Povežite se sa nama

MONITORING

LJUBAV IZ RAČUNA: KOME JE MOSKVA BLIŽA OD BRISELA: Ruske veze crnogorskog vrha

Objavljeno prije

10 godina

na

sergej-sojgu_f

Nigdje se kao u Crnoj Gori stvari preko noći ne mogu preokrenuti naglavačke, a da se ogromna većina očevidaca ne zapita kako i zašto se to dogodilo. Svjedoci smo, već dvije-tri nedjelje kako čelnici Vlade – premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Duško Marković, prije svih – pokušavaju uvjeriti sve i svja da iza donedavnih protesta u Podgorici stoji Rusija i njene službe.

Ne bi to ni bilo tako neobično da Marković i Đukanović nijesu, prije nešto više od godinu, jednako glasno pokušavali osporiti sve optužbe o navodnom uplivu ruskih obavještajaca u ovdašnje političko-ekonomsko-bezbjednosne strukture.

Crna Gora bi bila neozbiljna zemlja sa nacionalnog aspekta ako bi dozvolili da u našem obavještajnom sektoru imamo upliv bilo kojih stranih službi, objašnjavao je tada Marković i sa pozicije dobro obaviješetnog, kao dugogodišnji rukovodilac ANB-a, tvrdio: „Upliv stranih obavještajnih službi odbacujem i kao mogućnost”.

Tek mekše, priču o ruskim špijunima u crnogorskim obavještajnim službama negirao je i premijer. Makar njemu, tvrdio je, iz (NATO) Alijanse nijesu ukazali na taj problem. „Tokom svih mojih razgovora do sada, nikada, ni u naznakama, nije pomenuto da postoji makar jedno a ne 25 do 50 takvih lica (ruskih špijuna – prim. Monitora)”.

Sa druge strane stizale su optužbe. „Đukanović Rusima daje povjerljive NATO podatke, a zadržava političku podršku Zapada”, govorio je sredinom prošle godine za Monitor Nebojša Medojević. Čovjek koga su, vjerujete li u ono što ovih dana slušate i čitate sa naslovnica paradržavnih medija, lično Vladimir Putin i Sergej Šojgu, ruski ministar odbrane (prethodno ministar za vanredne situacije), zadužili da zaustavi crnogorske evroatlantske integracije. Skupa sa čelnicima DF-a: Andrijom Mandićem, Slavenom Radunovićem, Brankom Radulovićem i Kočom Pavlovićem.

Hajde da na osnovu javno dostupnih podataka, bez namjere da presuđujemo o ovoj delikatnoj temi, procijenimo jesu li Rusi u Podgorici imali jače i bliže igrače od Nebojše i društva iz Kristala.

Priča o specijalnim odnosima Putinove Rusije sa Đukanovićevim/i prethodno Miloševićevim vlastima nije od juče. Crno na bijelo, o njima je prije jedanaest godina progovorio pomenuti general sa četiri zvjezdice – Šojgu.

Ljut što se naum ruskih privatnih i paradržavnih kompanija, da pokupuju sve što se u Crnoj Gori stavi na prodaju, dovodi u kontekst pranja novca Šojgu je, tokom posjete Podgorici u oktobru 2004, zaključio da bi „pitanje prljavih para trebalo biti rezervisano za pravosuđe, a ne međudržavne ili međupolitičke odnose”.

Potom se, ne obazirući se na nelagodu među domaćinima, u Privrednoj komori Crne Gore prisjetio: „Kada se, tokom sankcija većina vaših, srpskih i crnogorskih, para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata. Mi smo pokušavali samo jedno, što više da pomognemo razvoju vašeg biznisa”.

Istog dana, nakon sastanka u PKCG, sa Šojguom je razgovarao i premijer Milo Đukanović. Iz saopštenja izdatog nakon sastanka saznajemo da je Đukanović uvaženom gostu zahvalio „na pomoći koju u kontinuitetu pruža Crnoj Gori”!? Da li je i Đukanović mislio na to što je Moskva čuvala pare „dobijene tokom rata” ili se „pomoć pružena u kontinuitetu” odnosila na neka druga, nama do danas nepoznata, činjenja ministra Šojgua?

Trebalo je nekoliko dana da javnost razumije razmjere eksplozije koju je aktivirao ruski ministar za varedne situacije i kopredsjedavajući međuvladinog Komiteta za trgovinsku, naučno-tehničku i ekonomsku saradnju.

Na tu funkciju Šojgua su, skupa sa Milanom Roćenom bivšim ambasadorom, ministrom i aktuelnim savjetnikom premijera Đukanovića, imenovali lično Putin i Đukanović na nenajavljenom i nezvaničnom sastanku održanom u Moskvi u septembru 2004. Po svoj prilici tada je, u prisustvu Šojgua i Roćena, dogovoreno da ruski tajkuni postanu vlasnici dijela jadranske obale, Željezare, KAP-a, Boksita, a kasnije i makar dijela EPCG.

Pokušavajući da obuzda požar, Đukanović je nekoliko dana nakon odlaska gostiju iz Rusije kazao da Vlada nema evidenciju koliko privatnog kapitala iz Crne Gore ima na računima inostranih banaka. „Vjerujem da je u prethodnom periodu bilo iznošenja para iz Crne Gore, kao i iz svih zemalja u tranziciji, naročito iz Rusije”, komentarisao je premijer umjesto da odgovori na pitanje čije su pare čuvane u Moskvi. Onda je, u svom maniru, obavio srbizaciju mogućeg krivičnog djela: „Nijesam razumio da je Šojgu mislio samo na crnogorski, već uopšteno na srpski i crnogorski kapital”.

Interesantno, Đukanović se od Šojguovih optužbi nije branio na konkretniji način. Mogao je uvaženog gosta podsjetiti kako je i Podgorica imala ozbiljnu ulogu u čuvanju ruskih para. Nezavisno od načina na koji su one stigle do svojih vlasnika.

Sjetimo se: mnoge je, 2001. godine, iznenadila vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca! A tek zvaničan podatak da su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Posao je poprimio tolike razmjere da su, skupa sa Rusima, i Amerikanci zatražili da se na taj biznis stavi tačka. I bi tako.

Uglavnom, efekti Šojguove posjete u jesen 2004. postali su vidljivi u proljeće naredne godine, kada su na podgorički aerodrom iz Moskve skupa prispjeli ambasador Roćen, oligarh Oleg Deripaska i Zoran Ćoćo Bećirović, kontroverzni biznismen i zajednički prijatelj moćnika iz obje zemlje. U Podgorici ih je čekao Đukanović. Cilj susreta – dogovor o načinu na koji će Deripaska postati vlasnika Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita (to da hoće, već je ranije dogovoreno). Poslije rata za mir Đukanović i saradnici, vjerovatno, nijesu donijeli nijednu odluku koja je više koštala građane Crne Gore.

Đukanović i Roćen su morali znati da aranžmanom oko KAP-a direktno ulaze u posao sa zamaskiranim KGB strukturama. Ili je slučajno što je u vrijeme prodaje KAP- a, u Podgorici štampana knjiga Uspomena premijera, Jevgenija Primakova. U prevodu Milana Roćena. Predgovor – Milo Đukanović. Generalpukovnik Primakov je, prije premijerske funkcije, organizovao rad Prve uprave KGB-a koja se bavila spoljnom špijunažom. Nakon premijerskog mandata rukovodio je ruskom državnom Trgovinskoindustrijskom komorom koja je, kažu stručnjaci, bila paravan za spoljnu špijunažu.

Deripaskino mjesto u tom društvu nije bilo tajna. ,,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Deripaska. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura.

The Daily Mail je 2008. objavio da je Deripaskina kompanija Rusal „najvjerovatnije KGB spavaonica”. Potom je Deripaska, javno, u intervjuu za The Sunday Telegraph 2012. priznao da je „izgradio sopstvenu jedinicu za bezbjednost od bivših agenata Komiteta državne bezbjednosti (KGB) i Crvene armije”.

Neki od ljudi koji su ispod skupih poslovnih odijela nosili naramenice sa visokim činovima ruskih obavještajnih službi bili su angažovani i u KAP-u.

Postoje dokazi da posao sa Deripaskom nije prvi kontakt crnogorske elite sa ruskim obavještajnim strukturama.

Danas i djeca znaju da je većinski vlasnik budvanskog Splendida kompanija šefa ruskog KGB u vrijeme raspada SSSR-a, Viktora Ivanjenka. On je postao milijarder osnivajući Menatep, štedionicu iz koje je kasnije izrasla čuvena naftna kompanija Jukos. Kada se Vladimir Putin obračunao sa vlasnicima Jukosa, prije svega Mihailom Hodorkovskim, jedini je Ivanjenko ostao netaknut. „Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005.

Manje je poznato da je Hodorkovski tokom 1997. i 1998. godine, kao najbogatiji Rus u to vrijeme, bio u ozbiljnim pregovorima sa Vladom Crne Gore oko kupovine KAP-a i preduzeća Budvanska rivijera. Verzirani tvrde da je dogovor o privatizaciji Kombinata i kupovini hotelskog preduzeća sa svih 18 hotela stiglo do potpisivanja predugovora. Posao je iz nekog razloga obustavljen.

U crnogorskim medijima iz tog perioda može se naći i podatak da je Hodorkovski svojevremeno kupio četiri placa iznad vile Topliš. Kada je posao sa kupovinom KAP-a propao, zemljište u Miločeru prodao je – šta ti je slučaj – Zoranu Bećiroviću.

Hodorkovski je uhapšen a koju godinu kasnije na njegovo mjesto, u pratnji Bećirovića, stiže Deripaska. I Šojgu. U avgustu 2006, nekoliko mjeseci nakon crnogorskog osamostaljenja, Šojgu je odlikovao Roćena ,,za humanitarne akcije koje je organizovao u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”. Ovdje ga uglavnom pamtimo po tvrdnji da su Rusi u KAP uložili 300 milina eura. Roćen i Đukanović su ovu tvrdnju demantovali tek danima nakon što se Šojgu vratio u Moskvu. Očito je bilo da im nije prijatno da govore na tu temu. Iz opozicije su stizale optužbe da je makar dio tog novca dobio – neko od njih dvojice. Cijenu tog aranžmana platiti su svi građani Crne Gore.

,,Rusija je dužna da zaštiti interese i imovinu svojih građana na Balkanu”, objašnjavao je prije godinu Maksim Kiseljov jedan od koautora referata Crna Gora — cijena evropskih integracija. Otprilike, to je bio kontra-projekat onome koji je, 2007. godine, pod nazivom Ruski ekonomski prodor u Crnu Goru, naručila EU. Zajedničko im je to da oba analiziraju lakomost i lakomislenost ovdašnjih političko- ekonomskih vrhova. Od korumpiranih službenika do špijuna samo je korak, godinama opominje general Blagoje Grahovac.

Kako se transformisao Đukanović

,,Znam Đukanovića, znam njegove stavove prema Rusiji i znam da će, bez obzira na njegovu funkciju nastaviti da unapređuje naš dijalog”, rekao je u oktobru 2006. godine ruski šef diplomatije Sergej Lavrov odgovarajući na pitanje da li će (prvo i pokazalo se kratkotrajno) povlačenje Đukanovića iz politike uticati na odnose Moskve i Podgorice. Osam godina kasnije, u maju 2014, iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije stiže saopštenje da je Đukanović ,,u svojim nastupima dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU izazivaju duboko razočarenje”. Šta je proizvelo ovakvu promjenu raspoloženja? Andrej Šari, urednik Radija Slobodna Evropa za Rusiju, ukazuje na moguće rješenje ove enigme: „Vrijeme kada je sivi novac iz Rusije mogao da procuri u Crnu Goru bez granica i da tamo bude opran i vraćen u Rusiju je okončano. Od toga više ništa nema.” Bez para nema ni ljubavi.


Saradnička lista

Nebojša Medojević je 2012. optužio ondašnjeg ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića da su nakon referenduma dozvolili „ulazak” bivših obavještajaca Vojske SCG povezanih sa ruskim službama, iako je prilikom bezbjednosnih provjera tih oficira ANB, kojom je rukovodio Marković, izrazila rezervu. Prema tvrdnjama Medojevića provjere ANB tada nijesu prošli major Zoran Božović, pukovnik Vladislav Vlahović, pukovnik Zoran Bošković, potpukovnici Darko Burić, Dražen Božović, Miodrag Đukanović i podoficiri Željko Dulović i Zeljko Rakočević. Medojević ih je optužio i da su dio paradržavne paralelne službe koja koristi nekadašnje obavještajne resurse po nalogu Đukanovića i Roćena za praćenje opozicionara, aktivista civilnog sektora, stranih diplomata. „Sumnjam da je postojala namjera u vrhu režima da ovi obavještajci nastave aktivnosti u VCG za interese drugih stranih država, koje nijesu u NATO savezu”, kazao je tada lider PzP.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

4 sata

na

20 Juna, 2025

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR, CRNE TROJKE  I PRAVOSUĐE: Istina za političko potkusurivanje 

Objavljeno prije

4 sata

na

20 Juna, 2025

Objavio:

Komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, kao što je sada slučaj sa policijskim insajderom Brajuškom Brajuškovićem i bivšim visokim policijskim funkcionerom Milanom Paunovićem, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.   Pitanje je šta su dometi  Anketnog odbora u slučaju crne trojke, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira

 

 

Skupštinski Anketni odbor nastavlja sa saslušanjima svjedoka o slučaju crne trojke, iako je tužilaštvo ranije ocijenilo da je za taj slučaj nastupila apsolutna zastara i da se ne može procesuirati. Tužilaštvo je to saopštilo nakon svjedočenja Milana Paunovića, visokopozicioniranog policijskog funkcionera u vrijeme prethodnog režima, koji je u parlamentu potvrdio postojanje tzv crnih trojki,  parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića. To je ujedno bilo i prvo takvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ocijenilo je da se  slučaj, bez obzira na svjedočenje Paunovića, ne može procesuirati.

“Zbog protoka vremena postoji trajna procesna nemogućnost da se pokrenu  postupci u vezi ovog što je bivši policajac govorio”, kazao je portparol SDT Vukas Radonjić u emisiji Načisto na TV Vijesti.  SDT je saopštio da to ne isključuje mogućnost da tužilaštvo, ukoliko se pojave dokazi o izvršenju nekog drugog krivičnog djela za koje zastarjelost nije nastupila, preduzme zakonom propisane radnje.

Anketni odbor je  nastavio  saslušavanje svjedoka u slučaju crne trojke. Ove sedmice saslušan je  Brajuško Brajušković, policajac insajder, koji je prvi, 2013. godine,  javno progovorio o slučaju.

Brajušković je tada tvrdio, a sada ponovio,  da su organizatori crnih trojki  – Veselin Veljović, bivši šef Uprave policije i svojevremeno komandant Specijalnih jedinica i Miljan Perović, bivši upravnik ZIKS-a i zamjenik Veljovića, dok je ovaj bio komandant SAJ-a.

Ove sedmice dodao je da je crne trojke formirao “neko iznad njega  (Veljovića)”, ali nije precizirao o kome govori.  Milan Paunović je u svom svjedočenju takođe označio Veljovića kao organizatora crnih trojki, ali je ukazao da je o saznanjima i operativnim podacima o njihovom postojanju  obavijestio tadašnjeg ministra policije Vukašina Maraša, te premijera Mila Đukanovića.

Brajušković je na Odboru sada saopštio i  da mu je Veljović „dao 2000 eura   da ponese Slavku Đuroviću i Draganu Kaleziću za prebijanje Duška Jovanovića“. Đurović i Kalezić su bili pripadnici SAJ-a, koje je Brajušković još ranije označio kao neke od pripadnika crnih trojki.

Brat Duška Jovanovića dostavio je 2013. medijima  pismo  upućeno Dušku Jovanoviću od strane osobe koja se predstavila kao anonimni specijalac. U pismu se navodi da su Jovanovića prebili pripadnici SAJ 2000. godine –  Kalezić, Đurović i Vlado Lazović.  Brajušković je ranije tvrdio da je Jovanovića upozorio da mu se sprema prebijanje.Tvrdio je i da je druge opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili, poput Duška Sekulića, nekadašnjeg predsjednika Srpske radikalne stranke za Crnu Goru.

Brajušković je u parlamentu kazao i da je u svojoj kući  krio nekadašnju novinarku Dana Draganu Bećirović.  Ispričao je da je prvo pokušao da je sakrije kod mosta u Rogamima, ali da se prepao da je ne bace u vodu. Novinarka  Bećirović  je 2013. navela je da je  bila meta napada, zbog čega ju je čuvao  Brajušković.

Brajušković je ranije tvrdio da je bio dio crnih trojki, ali da je spasao mnoge kritičare. Ove sedmice u Skupštini kazao je  da nikada nije nikog tukao.  Sopštio je i da mu je Veljović naloge davao dok ga je vozio.

Sve navode iz ovonedeljnog Brajuškovićevog svjedočenja demantovali su Miljan Perović, Veselin Veljović i Dragan Kalezić.   „Svoj lični i profesionalni integritet štitiću  pred nadležnim pravosudnim institucijama“ najavio je Perović.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov saopštio je da je “podla neistina da je Veljović platio 2000 eura za prebijanje Duška Jovanovića”.  Prethodno je demantovao i Paunovićevo svjedočenje.

Nakon što je Brajušković o postojanju crnih trojki svjedočio 2013, godine, tadašnji bezbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, u režiji  srpske obavještajne službe. I politički vrh, odnosno Đukanović, tvrdio je da se radi o iskonstruisanoj aferi. Uslijedilo je javno kompromitovanje Brajuškovića.  Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši u jesen te godine da ne postoje dokazi koji bi potvrdili Brajuškovićeve tvrdnje.

Ove sedmice na Brajuškovićevo svjedočenje reagovao je i Veselin Mujović, čije je ime pominjano od strane poslanika opozicije tokom parlamentarnog saslušanja. Poslanik SD Nikola Zirojević pitao je  Brajuškovića da li je od Veljovića pokušao da iznudi novac preko Veselina Mujovića.  „Tog prevaranta nikad u životu nijesam vidio“, kazao je  Brajušković.

Mujović sada tvrdi: „  Brajušković je 2013. godine predložio da se od  Veljovića traži 600 hiljada eura, kako ne bi prijavio navodna nepočinstava Veljovića”. On je kazao da će o tome , ukoliko ga pozovu, svjedočiti  pred Anketnim odborom.

Protiv Mujovića se pred sudom od 2017. godine vodi proces zbog prevare bivšeg visokog funkcionera SCG i DPS Svetozara Marovića, kome je prema navodima tužilaštva Mujović uzeo oko 900 hiljada eura.  Prema optužnici Mujović je  prevario Marovića za veliki novac tako što mu je zauzvrat ponudio blažu kaznu i svoje navodne kontakte u tužilaštvu i pravosuđu, kada je protiv Marovića podignuta optužnica. Proces se odugovlači zbog toga što Marović nije dostupan crnogorskim organima. Svetozar Mrović bi međutim,  uskoro  mogao postati slobodan čovjek, nakon što njegov predmet zastari. To bi moglo oživjeti i proces protiv Mujovića.

Monitor je ranije pisao da je Mujović imao ozbiljne konekcije u vlasti u Crnoj Gori  ali i u Srbji.

Javno komprimitovanje svjedoka nepočinstava iz doba prethodnog režima, nije novina. Kao što ni crne trojke nijesu novost crnogorskoj javnosti.  Policijski svjedoci samo su potvrdili pisanje medija koje Đukanović nije kontrolisao. Pitanje je -šta može donijeti Anketni odbor u ovom slučaju, ukoliko tužilaštvo nema mehanizme da ga procesuira.

Milan Knežević, lider DNP  izjavio je da  tužilaštvo,  ukoliko ne sasluša svjedoke crnih trojki pred Anketnim odborom, postaje saučesnik u zataškavanju ovog zločina.  . „Tužilaštvo ne može da postupa po željama funkcionera ili bilo koje političke partije, već u skladu sa zakonom“, prokomentarisao je advokat Veselin Radulović. On je potvrdio da je u ovim slučajevima nastupila zastara.

“Anketni odbor je formiran, čini mi se da se to svakim danom i potvrđuje, iz političkih interesa da bi se ta priča držala aktuelnom i da bi određeni pojedinci i političke partije ubirale političke poene”, ocijenio je Veselin Radulović. .

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

Objavljeno prije

7 dana

na

14 Juna, 2025

Objavio:

Neuobičajeno dugo saopštenje tajne službe opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli su svega tri dana nakon zadušnica u manastiru Podmalinsko u opštini  Šavnik za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima (JVuO)

 

 

U utorak je u Vijestima objavljeno,  pozivajući se na neformalni izvor iz vrha bezbjednosnog sektora, da su Agencija za nacionalnu sigurnost (ANB) i Uprava policije (UP) spriječile pokušaj uspostavljanja radikalne islamske mreže u Crnoj Gori. Izvor je naglasio prisutnost većeg broja ekstremnih propovjednika koji djeluju van Islamske zajednice (IZ). Tokom vremena su, navodno, ostvarili veliki utjecaj, posebno u BiH, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Iz Crne Gore je protjeran državljanin BiH Haris Šundo , jer je u Plavu pokušavao formirati zajednicu mimo zvanične Islamske zajednice.

U odgovoru Vijestima ANB navodi se da do sada nije bilo terorističkih napada u ime religije.  “U Crnoj Gori postoji nekoliko radikalnih selafijskih grupa podijeljenih u više frakcija, koje se nalaze na različitim razinama radikalizacije”, ističe ANB kojom rukovodi nedavno postavljeni Ivica Janović . Novi šef tajne službe slovi za osobu blisku Pokretu Evropa sad (PES) i nema prethodno, makar formalno, iskustvo u branši. Za tajnu službu neuobičajeno dugo saopštenje opisuje kako i gdje se indoktriniraju mladi muslimani uz “uočavanje međunarodnih komponenti u aktivnostima …(i) pokušaja širenja radikalnih ideologija”. Neformalni izvor bio je još širi pomenuvši i dva borca ​​tzv. Islamske države (ISIL) iz Plava od kojih je jedan poginuo.

Zanimljivo je da su ANB-ovo saopštenje i drugi nezvanični izvori došli svega tri dana nakon zadušnica (parastosa) u manastiru Podmalinsko u opštni  Šavnik. Liturgija je služena za pokoj dušama “pripadnicima 1. i 2. durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”.

U saopštenju Eparhije budimljansko-nikšičke (EBN) navodi se da je služilo sveštenstvo “iz obje Mitropolije”, crnogorsko-primorske (MCP) i njihove. Besjedu je održao novoproglašeni mitropolit i novi član Sinoda (crkvene vlade) Metodije Ostojić . Nakon uvodnih pokrivalica i fraza o navodnoj vjeri u Hrista i ljubavi prema Bogu i ljudima, Metodije je prešao na ono što metodično radi od postavljenja za episkopa 2001.  Kaže da su se okupili zbog “velikih i najvećih vitezova i heroja Drugog svjetskog rata…koji su istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta i svih…vojnika koje su branili…svoju vjeru i obitelj i narod od one pošasti mračne koja se nadvila.” Ta pošast je i “dalje nadvijena, stoji nad našim glavama”. Kasnije se u zapaljivom govoru objašnjava da je ta pošast “titoističko-ustaške koalicije” koja caruje od 1945. godine i “koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom”. Prije toga je izrazio žaljenje što saveznička avioni “nisu dirali (fašistički) Zagreb”.

U neistinitosti ove tvrdnje, lako se uvjeriti na Youtube-u gdje postoje filmski snimci nakon teškog bombardovanja Zagreba i mnogih drugih hrvatskih gradova. Metodije se osvrnuo i na spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici koji je za njega “najveći monstrum” i čije ponovno podizanje je “šizofrenija”. Usput su ponovljene  priče o Draži Mihailoviću kao prvom gerilcu Evrope i borbi protiv fašista. Niko ne spori da su se četnici borili protiv okupacije  do zime 1941-42 godine kao što ni Crkva ne spori da je Juda bio Hristov apostol do trenutka izdaje. Metodije se požalio i da “nemamo groba Svetog Save, ni Njegoševog ni Dragoljubovog”.

Metodije ne veliča prvi put velikosrpske fašiste i koljače (po njihovim vlastitim priznanjima i izvještajima) djece, žena i starih samo zbog toga što su pogrešne vjere, nacije ili ideologije. Međutim, prošlosubotnji govor izgleda kao apoteoza ostrašćenosti i etnofiletističkog sljepila znatnog dijela episkopata vjernog režimu Aleksandra Vučića . Kolika je doza netrpeljivosti i mržnje prema svemu crnogorskom govori i činjenica da je mitropolija koja nosi crnogorsko ime,  još u doba Amfilohija Radovića izbacila iz pravoslavne liturgije molitve za vlast i državu u kojoj žive, iako je to apostolska zapovjed. I sadašnji titularni mitropoliti Joanikije i Metodije preskaču taj dio liturgije. Vladika Kirilo Bojović, administrator Zagrebačko – ljubljanske mitropolije se na pravoslavni Božić ove godine pred tv kamerama na liturgiji pomolio “za ovaj grad (Zagreb), državu (Hrvatsku) i vojsku njenu, da pomene Gospod Bog u carstvu svome, svagda i uvijek…”.

Pokojni patrijarh Irinej Gavrilović je 2018. u sabornom hramu u Podgorici rukopoložio Metodija u vikarnog episkopa dioklijskog. Irinej je tada rekao da bi položaj Srba u Crnoj Gori “uporedio s položajem Srba u Hrvatskoj, u doba endehazije (NDH)”. Istog dana kada i Metodije, i sadašnji episkop dioklisijski Pajsije Đerković je održao besjedu u Dolima u Pivi, kao “najvećem stratištu…svih Pivskih novomučenika postradalih tokom Drugog svjetskog rata”. Stradalnici iz 1943. godine opisani su kao “srpski mučenici” koji su “postradali…za vjeru pravoslavnu”. Arhijerejski sabor SPC-a ih je kanonizirao maja 2017. kao mučenike za vjeru. Radi se o nekoliko stotina nevinih civila koji su u odmazdi ubijeni kao partizanski i komunistički simpatizeri od strane nacističkih jedinica i njihovih četničkih pomagača, koje SPC u drugim situacijama slavi kao heroje. Metodijeva klasifikacija “šizofrenije” bi se lako mogla primijeniti u ovom slučaju.

Ciljana i svjesno lažna tvrdnja patrijarha Irineja 2018. godine da su crnogorski Srbi tretirani isto kao i Srbi u doba ustaške NDH, prošla je  bez ikakvih posljedica i poslužila je kao ohrabrenje za sve drskije krečenje povijesti. Vjerovatno će i sadašnja Metodijeva retorika biti otćutana od tužilaštva iako je u Bijelom Polju formiran predmet nakon Metodijeve besjede. Mlitave reakcije premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića koji se ne usuđuju da javno osude veličanje fašizma samo podstiču indolentnost. Obojica rado pričaju o građanskom karakteru i navodnom antifašističkom nasljeđu i tradiciji Crne Gore koja slijedi vrijednosti europskog sustava.

Antifašističko nasljeđe je uništeno upravo od strane nasljednice Saveza komunista – Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera Mila Đukanovića početkom 90-tih kada su se stavili u službu četničkog velikosrpskog projekta koji je preuzeo komunista Slobodan Milošević. Uništen je i komunistički moral nadovezan na ranije tradicionalno čojstvo. Od Crne Gore i Srbije napravljene su mafijaške narko države čijeg karaktera se Crna Gora ne može lako riješiti. Kriminalno nasljeđe braće Đukanović i Vučić nikada nije smetalo režimskim episkopima SPC. O ciljanom zaglupljavanju i duhovnom trovanju srpskog i crnogorskog naroda preko Vučićevih žutih televizija, tabloida i rijalitija ni sadašnji patrijarh,  ni Metodije ne smiju ni da pisnu.

Jednako ćute na restauraciju staljinizma u njima miloj Rusiji gdje svako malo idu na poklonjenje KGB-ovcima obučenim u episkopske odore Ruske crkve (RPC). Dan prije Zadušnice – 6. juna, Arhijerejski sinod Ruske crkve u inostranstvu, poznatije kao Ruska zagranična crkva, oštro je osudio obnovu sovjetskih ideoloških praksi u  Rusiji. Sinod je ukazao na “očiglednu tendenciju da se opravdaju zločini bogoboračke vlasti XX vijeka” pod predsjednikom Vladimirom Putinom . Podizanje spomenika Staljinu i Džeržinskom  Sinod Zagranične crkve je nazvao “užasavajućim” kao i izjave o restauraciji “idolopokloničkog mauzoleja na Crvenom trgu”. Osuđena je i “derehabilitacija (na hiljade slučajeva) nepravedno osuđenih pod komunistima uključujući i sveštenoslužitelje”. Saopštenje ove crkve nije objavljeno na portalima SPC-a i mitropolija u Crnoj Gori. SPC je ranije redovito prenosila saopštenja ove crkve. Zagranična crkva je osnovana u Srbiji nakon Oktobarske revolucije, od strane izbjeglih tj. preživjelih vladika. Pokrovitelj joj je bio kralj Aleksandar Karađorđević.

Islamska zajednica Crne Gore,  političari i ogromna većina muslimana jasno su opredijeljeni protiv šačice islamskih radikala koji svoju ideologiju šire ispod radara medija i službi uz anonimnost društvenih mreža. Situacija s radikalnim pro-KGB svetosavljem je potpuno drugačija. Zapaljive poruke mržnje i veličanja teških ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog i ratova 90-tih dolaze od čelnih ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori i njihovih nadređenih u Beogradu (bilo da se radi o Patrijaršiji ili Andrićevom vencu).

Ćutanju vučićevskog bloka partija (NSD-DNP-SNP-UCG) se ne treba čuditi. PES i Demokrate koje koordiniraju sigurnosnim sektorom kao da misle da će ta tema sama po sebi nestati.

Činjenica je da je retorika vladika i paracrkvenih bratstava sve zapaljivija i učestalija. Glavne mete su opet mladi ljudi, a država se drži po strani.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo