Izraz Ljubav na prvi pogled, upotrebljava se toliko često da je izgubio snagu i postao fraza. Mnogi dobri pisci zaziru od ove izvikane formule, plašeći se da ne zvuče banalno. A ipak, ljubav se dogodi tako i samo tako: kada se sretnu pogledi dva ljudska bića.
Na isti način se upotrebljavaju pojmovi ,,laž” i ,,istina”. Odavno se niko ne pita kako razlikovati laž od istine, ni kako prepoznati laž kao laž i istinu kao istinu. Ako u to nismo apsolutno sigurni, kako možemo znati kada govorimo istinu a kada lažemo!? Uostalo, znamo li uopšte šta je istina? Teorija o istini u filozofiji registrovala je 24 definicije istine, što samo po sebi potvrđuje negativan odgovor.
A ipak, sav naš život, svi njegovi sadržaji, naši odnosi sa drugim ljudima, naše vrijednosti, ono zbog čega živimo i za šta smo spremni mrijeti – sve je to bitno zasnovano na našem razlikovanju laži od istine i uvjerenosti da je ta razlika apsolutna – jasna i nedvosmislena.
Laž posjeduje mnogo veću vitalnost i dinamičnost. Dobro osmišljena laž obići će svijet dok istina još nije ni cipele nazula. Postoje mnoge olako prihvaćene zablude o nezaustavljivoj snazi kojom se istina probija i objavljuje koliko god nastojali da je prikrijemo. ,,Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju!” ,,U laži su kratke noge!” ,,Istina (pravda) je spora ali dostižna!” ,,U cara Trajana kozje uši!” Dirljivo naivno, trijumfalistički oholo ponavljamo ove floskule kad god se neka dugo skrivana istina ipak konačno sazna. Pri tom sasvim zaboravljamo činjenicu da se hiljade istina nikada ne otkriju i da se hiljade nepravdi nikada ne isprave. Rastemo, vaspitavamo se i živimo u uvjerenju: Na kraju će se sve doznati i istina će pobijediti!
Hoće li!?
Istina je jednostavna i lako se prepoznaje… nije li to dvostruka laž? – pita se Niče. Logički, problem laži i istine je čista aporija, klopka iz koje nema izlaza. Iskazi ,,Istina je da nema istine” i ,,Laž je da nema laži” to jasno ilustruju: ako je ovaj iskaz istinit, to znači da je sve laž pa je i ovaj iskaz laž; ako je ovaj iskaz lažan, onda nije istina da nema istine, pa tako ni ovaj iskaz ne može biti istinit. Isto važi i za laž.
Ili, uzmimo onaj toliko popularan a besmislen oksimoron: ,,Never say never!” ,,Nikad ne reci nikad!” U tri riječi, dva puta se upotrebljava riječ za koju se imperativno zahtijeva da se ni pod kojim uslovima (nikada), ne smije upotrijebiti? Ako se nikad ne smije reći nikad, onda to nisi smio reći ni sada!
Ni u području razuma i čula stvari ne stoje bolje. Sve što tvrdimo samo je mišljenje a ne činjenica, i sve što vidimo, samo je perspektiva a ne istina.
Orvel je veliki optimista kada melanholično tvrdi da je objektivna istina protjerana iz istorije a da se u istoriju naselila laž. Kao da je nekada objektivna istina boravila u istoriji! Kao da smo objektivnu istinu nekada znali!
I opet, ne da nam mira osjećanje da ipak vrlo jasno razlikujemo laž od istine. Kako bismo mogli shvatiti grižu savjesti koja nas obuzme kad pomislimo da laži koje govorimo drugima nisu ništa u poređenju sa lažima kojima lažemo sami sebe!? A šta je tek sa onim nužnim, spasonosnim lažima, lažima koje tješe, koje ne gase nadu, lažima kojima nekada svjesno pribjegavamo žrtvujući istinu i pri tom čak osjećamo da je to bila ispravna odluka i moralno opravdan čin! Da istina nije često vrlo opasna, zar laž ne bi bila suvišna.? I kako objasniti to da u drugim prilikama ne pristajemo na kompromis i bez dvoumljenja nekome opalimo šamar istinom umjesto da ga pomilujemo sa nježnom laži!?
Tada sebi kažemo da onaj koji nema hrabrosti da povrijedi drugoga istinom, ne može biti častan čovjek. Tješimo se i slutnjom da je izricanje laži neka vrsta svjesnog poniženja: kad nekoga lažemo mi mu, htjeli ne htjeli, priznajemo neku vrstu superiornosti.
Sumirajući ove ključne protivrječnosti, otkrivamo da su laž i istina pojmovi koje ne možemo precizno utvrditi ni razgraničiti iako cijeli naš život gradimo na suprotnoj pretpostavci koju čak ne smtramo potrebnom ni provjeriti. Logički, istinu ne možemo dokazati; metafizički, ne možemo je deducirati iz nikakvih pouzdanih premisa; psihološki, ne možemo je iskusiti kao stanje svijesti različito od drugih.
Šta reći? Prevareni smo. Potpuno i neopozivo. Svjesni smo da ne znamo je li ovaj svijet istina ili priviđenje, realnost ili halucinacija; ne znamo ni ko su bili ljudi koje smo volili, sa kojima smo živjeli, ne znamo čak ni ko smo bili mi sami! Na nadgrobnoj ploči čovječanstva treba upisati samo Inconu – Nepoznat.
U takvom svijetu, mogućnost pouzdane, nepomućene vjere, koja vjernika prožima kao apsolutna istina, predstavlja pravo čudo i jedini izuzetak.
Možda zato istinu osjećamo kao ljubav a laž kao mržnju. Razliku ćemo nepogrešivo utvrditi kada ih pogledamo u oči: istinu ćemo na prvi pogled zavoliti, laž ćemo zamrziti.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS4 sedmice