Povežite se sa nama

KULTURA

Godina nada, godina razočarenja

Objavljeno prije

na

sadryaj-crna-gora-ceska_132

Crnogorski košarkaši su debitovali na velikoj sceni. Ispraćeni su na Evropsko prvenstvo u Litvaniji koje se održavalo od 31. avgusta do 18. septembra bez jasno definisanog cilja, niti okvirnog sagledavanja snage tima koji je lako pobjeđivao protivnike u pripremnim ili kvalifikacionim utakmicama. Naš optimizam je bio podgrijavan i učešćem dva NBA igrača, iskusnog Pekovića i rookija Vučevića, ali se sve raspalo kao kula do karata već na samom početku turnira.

BEZIDEJNI HEROJI I NESREĆNE HEROINE: Nakon što smo na mišiće pobijedili budući hit EP-a Makedoniju, pali smo u bezdan bezličnosti, bezidejnosti. Bez žara u borbi, bez puno patriotizma neophodnog za pumpanje adrenalina kad ne ide, nismo uspjeli da nađemo pravi ritam, niti pravu formulu kojom bismo mogli da prođemo u drugu rundu, što je bilo najmanje što se očekivalo.

 

Ceh je, očekivano, platio selektor Dejan Radonjić, koji je pogriješio kad je u odsudnom trenutku preuzeo kormilarsku palicu od Dušana Vujoševića. Nije imao potrebnu harizmu, niti je imao adekvatan odgovor među igračima. Odnedavno je novi selektor Luka Pavićević, treći u istoriji crnogorske košarke. Ovog ljeta predvodio je univerzitetsku reprezentaciju Srbije do zlatne medalje na Univerzijadi u kineskom Šenženu, pa je očekivati da će njegov angažman unijeti novu krv u apatične redove ,,crvenih”. Jedno je, međutim, sigurno – u njima neće biti prvog kapitena Vlada Šćepanovića, jer je 36-ogodišnji Kolašinac nakon 18 godina igranja, završio karijeru.

Košarkašice su mogle biti istinske heroine nacije. Mogle, ali nisu. Izgubile su ključni meč na Evropskom prvenstvu u Poljskoj, i sve dobre igre u prvom dijelu šampionata, kada je košarkaški svijet sa zaprepaštenjem gledao kako tim koji dolazi iz male zemlje gazi sve pred sobom, nisu vrijedile ništa. Dubljevićka, Škerović, naturalizovana Amerikanka De Forge mljele su protivnice jednu po jednu, da bi se u četvrtfinalu ispriječila Turska. Našim su se curama vezale noge i nisu mogle parirati raspoloženim Turkinjama. U borbi za peto mjesto i plasman na kvalifikacioni turnir, crnogorska selekcija je poražena od Hrvatske, tako da je žal za propuštenom prilikom potpun. Šampionat su završile sa učinkom od sedam pobjeda i dva poraza, sa, zanimljivo, istim učinkom kao novi šampion Rusija, samo što su njihovi porazi bili bolje raspoređeni. Turska je osvojila srebro sa tri poraza, koliko je imala i bronzana Francuska.

DELIRIJUM NACIJE: O fudbalu je pisano mnogo, čak smo jedno vrijeme toliko preozbiljno shvatali sebe da smo pomislili da osim njega ništa drugo ne postoji. Crna Gora je bila apsolutni hit kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, naročito u zimskom dijelu takmičenja koji smo završili na prvom mjestu, ispred ,,Gordog Albiona”. Ali, onda je počelo teško proljeće. ,,Klimavi” remi sa Bugarskom, pa šokantan poraz od Velsa u gostima kojeg je platio smjenom selektor Zlatko Kranjčar, na šta je utakmica sa Engleskom došla kao kolektivna katarza nacije. Uz boginju Fortunu koja nas je pogledala, poklopili su se rezultati, a Delibašić u magnovenju zaustavnog vremena donio baraž za delirijum nacije. Bila je to slika kakvu Crna Gora nikad prije nije vidjela. A sve je prilika, teško da će je ikad i vidjeti.

U baražu smo dobili Češku. I potcijenili je kako samo mi umijemo. U hladnom Pragu očitana nam je lekcija iz fudbala, a naše nade usmrćene hicem u čelo u devedesetom minutu. I pored nevjerovatne želje i htijenja, dva gola minusa se u Podgorici nisu mogla nadoknaditi. A kad je golom Jirečeka sve bilo i definitivno okončano, cio stadion je pjevao himnu u znak ponosa i prkosa, i kuražio ,,Hrabre Sokole” sa pjesmom Goro moja. Fudbalska reprezentacija Crne Gore završila je godinu na 51. mjestu FIFA rang liste. Najbolji plasman selekcija je imala u junu, kada je bila zvanično 16. reprezentacija na svijetu. Sa ove distance, gotovo nepojmljivo.

U 2011. godini prvi se put okupila i ženska fudbalska reprezentacija. Dame u kopačkama su odigrale dvije trening utakmice na terenu kampa FSCG na Starom aerodromu i tako otpočele lokalni serijal emancipovanja ljepšeg pola u najpopularnijem sportu na svijetu. Tinu Malesiju, Petranovićku, Mugošu i drugarice u narednoj godini očekuje prvi zvaničan meč A selekcije u istoriji.

KOŠMAR U BRAZILU: Najveće sportsko razočarenje u 2011. godini priredile su rukometašice Crne Gore. Nakon tajfuna zvanog Budućnost koji za sada sasvim solidno tutnji evropskim salama, naš je nacionalni tim u Brazil otišao kao treći ili četvrti favorit prvenstva, što po kladionicama, što po očekivanjima. Kad ono – međutim! Debakl. Ništa od onog za šta smo mislili da nam je najjače oružje nije funkcionisalo. Bekovska linija bezlična i troma, odlična krila kao da nisu ni postojala, a Bojana Popović, u koju smo polagali najviše nade, nije bila ni promil raspucane igračice koja je pet puta osvojila Ligu šampiona. Bila je uglavnom lako ,,čitana”, spora, neprecizna, bez mnogo mašte u razigravanjima. Ni Katarina Bulatović, po mnogima najbolji desni bek-šuter svijeta, nije pokazala gotovo ništa. Nije dovoljno pucala, niti je, istini za volju, imala puno razrađenih situacija… Uz to, bila je vidljiva loša hemija u ekipi, naročito između najbolje dvije igračice, što je moralo doći po naplatu. Riječju, naš raštelovani tim djelovao je anahrono, kao da se prvenstvo igra u DDR-u 1981. godine, a ne u Brazilu 30 godina kasnije. Ako je za utjehu, ,,crvene” će, sticajem okolnosti, učestvovati na predolimpijskom turniru za Igre u Londonu naredne godine.

Valja pomenuti i žensku tenisku reprezentaciju, koja je u maju izborila plasman u drugu grupu Evro-afričke zone FED kupa, i time ostvarila istorijski uspjeh. Na turniru u Kairu, Crna Gora je pokazala da ima kvalitet za visoke domete, predvođena Danicom Krstajić koja se vratila na teren poslije dvogodišnje pauze, i Dankom Kovinić kojoj stručnjaci predviđaju blistavu karijeru.

Crnogorski odbojkaši su, nakon niza dobro odigranih kontrolnih utakmica, ulivali nadu da mogu proći pretkvalifikacioni turnir za Olimpijske igre u Londonu, koji se održavao u novembru, u slovačkom Papradu. Izabranici Ivana Joksimovića su u eliminacionoj rundi izbacili Makedoniju sa dvije pobjede, ali u trci sa šest ekipa koje su se borile za prvo mjesto nisu ostvarili ono što su mislili. Pošli su kući nakon očajne igre i maksimalnog poraza u prvom kolu protiv Turaka, i uzaludne pobjede protiv Estonije. Završili su na posljednjem mjestu u grupi.

Crnogorska vaterpolo reprezentacija prva startuje u sljedećoj godini, već nakon praznika – premijerni meč na Evropskom prvenstvu imamo s Njemačkom već 16. januara. Tri vezana neuspjeha na velikim takmičenjima (Rim, Zagreb, Šangaj) ne ulivaju pretjerani optimizam ,,ajkulama”, ali svoju šansu u Ajndhovenu izabranici Ranka Perovića vrebaju sa strane, iz prikrajka. Ako kao favoriti nisu uspijevali u posljednje vrijeme, možda ih hoće kao ,,drugopozivce”. Vidjećemo…

MRVALJEVIĆ NAJBOLJI, KOSIĆ NAJSREĆNIJI: Od pojedinačnih nastupa crnogorskih sportista valja pomenuti odličnog džudistu Srđana Mrvaljevića koji je i zvanično proglašen sportistom godine za 2011. On je u avgustu osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstva u Parizu u kategoriji do 81 kilogram, izgubivši od neprikosnovenog Južnokorejanca Jo Bum Kima. Mrvaljević je ostvario izvanredne rezultate na takmičenjima za Svjetski kup, gdje je u Budimpešti bio pobjednik u svojoj kategoriji, kao i na Svjetskom Kupu održanom u Porto la Kruzu (Venecuela) gdje je takođe pobijedio. Ostvarenim rezultatima osvojio je značajan broj bodova, čime je praktično obezbijedio učešće na predstojećim Olimpijskim igrama u Londonu naredne godine.

Na 14. Igrama malih zemalja u Lihtenštajnu zablistale su naše atletičarke. Iako je prva medalja Crne Gore na debitantskom učešću, bronza stonoteniskog tima Irfan Čekić-Luka Bakić, junakinje su bile Marija Vuković i Slađana Perunović. Svjetska juniorska prvakinja Marija Vuković je za Crnu Goru osvojila prvo zlato, sa preskočenih 186 centimetara, a onda je ulogu favoritkinje u finalu na 10.000 metara opravdala i Slađana Perunović, i uzela zlato.

Od pojedinačnih sportista, najveću borbu ove godine vodio je Bojan Kosić, najbolji crnogorski smučar svih vremena, prvi predstavnik Crne Gore na Zimskim olimpijskim igrama, održanim u Vankuveru prošle godine. Krajem maja, vozeći motor, izgubio je kontrolu i udario u betonski potporni zid. Dugo je bio u komi i životno ugrožen i čitava je zemlja pomno pratila stanje mladog sportiste. Čak su i navijači crnogorske reprezentacije preko tribine razvijali parolu ,,Izdrži, Bojane”. I izdržao je. Nakon dugog liječenja i rehabilitacije, stao je na noge, počeo da hoda, a posljednjih dana decembra stigla je vijest i da je ponovo počeo sa skijanjem. Reklo bi se da je to i najveći uspjeh jednog crnogorskog sportiste u ovoj godini.

Željko MILOVIĆ

Komentari

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

KULTURNI DOGAĐAJ I PROMAŠAJ 2020. GODINE: Kultura stavljena na čekanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2020. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

 

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA I RESTAURATORKA SLIKARSKIH DJELA
Spajanje ministarstava

Generalno, malo je pozitivnih dešavanja koja bih mogla izdvojiti u ovoj godini. Izdvojiću jednog, po meni, sjajnog umjetnika, koji živi i stvara u CG, a izlaže i ovdje i vani, a to je Siniša Radulović. Godinama pratim njegov rad i tog mladog čovjeka koji je prevazišao okvire naše, neću reći likovne, nego umjetničke scene, doživljavam kao filigranski izbrušeni dijamant. Autentičan  je i svoj. Često među umjetnicima vidimo tuđe, razrađene ideje, što se za njega ne može reći. Siniša prati aktuelni trenutak, prikazuje ga na sebi svojstven način i ,,baca” nam ga u facu. Ova njegova rečenica potvrđuje ovo o čemu govorim: ,,Polazeći od činjenice da živimo u vremenu post-istina, radovi objedinjeni na izložbi pod nazivom Zenit, nastaju kao hibridne forme – realnosti konstituisane od ekstrema. Novonastala Istina satkana je od dvije hipotetičke perspektive i dvije krajnosti, i kao takva, ona neminovno prkosi logici”.

Najnegativnija stvar koja se u kulturi ove godine desila je spajanje ministarstva kulture i prosvjete sa naukom i sportom. Moj fokus će biti na kulturi. Autohtono ministarstvo će izgubiti autonomiju, ako ne svu, neminovno je barem dio, što je pogubno. Plašim se simulacije kulture. U kulturi imamo zapušteno stanje, da li će se kroz ovu novu formu moći oporavljati? Plašim se da ne. A sad ću izdvojiti ono što je meni najbliže, a to je kulturna baština. Tu su ogromni problemi, od katastrofalno urađene Revalorizacije, neurađenog Registra koji je morao biti završen, do onih ,,posebnih” 5-6 konzervatora koji rade sve terene na teritoriji CG, a mi ostali iz branše kao da ne postojimo. Sa tom praksom bi se moralo prekinuti. Šta će se dešavati sa pozorištem, filmom, modernom umjetnošću…, vidjećemo. Kultura je veoma kompleksna da bi se pakovala sa bilo kim. Sada imamo ,,Resor kulture” na čijem čelu se nalazi Nikola Vukčević kojem od srca želim da se izbori sa svim problemima koji se gomilaju decenijama.

 

ANA VUKOTIĆ, REDITELJKA
Pregnuće Ratimira Martinovića

Spajanje resora kulture, nauke, prosvjete i sporta promašaj je milenijuma, naročito ako znamo da ministarka nema dovoljno referenci da vodi sva četiri resora kao i zbog klerofašističkog imidža koji gradi u javnosti. Znamo da ova četiri resora čine stub države i s pravom strahujemo za dane koji su pred nama. U svjetlu pandemije korona virusa, crnogorske institucije kulture dale su veoma loš i mlitav odgovor i može se reći da je kultura još uvijek u izolaciji, naročito pozorište koje ne uspijeva da dođe do publike, rekla bih zbog nedovoljnog promišljanja upravnika.

Izdvojila bih pregnuća Ratimira Martinoviću i Kotor Arta Don Brankovi dani muzike, festivala dokumentarnog filma Underhill, kao i, neka mi ne bude zamjereno, FIAT-a koji je prvi internacionalni pozorišni festival koji je održan u zakazanom terminu – 33 programa za 10 festivalskih dana – i nijedan slučaj zaraze Covidom na šta smo posebno ponosni, a što je posljedica predanog rada i prilagođavanja koje smo započeli na početku pandemije.

 

ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Dvije štampane publikacije

U godini koja je na izmaku, zbog opštepoznatih razloga, otkazani su ili znatno redukovani brojni kulturni događaji i manifestacije. Uprkos tome, bilo je respektabilnih kulturnih i umjetničkih ostvarenja. Među njima posebno ističem dvije štampane publikacije – iz oblasti istoriografije i beletristike.

Šerbo Rastoder i Novak Adžić, autori trotomne Moderne istorije Crne Gore 1988-2017, imali su ljudske hrabrosti, ne čekajući vremensku distancu, i naučne predanosti i upornosti da se pozabave komplikovanim pitanjima naše neposredne prošlosti. Pri tome su nerijetko demistifikovali stereotipe, nudili odgovore na neka od suštinskih pitanja istorijskih procesa na ovim prostorima i postavljali pitanja za neke buduće istraživače.

U vrijeme kada su se u Crnoj Gori i regionu probudile klerofašističke snage, Saladin – Dino Burdžović je, kao svoj odgovor tim silama mraka, napisao knjigu Rifat – umjesto pisma davnašnjem rođaku, o Rifatu Burdžoviću Tršu, jednom od vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Literarnu vrijednost ovog djela prepoznao je žiri ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije (sastavljen od istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske) dodjeljujući autoru nagradu Risto Ratković.

Kao negativan događaj  ističem spajanje  kulture, nauke, obrazovanja i sporta u jedno ministarstvo, i predavanje u ruke osobi nacionalističko – dogmatskih svjetonazora.

 

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA
Pomirljivost

Činjenica da je bilo gotovo nemoguće u većem dijelu godine organizovati bilo kakav kulturni događaj, te je samim tim lakše govoriti o promašajima. Izgubili smo veliku borbu u stavljanju primata na kulturu kao dijelu našeg svakodnevnog života. U vremenu u kojem su nastajali nizovi mjera kako bi omogućili rad i svakodnevno funkcionisanje za vrijeme pandemije, kultura je stavljena na čekanje.

Najveći promašaj biva upravo pomirljivost sa njenim izostankom. Samim tim pohvalni kulturni događaji su svi oni koji su odoljeli, istrajali i opstali. Jedan od njih je UnderhillFest koji je uslijedio upravo u vremenu kada je Crna Gora bila corona free destinacija, te zato i moram pohvaliti dugogodišnju istrajnost i uigranost koju ima ekipa ovog festivala, pa su uspjeli naći vrijeme i okolnosti u kojima je festival moguć. Osim toga moram pohvaliti posebno izdanje Purgatorija koje iako po mnogo čemu drugačije nego prethodnih godina, ipak su imale premijeru nove predstave, kao i igranje više ranijih produkcija i uz to su zbog ograničenog broja mjesta organizovali snimanje i live-streaming, kako bi ispoštovali sve mjere, ali nijesu iznevjerili svoju publiku. Moram pomenuti i Medvjeda i prosidbu – predstavu Centra za kulturu Bijelo Polje, ko ja je po mnogo čemu značajan događaj. Prvenstveno kao i prethodni, zbog činjenice da je nastala u periodu pandemije, da su okviri i mjere ispoštovani, ali su uz to postali sredstvo u predstavi, kao i da svaki ovakav događaj pomaže decentralizaciji kulture koja je sve osjetnija i pogubnija po sjever Crne Gore.

Živimo kulturu, kao i veliki broj projekata nastalih nakon Konkursa Ministarstva i mnogi online festivali, pokazali su da je želja za sadržajem, ali i za stvaranjem istog velika, prosto se nadam da ćemo iz svega ovoga izvući neku pouku, barem oko tretmana kulture i kulturnih radnika uopšte.

 

BILJANA VUŠOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Nadljudski napori

Realizacija bilo koje vrste projekta podrazumijeva pripreme koje traju, podrazumijeva donošenje odluka u odnosu na vrijeme, prostor, ljudske i tehničke resurse, dostupnost publike. Svi ovi parametri diktiraju visinu budžeta, a njegova visina i izvjesnost nas ponovo vraćaju na donošenje odluka, koje će nam pomoći da projekat realizujemo, a da pri tom ostanemo u okvirima budžeta. I tako ukrug, u 2020. godini je svima nama bilo teško da donosimo odluke, iz razloga što nisu postojale kontinurane mjere i posebni tretmani kulturno-umjetničkih događaja, nisu postojale odluke o dodjelama i visini budžeta opredijeljenih za realizaciju mjesecima nakon njihove realizacije, nisu postojali parametri za donošenje odluka, a one su se morale donositi. Činjenica je to da su sve nas okolnosti pogodile, ali i to da su donijele jedan dodatni prostor za unutrašnje preispitavanje i težnje ka unaprjeđivanju sistema funkcionisanja, izboru sadržaja i ponuda ka publici. U umjetnosti i kulturi 2020. godine, svako djelovanje smatram podvigom, svako prilagođavanje, svaki novi jezik izražavanja usvojen radi samoodržanja, nadljudski su napori koji su za svaku pohvalu. Vjerujem, ili se makar nadam da ćemo u periodu koji slijedi doći do prirodne selekcije onoga što su kvalitetni događaji i onoga što je kozmetičaka kultura.

 

NEDA TADIĆ, VIOLINISTKINJA
Slavuj i zgrada Muzičkog centra

Kada je riječ o našem kulturnom mikrokosmosu, pamtim dva značajna događaja u 2020. godini. Prvi je premijera predstave Slavuj-dramsko muzička Forma za Kseniju, koja je pod pokroviteljstvom Gradskog pozorišta izvedena sa velikim uspjehom 24. februara 2020. godine, a u kojoj sam i sama učestvovala. Rediteljka Varja Đukić i kompozitorka Nina Perović osmislile su interesantan koncept, gdje su na veoma lijep i inovativan način povezale muzičke numere sa dramaturškim tokom radnje. Predstava prikazuje život i djelo poznate crnogorske umjetnice Ksenije Cicvarić, Slavuja sa Ribnice, čije stvaralaštvo prevazilazi okvire sredine iz koje je potekla kao i vremena u kojem je stvarala, uobličeno u univerzalnoj težnji umjetnika da izrazimo što leži u dubinama njegove duše, bilo pjesmom ili na neki drugi način, uprkos svim preprekama i zabranama. Drugi kulturni događaj od velike važnosti svakako je nešto što smo očekivali posljednjih deset godina, a što se zvanično dogodilo 3. novembra 2020. godine – Muzički centar i Crnogorska kinoteka konačno su uselili u svoje prostorije. Tom prilikom javnosti je prezentovan prostor adaptiran za djelovanje ove dvije institucije od nacionalnog značaja, dok je publika bila u mogućnosti da nekoliko dana ranije putem facebooka isprati prvu Otvorenu probu Crnogorskog simfonijskog orkestra u novom ambijentu. Nakon toga uslijedili su redovni  online koncerti ovog orkestra, doduše sa smanjenim orkestarskim aparatom i prilagođenim repertoarom, ali muzika ipak opstaje i živi.

S obzirom na to da sam klasični muzičar veoma me pogodila nedavna vijest da je budućnost Zadužbine Ilije M. Kolarca neizvjesna i da se ta kulturna institucija u Srbiji bukvalno bori za opstanak. Dakle, riječ je o kulturnom dobru nemjerljivog značaja za cio region, posljednjem bastion klasične muzike sa jednom od najboljih sala za izvedbu ove vrste muzike u regionu. Osamdeset osam godina rada i hiljade upriličenih koncerata čuvenih svjetskih muzičara. Bila je čast ne samo svirati na Kolarcu, nego biti i publika u tom odabranom okruženju kosmopolitskog duha, gdje su postavljeni najviši standardi koncertnog muziciranja. Najveći kulturni promašaj u ovoj godini je dozvoljavanje da se jedna takva institucija u doba pandemije sama bori za opstanak bez pomoći države, a da njena budućnost nakon svega bude stvar političke volje ili odluke nekog pojedinca. Greške naših susjeda ne smijemo ponavljati, već na njima moramo učiti.

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ
Krah kulture

Poznato je da je kultura najranjivija. To je postalo definitivno jasno kada su u pitanju dešavanja u oblasti kulture u Crnoj Gori u 2020. godini koju je obilježila opšta svijetska kriza. Kultura u Crnoj Gori je ove godine krajnje lako do kraja negirana. To je odgovornost svih nas koji djelujemo u tom polju, ali još više i ne postajanje sistema koji bi to preduprijedio, spriječio i stvorio uslove za kulturu. Taj sistem nije stvoren ni u uslovima koji su normalni, a kamoli u vanrednim.

S druge strane, pored svega što je ljude pogodilo, ovaj krah kulture i nije načelno pao teško nikome. To ukazuje na više stvari. Da je kultura u Crnoj Gori i inače marginalizovana, i u krajnjoj liniji sredstvo za potkusurivanja i manipulacije. Da se radnici u kulturi nalazi u zoni komfora koja ne obavezuje ni na šta. I da manjak kulture ne pogađa ni one kojima je kultura namijenjena jer te njihove potrebe i nisu razvijene.

Moglo bi se reći, da svjetska kriza nije ugrozila kulturu u Crnoj Gori jer nije imala šta ni da ugrozi. Ovakav pogled trebao bi da bude povod da stvari u kulturi počnu da se radikalno mijenjaju u pravcu stvaranja istinskih kulturnih vrijednosti i navika.

 

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Nova normalnost

Kao događaj godine stavio bih to da smo preživjeli ovu godinu koja, čini mi se, stavlja tačku na festivale i bioskope kakve smo do sada navikli. Već se osjeća taj prelaz na on-line; platforme kao Netflix, HBO postaju apslolutno ta nova normalnost, festivalske radionice sve su već prešle na taj sistem, a festivali,  kino-prikazivanja postaće sve svedeniji u smislu dolazaka velikog broja ljudi. U ovako ludoj godini u kojoj su se otkazivali mnogi festivali, naši filmovi su osvajali nagrade, dobijali na fondovima, prolazili jake radionice… konačno, to je plod onoga što smo godinama razvijali.

Promašaj su mediji koji i dalje neselektivno šalju vijesti o ,,velikim uspjesima” koji su takvi samo u glavama pošiljalaca. U stvari, daje se prostor mediokritetima da nas maltretiraju svojim egom neutemeljenim u bilo čemu bitnom.

Pripredili: M. MINIĆ/P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo