Povežite se sa nama

FELJTON

LJEVICA OVDJE I DANAS: REKONCEPTUALIZACIJE I DISKONTINUITETI (III): Neron sa nuklearkom

Objavljeno prije

na

2.3. VremeProstor

Nije štamparska greška. VremeProstor ukazuje na supstancijalnu povezanost, zavisnost i nerazdvojivost, ova dva kantovska apriorija ljudskog duha i uma. Navešću ovde samo jedan primer iz teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina. Primer koji direktno govori i o glavnoj temi našeg skupa. Po Imanuelu Volerstinu, naše VremeProstor, to je poslednjih oko pola milenijuma savremenog svetskog sistema, ili svetskog kapitalističkog sistema, što su samo dva različita imena za ovaj isti istorijski sistem. Po svom prostornom obuhvatu, do XIX veka, ovaj sistem je bio evropski, od XIX veka on postaje svetski u punom smislu ove reči. Ne od sredine XX veka, nego od svog istorijskog rađanja, u takozvanom dugom XVI veku, ovaj sistem je manje ili više integrisan, ili globalizovan, kako se to danas pomodno kaže, ali je on, od samog svog početka, istovremeno, iznutra, i sistemski, veoma nejednak, hijerarhizovan i struktiriran, i to u tri svoje sistemske zone, centar, poluperiferiju i periferiju svetskog sistema.

Poznavaoci dela Imanuela Volerstina ovde će se sigurno setiti najavljene direktne veze sa glavnom temom našeg skupa. Po Imanuelu Volerstinu, naime, uz sistemsku nejednakost ekonomije, tri zone polumilenijumskog savremenog svetskog sistema, karakteriše i sistemska nejednakost politike, pri čemu je glavna differentia specifica (specifična razlika) poluperiferije, u odnosu na centar i periferiju, kada je o politici reč, mnogo veća učestalost nasilnih, revolucionarnih i kontrarevolucionarnih dinamika (u smislu sociologije politike a ne filozofije istorije). Bolje od mnogih drugih, ovaj primer jasno pokazuje kako su vreme (revolucija kao ubrzavanje vremena) i prostor (poluperiferija kao zona svetskog sistema i prostora), zaista, supstancijalno povezani, zavisni, čak nerazdvojivi, i zato nužno VremeProstor, a ne tek vreme i prostor.

 

Što, naravno, ne znači da se, u odgovarajućem postupku, ne može pribeći njihovom privremenom analitičkom odvajanju, „zumiranju” i posmatranju. Samo je važno da se ono njihovo supstancijalno jedinstvo nikada ne smetne s uma. Tako ćemo postupiti i mi u nastavku naše analize. Najpre ćemo analitički odvojeno posmatrati naše vreme, a zatim naš prostor.

Kada je o našem vremenu, odnosno našem istorijskom sistemu reč, meni je, kao sledbeniku teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, najbliža ideja ili metafora mnoštva vremenskih koncentričnih krugova (a ne samo jednog, a posebno ne jednog, jedinog i linearnog vremena), i to počev od njegovog rodnog takozvanog dugog XVI veka, preko njegovog najpre postepenog, a zatim i burnog uspona, od XVI do XIX veka, i njegovog vrtoglavog i slavnog vrha, krajem XIX, početkom XX veka, pa sve do njegove produžene, sistemske i strukturalne krize, opadanja, haosa, nasilja i dekadencije, koja je započela sa Prvim svetskim ratom 1914, a trajaće do otprilike sredine našeg odnosno XXI veka, kada će ovaj sistem biti zamenjen nekim novim, boljim ili lošijim istorijskim sistemom. Čak i iz ovog najkraćeg mogućeg rezimea našeg vremena, onako kako ga je definisao Imanuel Volerstin, jasno je šta se dogodilo u poslednjih dvadeset godina. Ono što je jedan ambiciozni ideolog mejnstrima, nesposoban da vidi i prizna limite sistema, preterano, optimistički i euforično definisao kao „kraj istorije”, a trijumf kapitalizma i liberalne demokratije (Fukujama, 1997), bio je, u stvari, samo jedan, najnoviji moment, kraja tog istog kapitalizma kao istorijskog sistema.

Polazeći od teorijskih i statističkih istraživanja Imanuela Volerstina, Fernana Brodela i Pitirima Sorokina, posebno od dugih statističkih serija dvadesetpet vekova „grčko-rimske i zapadne kulture” ovog potonjeg (Sorokin, 2002), u svojoj već pomenutoj kritici dogme progresa, naše istorijsko vreme (1914-2050), ja sam još i dodatno, super-komparativno i multi-istorijsko-sistemski, precizirao, kao, nakon pozne antike („pada Rima”), i poznog srednjovekovlja („mračnog srednjeg veka”), poznu modernu, treću veliku poznu epohu ove kulture i civilizacije (Popović, 2007: stranice 34-60). Pri čemu još jednom treba upozoriti na domete ali i limite svake istorijske analogije. U našem slučaju, istorijska kriza, opadanje i kraj jednog istorijskog sistema, plus sporost, konzervativnost i žilavost ljudske prirode, odnosno čoveka kao biološke vrste, predstavljaju glavne sličnosti i ponavljanja, dok brzina, revolucionarnost i nepredvidivost novih tehnologija, predstavljaju glavne novosti, šanse i pretnje, naše treće velike pozne epohe (kada je uporedimo sa naše dve prethodne velike pozne). Ili, inspirisani čuvenom iluminacijom Miroslava Krleže, o divljenja vrednom izumu telefona, sa čije druge strane žice, ipak, i dalje progovara gorila, naše današnje vreme najkraće bi mogli da opišemo sintagmom NERON SA NUKLEARKOM.

I kada je o našem analitički apstrahovanom prostoru reč, meni je najbliža ideja ili metafora mnoštva prostornih koncentričnih krugova, a ne samo jednog, jedinog i dominantnog prostora, pa makar se ovaj zvao i globalizovana svetska ekonomija, ili američka, kineska ili bilo čija drugo hegemonija. U ovom mnoštvu, svet odnosno svetski sistem, i pojedinačno društvo odnosno nacija-država, u jednoj vrsti neodlučnog INTERREGNUMA su već najmanje nekoliko decenija, ali, pored njih, postoje i drugi, subnacionalni, internacionalni, transancionalni i supernacionalni prostori, koji imaju svoj relativno autonomni, mada još uvek neizvesni značaj. Mnoštvo i interregnum, objašnjavaju i različite izbore, ili, makar, akcente, koje različiti autori, birajući između ovih prostora, pri tome čine, ali je, po mom mišljenju, u isto vreme, u najvećoj meri, zapostavljen jedan drugi, ništa manje značajan, ako ne i značajniji aspekt stvari. Rečeno mnoštvo odnosi se uglavnom na kvantitet, i to je u redu, ali pri tome se neoprostivo zanemaruje KVALITET (to je taj zapostavljeni aspekt stvario). Naravno da je proces evropskih integracija, i mogući nastanak, ili zastoj, ili raspad, jednog novog entiteta i kvantiteta, kakav bi mogla biti jedna relativno nova, federalna ili kvazifederalna EU, na primer, veoma značajan, ali nije manje značajno i neizvesno, ni pitanje nastajućeg, ili zastajućeg, ili raspadajućeg, kvaliteta tog entiteta i kvantiteta. Da to formulišem i ovako. Šta ću ja kao slobodni građanin Crne Gore, (Zapadnog) Balkana, Evrope i sveta, imati od toga, što ću živeti u VELIKOJ EVROPSKOJ UNIJI, ukoliko ovu iznutra bude vezivao „cement” nekog starog ili novog, pa makar i „dobrovoljnog imperijalizma” (Kuper, 2002), a, priznaćete, verovatnoća da se upravo to dogodi, gledano iz perspektive današnje Grčke, na primer, uopšte nije mala. Neće biti, da je osećanje velikog broja građana bivše sovjetske imperije, posle dugog i napornog puta do „nove evropske kuće”, što ga je najbolje opisao Ivan Berend, kao frustrirajuće i nepodnošljivo osećanje „zaobilaznice od periferije do periferije” (Berend, 1996), baš, bez ikakvog osnova, utemeljenja i smisla.

(Nastavlja se)
Prof. dr Milan POPOVIĆ, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore u Podgorici

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXIV): Oproštaj sa post scriptumom   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miorag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ispravka: Pismo koje u ovom broju završavamo, u 32. nastavku Dva svadljiva pisma, pogrešno je datirano na 1995. godinu, na početku pisma trebalo je da stoji 7.6.1996.

Posjetio sam našu četvorku u Beogradu i sa njima se oprostio. Na neki način, ovim pismom, praštam se i od vas. Ja ću, vjerovatno, biti prinuđen još neko vrijeme da predstavljam vlasnike preduzeća. Kasnije ću biti uticajan član upravnog odbora bez obzira da li ću biti na spisku vlasnika ili neću. Ali, na svakodnevnom – operativnom nivou, mene više nema. …

Pošto sam navikao da se uz matematiku bavim još nečim, sad ću da razvijam izdavački sektor Montenegropublica. Odavno sanjam o biblioteci Ideje koje su mijenjale svijet. …

Na kraju, očekujem od tebe hitno dvije stvari. Predlog za rješenje stambenog problema Esada Kočana i odgovarajuće pripreme za razgovore sa kreditorima, ako ja moram u tome da učestvujem. …

Da dodam. Čuvaj se i ne izlazi izvan zakonskih ovlašćenja. Vodi računa o tome da Monitor još nije pravni subjekt, te da nema pravo na neke stvari bez odgovarajućih odluka upravnih organa. …

Pozdrav i pritom s najboljim željama, Želimire.

Miško

P.S. Bilo bi najbolje da ovog post scriptuma nema. No, budući da o nekim stvarima o kojima si u tvom pismu govorio nećemo više razgovarati, ne mari da ti kažem nekoliko riječi.

  1. Ja nikad nijesam ni pomislio ni rekao da je redakcija protiv mene. Naprotiv, ja sam se uvijek osjećao kao član te redakcije, s njom živio i njene probleme razumio. Međutim, ja sam uvijek bio svjestan toga da je to privatna firma, i da u vlasničkom smislu, nikada neće biti moja. Ali da ću snagom svojih argumenta i predanošću radu i cilju biti uticajan dok to budem smatrao neophodnim.
  2. Ako ima negdje mog prljavog veša, molim da se odmah izloži suncu – javnosti, na dezifenkciju.
  3. Svako ima neku svoju sliku stvarnosti. Pri tvom povratku u Monitor, nudio ti nijesam ništa, jer niti sam ti imao šta nuditi, niti si ti dolazio s prethodnim znanjem i referencama koje bih smatrao dragocjenim. … Ti si ispoljio zainteresovanost za rukovođenje, a ja da ti pomognem da se za to osposobiš i osamostališ. Četiri godine sam pisao u impresumu da sam v.d. direktora, da bi se znalo da tražim nekoga da to preuzme.
  4. Ne sjećam se da je list bio baš na mrtvoj tački kad ste ti i Ljubiša došli. Istina je da mu je po Zekovom dolasku pao tiraž. Ali je istina da tiraž u Crnoj Gori ni danas, poslije dvije godine, nije bitno prevazišao onaj iz vremena kad smo ga vodili Esad i ja. …
  5. Što se tiče, kako ti kažeš, brojanja zalogaja koje si pojeo preko reprezentacije, radi se o sljedećem. Za sedamdeset i dva mjeseca koliko ima od kad sam počeo da stvaram Montenegropublic, nikada nijesam potrošio nijedan dinar reprezentacije. Kad sam što potrošio, platio sam iz sopstvenog džepa ili doveo Matu ili Mila da to plati. Dalje, do tvog dolaska nikada nijesam nijednu kartu, voznu ili avionsku, za sebe platio iz Montenegropublica, već iz svog džepa ili od svoje šire porodice. Nijedan litar benzina. … Stvari sam unutar kuće organizovao tako da svaki tok novca kontrolišu bar dva lica. Nikad nijesam dozvolio sebi da ja uzmem pare od ulične prodaje ili od pretplate i dalje ih koristim, a da se one prethodno ne registruju u računodstvu, da bih morao da napišem izvještaj o njihovoj potrošnji. …
  6. Sto se tiče Antene M, glavne stvari sam rekao. S tim što treba reći i to, da je do drastičnog reza u decembru prošle godine, došlo u velikoj mjeri zbog pritisaka koji su dolazili iz Monitora, ponajviše u tvom liku gosn Željko. Ja sam bio saglasan s vašom ocjenom i zahtjevom da se redukuju trošskovi u radiju, jer su Antenini gubici, direktno ili indirektno, opterećivali svaki dio Montenegropublica. Međutim, u situaciji u kojoj ste ti i Šuković jedan drugom zatvarali vrata, a on bježao od Monitora kao od satane, ja nijesam umio da nađem rješenje koje bi objedinilo snage. Sad je bilo što je bilo. Od 31.03. svako krcka svoj kolačić, pa ćemo vidjeti kako to ide.
  7. Što se tiče pomoći, sva koju je Monitor do sada dobio, dobijena je na osnovu zahtjeva i pisama koja sam ja pisao, izuzev pomoć od 10.000 DEM iz Fonda za urgentne situacije (Evropski savjet). I na osnovu ugleda koji je list stekao prije nego što ste ti i Ljubiša došli. Povećanje koje smo ove godine dobili od Evropske unije nema veze ni s tobom ni sa mnom. Prosto, budžet Unije za nezavisne medije iz Ex-YU u 1995. bio je skoro pet puta veći nego u 1994. …

Kako ti rezonuješ, ispašće … da ne bih ni Ćana sreo …  još daleke 1974. godine, da nije bilo Monitora, odnosno da smo se i tada sreli u Moskvi zbog Monitora. … Čudni ste vi nezavisni novinari koji ste učili zavisno novinarstvo na političkim – marksističkim fakultetima.

  1. Povodom tvog shvatanja moje samoće dopusti da ti kažem kako ja na to gledam. Lao Ce kaže da treba otići u šumu, objesiti muvu o drvo i gledati je dok ne postane velika kao kuća. Drugim riječima, da bi stvari shvatao moraš o njima dugo razmišljati. U uzrastu u kojem si ti bio kad sam te sreo kao novinara fabričkog lista, ja sam već bio … i govorio dva a čitao na četiri jezika, bio završio dva fakulteta i magistrirao. I još po nešto. A u tvom današnjem uzrastu, bio sam već docent, možda i vanredni profesor, sa naučnim radovima citiranim u svijetu, sa predavanjima u Oxfordu, Cambridgeu, Novosibirsku, Moskvi, Lenjingradu, Helsinkiju, Bukureštu, Karlsruheu, Berkleyu, … Priznajem, da su te stvari za mene bile moguće samo životom u „samoći”. U toj samoći ja sam bio manje usamljen nego … Svi mi svoj krst nosimo. Tvoje intelektualno iskustvo, Ivanoviću, nedovoljno je da bi napravio uspješnu psihološku analizu moje samoće.
  2. Što se tiče …, mnogo ti je glupa procjena da je … moj čovjek. … , ili da ga ja nudim kao uzor. Ja sam, prosto, suzdržan jer nije otmeno s viškom bijesa izbacivati one s kojima živiš 4-5 godina. (Bez obzira što me ogovaraju ili mi prave spletke.) …
  3. O Laboviću: Osjećam zahvalnost i poštovanje za njegovu pažnju kad sam bio u bolnici u Beogradu. Međutim, s tim čovjekom nikada nijesam imao razgovore koji bi imali bilo kakvu komponentu intimnosti, izuzev jednom još u ono vrijeme dok je Miško Vukmanović bio potpredsjednik LSCG. …
  4. O poklanjanju roto mašine već sam rekao što sam mislio da treba. Da ponovim detalj: odričem se svog dijela u tom poklonu, ako je to moguće.
  5. Što se tiče Zorana Ljumovića, s njim sam višestruko povezan. Majka mu je iz porodice bliske mojoj, a otac brat Joša Ljumovića. Spremao sam ga matematiku još kad je bio momčić. Od kad mu je otac (pre)rano umro, koga sam takođe poznavao od malih nogu, gledao sam ga kao rođaka. I nijesam spreman da na tvoje rekla-kazala, sad pričam o tome šta je ko od nas dvojice dužan onom drugom. Nek to ostane porodična intima.

Gornjim pismom završena je svađa između mene i Željka jer je problem počeo da se racionalizuje. Prije svega, postalo je jasno da je moj cilj da se povučem sa funkcije rukovodioca Montenegropublica i vratim univerzitetskom životu. U završnici moje prepiske s Željkom, posjetila me Milka Tadić, koja je napustila Njujork i vratila se da radi u redakciji. Razgovor koji smo vodili nije više bio otvoreni razgovor starih prijatelja. Shvatio sam da je njen povratak u ovom trenutku element borbe mlade garde da poslije mog odlaska oni preuzmu upravljanje onim što smo zajedno sa osnivačima stvarali. Ja nijesam imao ništa protiv toga, jer su vodeći novinari bili odani evropski orijentisani independisti, zaslužni za razvoj Monitora. Milka, Željko, Esad, pa i Ljubiša bili su u Monitoru od samog početka. Ali nijesam mogao da im obezbijedim 50 odsto vlasništva. Prije svega zato što nijesam ja bio vlasnik koji ima takvu moć. Nijesam mogao ni da stanem iza takvog predloga. Monitor i Antena M su u to vrijeme bili finansijski malo vrijedni i iznos procenata nije bio bitan gledano iz materijalnog ugla. Ali je takav zahtjev bio omalovažavanje doprinosa jednog broja osnivača, prema kojima sam imao moralnu obavezu. Prije svega, prema Ćanu, koji je u tom trenutku smatrao da vlasništvo u ova dva medija treba podijeliti na četiri jednaka dijela – njemu, meni, (ostalim) osnivačima i novinarima. Moj predlog da se ja odreknem vlasništva u korist novinara, niko nije odobravao. Ćano je to smatrao izrazom mog  nezadovoljstva, a većina uticajnih osnivača mojim neprincipijelnim svrstavanjem na stranu novinara. Novinari koje sam konsultovao su se na moj predlog mrštili iz dva razloga. Željeli su da oni i ja imamo većinu i zato što im je predlog zvučao kao moja podrška onim osnivačima koji novinarima nijesu priznavali jednakost u zaslugama. Nijesam imao ideju kako da stvar riješim, pa sam, po onoj Fordovoj, odložio problem formiranjem komisije koja je trebalo da traži rješenje u transformaciji Montenegropublica u nekoliko akcionarskih društava. Nadao sam se da će se strasti smiriti i da ćemo naći mjeru stvari prihvatljivu za sve. Međutim, to nije išlo kako sam očekivao. Pri povremenim dolascima u redakciju obično sam tražio Željka. Novinari su mi u šali odgovarali da je na sastanku četvoročlane bande. Tako su zvali Željka, Milku, Ljubišu i Draška Đuranovića – po ugledu na tzv. četvoročlanu bandu iz kineske kulturne revolucije, koja je bila uzurpirala vlast ostarjelog Mao Ce Tunga. Monitorova „banda” je obično sjedjela u kancelariji glavnog urednika. Kad bih kod njih ušao, oni bi promijenili temu razgovora. Bilo je očigledno ne samo da su oni mozak operacije već i da nijesu sigurni da ću odobriti sve što su željeli.

Dok sam ja usporavao i vraćao se profesorskom životu, Željko je sa sve više energije radio na pokretanju dnevnog lista. U vezi sa tim pojavio se kadrovski problem. Mojim povlačenjem neko drugi je trebao da vodi holding i obezbijedi finansijsku održivost sistema. U kući nijesmo imali nikoga ko je mogao da se pozabavi tim zahtjevnim zadatkom, osim Željka. Međutim, poslije sukoba između Upravnog odbora i novinara koje je predvodio Željko, neki uticajni osnivači bili su protiv mog predloga da imenujemo Željka za krovnog rukovodioca. Osobu za preuzimanje moje dužnosti morao sam tražiti izvan kompanije. Nekoliko ljudi kojima sam to predlagao odbili su jer su se plašili finansijskih poteškoća. Među njima su bili Mićo Vlahović i Srđa Darmanović.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXIII):  Smjena generacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Iskustvo od šest godina … pokazuje da je cilj teško ostvariv. … Mislim da duh koji ti unosiš u kolektiv ne vodi rješenju problema. … Misliš kratkoročno u zadatku koji traži dugoročnu strategiju. U tome je osnovni sukob. Na primjer, dok računi pokazuju da su Monitor i Antena M imali velike gubitke u prošloj godini, kao i u svima do sada, ti trijumfalno klikćeš: Monitor  (može da) izdržava sebe, u stanju je da preuzme odgovornost za radio, da kupi stan Esadu, da pravi poslovnu zgradu itd. Potireš svijest o potrebi za strpljenjem i dugoročnom strategijom. Umjesto da rukovodeći ljudi svakodnevno rade na dugoročnom razvoju, naš je vrhunac popunjavanje formulara i zahtjeva za pomoć iz privremenih izvora.

Ostali nesporazumi su manje bitni, bez obzira što zbog svoje površnosti iznosiš netačne podatke i stvaraš predstavu o meni, uključujući i moralnu ravan, koja je daleko od onog što ja jesam.

Pređimo sada u ravan činjenica relevantnih za nastavak razgovora. …

Na nivou moje odgovornosti, poslovanje u 1995. (s tačnošću do nekoliko procenata) izgleda ovako (vidi sumarne preglede Monitorovih i Anteninih prihoda i rashoda u prilogu):  Antena M  je imala gubitak od 127.000 DEM, a Monitor oko 147.000 DEM. … Monitorov cjelokupni gubitak je pokriven iz: pomoći njemu naznačenoj za 1995… + zalihe u papiru iz pomoći za 1994. i 1995. godinu … Monitorov saldo, na kraju, je: + 2 950 DEM.

Antenin gubitak bio je 1995. veći od pomoći međunarodne zajednice njoj naznačenoj za 92.000 DEM. Ova sredstva morao je da stvori Montenegropublic (tj. njegovi vlasnici svojim donacijama, u šta spada i štamparija, koja do 31. 03. 1996. nije imala samostalni ž. račun)….

Primijeti da … slijedi da je bulažnjenje svaka priča o tome da sam ja, odnosno vlasnici Montenegropublica mogli u bilo kom vidu uzeti od međunarodne pomoći za medije bilo kakve pare za plaćanje bilo čega osim troškova koje su imali mediji.

Stvaranje 92.000 DEM za Antenu M nije jednokratan čin, već proces od šesnaest mjeseci. Da bi se preživjelo u tom procesu, uzimali su se krediti od banaka, vršile su se pozajmice od osnivača, priticale donacije, radila štamparija, vršile i pozajmice unutar preduzeća itd. (Na primjer, od Montex banke smo uzimali kredit bar pet puta od novembra 1994. pa do kraja 1995. Kredit od 35.000 din., pretpostavljam da o tom kreditu govoriš u svom pismu, prenesen je još iz 1994, kada je uzet za infuziju radiju u vrijeme kad se čekalo da Stevo podmiri svoj dio troškova u njemu, što nikada nije učinio. …) Tebi, a pod tvojim uticajem, i drugima iz Monitora izgleda problematično to što je štamparija 1995, u knjigovodstvenom smislu, radila za radio, a ne za vas. Vi biste htjeli da vam ona sve štampa besplatno i da istovremeno Montenegropublic pokrije 92.000 DEM gubitka Antene M napravljenih u prvih godinu i po dana njenog postojanja. A sami, ni poslije skoro šest godina sopstvenog života, nijeste u stanju da živite bez dotacija koje su, gotovo u dinar, jednake vašem ukupnom godišnjem prihodu.

Interesantno je, da se ti, budući drugim čovjekom po rangu u operativnom poslovnom životu Montenegropublica, nikad ne zainteresova o mom zadatku da stvorim pare za izdržavanje Antene M. … Za tebe bi, po svoj prilici, bilo potpuno prihvatljivo, da ja prodam svu ličnu svojinu … , pokrijem gubitke Antene M, i produžim ne samo da besplatno štampam Monitorove korice, već i da nabavljam štamparski materijal za koji je Monitor dobio međunarodnu pomoć.

Ne dragi Željko, ne može ni jedna od gornje dvije opcije. Da bi Montenegropublic mogao da pokrije jednom svom sektoru 92.000 DEM gubitaka, treba još mnogo godina njegovog razvoja. Osnivači su još jednom, kao i svih prethodnih šest godina, morali da daju sopstvene pare da mediji (ovog puta Antena M) prežive. Zato je i štamparija morala da „naplati” jedan dio svojih usluga bratu Monitoru (čiji su se gubici mogli pokriti od međunarodne pomoći i zaliha u materijalu iz minulih godina) i „pokloni” sestri Anteni M. …

Kad se razdvoje kese djelova preduzeća (na čemu si ti insistirao od početka i to ostvario), odnosi se i psihološki i suštinski mijenjaju. Kao kad se braća podijele. Nema više ništa džabe u međusobnim odnosima. Mora sve da se plati. Možda ne po cijenama kao kod drugog, ali više ništa ne može biti kao što je bilo u kućnoj zajednici koju je otac vodio. A roditelj će, po pravilu, pomoći najslabijeg.

Sad odgovor na tvoje pitanje, šta bi se desilo kad bi međunarodne institucije i domaća publika vidjeli račune za štampanje Monitora u štampariji Slog, glasi: Šta bi se desilo kad bi Fordova fabrika za proizvodnju stakla džabe radila djelove od stakla za ostale sektore Forda?

Mislim da je uputno da te ovdje podsjetim kako je počinjala i čemu je do sada služila naša štamparija? [Slijedi ono što sam izložio o formiranju štamparije, od početka1991. kad su Ćano i Dragica Ponorac nabavili prve mašine, pa do ljeta 1993. kad je štamparija počela da radi, a sve gotovo godinu dana prije nego što je Monitor počeo da dobija međunarodnu pomoć.] …

U prilogu se nalazi izvod iz mog izvještaja Upravnom odboru i evidencija o investicijama u štampariju, koji će ti bolje objasniti kako su se stvari dalje razvijale, što se tiče investicija u nju, i čija je, ona, u stvari. …

Imam potrebu da ti ovdje još ispričam šta sam ja učinio za tu štampariju, osim što sam u nju uložio nešto para. (Ti si, izgleda, odsustvovao iz  Monitorovog života, baš u vrijeme strašnoga suda, nastupa i trajanja hiperinflacije.)… Ti si za to vrijeme osnivao i razvijao Kron, AIM, sjedio u kafani, eventualno, u redakciji. I sad tražiš dio u štampariji ili besplatne usluge.

Zaključak o štampariji: To je tuđe i to utuvi u glavu. Tražićemo pomoć od vlasnika štamparije i nešto sigurno dobiti. Međutim, za prošlu godinu, kada je ostalo da Montenegropublic pokrije 92.000 DEM efektivnog gubitka Antene M, a ti kao zreo čovjek, s integritetom, obavijestio Redakciju i osnivače da je Monitor poslovao bez gubitaka i da može sam da se izdržava, moraš platiti i rad, a ne samo potrošeni materijal za ono što se za Monitor štampalo u njoj. (Da nijesi činio što si činio, možda bih ja ponovo uzeo kredit, i mučio se dok te ne oslobodim plaćanja za rad štamparije.)

U daljem, dogod Monitor bude u stanju da se izdržava bez pomoći Montenegropublica, takođe će plaćati svaku uslugu u štampariji. O cijenama i pomoći bratski ćemo se dogovarati. Na primjer, malo jeftinije nego u Pobjedi + svakog mjeseca korice za jedan broj štampaće se besplatno. Vlasnici štamparije će odlučivati hoće li pare koje zarade od Monitora da daju radiju. …

Nažalost, štamparija je isuviše mala da daje značajnu pomoć ako sama treba da preživi. …

Zaključak: Dugoročna strategija za održavanje medija, praktično, više ne postoji jer ti sve planove temeljiš na Biltovoj izjavi da treba pomagati lokalne medije na Balkanu, ako se želi da rat ponovo ne bukne. (Ni do sada strategija nije bila bog zna šta, ali je držala vodu 5,5 godina.) … Lobi više ne funkcioniše, pa je Antena M već u dubokoj finansijskoj i egzistencijalnoj krizi. …

Ti si stalno usmjeren na to, kako da odnekud dobiješ pomoć. Ja sam mislio da, osim toga, treba stvarati biznis oko novine da bi je taj biznis izdržavao, kad pomoć prestane da pritiče. Za dvije godine u tom pravcu nijesi učinio ništa….

Intuitivno osjećaš da si igrač za kratke pruge, a problemi dugoročni, pa si se nadvio nada mnom kao Salijeri nad Mocartom, da iščupaš iz mene polumrtvog posljednje atome snage. Međutim, dragi moj Željko, … da bi dokazao da si dobar direktor moraćeš nešto sam da komponuješ. Da napregneš um, zasučeš rukave i da stvaraš. Jer sopstveno djelo se ne može učiniti značajnim pravljenjem intriga o drugim ljudima i njihovom činu.

Na mene više ne računaj. Ja sam, i prije infarkta, na petogodišnjici Monitora objavio da se iz medija povlačim za pola godine-godinu. I već sam se faktički povukao i zaronio u svoj, kako ga ti zoveš, samotnjački svijet. …

Ostalo mi je nekoliko nedovršenih stvari u Monitoru. Prva je stan Esada Kočana, kojem sam obećao, ako Monitor uspije da preživi da ćemo kupiti neki stan. …

Druga stvar koju želim da završim je da pomognem da se nađe neko rješenje za vlasništvo nad Monitorom, prihvatljivo za sve. I za sadašnje vlasnike i za novinare – ratne drugove. Poslije tvoje suptilne igre to će tražiti mnogo više vremena nego što je bilo neophodno. Računaj, da niko od važnih osnivača-trenutnih vlasnika, bez čije saglasnosti nije moguće obaviti posao, neće pristati na 50-50. Lekcija s Hribarom ti je slaba. Le Mond je pravio De Gaul, državnim parama, za slavu Francuske. Da stvori u Francuskoj analogon velikim anglosaksonskim listovima – londonskom i njujorškom Tajmsu. Monitor je napravljen privatnim parama. Pomoć je došla tek pošto je napravljen. Ova dva iskustva su neuporediva, kao što su neuporedivi i Monitor i Naša Borba (koja je, u suštini, započela s parama iz Brisela).

Treća stvar je da se Vladu Jovanoviću reguliše radni staž za što je moguće duži period unatrag. Bojim se da neće moći za sve četiri godine.

Četvrta, da vam ne oštetim posao u vezi sa dnevnim listom. Za taj projekat na mene računajte samo toliko koliko treba sada u fazi sklapanja ugovora o kreditu, da što ne pokvarim. … Ako nije moguće obaviti posao bez ove dvije institucije [Montenegropublica  i Monitora], onda nema ugovora i garancija prije nego što mi predočite ekipu koja će povesti posao, spremna da uradi za taj projekat ono što sam ja radio za Monitor. (I da ima ljude za menadžment bolje od mene.)

 (Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXXII): Dva svadljiva pisma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ipak, uspjeli smo da se posvađamo. Željko je mislio da sam ja svoje pismo zaista poslao na međunarodne adrese koje sam pomenuo na kraju mog prethodnog pisma (što ja nijesam učinio, već je to bio moj utuk na njegovu „informaciju” da je za svoje stavove konsultovao IFJ i Koordinacijski centar, da mu kažem da sam uvjeren u ispravnost svojih stavova). Iznerviran, nije čekao da završim predavanja i ispite (što sam u prethodnom pismu tražio za nastavak razgovora), već je odmah  napisao novo pismo. Pismo je imalo preambulu „Uputstvo za čitanje i upotrebu”, u kojoj me ukorio: „Možeš i kao ono svoje [pismo] da ga [njegovo pismo] pošalješ evropskim institucijama. Ja neću, jer nije moj stil, i jer mi je, kao i uvijek, interes kuće ispred ličnih strasti i emocija, a znam da bi tako nešto izazvalo veliku štetu…”.

Počela je svađa, ali smo gledali da ne izazovemo ozbiljnu krizu u Monitorui da ne ugrozimo projekat dnevnog lista. Željkovo opširno pismo od četiri stranice formata A4 i moj još duži odgovor rado bih preskočio u ovom tekstu, jer obiluju nategnutim subjektivnim ocjenama i namjernim nekorektnostima. Postoji, međutim razlog zbog kojeg ću neke djelove naših pisama da prenesem. Deceniju i po kasnije Đukanović je počeo obračun sa dnevnim listom Vijesti, po karakteru i žestini nezapamćen u istoriji Balkana. Jer je ovaj list bio najveća smetnja zaokruživanju njegove diktature. Doveo je za glavnog urednika Pobjede izvanjca Srđana Kusovca, koji je novinarima u Pobjedi rekao da je došao da uništi Vijesti. Kusovac je u proljeće 2010. objavio feljton „Kako je nastala medijska imperija”, od 43 nastavka. Svrha feljtona je bila moralno uništenje „Miška i Željka”. Koristio je i naša dva pisma iz 1995. kao važno svjedočanstvo. Zainteresovani čitalac može uporediti ono što je objavljeno u Pobjedi u martu 2010. sa ovim što ću ja ovdje citirati. Ta usporedba pokazuje u kojoj mjeri stručni agent može svojim „tumačenjima” istrgnutih citata da krivotvori sadržaj izvornih dokumenata. Na osnovu nekih detalja koje ću kasnije iznijeti, čitalac će takođe moći da zaključi koji članovi redakcije su čuvali pisma petnaest godina i dostavili ih tamo gdje je trebalo i kad je trebalo. Evo nekoliko isječaka iz Željkovog pisma.

„Dragi Miško,

Prihvatajući tvoju ideju da, radi konstruktivnosti (a i da bi ostao neki pisani trag), komuniciramo pismenim putem, a povodom nekih tvojih ključnih ocjena, koje si preksinoć iznio u razgovoru sa ….., osjećam potrebu da ti napišem par redaka.

Tvoje dvije glavne teze, prva da ćemo mi, redakcija, ili ja, direktor Monitora, da rasturimo tvoju firmu, i druga, da je redakcija protiv tebe, su potpuno izvrnute…. Ni ja, niti bilo ko iz ove redakcije, Monitor nijesmo doživljavali kao tvoju ili bilo čiju privatnu firmu, već kao ono što si ti toliko puta, u vrijeme misionarstva, podvlačio, kao – našu zajedničku kuću. Zato, o rasturanju zajedničke kuće nema govora, što potvrđuje ponašanje redakcije u posljednjih pola godine – sav prljavi veš, koga ima u svačijoj kući, ona je čuvala i još uvijek čuva daleko od očiju javnosti. …

Ono što, čini mi se, ti ne shvataš, a što ti je Vilem [direktor Međunarodnog novinarskog koordinacijskog centra] podvukao u onom pismu dok si još bio u bolnici – Monitor je daleko prevazišao svakog od nas pojedinačno, uključujući i tebe koji si ga stvorio. Vraćanje na nivo koji si ti dugo forsirao, opravdano ili ne, nema veze, da kuća počiva na dva čovjeka, konkretno tebi i Bobu, jednostavno je nemoguće. Postoje samo dva rješenja – ili gašenje novine poput Antene M, ili dalji razvoj aktiviranjem novih projekata, prije svega dnevnog lista … Vilem ti je dobro napisao – na Zapadu, čovjek koji pokrene jedan sistem, ako ni nakon pet godina ne uspije da ga prenese na tim profesionalaca, smatra se neuspješnim. Miško, ti si to, makar i nesvjesno, makar i pod mojim pritiskom, uspio – ali to smatraš neuspjehom. Apsurdno! Kao da bi da stvari ponovo vratiš na početak, na jednog ili dva čovjeka i to je to. Kao ovo u Anteni – Miljo u reklamama, Miljo u Žurnalu, Miljo u Utisku, Miljo u Domaćim zadacima

Ne zamjeri mi, ali sada ću te izložiti psihološkoj analizi. … Usamljenost razvija kod čovjeka i sebičnost. On se ne druži, ne komunicira, zatvara se u svoj svijet i ljubomorno ga čuva. Čuva svoje krpice, a kada dođe u poziciju da ih podijeli sa drugima, radije ih pocijepa i zapali. …”

Danas, dvadeset pet godina kasnije, žao mi je što neću moći da pročitam In memorijam koji će mi Željko napisati poslije našeg višedecenijskog prijateljstva koje se rađalo u vrijeme kad smo jedan drugom pisali ova svadljiva pisma. Tokom kojeg me bolje upoznao nego što je to mogao početkom devedesetih kad sam izbjegavao razvijanje bliskih odnosa sa novinarima formiranim u komunističkoj policijskoj državi.

Pismo je završio kritikom mog odnosa pojedinačno sa devetnaest novinara i privilegijama koje su neki od njih imali kod mene (što ne mogu da citiram, iako bi bilo interesantno, da ne bih zavađao još uvijek žive i aktivne ljude), sumnjom da sam međunarodnu pomoć (koju je nominalno dobio Monitor) lukrativno preraspodijelio među organizacionim jedinicama Montenegropublica i moj odnos prema njemu nazvao nezahvalnošću.

U nizu projekata u čijem pokretanju sam učestvovao od 1980. do 1995, činio sam baš onako kako Željko navodi u pismu da je Vilem rekao da čine uspješni pokretači projekata na Zapadu. Na rukovodećoj poziciji nijesam se zadržavao duže od jednog mandata. Čim bismo instituciju stavili na tračnice, odlazio sam na drugi projekat: direktor (dekan) Instituta za matematiku i fiziku, glavni urednik za prirodnomatematičke i medicinske nauke u novoosnovanom Leksikografskom zavodu Crne Gore, prorektor za razvoj, član Upravnog odbora Matice crnogorske (manje od mandata) itd. U Montnegropublicu rukovodio sam Monitorom jedan mandat i onda rukovodeću poziciju prepustio Željku. I u Anteni M sam ubrzo po osnivanju rukovođenje prepustio drugima, ali smo zapali u finansijske probleme zbog njihovog neiskustva. Na petu godišnjicu Monitora 19. oktobra 1995. na javnoj svečanosti organizovanoj tim povodom, najavio sam svoje skoro povlačenje sa čelne operativne pozicije u Montenegropublicu. Željko je znao da to znači da će rukovođenje medijskim sektorom on preuzeti. Jer od kada sam ga početkom jeseni 1994. imenovao za direktora Monitora, nijednu važnu odluku u vezi sa medijima nijesam donio bez konsultacije s njim. Mnoge su bile donesene na njegov predlog. Projekat dnevnog lista je on vodio. Zato mi je njegov pritisak bio nejasan. „Dvije glavne teze” s kojima počinje pismo ja uopšte nijesam formulisao u formi kako on kaže da su mu prenesene. Nikad nijesam govorio ni „moja firma”, pogotovo ne u kontekstu u kojem Željko kaže da sam rekao, jer sam uvijek gledao da jačam kolektivni duh na kojem je Monitor opstajao. Stoga rečenica u preambuli pisma u kojoj je rekao da je ovo njegovo pismo „jedan od mojih posljednjih pokušaja, iznuđen, moram priznati, od strane drugih …”, kod mene je pobudila sumnju u njegovog kolegu na koga se pozivao u pismu. Tokom vremena sam otkrio da je ovaj često usmjeravao stvari u kolektivu na način koji se opisuje u priručnicima za propagandu i manipulaciju. Poveo bi razgovor sa jednom od dvojice kolega i sopstvenim „kritičkim” stavovima o drugom kolegi iz prvog vješto izvukao neki stav o drugom. Onda bi taj stav, istrgnut iz konteksta prećutkivanjem onoga što je sam kazao ili preusmjeravanjem stava ka drugom kontekstu, prenio drugom kolegi. I tako vice versa. U tom trenutku ovu sliku o „mudracu” još nijesam bio sklopio. Pošto nijesam išao u redakciju, nijesam mogao da ustanovim da li su Željkove interpretacije proizvod namjere prenosioca, pa sam napisao odgovor u kojem sam oštricu suzdržano usmjerio na Željka.

Dragi Željko,
4. 05. 1995.

Ponovo si napravio grešku u koracima, i na osnovu rekla-kazala, napisao pismo za koje si vjerovao da može biti objektivno. Trebalo je da sačekaš pismo koje sam najavio, s činjenicama i (mojim) interpretacijama, pa tek onda da pišeš svoje „posljednje pismo”. S druge strane, ovo što si napisao, ne zvuči kao konstruktivni pokušaj da se prevaziđu nesporazumi. Umjesto da pobrojiš stvari za koje misliš da su sporne i izneseš svoje mišljenje, te zatražiš moje, ti u pismu igraš trostruku ulogu: dostavljača prijave (s neprovjerenim podacima), tužioca i sudije (bez prethodnog istražnog postupka). Pride, priprijetio si javnošću, što je zvučalo kao policijska ucjena: učinjeno će ti se oprostiti, ako pristaješ na saradnju. Nedostajalo ti je i vrline i mudrosti. No, šta je tu je. Sokrat u Menonu ovome objašnjava da se vrlina ne može naučiti, a u Odbrani da ne može biti mudar onaj koji misli da zna ono što ne zna… Budući da je svako ljudsko suđenje subjektivno, pa i ova Sokratova, a ja nemam drugog Željka, niti sam još riješio da ga tražim, prihvatam tvoj poziv na konstruktivni razgovor (kako ja shvatam značenje tih riječi). Pokušaću da razjasnim stvari koje su se, iz mog ugla gledano, ispriječile između nas, te ometaju našu saradnju. …

Ja smatram da ti i ja, na nivou glavnih stvari, nemamo i ne možemo imati suprostavljene interese. Obojica bi trebalo da stremimo k tome da Monitor bude dobra (što bolja) i uticajna novina, u stanju da sama sebe izdržava. Da novinari imaju solidne plate, a vlasnici (ko god bili) zadovoljni i listom i našim radom. Sa dužnostima koje imamo, Ljubiša, ti i ja smo trenutno najodgovorniji i za uspjeh i za neuspjeh.

Ja sam pritom pater familias Montenegropublica, koji trenutno broji četvoro djece. Moj zadatak je da svakom od njih pomognem da odraste i osamostali se. Da radim na tome da zajedništvo bude korisno za svaki subjekat i iniciram razvoj drugih djelatnosti koje su projektovane pri osnivanju sistema. Bio Monitor sektor Montenegropublica ili samostalno preduzeće čiji je većinski vlasnik Montenegropublic ili grupa njegovih osnivača, on i koncepcijski i funkcionalno ostaje dio šireg emancipatorskog projekta, zbog kojeg je i u okviru kojeg je, osnovan.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo