Povežite se sa nama

KULTURA

Godina nada, godina razočarenja

Objavljeno prije

na

Crnogorski košarkaši su debitovali na velikoj sceni. Ispraćeni su na Evropsko prvenstvo u Litvaniji koje se održavalo od 31. avgusta do 18. septembra bez jasno definisanog cilja, niti okvirnog sagledavanja snage tima koji je lako pobjeđivao protivnike u pripremnim ili kvalifikacionim utakmicama. Naš optimizam je bio podgrijavan i učešćem dva NBA igrača, iskusnog Pekovića i rookija Vučevića, ali se sve raspalo kao kula do karata već na samom početku turnira.

BEZIDEJNI HEROJI I NESREĆNE HEROINE: Nakon što smo na mišiće pobijedili budući hit EP-a Makedoniju, pali smo u bezdan bezličnosti, bezidejnosti. Bez žara u borbi, bez puno patriotizma neophodnog za pumpanje adrenalina kad ne ide, nismo uspjeli da nađemo pravi ritam, niti pravu formulu kojom bismo mogli da prođemo u drugu rundu, što je bilo najmanje što se očekivalo.

 

Ceh je, očekivano, platio selektor Dejan Radonjić, koji je pogriješio kad je u odsudnom trenutku preuzeo kormilarsku palicu od Dušana Vujoševića. Nije imao potrebnu harizmu, niti je imao adekvatan odgovor među igračima. Odnedavno je novi selektor Luka Pavićević, treći u istoriji crnogorske košarke. Ovog ljeta predvodio je univerzitetsku reprezentaciju Srbije do zlatne medalje na Univerzijadi u kineskom Šenženu, pa je očekivati da će njegov angažman unijeti novu krv u apatične redove ,,crvenih”. Jedno je, međutim, sigurno – u njima neće biti prvog kapitena Vlada Šćepanovića, jer je 36-ogodišnji Kolašinac nakon 18 godina igranja, završio karijeru.

Košarkašice su mogle biti istinske heroine nacije. Mogle, ali nisu. Izgubile su ključni meč na Evropskom prvenstvu u Poljskoj, i sve dobre igre u prvom dijelu šampionata, kada je košarkaški svijet sa zaprepaštenjem gledao kako tim koji dolazi iz male zemlje gazi sve pred sobom, nisu vrijedile ništa. Dubljevićka, Škerović, naturalizovana Amerikanka De Forge mljele su protivnice jednu po jednu, da bi se u četvrtfinalu ispriječila Turska. Našim su se curama vezale noge i nisu mogle parirati raspoloženim Turkinjama. U borbi za peto mjesto i plasman na kvalifikacioni turnir, crnogorska selekcija je poražena od Hrvatske, tako da je žal za propuštenom prilikom potpun. Šampionat su završile sa učinkom od sedam pobjeda i dva poraza, sa, zanimljivo, istim učinkom kao novi šampion Rusija, samo što su njihovi porazi bili bolje raspoređeni. Turska je osvojila srebro sa tri poraza, koliko je imala i bronzana Francuska.

DELIRIJUM NACIJE: O fudbalu je pisano mnogo, čak smo jedno vrijeme toliko preozbiljno shvatali sebe da smo pomislili da osim njega ništa drugo ne postoji. Crna Gora je bila apsolutni hit kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, naročito u zimskom dijelu takmičenja koji smo završili na prvom mjestu, ispred ,,Gordog Albiona”. Ali, onda je počelo teško proljeće. ,,Klimavi” remi sa Bugarskom, pa šokantan poraz od Velsa u gostima kojeg je platio smjenom selektor Zlatko Kranjčar, na šta je utakmica sa Engleskom došla kao kolektivna katarza nacije. Uz boginju Fortunu koja nas je pogledala, poklopili su se rezultati, a Delibašić u magnovenju zaustavnog vremena donio baraž za delirijum nacije. Bila je to slika kakvu Crna Gora nikad prije nije vidjela. A sve je prilika, teško da će je ikad i vidjeti.

U baražu smo dobili Češku. I potcijenili je kako samo mi umijemo. U hladnom Pragu očitana nam je lekcija iz fudbala, a naše nade usmrćene hicem u čelo u devedesetom minutu. I pored nevjerovatne želje i htijenja, dva gola minusa se u Podgorici nisu mogla nadoknaditi. A kad je golom Jirečeka sve bilo i definitivno okončano, cio stadion je pjevao himnu u znak ponosa i prkosa, i kuražio ,,Hrabre Sokole” sa pjesmom Goro moja. Fudbalska reprezentacija Crne Gore završila je godinu na 51. mjestu FIFA rang liste. Najbolji plasman selekcija je imala u junu, kada je bila zvanično 16. reprezentacija na svijetu. Sa ove distance, gotovo nepojmljivo.

U 2011. godini prvi se put okupila i ženska fudbalska reprezentacija. Dame u kopačkama su odigrale dvije trening utakmice na terenu kampa FSCG na Starom aerodromu i tako otpočele lokalni serijal emancipovanja ljepšeg pola u najpopularnijem sportu na svijetu. Tinu Malesiju, Petranovićku, Mugošu i drugarice u narednoj godini očekuje prvi zvaničan meč A selekcije u istoriji.

KOŠMAR U BRAZILU: Najveće sportsko razočarenje u 2011. godini priredile su rukometašice Crne Gore. Nakon tajfuna zvanog Budućnost koji za sada sasvim solidno tutnji evropskim salama, naš je nacionalni tim u Brazil otišao kao treći ili četvrti favorit prvenstva, što po kladionicama, što po očekivanjima. Kad ono – međutim! Debakl. Ništa od onog za šta smo mislili da nam je najjače oružje nije funkcionisalo. Bekovska linija bezlična i troma, odlična krila kao da nisu ni postojala, a Bojana Popović, u koju smo polagali najviše nade, nije bila ni promil raspucane igračice koja je pet puta osvojila Ligu šampiona. Bila je uglavnom lako ,,čitana”, spora, neprecizna, bez mnogo mašte u razigravanjima. Ni Katarina Bulatović, po mnogima najbolji desni bek-šuter svijeta, nije pokazala gotovo ništa. Nije dovoljno pucala, niti je, istini za volju, imala puno razrađenih situacija… Uz to, bila je vidljiva loša hemija u ekipi, naročito između najbolje dvije igračice, što je moralo doći po naplatu. Riječju, naš raštelovani tim djelovao je anahrono, kao da se prvenstvo igra u DDR-u 1981. godine, a ne u Brazilu 30 godina kasnije. Ako je za utjehu, ,,crvene” će, sticajem okolnosti, učestvovati na predolimpijskom turniru za Igre u Londonu naredne godine.

Valja pomenuti i žensku tenisku reprezentaciju, koja je u maju izborila plasman u drugu grupu Evro-afričke zone FED kupa, i time ostvarila istorijski uspjeh. Na turniru u Kairu, Crna Gora je pokazala da ima kvalitet za visoke domete, predvođena Danicom Krstajić koja se vratila na teren poslije dvogodišnje pauze, i Dankom Kovinić kojoj stručnjaci predviđaju blistavu karijeru.

Crnogorski odbojkaši su, nakon niza dobro odigranih kontrolnih utakmica, ulivali nadu da mogu proći pretkvalifikacioni turnir za Olimpijske igre u Londonu, koji se održavao u novembru, u slovačkom Papradu. Izabranici Ivana Joksimovića su u eliminacionoj rundi izbacili Makedoniju sa dvije pobjede, ali u trci sa šest ekipa koje su se borile za prvo mjesto nisu ostvarili ono što su mislili. Pošli su kući nakon očajne igre i maksimalnog poraza u prvom kolu protiv Turaka, i uzaludne pobjede protiv Estonije. Završili su na posljednjem mjestu u grupi.

Crnogorska vaterpolo reprezentacija prva startuje u sljedećoj godini, već nakon praznika – premijerni meč na Evropskom prvenstvu imamo s Njemačkom već 16. januara. Tri vezana neuspjeha na velikim takmičenjima (Rim, Zagreb, Šangaj) ne ulivaju pretjerani optimizam ,,ajkulama”, ali svoju šansu u Ajndhovenu izabranici Ranka Perovića vrebaju sa strane, iz prikrajka. Ako kao favoriti nisu uspijevali u posljednje vrijeme, možda ih hoće kao ,,drugopozivce”. Vidjećemo…

MRVALJEVIĆ NAJBOLJI, KOSIĆ NAJSREĆNIJI: Od pojedinačnih nastupa crnogorskih sportista valja pomenuti odličnog džudistu Srđana Mrvaljevića koji je i zvanično proglašen sportistom godine za 2011. On je u avgustu osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstva u Parizu u kategoriji do 81 kilogram, izgubivši od neprikosnovenog Južnokorejanca Jo Bum Kima. Mrvaljević je ostvario izvanredne rezultate na takmičenjima za Svjetski kup, gdje je u Budimpešti bio pobjednik u svojoj kategoriji, kao i na Svjetskom Kupu održanom u Porto la Kruzu (Venecuela) gdje je takođe pobijedio. Ostvarenim rezultatima osvojio je značajan broj bodova, čime je praktično obezbijedio učešće na predstojećim Olimpijskim igrama u Londonu naredne godine.

Na 14. Igrama malih zemalja u Lihtenštajnu zablistale su naše atletičarke. Iako je prva medalja Crne Gore na debitantskom učešću, bronza stonoteniskog tima Irfan Čekić-Luka Bakić, junakinje su bile Marija Vuković i Slađana Perunović. Svjetska juniorska prvakinja Marija Vuković je za Crnu Goru osvojila prvo zlato, sa preskočenih 186 centimetara, a onda je ulogu favoritkinje u finalu na 10.000 metara opravdala i Slađana Perunović, i uzela zlato.

Od pojedinačnih sportista, najveću borbu ove godine vodio je Bojan Kosić, najbolji crnogorski smučar svih vremena, prvi predstavnik Crne Gore na Zimskim olimpijskim igrama, održanim u Vankuveru prošle godine. Krajem maja, vozeći motor, izgubio je kontrolu i udario u betonski potporni zid. Dugo je bio u komi i životno ugrožen i čitava je zemlja pomno pratila stanje mladog sportiste. Čak su i navijači crnogorske reprezentacije preko tribine razvijali parolu ,,Izdrži, Bojane”. I izdržao je. Nakon dugog liječenja i rehabilitacije, stao je na noge, počeo da hoda, a posljednjih dana decembra stigla je vijest i da je ponovo počeo sa skijanjem. Reklo bi se da je to i najveći uspjeh jednog crnogorskog sportiste u ovoj godini.

Željko MILOVIĆ

Komentari

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NOVA KNJIGA SVETLANE BROZ: Razgovorom kroz “Galaksiju Gojer”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz: Galaksija Gojer: Stazama poezije i teatra, Sarajevo, Gariwo 2023.

 

Ne znam kako drugi, ali meni je u pripremi teksta, nakon prve ideje, inicijalnog okidača, najvažnija razrada teksta u glavi. A kad prođe ta faza, kad osjetim da imam dosta materijala, onda to lijepo nabacim na papir, i to prvo u formi bilježaka. Ali tek tada nastaje prava muka: obično je, naime, tu nabacano toliko materijala da ga moram dobro skratiti, „skresati“. I to je onda najteži posao; rastati se sa velikom dijelom sopstvenog materijala.

Zašto ovo govorim? Moja drugarica, uz to i sarajevski izdavač mog antiratnog dnevnika, me je nedavno zamolila da za izdavačku kuću Gariwo napišem neku vrstu predgovora za njenu biografsku knjigu o poznatom bosanskohercegovačkom režiseru, piscu i teatrologu Gradimiru Gradi Gojeru. Još mi je rekla da je na knjizi radila punih osam godina i da bi jako voljela da ona izađe baš ove godine. Gojer, naime, 2023. godine slavi 70 godina života i pola vijeka umjetničkog rada.

Dr. Svetlana Broz, kardiologinja, je možda napoznatija kao neumorni borac za promicanje građanske hrabrosti u cijelom regionu. Osim toga, ona je i osnivač fondacije Gariwo, izdavač, ugledna spisateljica (pisac na više jezika prevedene knjige Dobri ljudi u vremenu zla), dokumentaristica, prevoditeljica.

Odmah sam upitao na koji način dr. Svetlana Broz namjerava da priđe “inventuri” Gojerovog ogromnog djela. Ovaj umjetnosti gotovo do fanatizma odani poslenik kulture do sada je objavio ni manje ni više nego šezdeset pet (65) knjiga, i to: poezije, publicistike, književne kritike, teatrologije, nauke, likovne umjetnosti… Ipak, kako i sam kaže, teatrologija i poezija su njegova najveća ljubav, u posljednjih četrnaest godina objavio je čak dvadeset i dvije (22!) knjige poezije. Dodamo li tome stotinu i trideset režiranih predstava po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i u inostranstvu, onda možemo shvatiti s kakvim se golemim poslom suočila Brozova kad je odlučila da napiše knjigu o njegovom životu i djelu.

Na koji se način, pitao sam se, autorica odlučila prići ovolikoj lavini artefakata? O tome sama Brozova veli:

…ova knjiga [treba da] bude bazirana na razgovoru sa umetnikom, koji će sigurna sam, neuporedivo bolje i jasnije predstaviti sebe, svoje motive i pregnuća, nego što bi mogao iko sa strane predstaviti tako kompleksnu i samozatajnu ličnost.“

Autoru ovog teksta se čini da je to bio valjan i logičan izbor postupka kojim je nastala knjiga Galaksija Gojer.  Ako se ja, kad dobijem ideju za tekst, toliko borim sa viškom materijala, kolika bi tek bila njena borba da sve Gradimirovo ugradi u Galaksiju Gojer?

U prvom dijelu knjige se Gojer zapravo ispovijeda, osvrće na dugu režisersku, upraviteljsku (opeta; teatar) i književnu karijeru. Ni tu, ni dalje u knjizi, pitanja Brozove nisu kritička. Ona su tu prevashodno da potiču Gojera na sjećanja i detaljan opis svega čime se u duhovno bogatom i uzbudljivom životu bavio: pozorišne predstave, mala i velika mjesta u kojima ih je režirao, bogata paleta znanih i neznanih ljudi s kojima je radio i prijateljevao…

Drugi dio knjige nosi naslov Teatarska kritika o režijama Gradimira Gojera. U tom dijelu se navode djelovi iz brojnih tekstova koje su o Gojerovim predstavama napisali i objavili Vojislav Vujanović, Ljubica Ostojić, Dževad Karahasan,  Radovan Marušić, Safet Plakalo

U daljem tekstu knjige je pedantno naveden Gojerov rediteljski opus, kao i  nagrade koje je osvojio na mnogim teatarskim susretima i festivalima širom bivše Jugoslavije i u inostranstvu.

Tako tim postupkom – kroz polifoniju, dinamičnost teksta, sukladno polivalentnosti Gojerovog umjetničkog rada – Brozova nastoji (i u tome dobrim dijelom uspijeva) da opus ovog neobičnog, izuzetno plodnog stvaraoca široj publici napokon predstavi na dostojan način. Jer, piscu ovih redaka se  čini da to do sada, barem u Bosni i Hercegovini, nije valjano urađeno.

Iz dijela koji se bavi kritičkim osvrtima na Gojerov rad svakako bih izdvojio pronicljiv i dobro argumentovan tekst o Gojerovim prikazima teatarskih prestava iz pera Dina Mustafića (Summa theatralica), kao i nadahnut, izrazito pozitivan tekst Jordana Plevneša o Gojerovoj zbirci pjesama Pjesni iz Vallarse.

„Pesnička knjiga Gradimira Gojera Pjesni iz Vallarse veliki je datum u balkanskoj, evropskoj i svetskoj poeziji. U balkanskoj – zato što je Balkan srce Evrope, kako je govorio Nicolas Bouvier u svojoj znamenitoj knjizi Upotreba sveta. Ta rečenica je napisana upravo u Sarajevu krajem pedesetih godina dvadesetog stoleća i nije nimalo slučajno što je ova Gojerova knjiga napisana u tom gradu simbol moderne tragedije savremene istorije gde se, po rečima Jana Kota, izjednačuje post-modern i post-mortem.

U evropskoj poeziji – zato što je Evropa kontinent koji sam sebe traži već 2.800 godina i nikako da se nađe, kao u knjizi Denija de Rougemona, i nije nimalo slučajno što Gojer pjeva o tom horizontu estetičkog isčeznuća: bojim se kraja Evrope! Kroz ovaj Gojerov pjesnički poduhvat istovremeno otkrivamo antičku transverzalu o tome kako je stvorena memorija Evrope od Homera preko Eshila do danas, ali nalazimo i odgovore na pitanje koje je Helderlin postavio: Zašto poezija u oskudnim vremenima? Ili na pitanje Teodora Adorna: Da li je moguće pisati poeziju posle Aušvica“?

Gojerov odgovor je njegova pjesnička knjiga koja se može uporediti sa definicijom grčkog nobelovca, pjesnika Odiseas Elitisa: „ Poezija je tu da korigira greške Bogova“  i nedavno objavljenom knjigom Jean Pierre Simeon, koja govori da će poezija ipak spasiti svijet.

U razgovoru koji cijelo vrijeme vode Brozova i Gojer stalno se osjeti fina bliskost, onaj intimni dodir duša, što ovoj knjizi daje osebnu boju i šarm kojima ona nadilazi množinu knjiga sličnog, da tako kažem: „razgovornog“ tipa.

Ono što još plijeni u ovom disperzivnom tekstu su i anegdote, zgode i nezgode iz Gojerove duge i plodne umjetničke karijere. Ovdje se autorica knjige sjeća jedne od njih:

Sećam se majstora koji je ušao prvi put u tvoj stan i ugledao biblioteku od preko 6.000 naslova, pa te potpuno zbunjen upitao da li si ih sve pročitao, a ti si se osvrnuo i pokazao na dvadesetak knjiga koje si tih dana doneo i rekao da njih nisi još pročitao. Majstor je odmahnuo glavom i rekao: „Ja bih umro, da sam samo njih pročitao.

Mislim da bi za „prohodnost“ knjige pune činjenica bilo dobro da ima više ovakvih anegdotica. To bi, smatram, u svu silu podataka kojima ovdje barata Gojer, unijelo još više „boje“, šarma, drugačijeg ritma čitanja…

I mogao bih ovako još dugo nastaviti: o Gojerovim omiljenim piscima (Krleža, Beket, Anžejevski…), gradovima (Sarajevo, Ohrid, Tuzla i, prije svih, naravno, Mostar), dragim ljudima (Zoran Bečić, Đelo Jusić), političkom i antiratnom angažmanu (Teatarske molitve za mir), i čemu još sve ne. Ali sve su to u knjizi  Galaksija Gojer već spomenuli autorica knjige i njen sabesjednik. Na vama je samo da zavirite u ovu značajnu knjigu.

Goran SARIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo