili utemeljivači savremene crnogorske likovne umjetnosti, otkupljena su po cjeni od 2.500 do 20.000 eura. Umjetnička djela otkupljena direktno od autora već godinama imaju limitiranu cjenu do 2.500 eura, mada je realna cijena mnogih radova veća. Umjetnici su ovim gestom pokazali da je njihov doprinos valorizaciji i prezentaciji crnogorske likovne umjetnosti iznad novčanih vrijednosti, mada su egzistencijalni uslovi u kojima danas žive veoma teški. U realizaciji otkupa Umjetničkog muzeja značajnu finansijsku podršku pružilo je Ministarstvo kulture Crne Gore”, kaže Zekovićeva.

Većoj promociji crnogorskog slikarstva mogli bi doprinijeti i brojni međunarodni ugovori o razmjeni koje je Ministarstvo potpisalo. ,,Trebalo bi napraviti strategiju da galeristi i Ministarstvo kulture nastupaju zajedno na promociji crnogorskih slikara u inostranstvu. Niz ugovora o međunarodnoj razmjeni mogu otvoriti vrata mnogih muzeja. Na osnovu tih ugovora otvaraju se vrata crnogorskim umjetnicima da izlažu u njima”, smatra Vojvodić.

Slikari su svakako zaslužili bolju strategiju, veću promociju i brižnije državne institucije.

Najtraženiji slikari

U Crnoj Gori gdje tržište slika svako malo zbog krize zamire i gdje je nerazvijen odnos između slikara, galerista i kolekcionara, cijenu slike nije lako formirati. Presudno je ime autora, ali i format, motiv, tehnika, period u kojem je nastala. Ponekad je presudno i ime pređašnjeg vlasnika. Ako je bila vlasništvo nekog poznavaoca umjetnosti – političara, biznismena ili tajkuna, cijena dodatno raste.

Monitor predstavlja svojevrsnu top listu najtraženijih i najskupljih crnogorskih slikara:

Petar Lubarda: Slike ovog velikana likovne scene dostižu cijenu od 50 do 100 hiljada eura. Zbog cijene Lubardinih slika u ponudi se često nađu i falsifikati.

Dado Đurić: U Francuskoj, gdje je živio i stvarao, djela ovog slikarskog barda prelaze 50.000 eura.

Vojo Stanić: Platna hercegnovskog umjetnika prodaju se od pet do 15 hiljada eura u zemlji i inostranstvu.

Milo Milunović: Cijene slika se kreću u rasponu od šest do 10.000 eura.

Filo Filipović: Od četiri do sedam hiljada eura.

Ratko Odalović, Draško Dragaš, Momčilo Macanović: Platna najtraženijih savremenih crnogorskih slikara kreću se od 1,5 do osam hiljada eura.

Cvetko Lainović: Hiljadu do četiri hiljade eura.

Nikola Gvozdenovića, Dragan Karadžić, Filip Janković: U prosjeku prodaju se od 800 do 2,5 hiljade eura.

Dimitrije Popović: Od 500 do preko 1.000 eura, uglavnom u Hrvatskoj.

Na Zapadu djela priznatih savremenih slikaru dostižu cijene i preko 100.000 eura. U regionu, na legalnom tržištu, su najveće cijene postigla djela hrvatskog slikara Vlaha Bukovca – 200.000 i srpskog Save Šumanovića – 180.000 eura. Bukovčevu sliku je kupio hrvatski fudbaler, Šumanovićevu srpski gastarbajter.

Prilagođavanje ukusu bogatih

,,Slike su roba kao i namještaj, automobili, satovi.. i ilustruju društveni status, moć i ukus vlasnika”, kaže slikar Zoran Živković.

,,Kao i u ostalim poljima u kulturi, tržište i konkurencija su uokvireni postojećim ambijentom, punim protekcionizma, nepotizma, odsustva duhovne veze sa savremenošću. Privatne galerije prilagođene su ukusu klase bogatih nastale u vremenu rata, šverca, pljačke i svih tranzicionih manipulacija. Galerijski vrijednosni sistem je oblikovan, bolje rečeno mutiran, ukusom te klase i karakterom kapitalizma u kom živimo. Naravno, to ne znači da se u galerijskoj ponudi ne nalaze vrijedna djela, niti da su sve galerije u jednakoj mjeri taoci ovakvog stanja”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2021. GODINE: Nemoguća misija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2021. oduševilo, a šta smatraju za promašaj


MARIJA PEROVIĆ, REDITELJKA
Svjetski kvalitetni istupi

Izdvojila bih premijere u takmičarskim programima na priznatim međunarodnim festivalima dva  filma, dvoje mladih kolega – Poslije zime Ivana Bakrača (Karlovi Vari i Kotbus) i Elegiju lovora Dušana Kasalice (Sarajevo Film Festival, Hamburg Film Festival i Festival autorskog filma u Beogradu). Ova dva uspješna i primijećena filma na međunarodnoj sceni posljedica su promišljenog rada Filmskog centra Crne Gore na čelu sa Sehadom Čekićem, prethodih godina. Sljedeći dogadaj se još nije desio, ali je svakako kolaboracija i koordinacija koja će nas predstaviti na Venecijanskom bijenalu – odnosno radovi Jelene Tomašević, Semira Mustafe, Darka Vučkovića i Lidije Delić i Ivana Šukovića pod selektorskom palicom Natalije Vujošević. Zahvaljujući takođe timu iz prethodnih godina (izdvajam Milicu Nikolić) proglašenje Bokeške mornarice kao nematerijalnog kulturnog dobra svijeta. I takođe, pomenula bih, izložbu preformativnog karaktera, umjetničko, cinični, duhoviti, sociološko-psihološko angažovani događaj – Pjevaj Maro, pjevaj zlato Milene Jovićević u Galeriji Art u Podgorici. Tako da od kuluture izdvajam multikulturalizam i probijanje granica i zabrana.

Ne-događaj su granice i zabrane. Prije svega ukidanje Ministarstva kulture i fomiranje četvororesornog Ministarstva, čije posljedice se osjećaju od kreativnog do administrativnog djelovaja, i tek će se osjećati. I dalje ne bih o promašajima, ima ih priličan broj, ako počnem da ih navodim „poješće” ove dobre i izuzetno uspješne istupe na međunarodnoj kulturnoj sceni, tako da donosim kulturnu odluku, izazvanu i epidomijom primitivzma i nazadnog, da se bavim dobrim, drugačijim i svjetski kvalitetnim istupima.


ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Ravnogorsko-moljevićevski svjetonazor

Kao najnegativniji kulturni događaj istakao bih izbor četvororesorne ministrice (kulture, prosvjete, nauke i sporta) ravnogorsko-moljevićevskih svjetonazora. Ovaj izbor je bio najava čitave serije kulturnih promašaja u 2021, tako da, kada se sve sagleda kao cjelina, možemo konstatovati da smo već uvedeni u, od Beograda ranije najavljivani, „srpski svet“. Podsjetiću na neke: „sječa“ nekoliko stotina direktora osnovnih i srednjih škola, permanentno mrcvarenje nastavnika i studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost preko neredovnog finansiranja i drugih pritisaka, otkazivanje finansiranja književnog časopisa Ars, podjela kalendara sa pravoslavnom ikonografijom u nekim školama, dodjela nagrade Miroslavljevo jevanđelje Milutinu Mićoviću, rođenom bratu mitropolita Joanikija, najava novoizabranog direktora Crnogorske kinoteke da će novu sezonu započeti filmom o Svetom Mardariju.

Kao pozitivan primjer navodim da je u organizaciji Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, na Cetinju u hotelu Grand,  održan peti međunarodni naučni simpozijum Cetinjski filološki dani, na kojem se okupilo nekoliko desetina eminentnih naučnika iz Crne Gore i svijeta. Učesnici ovog simpozijuma su zbog inauguracije mitropolita Joanikija pod dugim cijevima izbačeni iz hotela, tako da je završni dio skupa održan na Fakultetu.

Iz oblasti štampanih publikacija ističem četvorotomno izdanje autora Šerba Rastodera i Fehima Kajevića Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941–1945.

 

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Izostanak finansijske podrške časopisu Ars

Događaj godine je upisivanje Bokeljske mornarice u UNESCO-ov registar svjetske nematerijalne kulturne baštine. Tako je jedno od najstarijih društva pomoraca na svijetu napokon dobilo ono što je davno zaslužilo – prepoznavanje sa najviše, svjetske instance, što je sigurno podstrek za očuvanje tradicije i njenu dalju afirmaciju. Nadam se da će mnogi naši sugrađani shvatiti kolika se vrijednost krije iza „onog usporenog bokeškog kola“.

Promašaj godine je izostanak finansijske podrške časopisu Ars. Velika je sramota države Crne Gore što će izdvojiti sredstva za sve i svašta, samo ne za jedan od najstarijih književnih časopisa na prostoru bivše Jugoslavije. Prije trideset i pet godina je izašao prvi broj, preživio svakakve izazove, ali evo se zainatilo da mu doaka amatersko multipraktik ministarstvo. Daleko od očiju javnosti, pritvorno, bez pojašnjenja. Umjesto profesionalnog pristupa, svjedočimo đilkoškom revanšizmu.

 

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Zastrašujuća tišina

Kao događaj koji je obilježio 2021. godinu izdvojila bih da je Bokeljska mornarica upisana na Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne bašitine UNESCO-a. Mornarica je proglašena dobrom čovječanstva, prvim takve vrste iz Crne Gore. Takođe bih navela sve festivale u Crnoj Gori koji opstaju i pored paklene situacije koja ih prati, a nevjerovatna je potreba kulturnih djelatnika (pojedinaca) da opstanu i izbore se.

Promašaj je spojiti četiri ministarstva i dati ih u ruke jednoj osobi. To je prosto nemoguća misija i iz dana u dan se pokazuje kao takva. Otpuštanje velike količine radnika, odnos prema prosvjetnim radnicima, izjave kao što su „glumci da po školama recituju poeziju“, obaranje konkursa… Na kraju tišina kulturnih radnika koja je zastrašujuća. Zloupotreba Njegoša u svakojake svrhe. Promašaj je ova beznadežna situacija koja nas je nespremne i slabašne dočekala.


IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ
Čekajući konkurs Ministarstva kulture

Za mene je događaj godine u kulturi Crne Gore premijera filma Poslije zime Ivana Bakrača u produkciji Artikulacije, producenta Ivana  Đurovića. Radi se o veoma uspjelom ostvarenju, tematski iznijansiranom filmu o kraju mladosti, koji je i duhovit i intiman, slojevit i pošten film. Pratio sam dugogodišnji proces stvaranja tog filma, i obradovao me uspjeh koji je konačno došao sa selekcijom filma u Karlovim Varima.

Promašaj je čekanje od osamnaest mjeseci na raspisivanje konkursa za stvaralaštvo Ministarstva kulture. Projekti u kulturi jedva preživljavaju pandemiju, inflaciju i pomjeranja na tržištu. U takvom vremenu se posebno vidjelo da se vlasti ne zanimaju za kulturu, gotovo da je i ne pominju, a kada se pomene, onda bude usko vezana za pojam „tradicionalnog”. I dalje se, iz godine u godinu, vrtimo u provincijalnim, duhovno uskim krugovima u kojima se izgovaraju jedne te iste floskule, obrađuju iste teme, a ignoriše duh vremena u kom živi ostatak svijeta.

 

ELVIS BERIŠA, OSNIVAČ ROMSKE ORGANIZACIJE MLADIH KORAČAJTE SA NAMA – PHIREN AMENCA I PRVOG ROMSKOG PORTALA ROMANET
Dan sjećanja na romske žrtve Holokausta 

Događaj koji je obilježio godinu, što se tiče populacije kojoj pripadam, je prvi put u Crnoj Gori. Obilježen je 2. avgust – Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Holokausta. Pomenuo bih i da je Jasmina Beriša učenica devetog razreda Osnovne škole „Božidar Vuković Podgoričanin“ prva je Romkinja dobitnica diplome Luča i nagrade Fonda za kvalitet i talente Za odličan pet. Ona je jedina iz romske i egipćanske zajednice koja je dobitnik ove nagrade. Za priznanje su je preporučili vrijedan rad i trud koji pokazuje u školi, ali i kroz vannstavne aktivnosti.

Crna Gora je kao država preuzela obavezu da zaštiti romski jezik koji se nalazi u situaciji da potpuno iščezne. Potpisivanjem Povelje o regionalnim i manjinskim jezicima naša država se obavezala  na zaštitu romskog jezika u oblasti obrazovanja, medija, pravosudnog sistema, lokalne i  državne  uprave, kulture i  prekogranične saradnje. U praksi se sve ove mjere djelimično i u dosta ograničenom obimu primjenjuju. Osnovni preduslov za uključivanje romskog jezika u obrazovanje i uopšte u javnu sferu je njegova kodifikacija odnosno standardizacija. Zbog toga je na velikoj regionalnoj konferenciji održanoj u Podgorici 2019. najavljeno uvođenje romskog jezika u obrazovni sistem od 2021. Od tada do danas niko se nije oglasio i nema ozbiljnijih pomaka ka uvođenju romskog jezika u nastavu.

 

BOJAN MARTINOVIĆ, PIJANISTA
Budžeti nikad manji

Većina će bez razmišljanja reći da je u pandemijskoj godini, godini apstinencije od svega, bilo koji i bilo kakav kulturni događaj osvježenje. Mišljenja sam da su okolnosti u kojima umjetnici stvaraju neprirodne, neljudske, protiv umjetnika,  posebno za interpretatore, ali i da smo isto tako  svi skupa zatajili na ovom važnom zadatku. Istina je da se kulturni život od pojave korone razvija stihijski i bez konkretne pomoći institucija; budžeti nikad manji, misija i vizija je da se preživi, dok se uporno žmurni na važnost umjetnosti i kulture u iole ozbiljnom društvu. Zaboravlja se na snagu muzike, njenu iscjeliteljsku moć, moć da obrazuje, emancipuje i gradi bolje društvo. Instutucije su se pokazale kao krhke a pojedinci nemoćni da samostalno iznesu kvalitetne velike projekte.

Na kraju, biću ličan i izdvojiću koncert Karneval životinja u kome su učestvovali studenti tri umjetničke akademije Univerziteta Crne Gore. Projekat nosi i edukativnu komponentu, a osmišljen je u okviru obilježavanja jubileja 100 godina od smrti  kompozitora C. Saint-Saens u saradnji sa Muzičkim centrom. Profesorica Muzičke akademije Nataša Popović sjajno je pripremila ansambal sastavljen od najboljih pojedinaca sa bachelor i master studija. Vjerujem u crnogorski podmladak.


SUZANA PAJOVIĆ, LIKOVNA UMJETNICA
Sumorna godina

Kultura bi načelno trebala voditi snaženju državnog i nacionalnog identiteta, očuvanju kulturnog nasljeđa, stvaranju uslova za razvoj kreativnih potencijala, otvaranju mogućnosti za slobodan umjetnički izraz, zadovoljavanju kulturnih potreba građana. Na polju kulture se prije svega čuvaju i neupitne civilizacijske vrijednosti kao dio kosmopolitizma koji ona nosi u svome biću. Gledano iz ovakve perspektive, protekla je godina u ukupnom veoma sumorna. Poništavanje raspisanog Konkursa za sufinansiranje programa i projekata iz oblasti kulturno-umjetničkoga stvaralaštva i upitna raspodjela novca pri kraju kalendarske godine u velikoj mjeri su ga obesmislili. Prijedlog da se ukine Zakonom o kulturi obaveza izdvajanja za ovu oblast najmanje 2,5 odsto budžeta (što je ionako mimimalno) dovoljno govori o odnosu Vlade prema kulturi, njenom vrednovanju i statusu. Iz ovakvog odnosa vjerovatno proizilazi, i svakom površnom pratiocu kulturnih dešavanja primjetno, odsustvo produkcije kvalitetnih programa, sadržaja ili izdanja državnih ustanova kulture.

Nedavno nas je u ovom opštem sivilu, nakon godina iščekivanja, obradovalo konačno postavljanje Bokeljske mornarice iz Kotora na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine. Zato su u ovoj godini pažnju privukli i istakli se prvorazredni projekti, izložbe, izdanja i individualni uspjesi umjetnika i nezavisnih kulturnih i umjetničkih organizacija. Izdvojila bih izložbu Arhiv Cetinjskog bijenala, dodjelu nagrade Milčik umjetniku Semiru Mustafi, nagradu crnogorske rediteljke Sare Stijović, dvadeset godina postojanja dramskog studija Prazan prostor, održavanje internacionalnog festivala FIAT u Podgorici, izdanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494) iz Crnojevića štamparije. I upravo kada smo pomislili da je to sve što smo od države dobili na polju kulture, zadesio nas je kulturni šok i promašaj godine u činu proglašenja dobitnika nagrade Miroslavljevo jevanđelje.

 

JELENA KONTIĆ, NOVINARKA
Alternativna scena

Svaki angažman u sferi umjetnosti značajan je za prevazilaženje predrasuda, tenzija i frustracija, za uzdizanje duha slobode, kulture i stvaralaštva. Cijenim uložene napore, ali definitivno bi neke institucije sistema od nezavisne scene mogle učiti na mnogim poljima. Zato ću i reći da je 2021. godinu, možda baš kao i 2020, na polju kulture u Crnoj Gori obilježila nezavisna, alternativna scena koja je spremna da radi, nadograđuje i preuzima rizik, zarad kulture i umjetnosti! Tu su definitivno KotorArt, FIAT, Underhill, Korifej, Dramski studio Prazan prostor… Ne bih da izostavim upisivanje Bokeljske mornarice na Uneskovu listu, dodjeljivanje statusa nepokretnog kulturnog dobra hotelu Podgorica, uspon kulture u Nikšiću, tradicionalno bogat Barski ljetopis i Grad teatar itd… Velika stvar je i to što smo konačno, zvanično predstavili svog, a svjetskog umjetnika Janka Nilovića.

Žao mi je što se moramo osvrnuti i na loše pečate. Tu bih izdvojila onemogućavanje uslova reditelju Nikoli Vukčeviću da postane državni sekretar za kulturu, kao i poništavanje Javnog konkursa za NVO Kultura za sve čime su mnoge manifestacije stavljene u nezavidan položaj i pitanje da li uopšte da se usude na održavanje. Ružno sjećanje je i prijava DPS-a protiv Filmskog festivala u Herceg Novom zbog pogrešno otpjevanih stihova himne koju je na otvaranju izvela mlada operska pjevačica iz Herceg Novog. Ono što smatram za kulturno poniženje je i otvaranje velikog diskonta/marketa u hotelu Onogošt u Nikšiću… Nadam se da će kultura i umjetnost u narednom periodu prodisati punim kapacitetom svojih pluća!

Priredio: M.M.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

U VALENSIJI ODRŽANA PROMOCIJA PROJEKTA „ANTIGONA 2.0 MÉDITERRANÉE”, NASTALA NA IDEJI MIROSLAVA MINIĆA: Spajamo gradove, države i kontinente

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Antigona 2.0 Méditerranée” uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva „Antigona 2.0 Méditerranée”, a premijera svih će biti do kraja avgusta

 

Promocija međunarodnog projekta Antigona 2.0 Méditerranée održana je prošle sedmice u Valensiji, u Centru za kulturu La Nau, koji se nalazi u zgradi Univerziteta Valensije, jednoj od najreprezentativnijih i nastarijih zdanja tog grada.

Crnogorski projekat teatrskog angažovanja srednjoškolaca odjeknuo je na tlu Mediterana i nadahnuo ostale učesnike da stvaraju po ugledu na učenike danilovgradske Gimnazije.

Cijeli projekat je nastao prema ideji saradnika Monitora i profesora književnosti Miroslav Minića, a sprovodi se u organizaciji Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM) i Fondacije Anna Lindh u saradnji sa Festivalom Mostra Viva del Mediterrani, a finansijski je podržan od strane Evropske unije.

Na promociji su govorili i prorektorka Univerziteta u Valensiji Ester Alba, odbornica za obrazovanje, kulturu i omladinu u Gradskom vijeću Valensije Maite Ibáñez, kao  i glumica i rediteljka Maria Colomer, koja je sa profesorom Minićem umjetnička koordinatorka projekta. Putem video linka obratili su se i ostali učesnici projekta: Djawed Bougrassa iz Orana, Jihad El Karrami iz Rabata, Azzouz Bougladour i Abderrazak El Omari iz Nadora i Abdel Illah Fouad iz Asilaha. Moderatorka je bila novinarka Esma Kučukalić iz Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana (FACM).

Antigona 2.0 Méditerranée uključuje učesnike iz pet mediteranskih zemalja i sedam (FACM) članica: Valensija (Španija), Podgorica (Crna Gora), Nador, Asilah i Rabat (Maroko), Oran (Alžir) i Bejrut (Liban). U svim ovim gradovima pripremaju se različite predstave istog naziva Antigona 2.0 Méditerranée, a premijera svih će biti do kraja avgusta.

Profesor Minić je osmislio koncept, imajući u vidu da svi mladi Mediterana znaju za Sofoklovu tragediju, ali i izražen osjećaj Antigoninog pravdoljublja, odanosti i principijelnosti kao mjere čovječnosti.

„Antigona kao simbol stradanja zbog pravednih uvjerenja predstavlja snažan podstrek za mlade ljude i kod njih budi snažnu želju da jasno, otvoreno i nedvosmisleno konfrontiraju svijetu sve nepravde koje ne smiju biti prećutane”, istakao je Minić, „a mladi ljudi s kojima radimo, a i oni s kojima smo u školi svakodnevno u kontaktu, prepoznaju Antigonu kao junakinju koja emituje moralnu snagu i Kreontovu tragiku koja emituje slabost, takođe prepoznaju potentnost ovog teksta, moćnog da izrazi njihove stavove, mišljenja i ideje“.

Na promociji je objašnjeno da je riječ o novom čitanju, novom doživljaju i novom scenskom pristupu antičkoj tragediji koju je napisao Sofokle. Projekat podrazumijeva savremenu komunikaciju sa tekstom i novo učitavanje sadržaja u domenu mladih na Mediteranu. Pozorište se koristi kao sredstvo za dijalog među mediteranskom omladinom na temelju univerzalnog klasika. Ideja projekta nije rediteljsko oblikovanje Sofoklovog teksta, već pružanje mogućnosti kreativnim učenicima da ispolje sopstvene doživljaje nepravde, bunta protiv tehnološke i digitalne revolucije, konzumerizma, gušenja sloboda, vršnjačkog nasilja i drugih savremenih počasti.

„Ovim projektom spajamo gradove, države i kontinente, spajamo omladinu. Želimo da čujemo glas mladih ljudih, važan glas mladih Mediterana na teme koje ih jednako opterećuju bez obzira na njihove različitosti. Mladi ljudi iz različitih zemalja, koji su u projektu, upoznali su se preko Zoom sastanaka. Svi potičemo iz različitih sredina, različitih kultura, a sve nas spaja ista želja – da mijenjamo svijet, da stvaramo bolje mjesto za život”, naglasio je Minić u obraćanju.

Bilo je riječi i o priručniku – metodološkom vodiču pri stvaranju predstave, koji su napisali Marija Kolomer i Miroslav Minić, a preveden je na crnogorski, španski, francuski, arapski i engleski jezik. U priručniku je dat detaljan osvrt kako da nastavnici u ovim zemljama pripremaju predstave, od izbora učesnika do premijere predstave.

Nakon promocije održana je premijera predstave Antigona 2.0 Méditerranée učenika iz Valensije u režiji Marije Colomer i  Susua Beniteza. Tekst su pisali učenici, koji je nastao na osnovu njihovih autentičnih životnih priča, uz mentorstvo rediteljke.

Tokom cijelog projekta snimane su probe i rade se intervjui sa svim učesnicima iz sedam gradova Mediterana, a proizvod će biti dokumentarni film koji će biti prikazan u okviru festivala Mostra Viva del Mediterrani 2021 u Valensiji, ali i u drugim gradovima Mediterana.

Umjetnički koordinator projekta Miroslav Minić je profesor književnosti u Gimnaziji „Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je mnogih nagrada iz oblasti obrazovanja. Reditelj je predstave Antigona 2.0 čija je premijera bila na FIAT-u septembra 2020. i koja je inspiracija za cijeli projekat. U predstavi su igrali učenici danilovgradske Gimnazije koji su uz njegovo mentorstvo napisali dramski tekst, koji je pobijedio na Festivalu srednjoškolskog teatra – Dijalog 2020. Predstava je igrana i na Velikoj sceni Centra za kulturu u Tivtu i u Centru za kulturu u Danilovgradu, a snimak predstave prikazan je oktobra 2020. na Festivalu Mostra Viva del Mediterrani u Valensiji. U toku su probe za novu predstavu Teret, dio projekta Antigona 2.0 Méditerranée, čija će premijera biti tokom ljeta.

Kultura je prostor gdje Crna Gora ima potencijala da iskorači. Kovid godina koja je za nama nije spriječila posvećenog profesora i mlade ljude da komuniciraju sa koleginicama i kolegama iz Španije, Maroka, Libana, Alžira, Tunisa i da zajedno pomjeraju granice stvaralačkih poriva, odjeka mladalačkih potreba da budu glasni i da ih čuju.

Prepoznavanje projekta Antigona2.0 od strane internacionalnih kulturnih djelatnika i javnosti uopšte, čini da svi učesnici budu ponosni na ostvarene ciljeve.

Ovakvim projektima profesor Miroslav Minić i njegove kolege sugerišu da nastavni proces uvijek prevazilazi okvire školskog časa, a da vannastavne aktivnosti nekad mogu preskočiti granice više država.

R.M.
Foto: Amalia Yusta

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo