Povežite se sa nama

FELJTON

LJUBOMIR ĐURKOVIĆ: CETINJSKO POZORIŠNO DRUŠTVO, 1919 – 1931 (III):Prvo integralno izvođenje Gorskog vijenca na Cetinju

Objavljeno prije

na

Pozorišni kritičar Milan Vukićević u Lovćenskom odjeku (2-3, 1925) konstatuje: ,,Cetinjsko pozorišno društvo nastavlja istrajno i uspješno svoj rad. Dvadesetak predstava, koje je Društvo u toku ove godine dalo, predstavlja čitavu jednu malu prošlost… Društvo je potpuno izgubilo svaki provizorni karakter, ima svoju izgrađenu fizionomiju i utvrđene principe rada. Svoju politiku, svoj program, ono sprovodi sa solidnošću i sigurno”. A cetinjski novinar Anton Zadrima, koji je 1989. godine objavio brošuru o radu ovog značajnog cetinjskog pozorišta i prvi nakon Drugog svjetskog rata skrenuo pažnju na njega, piše da je u drugoj polovini dvadesetih ,,repertoar pozorišta bio toliko obogaćen da je obuhvatao ne samo savremene dramske tekstove, već i poznatija dramska djela domaće i strane klasične literature”.

Sezonu 1925/26. obilježila je premijera Gorskog vijenca u režiji Ilije Zorića i scenografiji Sava Vujovića, mladog akademskog slikara i kasnijeg scenografa Crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju i profesora scenografije u Srednjoj umjetničkoj školi u Herceg Novom. List Narodna riječ donosi vijest da je ,,sala ‘Doma slobode’, u kojoj će se prikazati Gorski vijenac, potpuno prepravljena. A za samu predstavu naš domaći slikar, g. Savo Vujović izradio je i naročite kulise”. Bilo je to prvo integralno izvođenje Gorskog vijenca na nekoj cetinjskoj sceni. Ovu predstavu CPD je izvelo i u zvaničnom programu svečanosti prIlikom prenosa Njegoševih kostiju na Lovćen.

U pominjanom Izvještaju o radu Društva u sezoni 1923/24. i 1924/25. godini, konstatuje se sljedeće: ,,Cetinjsko pozorišno društvo radi već dvije godine na buđenju pozorišnog života na Cetinju. Iako je Cetinje prije rata imalo stalno državno pozorište i relativno razvijen pozorišni život, ipak se nazad dvije godine moralo početi iznova. Iako smo se poslije rata našli u velikoj ujedinjenoj otadžbini, pozorišni život je morao početi s one tačke s koje je počeo nazad dvije-tri decenije. Diletanti su imali nezahvalnu dužnost da ponovo prelaze jednom pređeni put i da na svojim slabim rukama ponesu jedan teret koji pripada državi”. Država je ćutala.

Nakon gostovanja Pokrajinskog pozorišta iz Subotice (sa devet predstava), 1925, ljetnjih mjeseci 1926. i 1927. godine, na Cetinju je, u organizaciji CPD, gostovao i jedan od najznačajnijih srpskih glumaca i reditelja Mihailo Kovačević. Kovačević je i ranije bio na Cetinju. Od maja 1910. do juna 1911. bio je angažovan u ansamblu Kraljevskog crnogorskog narodnog pozorišta. Pozorišnu školu završio je nakon toga u Petrogradu. U međuvremenu igrao je na petrogradskim, pariškim i praškim scenama, na ruskom, francuskom i češkom jeziku. Na sceni Cetinjskog pozorišnog društva u Domu slobode Kovačević je odigrao Čehovljevu Labudovu pjesmu i Ibzenove Aveti. Za lik Osvalda koji Kovačević tumači u Avetima kritičar Narodne riječi Đorđe Gvozdenović–Jezerac kaže da je ,,reljefna studija”, a za Mihaila Kovačevića da je ,,talentovan glumac sa dobrom školom u kojoj je uticaj Hudožestvenika bio vrlo jak i uz to dobar poznavalac ovog velikog norveškog pisca”. U ovim predstavama, koje je Kovačević inače igrao po evropskim scenama u svojoj režiji, na različitim jezicima i sa promjenljivim partnerima, učestvovalo je i nekoliko cetinjskih glumaca.

Od decembra 1927. ansamblu se priključuje i Špiro Mugoša (1904-1942), koji će u narednoj deceniji postati jedan od značajnijih crnogorskih pozorišnih animatora, glumaca i reditelja između dva svjetska rata. Istina, na Cetinju nije igrao neke značajne uloge, ali će se u Cetinjskom pozorišnom društvu inficirati virusom teatra i tu će groznicu prenijeti u Podgoricu gdje će od 1930. preuzeti da vodi gradsko Pozorište Napredak.

Glumac i reditelj Ljubomir Tamindžić, doajen crnogorskog pozorišta, vjerovatno najistaknutiji predstavnik stare cetinjske pozorišne škole, proslavio je 1927. godine, ulogom Hasan-age u Ogrizovićevoj Hasanaginici, dvadeset i pet godina glumačkog

Naredne (1928) godine još jedan član CPD, Đoko Begović, proslaviće četvrt vijeka glumačkog rada ulogom Mora u Šilerovim Razbojnicima. U ovoj predstavi kao gošća učestvovala je glumica kotorskog Pozorišno-muzičkog društva Bokelj, gospođa D. Bareze.

Samo nekoliko neđelja nakon premijere Razbojnika na Cetinju gostuje kotorsko muzičko pozorište Bokelj sa Kalmanovom operetom Jesenji manevar u kojoj je učestvovalo 60 izvođača. Ovaj kotorski teatar je dvije godine ranije gostovao na Cetinju sa predstavama Madam Mongoden i Ženidba. Inače, te 1928. godine na Cetinju gostuju i tursko Teatralno društvo Kepreslijan iz Carigrada, koje je u Grand hotelu prikazalo predstavu Korado i pozorišna trupa Tilis iz Praga koja je u Domu slobode prikazala četiri predstave.

Cetinjsko pozorišno društvo je gostovalo u Podgorici i Nikšiću sa predstavom Zona Zamfirova po tekstu Stevana Sremca.

No, Pozorište sve to vrijeme muče problemi kako da nastavi rad bez stalnog finansijskog oslonca. Vido Latković u cetinjskom almanahu Južnjak iz 1926. piše: ,,Jedan od glavnih uslova za uspješan rad pozorišta jeste materijalna obezbijeđenost. Pozorište u Crnoj Gori, međutim, ima tu zlu sudbinu da ga država ne pomaže koliko može i koliko bi trebalo”.

Ni tri-četiri godine nakon drugog reorganizovanja i početka ozbiljnog i kontinuiranog rada, Cetinjsko pozorišno društvo, iako je objektivno obavljalo tu ulogu, još nije bilo proglašeno za oblasno pozorište. Uprkos naporima koje su u realizaciju te ideje uložili njeni promoteri, cetinjska intelektualna elita i pozorišni stvaraoci – brigu o njemu država nije uzimala na ozbiljan i dosljedan način. Pomoć iz državnog budžeta bila je povremena i neujednačena, u svakom slučaju nedovoljna. Česte su, na sreću, donacije građana i istaknutih političkih ličnosti kojima ovo pozorište uspijeva da održi svoj rad. U štampi i godišnjim izvještajima pominju se darodavci. Tako, na primjer, Narodna riječ donosi informaciju da je dr Voja Marinković, ministar inostranih djela Kraljevine Jugoslavije, darovao Cetinjsko pozorišno društvo sa 25.000 dinara.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo