Povežite se sa nama

MONITORING

Kvadratura na kvadrat

Objavljeno prije

na

Raširili su se. U vremenu: više od dvije decenije ne silaze sa vlasti. U prostoru: žive u luksuznim stanovima i kućama – na moru, u unutrašnjosti, na planinama. Uz novac i privilegije, kolekcionari su – nekretnina.

 

Sedmostruki premijer Milo Đukanović odiše skromnošću. Prema sopstvenom priznanju gledalištu hrvatskog Javnog servisa, iz 2005, stambeno stanje šefa DPS-a je ovakvo: ,,Imam stan u kojem živim i to je to što imam od nekretnina. I kada se budem bavio biznisom, posljednje što će me zanimati to je da slažem nekretnine i novac. Mene zanima kvalitet života. Ja vrlo kvalitetno živim, imam kvalitetan stan, imam standard koji mi obezbjeđuje da mogu da zadovoljim nešto što su moje potrebe… Sjutra, takođe, kada se budem bavio biznisom i kada budem zarađivao onoliko koliko zaista mislim da moje znanje vrijedi na tržištu, a to danas nije slučaj, takođe ću veoma malo investirati u nekretnine…”

Sedam godina nakon ovih riječi, prema podacima koje je predao Komisiji za utvrđivanje sukoba interesa, Đukanović nema ni podignutih kredita, ni ušteđevine, ni pokretne imovine. Makanja. Samo pomenuti, od crnogorskog prosjeka skoro tri puta veći, stan, u hladu brda Gorice. Riječ je zapravo o četiri cjeline: dva povezana stana na drugom spratu – prvi, veličine 106m2 stečen kupovinom i, drugi, 73m2 dobijen na poklon od brata Aca; garaža – 12m2 i ,,nestambeni prostor porodične zgrade” od 2m2. Ukupno – 193m2.

To je, kaže, sve. Ni kvadrat nekretnina više: ni na moru, ni na planinama. Nije pomenuo da, dva manja ili jedan veći stan svakodnevno nosi sa sobom. Na ruci. Platinasti sat vrijedan 106.076 eura.

Sin Blažo, izgleda, voli nekretnine više od oca: vlasnik je poslovnog prostora u Podgorici (zgrada Vektre) površine 459 m2 (prizemlje 47m2 i prvi sprat 412 m2), koji mu je, dok je bio srednjoškolac, poklonio, pa nakon toga od njega i zakupio – striko Aco. Mladi Đukanović i na Žabljaku posjeduje stan površine 124 m2. Zapisano je to u očevom imovinskom kartonu. Međutim, tata je zaveo manje nego što sin ima. U papirima Uprave za nekretnine zabilježeno je da Đukanovićev sin tamo posjeduje 216m2 i to: garaža 17m2, četvrti sprat 124 m2 i mansarda 75 m2. Premijer je u imovinskom kartonu prećutao 92m2! Sitnica.

I sestra ima više od brata (da i ne govorimo o bratu Acu, koji posjeduje hiljade kvadrata poslovnog i stambenog prostora širom Crne Gore). Advokatica Ana Kolarević, piše u dokumentima Uprave za nekretnine, na svoje ime u Podgorici ima čak četiri stana (214 m2, 80 m2, 53 m2 i 42 m2) i dva poslovna prostora (157 m2 i 86 m2 ). Ukupno: 632m2. Gospođa Kolarević stanuje tamo gdje je najkomotnije – u četvorosobnom stanu (osnov sticanja: kupovina), površine 214m2. Riječ je o zgradi Kroling (firma koja je gradila zgradu Acove Prve banke osnovane 1901. godine, centar Podgorice), naselje Kruševac, u blizini Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Kolarevići su nekretnine prebacili i preko Atlantika. Sin Edin ima stan u Sjedinjenim Američkim Državama. Pisali smo o tome više puta: na svoje ime, kao student, uknjižio je stan u Njujorku. Na Menhetnu. Ulica: 60 E. 8th Street Unit: RES, NoHo, NY 10003. Nekretninu je za 877.500 dolara kupio kod firme Aspenly Co Llc. Mali je svijet.

Vratimo se Podgorici. Prvi Kolarevićkin komšija je prvi čovjek Skupštine Ranko Krivokapić. On živi skučenije od sustanarke mu, u kupljenom trosobnom stanu, na samo 137m2. Manjak kompenzuje na moru. U rodnom Kotoru, starom gradu, ima tri stana u istoj zgradi (vlasništvo Luka Kotor, čiji je Krivokapić akcionar): na drugom i trećem spratu po 37m2 i mansardu od 36m2. Ukupno: 110m2. Osnov sticanja, piše u nacionalnoj evidenciji nepokretnosti, nije nasljedstvo već kupovina.

Nijesu Ana i Ranko jedini poznanici u elitnoj zgradi od 19 stanova. Komšija im je i Đukanovićev prijatelj Dušan Ban koji je skupa sa bratom Dejanom vlasnik preduzeća Pomorski saobraćaj. Dušan živi u četvorosobnom stanu, u potkrovlju, površine 190m2. Radio je u firmi Mia, Đukanovićevog prijatelja i partnera Stanka Subotića Caneta.

Predsjednik države Filip Vujanović živi nedaleko, u zgradi Vektra Montenegro, koju je gradio Đukanovićev kum Dragan Brković. Tu, na četvrtom spratu, Vujanović posjeduje stan od 157m2. I supruga, predsjednica Apelacionog suda, Svetlana ima stan površine 68m2.

Etažu iznad Vujanovića, na petom spratu, između ostalih naseljava ministar kulture Branislav Mićunović sa suprugom Radmilom Vojvodić. Komotno je porodici od kulture: četvorosobni stan koji je Branislav kupio, površine je 187m2. Vojvodićka porodičnoj kvadraturi pridonosi poslovnim prostorom: na njeno ime zavedeno je 240m2.

Tri sprata niže u odnosu na Mićunoviće, stanove od po 187m2 posjeduju i lica sa optužnice u Bariju. Tajkun i Đukanovićev blizak prijatelj Veselin Barović i Dušanka Jeknić, žena, koja je, prema riječima jednog insajdera iz doba duvanskog posla, upravo komšiji Baroviću prokrčila put u Italiju i omogućila vezu sa tamošnjim duvanskim bosovima.

Osim Blaža Đukanovića, u Vektri nekretnine posjeduje i podmladak Miomira Mugoše. Sinovi gradonačelnika Marko i Miljan, na prvom spratu, kupili su po poslovni prostor od po 82m2. Marko je vlasnik i 196 m2 stambenog prostora na Svetom Stefanu stečenog kupovinom (prizemlje 78 m2 i garaža 11 m2) i u Budvi stečenog po osnovu poklona (mansarda, 107 m2). Riječ je vjerovatno o poklonu majke Ljiljane, bivše supruge Miomira Mugoše, koja je, uz dvojicu braće, vlasnica zemlje gdje je pod sumnjivim okolnostima nikla šestospratna zgrada.

Otac Miomir, prema podacima u Katastru, na Marezi posjeduje 721m2 stambenog prostora. Mugilend. Na jednom od objekata zapisan je teret zbog ,,prekoračenja dozvole od 41m”. Za drugi, pak, Mugoša ,,nema dozvolu za gradnju za prvi sprat”! Mugošino pa se ne vidi.

I novi ministar finansija živi komotno. Uz to, kao i Mugoša, krši zakon. Makar prema onome što piše u papirima zvanične institucije – Uprave za nekretnine. U Podgorici je na ime Radoja Žugića zavedena porodična kuća (stečena nasljeđem) površine 129m2 sa garažom 32m2 i podrumom 66m2. No, zapisano je i to da je ministar Žugić prekoračio dozvolu ,,u gabaritu objekta u površini od 21m2 po svim etažama objekta”. Kvadrata nikada dosta.

Misli Žugić i na ljeto. Posjeduje stan u Budvi, ali u imovinskom izvještaju, predatom Komisiji za sprječavanje sukoba interesa, nije naveo ,,detalje”: lokaciju, kvadraturu, obim vlasništva, pojedinosti kreditiranja… Formalnosti.

Ni Žugićevoj koleginici, ministrici odbrane Milici Pejanović-Đurišić i njenom suprugu Zoranu Đurišiću, direktoru nacionalne aviokompanije Montenegro airlines nije tijesno. Udruženim snagama prebacili su kvadraturu od 250m2. Ona, u zgradi u kojoj stanuje i premijer, posjeduje stan površine 93m2. Suprug Zoran je bolje sreće. Na njegovo ime je stan od 164m2.

Nekretnine za trku imaju i supružnici Roćen. I oni su prebacili 250m2 stambenog prostora. Bivši ministar vanjskih poslova Milan posjeduje stan, kupljen na kredit, površine 159m2. To je onaj kredit od 110 hiljada eura koje je Roćen uspio vratiti za dvije godine. Monitor je tada računao da bi Milanu trebalo duplo više novca od onog prijavljenog da mjesečno zarađuje, kako bi toliki kredit vratio za to vrijeme. Ni Stana, supruga, nije naivna. Ima stan od 93m2, plus podrum – 30m2, plus garaža od 16m2. Tu je i Roćen mlađi. Filip je u centru Podgorice kupio stan od 75m2, dok u Baru, Topolica, ima manji jednosoban stan. Bombona.

Roćenov kolega po ministarstvu i partiji, bivši premijer i sadašnji šef diplomatije Igor Lukšić još nije dostigao Roćenovih 159m2. Čak ni 135m2 koliko je ,,težak” dom Miodraga Vukovića. Ima vremena, mlad je. Sada je Lukšić na broju od 122m2 kolika je površina stana u kojem, skromno, živi.

Iako je počeo time što je devedesetih, nakon premještaja iz Mojkovca u Podgoricu, u glavni grad iz stana na sjeveru prenio i fiksne radijatore za centralno grijanje, potpredsjednik Vlade i ministar pravde Duško Marković, snašao se. Kupio je stan od 106m2. Zgrada Maksim, četvrti sprat. Uzgred: na spratu iznad, stan iste kvadrature kupio je Markovićev kolega iz Vlade, ministar zdravlja Miodrag Radunović.

Supruga prvog čovjeka crnogorske pravde Nata Marković, zaposlena u Agenciji za elektronske komunikacije, kao mnogi drugi iz redova vrha vlasti, osjetila je prirodne blagodeti Žabljaka. Nadmorska visina, zdrav vazduh i slično. Tamo je na njeno ime, kako piše u imovinskom kartonu ministra Markovića, u toku izgradnja objekta površine 154m2. Nata i na periferiji Podgorice, Pričelju, posjeduje stambeni objekat od 61m2 plus garažu od 40m2. Zauvar.

I Šturanovići vole komociju. Generalni sekretar Vlade Žarko Šturanović živi u stanu površine 125.66m2. Bivšem premijeru, potpredsjedniku DPS-a Željku Šturanoviću, sudbina je naklonjenija. Posjeduje nešto veći stan od prezimenjaka. Precizno: 146.23m2.

Tu je negdje i direktor Agencije za civilno vazduhoplovstvo, DPS-ovac Dragan Đurović. Od podignutog kredita i sredstava dobijenih od Vlade (hvala Vladi!) kupio je stan u Bulevaru Sv. Petra Cetinjskog. Kvadrata: 138. No, Đurović ima još jedan. U blizini. I ovaj je u prestižnom dijelu Glavnog grada. Ulica: Moskovska. Taj stan od 85.5m2 izdao je pod zakup u iznosu od 900 eura za mjesec.

Đurovićev stranački kolega, poslanik Zoran Vukčević išao je drugom taktikom. Na kvantitet. Tako, posjeduje tri stana: dva od 89m2 i 72m2, oba u Podgorici, ali i garsonjeru u Budvi, površine 37m2. Dobro dođe, kada upeče. Predsjednik Kluba poslanika DPS-a Milutin Simović, pak, ljeti više voli da skokne na Žabljak. Ima i gdje. Tamo posjeduje brvnaru površine 85m2. U Podgorici ga čeka kuća od 214m2.

Mlada poslanica Đukanovićeve koalicije (SDP), predavačica na Pravnom fakultetu, već pokazuje da zna znanje. Draginja Vuksanović u Podgorici, na svoje ime posjeduje stan od 118m2. Plus stan u rodnom Baru, površine 69m2, sa garažom od dodatanih 15m2. A tek počinje.

I koalicioni partneri se trude. Recimo, poslanik SDP-a Borislav Banović vlasnik je stana površine 90m2 u Podgorici. Adaptira još 50m2 potkrovlja, takođe u Glavnom gradu. Tu je i more: vikendica u Herceg Novom, Luštica, od 86m2.

Vratimo se ponovo Đukanoviću. Nadređeni svim narečenima, nema ni kvadrata stambenog prostora kako na moru, tako ni na planinama. Filozofski razlozi su, otkriva, u igri: ,,Zvuči malo nelogično, jel tako? Da neko ko je u Podgorici, pa još na takvom mjestu, nema, recimo, vikendicu na moru. Ne, i nemam namjeru da je uopšte imam. Jer moja filozofija života je drugo: ja svakog dana, za pola sata, mogu da budem na moru. A neću da se obavežem da ću svaki godišnji odmor da provedem u Budvi, nego želim možda da ga provedem u Marbelji.” Mudro.

Ima pravo. Njegova nekretnina je – Crna Gora. Mi mu dođemo kao turisti. Ćutimo, gledamo i – slikamo se.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

DETALJI SPORAZUMA O PONOVNOM OTVARANJU SVETOG STEFANA: Izgubljene godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Protest protiv zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže  kulminirao je rušenjem plažnih kapija, obustavom svih aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva

 

 

Moglo bi biti da će hotel Sveti Stefan, narednog ljeta ponovo biti otvoren za goste. Strane u sporu, po svoj su se prilici, približile zajedničkoj odluci da okončaju arbitražni postupak koji se vodi pred Sudom za međunarodnu arbitražu u Londonu.

O tome svjedoči dokument Uslovi poravnanja u LCIA arbitraži broj 215352, na kome je rukom dopisano nacrt, a u koji je Monitor imao uvid.

U međuvremenu, atmosferu je podgrijao Dritan Abazović, lider GP URA, ustvrdivši da je poravnanje već potpisano. I to tajno. Iz URA kažu da su predstavnici državnih kompanija iz Budve „dolazili u zgradu Vlade i potpisivali dokument“, tražeći od izvršne vlasti da ga odmah objavi. Uz insistiranje na tezi da je Vlada, odnosno njeni pregovarači, „učinila ustupke zakupcu na štetu javnog interesa“.

Kabinet premijera Milojka Spajića uzvratio je demantijem, ocjenjujući tvrdnje Abazovića i URA kao „potpune neistine i dezinformacije“. Prema navodima Vlade, nikakav sporazum, aneks ili poravnanje nije potpisano, već se radi o dokumentu koji je u fazi razgovora i nema obavezujući karakter. Dodatno je navedeno da  se ne može govoriti o zaključenom poslu dok se o njemu ne izjasne nadležna tijela i dok sam dokument ne bude finalizovan.

Prema nezvaničnim informacijama, istina je negdje između. Poravnanje nije potpisano od strane svih 11 aktera koji su označeni kao učesnici arbitraže i zainteresovane strane, ali je potpisivanje dokumenta u toku.

Dok čekamo zvaničnu potvrdu najavljenog poravnanja, pokušaćemo da doprinesemo iskazanoj transparentnosti ovog posla tako što ćemo proći kroz dio odredbi aktuelnog dokumenta (nacrta?) i pokušati da ih uporedimo sa  važećim Ugovorom o zakupu najpoznatijih budvanskih hotela i plaža.

Osnovni Ugovor o zakupu iz 2006/2007. godine predviđao je strogo definisane obaveze zakupca, uključujući garantovanu i obrtnu rentu, rokove za završetak radova i obavezu skoro cjelogodišnjeg rada hotela (11 mjeseci). Taj dokument uvodi pojmove kao što su ukupna zagarantovana renta, koja se mora plaćati polugodišnje, nezavisno od profita, i ukupan procenat obrta, koji zakupac plaća na bazi ostvarenih prihoda.

Uskoro je stigao Aneks ugovora kojim je za 2,5 godine produžen rok za završetak radova i promijenjen dio osnovnog Ugovora kako bi se zakupcu omogućilo  zalaganje prava iz zakupa u korist kreditora – Evropske banke za rekonstrukciju i razvoj (EBRD).

Pet godina kasnije, tadašnja Vlada (premijer Milo Đukanović) i zakupac pripremaju novi, Aneks 1 Ugovora. Njim se produžava trajanje zakupa sa 30 na 42 godine za Sveti Stefan i Miločer, dok se za Kraljičinu plažu ugovor produžava sa 30 na 90 godina i definiše novi investicioni koncept: rušenje postojećeg hotela i izgradnja novog, uvećanih gabarita. Od budućih 126 smještajnih jedinica polovinu (63) će činiti apartmani odnosno stanovi namijenjeni prodaji. Kao usput, Aneksom 1 je za 30 odsto umanjena ranije ugovorena zagarantovana renta.

Ovaj dodatak na prvobitni Ugovor o zakupu čekao je od 2012.-2015.,  dok nije proguran kroz Skupštinu Crne Gore, minimalnom većinom od 41 glasa.

Nakon odlaska DPS sa vlasti rasplamsalo se  nezadovoljstvo mještana Svetog Stefana i Budve  nemogućnošću da sa svojim gostima koriste šetačke staze i plaže u Miločeru i na Svetom Stefanu. I obilaze grad-hotel. Protest je kulminirao rušenjem kapija na Kraljičinoj plaži, obustavom aktivnosti zakupca i pokretanjem arbitraže u Londonu. To stanje traje od 2021.  Najavljeno poravnanje moglo bi ga promijeniti. Ali, cijena – iz perspektive javnog interesa – nije zanemarljiva.

Registrovali smo nekoliko ključnih odstupanja i novina koje donosi Poravnanje, pod uslovom da tekst tog dokumenta bude usvojen u formi u koju smo imali uvid.

Uz napomenu da se rok zakupa ponovo produžava za novih pet godina da bi se zakupcima nadoknadilo izgubljeno vrijeme, počnimo od režima korišćenja izdatih objekata i prostora, oni su bili glavni kamen spoticanja.

Ostrvo Sveti Stefan biće u režimu korišćenja primarno za goste Hotela. Ostavljena je mogućnost da će Aman ( upravlja zakupljenim hotelima i plažama), “u skladu sa svojim standardima organizovati posjete za ograničen broj trećih lica”. Prilaz ostrvu (most koji ga povezuje sa kopnom) je javan i biće dostupan građanima i posjetiocima, “uz pravo Amana da ograniči pristup u mjeri koja će obezbijediti privatnost gostiju Hotela”. Bez vremenskog ograničenja.

Na Kraljičinoj plaži “može biti uspostavljen režim koji omogućava isključivo korišćenje plaže od strane gostiju Hotela, odnosno ekskluzivitet korišćenja plaže od strane gostiju Hotela ukoliko to odluči zakupac kupališta”. Ekskluzivitet je ograničen na period trajanja kupališne sezone, odnosno od 1. maja do 1. oktobra.   To bi trajalo od naredne pa do kraja kupališne sezone 2053.

“Izuzetno od prethodnog stava, zakupac kupališta propisuje cjenovnik za korišćenje plažnog mobilijara i za lica koji nisu gosti Hotela”. Ako za to ima interesa.

Staze koje vode ka i prolaze pored Kraljičine plaže ostaju javne,  dostupne  građanima i posjetiocima. Ali, “radi zaštite privatnosti gostiju Hotela, Arbitražne stranke su saglasne da se postave fizičke barijere, kako bi se smanjila mogućnost ugrožavanja privatnosti, ali bez formalnog uskraćivanja prava prolaza javnosti”.

Priča se ne završava sa vizuelnim i zvučnim barijerama. “U slučaju značajnog narušavanja privatnosti gostima Hotela ili u slučaju organizovanja posebnih događaja na lokalitetu oko Kraljičine plaže (prijemi, vjenčanja, ograđivanje prostora i slično), Arbitražne stranke su saglasne da Adriatic (ovdašnja ekspozitura zakupca s Djevičanskih ostrva) može ograničiti prava prolaza javnosti uz prethodno obavještenje organa lokalne samouprave…”.

Plaže Sveti Stefan i Miločer imaće, uglavnom u čoškovima, dio namijenjen javnosti, uz obavezu plaćanja plažnog mobilijara, a mještanima – besplatno. Riječ je o “određenom broju besplatnih setova plažnog mobilijara za mještane”. Ništa određeno. .

Uslovi poravnanja prvi put uvode izričito oslobađanje zakupca od plaćanja renti za završne godine važenja Ugovora, kada bi one moge biti i najveće (2050, 2051 i dio 2052.). To se pravda tako što je zakupac plaćao neke rate i u vrijeme kada su hoteli bili zatvoreni.

Postojeći privremeni objekti biće legalizovani kao trajni, uz mogućnost nadogradnje. O tome više detalja možete naći u tekstu koleginice Branke Plamenac. Dogovoren je i novi investicioni model za hotel Janu Kraljičina plaža. Uslovi poravnanja preciziraju da će novi hotel poslovati po tzv.  mješovitom modelu, koji podrazumijeva da će uz smještajne jedinice, dio kapaciteta biti namijenjen prodaji, kao zasebne stambene jedinice.

Kao izvjesna kompenzacija, uglavnom lokalnom stanovništvu, navodi se uvođenje programa inkluzije lokalne zajednice, zapošljavanja domaće radne snage i korišćenja lokalnih proizvoda. “U okviru hotelske i ugostiteljske ponude koristiti proizvode i usluge lokalnih proizvođača i zanatlija, najmanje jednom godišnje organizovati sajam lokalnih proizvođača i zanatlija; Uložiti razumne napore da omoguće održavanje manifestacija, umjetničkih radionica i drugih sličnih programa… ; Sprovoditi društveno-odgovorne projekte u saradnji sa lokalnim nevladinim organizacijama i mjesnim zajednicama, posebno u segmentima zaštite životne sredine, turizma, kulturne baštine i obrazovanja”.

Uslovi poravnanja, bilo da su konačan dokument ili nacrt, imaju makar jednu zajedničku karakteristiku sa osnovnim Ugovorom od prije 18 godina. Čuvaju tajni o identitetu  zakupaca Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže.

Formalni zakupac, kompanija Adriatic Properties je registrovana u Crnoj Gori, ali je njen 100 postotni vlasnik ofšor firma  Aidway Investments Limited registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima. O njima ne znamo ništa. I tako će, izgleda, ostati još neko vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ENERGETSKA REALNOST CRNE GORE: Spremni za strujni udar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li traženo odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem tek rekonstruisane TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost

 

 

Smjenjuju se dobre i loše vijesti iz Elektroprivede (EPCG). One  u javnosti najiščekivanije – od kada ćemo plaćati skuplju struju i koliko će biti to poskupljenje – još nema.

Ova će godina ostati upamćena kao jedna od izazovnijih. Gašenje Termoelektrane u Pljevljima zbog godinama planirane i pripremane ekološke rekonstrukcije (van pogona od početka aprila), loša hidrologija, visoke cijene uvoza… uslovile su gubitke koji su jesenas procijenjeni na 90 miliona eura.

„Kada najveći proizvođač struje ne radi mjesecima, kada je hidrološka situacija najgora u istoriji i kada potrošnja raste, onda je logično da se veći dio energije mora nabaviti na tržištu, gdje su cijene bile više nego prethodnih godina”, obrazlagao je ministar energetike Admir Šahmanović probleme sa kojima  se suočila država i njeno najvrjednije privredno društvo.

Manjak proizvedene struje značajno je uticao i na bilans robne razmjene sa inostranstvom, pošto je izvoz električne energije prethodih godina činio i više od trećine ukupnog izvoza Crne Gore. Zato je mnoge obradovalo saopštenje EPCG objavljeno 15. oktobra u kome se navodi da projekat ekološke rekonstrukcije TE napreduje po planiranoj dinamici i da će postojenje biti uključeno 15. novembra, kako je i predviđeno osnovnim ugovorom sa izvođačima.

Povod za obraćanje iz EPCG bile su, navedeno je u saopštenju,  „netačne i tendenciozne informacije“ u pojedinim medijima o probijanju rokova.  „Podsjećamo da je projekat započet 2020. godine, na osnovu ugovora čija je struktura i tehnička dokumentacija sadržala niz manjkavosti. Upravo zato EPCG je preduzela mjere da projekat stavi pod punu kontrolu, unaprijedi tehnička rješenja i obezbijedi da svi radovi budu izvedeni u skladu sa najvišim evropskim standardima zaštite životne sredine.“

Praktično u fusnoti, navedeno je da će Termoelektrana biti puštena u probni rad koji će trajati nekoliko mjeseci. To, isticali su autori saopštenja, „ne znači prolongiranje roka, već tehnički i zakonski predviđenu fazu procesa puštanja u rad“.   Neizvjesno je kada će, tokom planiranog probnog rada koji bi mogao trajati do proljeća, struja iz Termoelektrane Pljevlja postati dostupna potrošačima.

Uprkos najavama, probni rad TE ipak je kasnio. Termoelektrana je uključena u pogon 30. novembra. Ponovo je ugašena nekoliko sati kasnije, zbog problema na novoj opremi u sistemu za transport šljake. „Od kineske kompanije DEC, kao glavnog izvođača, zatražena je hitna provjera i sanacija kako bi se obezbijedila potpuna funkcionalnost sistema“, saopšteno je iz EPCG, „očekujemo da izvođač u najkraćem roku obezbijedi potpunu funkcionalnost i stabilnost sistema“.

Ovaj prekid dodatno je otvorio pitanje koliko je rekonstrukcija TE  uspješna i da li investicija od oko 80 miliona eura može opravdati očekivanja. Iako je planirano da modernizacija donese određene benefite u pogledu smanjenja emisije praškastih čestica i poboljšanja pouzdanosti opreme, ključna stavka je ostala netaknuta: emisije ugljen-dioksida (CO2). Taj problem je zaobiđen u vrijeme ugovaranja ekološke rekonstrukcije, pa su EPCG i Crna Gora nakon velikih ulaganja u problemu zbog evropskih regulativa koje sve snažnije i skuplje sankcionišu  neželjene emisije iz fosilnih goriva.

U tom pravcu se može tumačiti izjava ministra Šahmanovića koji je, sredinom novembra odgovarajući na poslanička pitanja, kazao kako nakon  rekonstrukcije dobijamo „novu“ Termoelektranu koju ćemo, ipak, u jednom trenutku morati da isključimo iz sistema.

„Znalo se ili se moralo znati da se projektom rekonstrukcije ne može obezbjediti dugoročni opstanak Termoelektrane”, kazao je za CIN-CG Dejan Mijović, ekonomski analitičar i bivši član Odbora direktora EPCG. „Iz nevladinog sektora smo blagovremeno upozorili 2021. godine novo rukovodstvo EPCG na čelu sa izvršnim direktorom Nikolom Rovčaninom i predsjednikom Odbora direktora Milutinom Đukanovićem na štetnost produžavanja sumnjivog ugovora sa sinom bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovim kineskim partnerom radi navodne ekološke rekonstrukcije Termoelektrane u koju su u međuvremenu uloženi, bolje rečeno bačeni, milioni eura”.

Budućnost Termoelektrane jedno je od teških pitanja sa kojim treba da se suoči i novoizabrani izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš, koji je na tom mjestu zamijenio u oktobru smijenjenog Ivana Bulatovića. „Bulatović je smijenjen jer nije dovoljno zapošljavao kadrove PES-a. Upravo u ime te partije je na poziciju izvršnog direktora EPCG došao Dragaš“, piše Dan.  podsjećajući kako su oni najavili da će baš Dragaš biti novi direktor EPCG još u okobru, prije raspisivanja konkursa po kome je imenovan na novu funkciju.

Zvanična verzija nešto je drugačija. „U obrazloženju odluke Odbor direktora je istakao da Dragaš, svojim stručnim znanjem, dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru i menadžerskim kompetencijama, u potpunosti ispunjava visoke standarde potrebne za vođenje jedne od najvažnijih državnih kompanija”, piše u saopštenju objavljenom nakon odluke Odbora direktora EPCG kojim rukovodi Milutin Đukanović.

Dragaš će imati šta da radi. Izgledno je da će od početka naredne godine Crna Gora će biti obavezana da plaća punu cijenu emisija CO2 pri izvozu struje u zemlje EU. Riječ je o primjeni CBAM mehanizma, odnosno sistema dodatnog oporezivanja proizvoda i električne energije koji se uvoze iz zemalja van EU koje nemaju dovoljno stroge propise o emisijama CO2. Njegova suština je da se izjednači cijena emisija između industrija u EU (koje plaćaju dodatni novac za emisiju CO2, tzv. ETS taksu) i industrija izvan EU koje ne plaćaju ništa ili plaćaju manje. Zbog tog sistema (ETS  taksi) tokom posljednje decenije u zemljama EU zatvoreno je preko 100 termoelektrana.

Iako smo još od 2005, znali da nas ta obaveza  čeka od 1. januara naredne godine, sada su svi zatečeni. Nadaju da će Crna Gora dobiti neki vid „pomilovanja“. Skupa sa zemljama koje su se našle u slučnoj poziciji. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija i Ukrajina.

Ne bude li dobrih vijesti, prema procjenama Ministarstva energetike, izvoz struje iz TE Pljevlja mogao bi biti dodatno opterećen sa oko 62 eura po megavat-satu. To je namet koji bi u zavisnosti od obima izvoza mogao dostići čak 190 miliona eura godišnje. Za EPCG bi značilo udar uporediv sa višegodišnjom dobiti u najboljim periodima poslovanja.

Šahmanović kaže je da je Evropska komisija najavila striktno poštovanje davno postavljenih pravila, ali da se borba nastavlja. „Pregovaramo i na evropskom i na regionalnom nivou, a paralelno ubrzavamo sve energetske projekte koje može da nosi domaća privreda…”.

Od tih projekata slaba vajda, suviše kasne. Mogla bi pomoći u više navrata iskazana popustljivost EK i strah EU od zaoštravanja energetske krize usljed konflikta sa Rusijom.

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost.

U Fiskalnom savjetu Srbije izračunali su da bi, zbog uvođenja CBAM-a, cijena struje u toj zemlji mogla da poraste do 50 odsto. Crna Gora nema fiskalni savjet, pa nam nijesu predočene slične računice. Samo obećanja.

„Od 1. januara 2023. godine EPCG ima pravo da donosi odluke o promjenama cijene električne energije u skladu sa kretanjima na tržištu i rezultatima poslovanja, ali prilikom donošenja odluka EPCG uvijek uzima u obzir i druge mnogobrojne faktore, kako bi u finalnom procijenili da li je odluka dobra za nas i naše kupce. U ovom trenutku, ne postoje najave koje bi upućivale na promjenu tog tipa. Ukoliko ih bude, razumije se da ćemo blagovremeno informisati javnost i naše kupce”, poručili su iz EPCG.

Zima dolazi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.

 

 

Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu  – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.

Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).

Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.

Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.

“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.

Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.

“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.

Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.

Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?

Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok  2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.

“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.

Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946  milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.

Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.

Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju.  Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite  dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo