Povežite se sa nama

MONITORING

LJUBAV IZ RAČUNA: KOME JE MOSKVA BLIŽA OD BRISELA: Ruske veze crnogorskog vrha

Objavljeno prije

na

Nigdje se kao u Crnoj Gori stvari preko noći ne mogu preokrenuti naglavačke, a da se ogromna većina očevidaca ne zapita kako i zašto se to dogodilo. Svjedoci smo, već dvije-tri nedjelje kako čelnici Vlade – premijer Milo Đukanović i potpredsjednik Duško Marković, prije svih – pokušavaju uvjeriti sve i svja da iza donedavnih protesta u Podgorici stoji Rusija i njene službe.

Ne bi to ni bilo tako neobično da Marković i Đukanović nijesu, prije nešto više od godinu, jednako glasno pokušavali osporiti sve optužbe o navodnom uplivu ruskih obavještajaca u ovdašnje političko-ekonomsko-bezbjednosne strukture.

Crna Gora bi bila neozbiljna zemlja sa nacionalnog aspekta ako bi dozvolili da u našem obavještajnom sektoru imamo upliv bilo kojih stranih službi, objašnjavao je tada Marković i sa pozicije dobro obaviješetnog, kao dugogodišnji rukovodilac ANB-a, tvrdio: „Upliv stranih obavještajnih službi odbacujem i kao mogućnost”.

Tek mekše, priču o ruskim špijunima u crnogorskim obavještajnim službama negirao je i premijer. Makar njemu, tvrdio je, iz (NATO) Alijanse nijesu ukazali na taj problem. „Tokom svih mojih razgovora do sada, nikada, ni u naznakama, nije pomenuto da postoji makar jedno a ne 25 do 50 takvih lica (ruskih špijuna – prim. Monitora)”.

Sa druge strane stizale su optužbe. „Đukanović Rusima daje povjerljive NATO podatke, a zadržava političku podršku Zapada”, govorio je sredinom prošle godine za Monitor Nebojša Medojević. Čovjek koga su, vjerujete li u ono što ovih dana slušate i čitate sa naslovnica paradržavnih medija, lično Vladimir Putin i Sergej Šojgu, ruski ministar odbrane (prethodno ministar za vanredne situacije), zadužili da zaustavi crnogorske evroatlantske integracije. Skupa sa čelnicima DF-a: Andrijom Mandićem, Slavenom Radunovićem, Brankom Radulovićem i Kočom Pavlovićem.

Hajde da na osnovu javno dostupnih podataka, bez namjere da presuđujemo o ovoj delikatnoj temi, procijenimo jesu li Rusi u Podgorici imali jače i bliže igrače od Nebojše i društva iz Kristala.

Priča o specijalnim odnosima Putinove Rusije sa Đukanovićevim/i prethodno Miloševićevim vlastima nije od juče. Crno na bijelo, o njima je prije jedanaest godina progovorio pomenuti general sa četiri zvjezdice – Šojgu.

Ljut što se naum ruskih privatnih i paradržavnih kompanija, da pokupuju sve što se u Crnoj Gori stavi na prodaju, dovodi u kontekst pranja novca Šojgu je, tokom posjete Podgorici u oktobru 2004, zaključio da bi „pitanje prljavih para trebalo biti rezervisano za pravosuđe, a ne međudržavne ili međupolitičke odnose”.

Potom se, ne obazirući se na nelagodu među domaćinima, u Privrednoj komori Crne Gore prisjetio: „Kada se, tokom sankcija većina vaših, srpskih i crnogorskih, para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata. Mi smo pokušavali samo jedno, što više da pomognemo razvoju vašeg biznisa”.

Istog dana, nakon sastanka u PKCG, sa Šojguom je razgovarao i premijer Milo Đukanović. Iz saopštenja izdatog nakon sastanka saznajemo da je Đukanović uvaženom gostu zahvalio „na pomoći koju u kontinuitetu pruža Crnoj Gori”!? Da li je i Đukanović mislio na to što je Moskva čuvala pare „dobijene tokom rata” ili se „pomoć pružena u kontinuitetu” odnosila na neka druga, nama do danas nepoznata, činjenja ministra Šojgua?

Trebalo je nekoliko dana da javnost razumije razmjere eksplozije koju je aktivirao ruski ministar za varedne situacije i kopredsjedavajući međuvladinog Komiteta za trgovinsku, naučno-tehničku i ekonomsku saradnju.

Na tu funkciju Šojgua su, skupa sa Milanom Roćenom bivšim ambasadorom, ministrom i aktuelnim savjetnikom premijera Đukanovića, imenovali lično Putin i Đukanović na nenajavljenom i nezvaničnom sastanku održanom u Moskvi u septembru 2004. Po svoj prilici tada je, u prisustvu Šojgua i Roćena, dogovoreno da ruski tajkuni postanu vlasnici dijela jadranske obale, Željezare, KAP-a, Boksita, a kasnije i makar dijela EPCG.

Pokušavajući da obuzda požar, Đukanović je nekoliko dana nakon odlaska gostiju iz Rusije kazao da Vlada nema evidenciju koliko privatnog kapitala iz Crne Gore ima na računima inostranih banaka. „Vjerujem da je u prethodnom periodu bilo iznošenja para iz Crne Gore, kao i iz svih zemalja u tranziciji, naročito iz Rusije”, komentarisao je premijer umjesto da odgovori na pitanje čije su pare čuvane u Moskvi. Onda je, u svom maniru, obavio srbizaciju mogućeg krivičnog djela: „Nijesam razumio da je Šojgu mislio samo na crnogorski, već uopšteno na srpski i crnogorski kapital”.

Interesantno, Đukanović se od Šojguovih optužbi nije branio na konkretniji način. Mogao je uvaženog gosta podsjetiti kako je i Podgorica imala ozbiljnu ulogu u čuvanju ruskih para. Nezavisno od načina na koji su one stigle do svojih vlasnika.

Sjetimo se: mnoge je, 2001. godine, iznenadila vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca! A tek zvaničan podatak da su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Posao je poprimio tolike razmjere da su, skupa sa Rusima, i Amerikanci zatražili da se na taj biznis stavi tačka. I bi tako.

Uglavnom, efekti Šojguove posjete u jesen 2004. postali su vidljivi u proljeće naredne godine, kada su na podgorički aerodrom iz Moskve skupa prispjeli ambasador Roćen, oligarh Oleg Deripaska i Zoran Ćoćo Bećirović, kontroverzni biznismen i zajednički prijatelj moćnika iz obje zemlje. U Podgorici ih je čekao Đukanović. Cilj susreta – dogovor o načinu na koji će Deripaska postati vlasnika Kombinata aluminijuma i Rudnika boksita (to da hoće, već je ranije dogovoreno). Poslije rata za mir Đukanović i saradnici, vjerovatno, nijesu donijeli nijednu odluku koja je više koštala građane Crne Gore.

Đukanović i Roćen su morali znati da aranžmanom oko KAP-a direktno ulaze u posao sa zamaskiranim KGB strukturama. Ili je slučajno što je u vrijeme prodaje KAP- a, u Podgorici štampana knjiga Uspomena premijera, Jevgenija Primakova. U prevodu Milana Roćena. Predgovor – Milo Đukanović. Generalpukovnik Primakov je, prije premijerske funkcije, organizovao rad Prve uprave KGB-a koja se bavila spoljnom špijunažom. Nakon premijerskog mandata rukovodio je ruskom državnom Trgovinskoindustrijskom komorom koja je, kažu stručnjaci, bila paravan za spoljnu špijunažu.

Deripaskino mjesto u tom društvu nije bilo tajna. ,,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Deripaska. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura.

The Daily Mail je 2008. objavio da je Deripaskina kompanija Rusal „najvjerovatnije KGB spavaonica”. Potom je Deripaska, javno, u intervjuu za The Sunday Telegraph 2012. priznao da je „izgradio sopstvenu jedinicu za bezbjednost od bivših agenata Komiteta državne bezbjednosti (KGB) i Crvene armije”.

Neki od ljudi koji su ispod skupih poslovnih odijela nosili naramenice sa visokim činovima ruskih obavještajnih službi bili su angažovani i u KAP-u.

Postoje dokazi da posao sa Deripaskom nije prvi kontakt crnogorske elite sa ruskim obavještajnim strukturama.

Danas i djeca znaju da je većinski vlasnik budvanskog Splendida kompanija šefa ruskog KGB u vrijeme raspada SSSR-a, Viktora Ivanjenka. On je postao milijarder osnivajući Menatep, štedionicu iz koje je kasnije izrasla čuvena naftna kompanija Jukos. Kada se Vladimir Putin obračunao sa vlasnicima Jukosa, prije svega Mihailom Hodorkovskim, jedini je Ivanjenko ostao netaknut. „Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005.

Manje je poznato da je Hodorkovski tokom 1997. i 1998. godine, kao najbogatiji Rus u to vrijeme, bio u ozbiljnim pregovorima sa Vladom Crne Gore oko kupovine KAP-a i preduzeća Budvanska rivijera. Verzirani tvrde da je dogovor o privatizaciji Kombinata i kupovini hotelskog preduzeća sa svih 18 hotela stiglo do potpisivanja predugovora. Posao je iz nekog razloga obustavljen.

U crnogorskim medijima iz tog perioda može se naći i podatak da je Hodorkovski svojevremeno kupio četiri placa iznad vile Topliš. Kada je posao sa kupovinom KAP-a propao, zemljište u Miločeru prodao je – šta ti je slučaj – Zoranu Bećiroviću.

Hodorkovski je uhapšen a koju godinu kasnije na njegovo mjesto, u pratnji Bećirovića, stiže Deripaska. I Šojgu. U avgustu 2006, nekoliko mjeseci nakon crnogorskog osamostaljenja, Šojgu je odlikovao Roćena ,,za humanitarne akcije koje je organizovao u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”. Ovdje ga uglavnom pamtimo po tvrdnji da su Rusi u KAP uložili 300 milina eura. Roćen i Đukanović su ovu tvrdnju demantovali tek danima nakon što se Šojgu vratio u Moskvu. Očito je bilo da im nije prijatno da govore na tu temu. Iz opozicije su stizale optužbe da je makar dio tog novca dobio – neko od njih dvojice. Cijenu tog aranžmana platiti su svi građani Crne Gore.

,,Rusija je dužna da zaštiti interese i imovinu svojih građana na Balkanu”, objašnjavao je prije godinu Maksim Kiseljov jedan od koautora referata Crna Gora — cijena evropskih integracija. Otprilike, to je bio kontra-projekat onome koji je, 2007. godine, pod nazivom Ruski ekonomski prodor u Crnu Goru, naručila EU. Zajedničko im je to da oba analiziraju lakomost i lakomislenost ovdašnjih političko- ekonomskih vrhova. Od korumpiranih službenika do špijuna samo je korak, godinama opominje general Blagoje Grahovac.

Kako se transformisao Đukanović

,,Znam Đukanovića, znam njegove stavove prema Rusiji i znam da će, bez obzira na njegovu funkciju nastaviti da unapređuje naš dijalog”, rekao je u oktobru 2006. godine ruski šef diplomatije Sergej Lavrov odgovarajući na pitanje da li će (prvo i pokazalo se kratkotrajno) povlačenje Đukanovića iz politike uticati na odnose Moskve i Podgorice. Osam godina kasnije, u maju 2014, iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije stiže saopštenje da je Đukanović ,,u svojim nastupima dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU izazivaju duboko razočarenje”. Šta je proizvelo ovakvu promjenu raspoloženja? Andrej Šari, urednik Radija Slobodna Evropa za Rusiju, ukazuje na moguće rješenje ove enigme: „Vrijeme kada je sivi novac iz Rusije mogao da procuri u Crnu Goru bez granica i da tamo bude opran i vraćen u Rusiju je okončano. Od toga više ništa nema.” Bez para nema ni ljubavi.


Saradnička lista

Nebojša Medojević je 2012. optužio ondašnjeg ministra odbrane Bora Vučinića i Duška Markovića da su nakon referenduma dozvolili „ulazak” bivših obavještajaca Vojske SCG povezanih sa ruskim službama, iako je prilikom bezbjednosnih provjera tih oficira ANB, kojom je rukovodio Marković, izrazila rezervu. Prema tvrdnjama Medojevića provjere ANB tada nijesu prošli major Zoran Božović, pukovnik Vladislav Vlahović, pukovnik Zoran Bošković, potpukovnici Darko Burić, Dražen Božović, Miodrag Đukanović i podoficiri Željko Dulović i Zeljko Rakočević. Medojević ih je optužio i da su dio paradržavne paralelne službe koja koristi nekadašnje obavještajne resurse po nalogu Đukanovića i Roćena za praćenje opozicionara, aktivista civilnog sektora, stranih diplomata. „Sumnjam da je postojala namjera u vrhu režima da ovi obavještajci nastave aktivnosti u VCG za interese drugih stranih država, koje nijesu u NATO savezu”, kazao je tada lider PzP.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo