Povežite se sa nama

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ U 2011.: U okvirima očekivanog

Objavljeno prije

na

Slobodanka Rićko Mićunović, umjetnica
ULUCG prepušten sponzorima

– Događaj godine – Lake fest u Nikšiću. Konačno se u Crnoj Gori dogodio ozbiljan, kvalitetan koncept u organizaciji mladih i zdravih snaga Crne Gore, a pri tome nije pod pritiskom ukusa/neukusa vlasti i njenih institucija. Osjetio se kao prijeko potreban mentalni i kulturološki ventil. Bili su i organizaciono uspješni, a posjeta bila iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Nadam se dugom vijeku Lake festa. Promašaj godine je promjena Zakona o nevladinim organizacijama. ULUCG od ove godine, kao nevladina organizacija, neće moći više da aplicira na konkursima Ministarstva kulture i tako ostvari svoje projekte. ULUCG je nevladina organizacija, što je nedopustivo, jer je institucija od državnog značaja, a sada nema izvore finansiranja ni od jedne državne institucije. Prepušten je sponzorima i prijateljima ove kuće.

Marija Perović, rediteljka
Nova kreativna scena

– Povratak na scenu dva umjetnika iz Crne Gore, nakon decenija. Na drugačije, a njihove načine. Žarko Laušević kao izuzetan pisac i Rambo Amadeus kao predstavnik Crne Gore na pjesmi Evrovizije. Krugovi se čudno otvaraju ili zatvaraju i u to ime, događaj u sljedećoj godini neka bude povratak Žarka – glumca i treće mjesto na pjesmi Evrovizije. Raduje me učešće na takmičenju, jer me uvijek čudio naprasni zaborav istog od naše matične države. I meni uvijek događaj, a da ne bi zaboravili, pominjem i vama – tri crnogorska igrana filma, završena, prikazana, dva u pripremi. Krug uspostavljen! U godini koja je prošla, a i danima ponešto se ipak mijenja, brže nego što mislimo. To mi je ustvari glavni događaj – svjesno/nesvjesna pojava nove kreativne scene u Crnoj Gori.

Promašaj, prejaka riječ, ali će biti ako ne počnu da se primjenjuju, ili se ne završe razni sistemski/legislativni okviri, u kojima sve djelatnosti, a između njih i ove tri gore pomenute, razvijaju od strane ljudi i zakona. Prioritet bi u Crnoj Gori kao maloj državi morao da bude zakon o plasmanu i proizvodnji intelektualno umjetničke djelatnosti, i drugi zakoni vezani za stvaralaštvo. Da ne bude kao primjena Zakona protiv pušenja, pušenje iz tanjirića…

Đuro Radosavović, pisac
Samo dijelite pozorišne karte

– Kulturni pogodak godine je konačno rađanje kvalitetnih festivala. Prvenstveno Lake fest sa šatorima i energičnim bendovima, a publika naviknuta na mrvice muzičkih događanja reagovala je sjajno!

Festival Underhill sa filmskom ponudom je takođe privukao poštovaoce pravog filma, one fanove filma koje ne možete vidjeti u mraku Deltinog repertoara. Držimo im palčeve, svi!

Kulturni promašaj je sve ono što Ministarstvo kulture smatra pogotkom, i naravno CNP kao centar. Podobne predstave u kojima sve vrvi od lažne motivacije, a kultura na silu ,,ne ide”. Karata često nema u prodaji, jer su podijeljene Vodovodu, parlamentu i MUP-u i kremiću društva, dakle, kakva publika, takav i teatar. Samo dijelite!

Balša Brković, pisac
Legija dvorskih intelektualaca

– Na žalost, godina koja upravo ističe donijela je nastavak trenda provincijalizacije crnogorske kulture, i uopšte, crnogorskog društva… Dvorska kultura je jedini mogući iskaz takvog duhovnog stanja. I, što izgleda posebno suludo – meni izgleda da su mnogi srećni, presrećni baš takvim razvojem stvari…

Konstituisanje legije dvorskih intelektualaca okupljenih oko govora mržnje i beskrupuloznosti kakva čak ni ovdje nije zabilježena, zanimljiv je fenomen i mislim da u vremenima koja dolaze zaslužuje neku vrstu analize, koliko god sve to djelovalo groteskno… Ta legija je dobila zadatak da nam objasni sve što nam nije jasno. A na koncu, jedino je jasno, kristalno jasno – sa kakvim materijalom imamo posla u ovom slučaju.

Ipak, nije sve tako crno… Objavljeno je nekoliko dobrih, čak odličnih romana – od novih autora spomenuo bih Olju Knežević i njenu Milenu, kao i prvijence Nikole Nikolića i Đura Radosavovića. Tu su i novi filmovi Nina Bečanovića i Željka Sošića, nekoliko sjajnih izložbi, a moram priznati da me je obradovala vijest da je veliki umjetnik Vlatko Gilić dobio nagradu za životno djelo Udruženja filmskih stvaralaca Srbije…

Biljana Keković, slikarka
Izložba Jarmile Vešović

– Među kulturnim događajima u protekloj godini izdvojila bih izložbu naše umjetnice koja već dugo živi u Parizu Jarmile Vešović, čija je izložba u galeriji Centar bila drugačija i osvježavajuća. Takođe, i ovogodišnji Likovni salon 13. novembar na Cetinju zavređuje pažnju. Pozitivan utisak je svakako i Festival dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest.

S druge strane, negativan utisak je rušenje bioskopa Kultura, kao i novi Zakon o nevladinim organizacijama, po kojem ubuduće ni Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore neće moći da konkuriše za finansijsku podršku Ministarstva kulture.

Igor Rakčević, predsjednik ULUCG-a
Orkestar, izložbe, zakon

– Godinu za nama je pratio veliki broj kvalitetnih kulturnih događaja, od kojih bi teško odvojio neki poseban. Ono što me najviše raduje je kvalitetna reafirmacija Crnogorskog simfonijskog orkestra, kvalitetan program u CNP-u, i naravno zanimljivi likovni programi od kojih bih posebno istakao izložbu Joie de vivre, u organizaciji ULUCG-a. U okviru pomenutog projekta se deset savremenih crnogorskih umjetnika predstavilo publici u Skoplju, a bili smo domaćini deset makedonskih umjetnika. Ovaj projekat je jedan u nizu sličnih u organizaciji ULUCG-a proteklih godina što smatram jakim reintegrativnim činjenjem, vezano za kulturni prostor Balkana.

Negativnim događajem smatram donošenje novog Zakona o nevladinim organizacijama, što samo po sebi nije iz korpusa kulturnih dešavanja, ali prijeti da bude loša okolnost u funkcionisanju ULUCG-a i drugih organizacija kulture od posebnog značaja za kulturno biće naše države.

Milica Piletić, dramska spisateljica
Upornost umjetnika

– Veoma je negativna tendencija smanjenja budžetskog novca za projekte iz oblasti kulture i perspektiva da će se sa tim smanjenjima nastaviti. Poznato je da je kultura prva žrtva svake ekonomske krize. U čitavom regionu smo u situaciji da posmatramo kako se, dominantnim delom, novac iz budžeta planira za puko preživaljavanje zaposlenih u državnim kulturnim institucijama, a najmanje za projekte kojima treba da prethode konkursi.

Svakako smatram pozitivnim upornost umetnika koji nisu digli ruke od svojih projekata i umetnosti, u momentu kada im je država zavrnula slavine i dalje im zavrće na svakom koraku. Recimo, kinematografiji koja konačno postaje da bude manje važna biće teško i narednom periodu, ali u toj oblasti će se ipak prepoznati oni najhrabriji! Imam u vidu ovogodišnju vrlo uspešnu filmsku produkciju u Crnoj Gori, a mene lično posebno raduje predstojeći početak snimanja filma Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, reditelja Nikole Vukčevića uz učešće glumaca iz celog regiona, pa i mene kao koscenariste. Sa više nego skromnim budžetom, ali i sa više nego dobrom energijom, jer tako izgleda jedino i može! To znači, da bi opstali u ambijentu u kome se i neke veoma sumnjive stvari proglašavaju kulturom, kada je kultura veoma daleko od državnih prioriteta, kada građani teško izdvajaju novac za kulturne događaje – moramo stisnuti zube i nastaviti kako znamo i umemo. Nazad se ne može.

Maja Bogojević, filmska kritičarka
Kulturno dosadna godina

– Sve je bilo u okviru očekivanog. Prilično kulturno dosadna godina. Posebno bih izdvojila meni drage događaje – Festival dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest i široj javnosti nepoznati, a meni značajni – sjajni radovi mojih studenata.

Danilo Marunović, reditelj
Promašaj – nacionalna kulturna politika

– Ovog ljeta se u Crnoj Gori dogodio muzički festival koji je napokon, pa makar i na trenutak, našu turističku sezonu u smislu kulturne ponude sveo na granice pristojnosti… Riječ je o Sonica dance festivalu… U šumi na ulcinjskoj Velikoj plaži, mahom stranci iz cijelog svijeta su pod blagoslovom boginje Shive, pod punim mjesecom ritualno konzumirali psy trance kulturu … Naša zemlja je izgledala egzotično dok je par hiljada ljudi odavalo poštovanje drevnoj kulturi istoka…

Festivali dokumentarnih filmova Ubrzaj me i Underhill su opstali i potvrdili se kao urbani bastioni glavnog grada. Predstavu Njegoš, vatre u produkciji Kotor arta, iako staru već dvije godine, izdvojio bih kao monumentalan pozorišni čin.

Kao kulturni promašaj označio bih generalno našu nacionalnu kulturnu politiku, ukoliko je uopšte i ima… Stiče se utisak da podršku dobijaju isključivo oni kulturni projekti koji spadaju u sferu nacionalno identitetskog, strategija razvoja kinematografije je loša ili ne postoji, a kadrovi koji vode institucije kulture su i dalje većinom partijski činovnici, a ne školovani menadžeri iz oblasti kulture.

Lena Stefanović, književnica
Kratkovidost administracije

– Događaj godine – trenutak u kojem ministar Mićunović u Briselu uručuje nagradu Evropske Unije za književnost Andreju Nikolaidisu – u prisustvu Androulle Vassiliou, Doris Pak, HRH Princa Laurentiena od Holandije i drugih. Ovome je prethodilo dvadeset godina rada i zalaganja CDNK i posebno Milorada Mija Popovića da afirmise crnogorsku književnost na međunarodnoj sceni, kao i pristupanje CDNK Evropskom savjetu pisaca.

Promašaj godine: CDNK i PEN ostavljeni bez ikakvih sredstava za rad prilikom konkursa za raspodelu sredstava od igara na sreću; ono što nije uspelo najvećim neprijateljima naše države, naroda i kulture – da nas ućutkaju i ugase – može se dogoditi zbog kratkovidosti i gluposti (ne)kompetentne administracije.

Vuk Perović, filmski kritičar – urednik kulture u Dnevnim novinama
Lake fest u Nikšiću

– Događaj godine – Lake fest u Nikšiću. I kada je počela priča da se u Nikšiću organizuje muzički festival tog formata, shodno našem optimizmu, rijetko ko je vjerovao da će uopšte da se održi, a pogotovu da bude onakav, kakav je bio. Odlično organizovana manifestacija koja je okupila najbolje bendove iz regiona, uz vrlo dobru organizaciju i odličnu posjećenost.

Promašaj godine? Ovo je vjerovatno promašaj crnogorske kulture već godinama ili decenijama, ali je u godini kakve je iza nas lakše došao do izražaja. To je neorganizovanost, nedostatak zajedništva, stava. Niti jedno esnafsko udruženje nije diglo glas, profilisalo zahtjeve, navelo šta im je potrebno da bi zaštitili profesiju, stvorili uslove za rad.

Sanja Jovanović, producentkinja
Međunarodni uspjesi pisaca

– U prethodnoj godini bilo je mnogo projekata koji bi se zbog koncepta, originalnosti i reakcije javnosti mogli nazvati najboljim događajem. Festivali poput UnderhillFest-a i Lake Fest-a su takvi primjeri. Međutim, ono što bih ja ovom prilikom istakla kao neke od boljih momenata u prethodnoj godini, koji zbog svoje veličine sa punim pravom mogu da nose određenje kulturnog događaja, jesu uspjesi i priznanja naših pisaca u međunarodnim okvirima: Evropska nagrada za književnost koja je uručena Andreju Nikolaidisu za roman Sin, kao i prevodi i izdanja u Turskoj, odnosno Velikoj Britaniji, drame Kasandra Ljubomira Đurkovića i romana Hansenova djeca autora Ognjena Spahića.

Kulturni promašaj godine je raspodjela sredstava od igara na sreću, jer su sredstva za kulturu i ove godine promašila adresu.

Nikola Vukčević, reditelj
Zakon o audiovizuelnim djelatnostima

– Doživljaj kulturnog događaja vežem za svoje nade u zakon o audiovizuelnim djelatnostima, koji bi mogao biti dobra osnova za revitalizaciju crnogorske kinematografije. On još nije usvojen – i od onoga kako će biti usvojen – zavisi da li će se stanje u branši filma i oko filma moći staviti na zdrave noge, tj. da li ga svrstavam u događaj ili promašaj.

Pohvalno ću se izraziti i prema činjenici da je u pitanju zakon o audiovizuelnim djelatnostima, koji je obimnijeg pojma od postojećeg Zakona o kinematografiji, smatrajući da je u ovoj obilnosti pojma/djelatnosti zapravo svojevrsna nada u mogućnost revitalizacije naše kinematografije.

Takođe, jubilej 60 godina Gradskog pozorišta Podgorica – bez svoje scene/zgrade – podatak je vrijedan za poštovanje i isticanje, ali i između kulturnog događaja (zbog svega lijepog što Gradsko pozorište decenijama nosi) i promašaja (jer se ne vidi trenutak u kome će ova naša reprezentativna teatarska institucija konačno dobiti svoj scenski prostor i stati na svoje noge).

Navijam da vrijeme koje će biti ispred nas (2012) – Zakon o audiovizuelnim djelatnostima i Gradsko pozorište – pretvori u kulturne događaje buduće godine, nekim svojim čudom u koja treba vjerovati, jer to oni (a i naša publika) svakako zaslužuju.

Pripremio: Miro MIINIĆ

Komentari

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo