Dok sumiraju rezultate protekle turističke sezone, koja je ovdje bila uspješnija nego u drugim djelovima države, Ulcinjani se pripremaju za novi Mundijal prijateljstva. I prave planove

Glavni organizator ove jedinstvene regionalne manifestacije, poznati preduzetnik i humanista, Pavle-Pajo Pepđonović, kaže da je praktično sve spremno za treće okupljanje u Ulcinju nekadašnjih zvijezda sporta sa prostora bivše Jugoslavije.

“Ovoga puta imaćemo najviše učesnika. Biće sa nama i mnogo glumaca, još više novinara, kao i naših prijatelja iz cijele Evrope.  Ovo je postala manifestacija na koju svi žele doći. Ulcinj živi i sanja bajku. I ona će se dogoditi“, ističe Pepđonović.

On posebno navodi da je u organizaciju događaja uključen cijeli grad: od lokalne samouprave preko hotelijera i izdavalaca smještaja pa sve do običnih građana.

Ovogodišnji Ulcinjski mundijal prijateljstva počinje 21. oktobra i tokom tri dana, kako je najavljeno, biće održano niz interesantnih događaja.

Na prijedlog književnika iz Bara, Rajka Joličića, u Ulcinju  će biti zasađeno balkansko drvo mira.Učesnici će potom to uraditi u svojim sredinama. „Na taj način širimo poruku mira, prijateljstva i ljubavi iz ovog divnog grada“, kaže Joličić.

On tvrdi da se jedna ovakva manifestacija mogla desiti samo u Ulcinju. „Održano je na desetine promocija knjige Ivana Gudelja, ali nigdje nije bilo te silne energije i emocija, tih prekrasnih vibracija, kao u Ulcinju. One su plod duše ovog grada. To osjećaju svi oni koji borave u Ulcinju tokom Mundijala prijateljstva i dožive ovu predivnu atmosferu“, napominje  on.

Na krilima ove manifestacije Ulcinj je proslavio ulazak svog tima, Otrant Olympica u Prvu crnogorsku fudbalsku ligu. Ekipa trenera Dejana Vukićevića je za samo tri godine preskočila tri ranga takmičenja.

Otrant Olympic u ovom jesenjem dijelu šampionata ne igra, kao domaćin, na svom terenu, jer njegov stadion ne ispunjava prvoligaške uslove Ovih su  dana, u sardnji Opštine Ulcinj i Fudbalskog saveza Crne Gore, krenuli radovi na njegovoj rekonstrukciji. U rukovodstvu kluba očekuju da će se barem mečevi drugog dijela šampionata igrati u Ulcinju.

“Potvrđuje se da snovi postaju realnost ukoliko u njih vjerujete. A ja sam uvijek vjerovao u svoje snove. Vjerovao  sam da će doći dan kada će naš tim igrati u Prvoj ligi, sa najboljima. Vjerovao sam  da će naš klub igrati utakmice na svom stadionu. Takođe vjerujem u san da će Otrant Olympic igrati mečeve sa klubovima iz Evrope“, kaže predsjednik ulcinjskog kluba Skender Redžović.

No, mnogo duže Ulcinjani i njihovi pomorci čekaju na pravu luku, odnosno gradsku marinu, gdje bi mogli sidriti svoje brodove, a ne da na prvo nevrijeme svoje brodice izvlače na kopno ili vode u Port Milenu ili u Bojanu.

Ovih dana iz lokalne uprave je saopšteno da je raspisan javni konkurs za izradu studije izvodljivosti za izgradnju luke–marine u Limanu,  neposredno ispod zapadnih zidina Starog grada.

Prema riječima opštinskog sekretara za investicije Minira Karamanage, postoji interesovanje investitora za takav projekat.

“Nakon izrade studije, u okviru koje ćemo dobiti i idejno rješenje, slijedi raspisivanje tendera za izradu glavnog projekta. Nakon usvajanja tog akta, moći ćemo da kažemo da smo vrlo blizu cilja, a Ulcinjani na korak od ostvarenja sna – vjekovne težnje da jedan od najstarijih gradova na Jadranu dobije luku–marinu”, kazao je on.

Konstatujući da je to stara ideja i potreba grada i njegovih građana, arhitekta Selim Resulbegović kaže da je važno za Ulcinj da marina bude dio urbane sredine, a ne puko vezivanje brodova van konteksta u kojem se nalazi i izolovano od ostalog okruženja.

“Sve je ovdje dobro uklopljeno i Ulcinj bi dobio novi duh i atmosferu. Tradicionalna slika grada lijepo bi se proširila, obogatila novim sadržajima i postala atraktivnija”, smatra Resulbegović.

Ulcinj ima tek malu lučicu za 50-ak malih plovila koja je ispod istočnih zidina Starog grada, izgrađena na mjestu gdje je bila atraktivna gradska plaža Kacema. Iako vizuelno lijepa, potpuno je nefunkcionalna, pa se barke u njoj ne mogu skloniti čak ni kada su manji talasi.

Takav objekat doprinio bi poboljšanju turističke ponude Ulcinja, odnosno podizanju kvaliteta. Uz granični prijelaz na moru, koji ove sezone nije funkcionisao, marina bi na određeni način uticala na poboljšanje saobraćajne povezanosti ove opštine.

Tako nešto se očekuje i od mosta na Bojani, koji bi povezivao Ulcinj i Velipoju, a razdaljina između ova dva mjesta bi se sa sadašnjih 73 svela tek na jedan kilometer. Podsjetimo se da su zvaničnici obje države navodili da bi on trebao biti završen naredne godine. No, radovi nikako da krenu, dok se na Bojani dešava ekocid zbog izlivanja fekalija.

                                                                                                                      Mustafa CANKA

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Kao što je krajem 16. vijeka Ulcinj postao sigurna luka za berberske gusare, tako je gotovo dva stoljeća kasnije Tripoli toplo prihvatio ulcinjske gusare. U toj autonomnoj oblasti Osmanskog carstva od 1714. pa sve do 1835. godine smjenjivali su se namjesnici iz porodice Karamanli, kod kojih su Ulcinjani uživali povlašćen status. Dubrovački predstavnici su izvještavali da je ,,naročito opasno suprotstaviti se Ulcinjanima ili gusarima koji u Tripoliju uživaju posebnu zaštitu“.

Početkom oktobra 1744. godine gusar Idris, drugi sin Ali Hodže, reis na tripolitanskoj galijici, oteo je u vodama Zakintosa navetu kapetana Agostina Lukinija, koja je prevozila robu iz Ankone za Solun. Na brodu je bilo i 2.000 cekina u gotovom novcu. Kapetan je imao patent, pasoš kiparskog paše i potvrdu dubrovačkog emina na turskom jeziku o porijeklu broda i nacionalnoj pripadnosti posade i kapetana. Međutim, bez obzira na navedeno, reis Idris ga je prisilio na odlazak u Tripoli, gdje je sav teret i novac zaplijenjen, a kapetan i posada poslani su u zatvor za robove.

U junu 1746. godine sultan je naredio beglerbegu Tripolija da oslobodi sedam mletačkih podanika koje je zarobio Ulcinjanin Mehmed-beg.

Dvije godine kasnije, u Valdanosu se usidrio gusar Hadži Mustafa, porijeklom Ulcinjanin, nazivan i ,,gospodar Tripolija“. On je 25 dana harao u ulcinjskom akvatorijumu napadajući brodove Mlečana, Dubrovčana i Napolitanaca.

Ulcinjani su od bega u Tripoliju zatražili da se puste državljani Venecije da, kako su napisali, „ne ostanemo osramoćeni i da se naše age ne kazne zbog gusara“. ,,Ako se ti državljani Venecije ne oslobode, treba da vaši pirati i nas zarobe, zato što se mi, htjeli, ne htjeli, sa našim tartanama i barkama, gdje god da se nađemo, nećemo libiti da ih napadnemo za uvredu učinjenu našem gradu“, ističe se u tom pismu. Nijesu pomogle ni dvije naredbe koje su stigle sa Visoke Porte koje su uručene čelnicima Ulcinja, preko tasta ovog gusara.

Nakon toga glavari Ulcinja su kazali da brodovima iz Tripolija više neće dozvoliti ulazak u ulcinjske vode. No, i u proljeće naredne, 1749. godine, u Valdanosu se nalazio jedan gusarski brod Ahmet-age sa 112 ljudi, koji su te godine napali mletačku tvrđavu u Prevezi i odnijeli im artiljeriju.

U ovom periodu djelovao je i strašni reis Sinan Komina sa svojih 80 ljudi, čije je akcije fermanom osuđivao čak i sultan. Mjere protiv njega, dok je boravio u ulcinjskim vodama, bile su posebno oštre, a zabrana skadarskog sandžakbega, po kojoj stanovništvo ne smije otkupljivati gusarski plijen, čitala se javno tri puta dnevno.

Krajem novembra 1751. godine u dubrovačku luku sklonio se reis Nuh nakon što je u albanskim vodama ugrabio mletačku trabakulu. Ulcinjanin Liho Meta otkupio ju je na licu mjesta i odmah preprodao nekim trgovcima iz Trebinja za 450 cekina. Reis je bio blokiran u dubrovačkoj luci, jer su na njega iz Cavtata vrebale mletačke galije. Petnaestak dana kasnije pridružio mu se i reis Jusuf, koji je harao po Korčuli.

Inače, Ulcinjani su uvijek bili solidarni i nikada nijesu prezali od osvete. Tako se bilježi slučaj u junu 1752. godine kada je vladar Tripolija Mehmed-paša osudio na smrt jednog Ulcinjanina zato što je on prethodno ubio jednog Engleza na moru. Zajednica Ulcinjana u tom gradu, njih osamdesetak, su se odmah sakupili i odlučili da napadnu vladine snage dok još nije ubijen njihov sugrađanin. Nakon što su bombardovali dvorac Mehmed-paše, ubili su njegovog sekretara i nekoliko drugih zvaničnika i vojnika. Vladar se spasio tako što se zatvorio u tvrđavu i pozvao narod da interveniše. Tripoli je pretvoren u bojno polje. U tom sukobu stradali su čuveni reisi Meto Beria, hadži Husein Geri i Sulejman Husaka, dok se najveći broj ulcinjskih kapetana sa svojim brodovima uputio prema Kritu. Nekoliko dana kasnije, 50 ljudi koji su učestvovali u pobuni je uhvaćeno i ubijeno.

Na nove akcije Ulcinjana nije trebalo dugo čekati. U oktobru 1755. godine, reis Idris krenuo je na gusarske akcije sa tartanom i posadom od 110 ljudi, kako navode Mlečani, „ispraćen od aga i tamošnjeg naroda sa mnogo želja“. Nešto ranije je reis Ibrahim Huremi sa 40 ljudi isplovio prema Tripoliju da bi se opremio za gusarenje.

Iz Istanbula je traženo i da se ulcinjski reisi hadži Ibrahim i Redžep, koji su nastavili napadati brodove Napuljskog kraljevstva (čiji je dio bila i Sicilija), zarobe zajedno sa svojim ljudima i nadoknade gubitke. Kada je Ibrahim u proljeće 1757. godine sa svojom tartanom, naoružanom sa 16 topova i posadom od 150 ljudi, krenuo na more, presrela su ga dva napuljska broda i zarobila ga.

Od gusarskih aktivnosti Ulcinjana najviše su stradali mletački brodovi, pa su od straha prestali dolaziti i odlaziti na osmanska pristaništa. Država je ostala uskraćena za veliki prihod. Kako bi spriječio ovu situaciju, 1757. godine Ali-paši, guverneru Tripolija, naređeno je da uskrati gostoprimstvo ulcinjskim gusarima. Iako je on dao to obećanje, Ulcinjani su nastavili sa akcijama. Godinu kasnije, u blizini Krita, ulcinjski brod pod tripolitanskom zastavom, zarobio je jedan italijanski brod. Budući da je to plovilo zaplijenjeno u kritskim vodama, odnosno unutar granica u kojima prema međusobnim dogovorima ne bi smio biti napadnut, ambasador Sicilije u Istanbulu je dobio obavještenje od kadije u Baru o naknadi štete. Ali, do izvršenja nije došlo jer je dizdar ulcinjske tvrđave bio zet tog gusara i dobijao je dio zaplijenjene robe.

U jednom mletačkom dokumentu iz 1761. godine navodi se da su se alžirski, tuniski, tripolitanski i ulcinjski gusari toliko osilili da su u glavnim lukama Sirije i Egipta uspostavili svoje kolonije. Mletački bailo se žali dubrovačkom agentu u Istanbulu da je „lakše raditi sa crnim đavolom nego sa Ulcinjanima preobučenim u Tripolitance“.

Visoka Porta je ukazivala da hrišćanski gusari istovremeno djeluju u osmanskom Sredozemlju, otimaju službenike te države koji putuju do svojih položaja i hvataju svake godine na stotine muslimanskih trgovaca, hodočasnika, pomoraca i obalnih stanovnika.

Tri ulcinjska gusara su 1762. godine zaplijenili tri sicilijanska broda i dovukli ih u Tripoli: Ahmed reis je zarobio brod Sicilijanca po imenu Kristo na Kritu, zajedno sa njegovih 12 ljudi i teretom sapuna, reis Nuh zarobio je svilom natovaren brod drugog sicilijanskog kapetana u luci Angilos, dok je gusar Redžep zarobio sicilijanski brod u luci Navarin. Na zahtjev sicilijanskog ambasadora osmanske vlasti su vratile ova tri broda sa robom i otpustile zarobljene mornare istovremeno tražeći od države da osigura povratak pet brodova (zaplijenjenih kod Valone) i nekoliko stotina zarobljenika iz Tripolija koje su držali Sicilijanci.

Kapetan Ahmet je 1765. u vodama Peloponeza zarobio mletački trgovački brod pod zapovjedništvom kapetana Andree İskarpolija, zajedno s njegovom robom. On je, sa svojih 16 ljudi, koji su od turskih vlasti bili stavljeni van zakona, ubijen u avgustu te godine, kod Zadra.

Kad nijesu mogle oružjem, Engleska i Francuska su sa Marokom, Alžirom, Tunisom i Tripolijem početkom 60-tih godina 18. vijeka potpisale ugovore kojima su se obavezale da će plaćati godišnju kontribuciju kako bi njihovi brodovi bili zaštićeni od sjevernoafričkih gusara. To je učinila i Venecija 22. novembra 1763. godine. Ona se ponadala da će, shodno članu 23 tog ugovora po kojem njihovi gusari ne smiju ulaziti u Jadran, prestati saradnja sa Ulcinjanima u gusarskim akcijama.

Zajednička sudbina povezala je Ulcinj sa sjeverom Afrike. Sredinom 18. vijeka dvije trećine gusara u Tripoliju činili su Ulcinjani, a od 1760. do 1766. godine gotovo sve reisi su Ulcinjani. Njih u akcijama prate albanski mornari. Dana 25. oktobra 1766. godine reis Sejfulah Karakurti je krenuo u pohod s šebekom ,,naoružanim sa stotinu ljudi – pola Maura, pola Albanaca”. Dvije godine kasnije, u avgustu 1768. galija reisa Huseina Spahije, imala je posadu od 36 ljudi: 28 Ulcinjana i 8 Maura.

Pisma francuskih konzula iz Tripolija kažu da se šebek kojim je zapovijedao Ahmet reis otišao na more 4. novembra 1768. da bi se poslije četiri mjeseci vratio praznih šaka. Ponovno se taj brod otisnuo 16. oktobra 1769. pod zapovjedništvom Ulcinjanina Kasema reisa, ali je doživio brodolom na obalama grčkog ostrva Kitera.

Nekoliko godina kasnije svi su se reisi, osim dvojice, vratili iz Tripolija u svoj rodni grad.

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

Još se nije ni osušilo mastilo na listovima Požarevačkog ugovora, a Venecija je početkom avgusta 1718. godine svom silinom napala Ulcinj. Bio je to treći i posljednji neuspješni atak, nakon onih iz 1663. i 1696. godine. Stoga joj nije ništa drugo preostalo nego da nastavi sa svojim naporima u onemogućavanju razmaha trgovine i pomorstva Ulcinjana. Sve je to povećalo nepovjerenje prema Mlečanima koji su uvijek stavljali svoj poslovni interes ispred obaveze pridržavanja ugovora.

Ulcinjani su se veoma brzo organizovali i već je do proljeća 1719. godine pet njihovih brodova stiglo u Veneciju. Uviđajući da i u miru gubi konkurentsku bitku sa Ulcinjanima, da će, kao što je potisnuta sa gotovo cijelog Mediterana, biti ubrzo potisnuta i sa Jadrana, ona je zatražila od Porte da spriječi njihovo uplovljavanje u Veneciju i luke u Istri. Mletačka republika je iz Albanije dobijala velike količine različite trgovačke robe kako za prehranu tako i sirovine i poluprerađevine za tamošnju industriju.

Ulcinjani su odgovorili oživljavanjem veza sa drugim jadranskim i jonskim lukama, organizovanjem trgovačke mreže, krijumčarenjem roba u Veneciju, imenovanjem svog zastupnika na Porti, ali i upotrebom gusara u tom tihom ratu.

Turska je takođe željela dobre odnose sa susjedima i bila posvećena poštovanju potpisanog mirovnog ugovora. Iskreno je nastojala da ima stabilne odnose sa Mletačkom republikom sa kojom je od 1463. godine vodila sedam ratova koji su trajali punih 68 godina. Gerilci koji su djelovali u 17. i posebno 18. stoljeću zaista su bili gusari u očima lokalnih uprava koje su odobravale njihove ekspedicije i zavisile od njihove zarade, ali su ih u Istanbulu sada doživljavali kao razbojnike i pobunjenike.

Zato je Visoka Porta bila neumoljiva: krajem 1719. godine sultan Ahmed III je naredio skadarskom paši da spali neke ulcinjske gusarice koje su na dračkom pristaništu sprječavale slobodu trgovačkog prometa francuskim, engleskim, njemačkim, mletačkim, holandskim i dubrovačkim brodovima.

No, nakon 1720. godine skadarske paše su se praktično osamostalile i slabo su slušale naređenja iz Istanbula, te otvoreno pomagale Ulcinjane i njihovo pomorstvo. Pouzdavajući se u svoju odvažnost i u jake utvrde, oni su stvorili zajednicu koja će koristeći Imperiji sačuvati privilegije i široku lokalnu samoupravu, pa i svoj način života. Jedan mletački plemić izjavljuje 1721. godine da „nema vladaoca u hriršćanskom svijetu a da se uveliko nije smutio zbog sablažnjive raspojasanosti Ulcinjana“.

Zato je Porta protiv njih morala preduzeti odlučnije mjere. Sultan je od osmanskog upravnika u Skadru zatražio 1722. godine da se kapetan pirata Kara Mustafa reis i još dva Ulcinjanina osude za „nezakonito preuzimanje robe dubrovačkih trgovaca, inače će ih pobiti“. Naredba je glasila da se ,,jednom zauvijek zavede red u Ulcinju“. Trebalo je spaliti sve ulcinjske brodove sagrađene nakon 1718. godine, istragom utvrditi one koji se bave gusarenjem i prognati ih na Kipar, gdje će biti zatočeni onoliko dugo koliko to sultan bude želio.

U septembru 1722. godine Porta je poslala u Ulcinj jednog kapidži-bašu da zapali gusarske brodove, a kapetane protjera. Nekim je ulcinjskim gusarima uspjelo da sa brodovima pobjegnu u Berberiju, uglavnom u Tripoli. U tom gradu oni su imali rođake, ali i tradicionalni dogovor sa reisima u Tripoliju o međusobnom ispomaganju.

Od tih gusara su najpoznatiji bili Ali Hodža i Hasan Rozni, koji su u Jadran često navraćali sa svojim tartanama i fustama sa posadama od 120-130 ljudi. U ekipi Ali Hodže, koji se ponovo oženio u Tripoliju, bili su braća Husejn i Ibrahim i sin Mehmed, sa kojim je u albanskim vodama napao jedan engleski brod zarobivši posadu, te jedan francuski brod opljačkavši 1.600 cekina.

U avgustu 1723. godine Dubrovčani su se žalili dizdaru Ulcinja da ulcinjski gusari pljačkaju sve na što naiđu. Navodili su da će biti prisiljeni obustaviti svu trgovinu s Ulcinjem ako se ovako nastavi.

,,Dubrovčani su se u pravilu obraćali ulcinjskim vlastima za koje se znalo da mahom sarađuju s gusarima. Istanbul je daleko, pa je svrsishodnije bilo uporno održavati kakve-takve miroljubive odnose s Ulcinjanima na obostranu korist. Ipak, kod težih prestupa i u razdobljima kad su napadi bili učestaliji, Dubrovčani se nijesu ustručavali od upućivanja tužbi Porti”, navodi dubrovačka povjesničarka Vesna Miović dodajući da su sa „ulcinjskim gusarima bezuspješno pokušavale izaći na kraj i države snažnije od dubrovačke“.

Ali Hodža je haranje u okolini Dubrovnika, koju je odlično poznavao jer se bavio i trgovinom, nastavio i u naredne tri godine. Nakon toga on bi nakratko došao u Ulcinj gdje su mu živjeli roditelji, a brodove je sidrio u Valdanosu ili u Šinđinu (San Giovani di Medua).

U jednom dokumentu Visoke Porte iz maja 1725. godine Ali Hodža se opisuje kao ,,izvor razdora i nepočinstava“. Navodi se da je on sa svojim bratom i nekoliko njegovih prijatelja, u luci Valona, zaplijenio francuski galiju sa 800 zlatnika, britanski i dubrovački brod, opljačkao njihovu robu i zarobio posade, te pobjegao u Tripoli, pa se od tamošnjih vlasti traži da bude uhapšen.

Francuska je te godine takođe zatražila da ,,gusarski kapetan iz Tripolija, Ali Hodža, koji je ubio mnoge francuske članove posade i potopio njihove brodove nakon što je zaplijenio njihov teret, bude uhvaćen i pogubljen“. Početkom septembra stigao je i kapidži-baša iz Istanbula sa istim zahtjevom. Međutim, ljut zbog francuske demonstracije sile u akvatorijumu Tripolija Ahmed-paša Karamanli je ignorisao sve te zahtjeve. Naredba sa Porte da se Ali Hodža uhvati i pogubi ponovo je poslana.

Sultan je krajem 1725. godine izdao dva fermana naslovljena na novoimenovanog skadarskog pašu Arslana: jedan se odnosio na Ali Hodžu, a drugi na njegovog sugrađanina Bega Bobota, poznatog i kao Bego Ulqinaku.

Prema tim fermanima, brata i sina Ali Hodže trebalo je zatvoriti dok se ne oslobode oteti dubrovački podanici, pronaći dubrovačku feluku koju je oteo Bego i nadoknaditi štetu nanesenu otimačinom. Da bi spriječio ostale u gusarenju, sultan je tražio da ulcinjski kadija sastavi sudski dokument u kojem će se Ulcinjani vlasnici brodova obavezati i garantovati jedan za drugog da se neće baviti gusarenjem. Sultan je veoma oštrim tonom upozorio Arslan-pašu da se prilikom potpisivanja mirovnog ugovora u Požarevcu 1718. godine osmanska država obavezala da će ulcinjskim gusarima oduzeti brodove i po potrebi ih spaliti, kao što će se spaliti i svaki novosagrađeni brod.

No, po Jadranu je i naredne godine harao Bego Boboti (kojeg su u novembru Mlečani pokušali otrovati hranom), a Ali Hodža sa pet naoružanih fusti pred Senigalijom, oko Hvara, na rtu Rodoni i oko ostrva Zakintosa. Slične akcije ovaj drugi nastavio je na Jonskom moru i iduće godine. U jednom dekretu iz Istanbula traži se od begova Janine i Delvine da zbog napada Ali Hodže na mletačke trgovce ,,kazne ovu razbojničku grupu Albanaca” (Arnavud taifesinin cezalandırılması emredilmiştir).

Nakon ponovljenih žalbi Dubrovčana u Istanbulu na akcije Bega Bobota i njegove ekipe, spaljene su u Ulcinju 1726. godine kuće okrivljenih, a štetu su nadoknadile ulcinjske age. Portin predstavnik je Arslan-pašinu glavu poslao u Istanbul (bila je izložena pred sultanovim sarajem), a veću grupu Ulcinjana okovao i poslao na galije.

Ulcinjske age su Dubrovčane obavijestili da su uhapsili Jusufa reisa i da vraćaju robu koji je on opljačkao u maju 1727. godine sa jednog dubrovačkog broda. Starješine Ulcinja, Bara i Skadra obavezali su se na velike globe u slučaju da neko od njih nanese štetu dubrovačkim brodovima. Ulcinjani su kao najopasniji zaduženi sa 20.000 reala, Barani sa 15.000, a Skadrani sa pet hiljada reala manje.

Sultan je Ali Hodžu označio kao ,,izvor svega zla“ bespomoćno zaključujući da mu se nikada nije moglo stati na kraj. Skadarski upravnik Ahmet-paša tražio je 1730. godine da se Ali Hodža i njegovi pomagači osude zbog napada na mletačke moreplovce.

(Nastaviće se)