Povežite se sa nama

FOKUS

Loša vremena za diktatore

Objavljeno prije

na

egipat-protest

Poslije više od nedjelju dana masovnih protesta u Kairu i drugim egipatskim gradovima uz nasilje policije koje je odnijelo više od 300 života, postalo je jasno da se ne radi o prolaznom izlivu narodnog nezadovoljstva koje će uvježbani represivni aparat egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka lako ugušiti.

„Ljudi su do te mjere bijesni da su izgubili strah”, kazao je pred TV kamerama demonstrant.

Mubarakov režim zauzima neslavno prvo mjesto u regionu po korumpiranosti i okrutnosti sa kojom se razračunava sa političkim protivnicima, medijima ili običnom ljudima. U Mubarakovom Egiptu nije bilo protesta jer je svima bilo jasno kakva tretman im sljeduje u tamnicama koje organizacije kao što je Amnesti internešnal pominju zbog kršenja ljudskih prava i torture.

Mubarak je jedan od onih vladara koji izbore dobijaju sa 99 odsto glasova, a ogromne inostrane donacije i prihode od turizma prosljeđuju biznisima porodice i političkih prijatelja. Oni koji ne spadaju u ovi grupu, žive u ekstremnom siromaštvu. Više od 40 odsto Egipćana preživljava sa dva dolara dnevno.

Kad se ovo zna, jasno je zašto su se demonstracije u Egiptu pretvorile prvo u narodni ustanak, pa u revoluciju koja prijeti da se raširi na čitavi region.

Jedini kojima nije bilo jasno da se pred njihovim očima suštinski mijenja i Egipat i politička mapa svijeta, bili su Mubarak i njegov glavni sponzor Amerika. Tek kada je u utorak 1. februara, osam dana od početka pobune, održan takozvani milionski protest i generalni štrajk i kada je armija izjavila da neće pucati na narod priznajući legitimnost zahtjeva demonstratora, Mubarak je shvatio da mu se drma tron.

Do tada je mislio da će mu postavljanje lojalnog Omara Sulejmana, bivšeg šefa obavještajne službe, za svoga zamjenika omogućiti da ostane na vlasti. Pošto nasilje nije urodilo plodom, Mubarakov aparat se okrenuo alternativnim metodama sabotiranja rastućih protesta. Pred milionsku demonstraciju u utorak vlasti su blokirale internet i mobilne mreže, a obustavljeni su i svi vidovi gradskog i međugradskog prevoza.

Sve ove mjere su se pokazale nedovoljnim. Čitave familije su se poslije izjave armijskog vrha o nenasilju preselile na glavni kairski Tahrir trg, u prevodu Trg oslobođenja, koji je od petka 28. januara bio pod kontrolom naroda.

Protest miliona se pretvorio u opšte narodno veselje kojim je dominiralo osjećanje ponosa i jedinstva između svih slojeva društva, hrišćana, muslimana, ateista, dobrostojećih i siromašnih. Novinar BBC-a je uspio da intervjuiše slavnog egipatskog glumca Omara Šarifa koji je uzbuđeno govorio o tome kako se ponosi odlučnom ali miroljubivom omladinom Egipta.

Opijenost osjećajem slobode i nacionalnog jedinstva je bila vidljiva na svakom koraku. Vojnici i starješine su zajedno sa demonstrantima održavali red, a slika egipatskog vojnika koji ljubi ruku demonstrantu je možda najbolje dočarala suštinu ovih izuzetnih zbivanja.

Egipatska revolucija je dio talasa nezadovoljstva koji je otpočeo u Tunisu protestnim samospaljivanjem mladog nezaposlenog Tunižanina. Ovo je izvelo na ulice mase koje su zbacile poslije 23 godine na vlasti korumpiranog autokratu predsjednika Zine al Abedine Ben Alija.

Tuniska revolucija je pokazala da i diktatori imaju rok trajanja i pokrenula lanac protesta protiv sličnih režima u Egiptu, Jordanu, Jemenu i Alžiru. Vladari ovih zemalja, ali i autokrate Libije, Alžira, Sirije i Saudijske Arabije sa zebnjom prate političko buđenje svojih podanika koje može skupo da ih košta.

U Egiptu mjere liberalizacije ekonomija koje je Mubarak otpočeo 2004. su veliki broj Egipćana ostavile bez posla i bez budućnosti. Kao i u Tunisu populacija Egipta je mlada, a priličan segment omladine je obrazovan i ispolitizovan. Upravo ovi mladi ljudi su prvi izašli na ulice, a kada su im se pridružili ostali, uključujući i široki sloj sirotinje, postalo je jasno da je raskid sa prošlošću neminovan.

Nekoliko miliona ljudi koji su 1. februara izašli na ulice, konačno su ubijedili i Obamu da do transfera vlasti mora da dođe i da svako odugovlačenje može da dovede do situacije haosa u kome bi Amerika mogla da izgubi šansu da utiče na izbor Mubarakovog nasljednika.

Mubarak se, vjerovatno poslije telefonskog razgovora u kome mu je Obama otkazao podršku, obratio naciju preko televizije obećavajući da se neće kandidovati za šesti mandat na izborima u septembru ali da namjerava da do tada ostane na vlasti i rukovoditi političkom tranzicijom.

Mase na Tahrir skveru su zviždale i mahale cipelama, što je u arapskoj kulturi znak izuzetnog nepoštovanja, kada je Mubarak odao sebi priznanje zbog 30-godišnjeg služenja egipatskom narodu.

Da Mubarak u stvari nije voljan da se pomjeri sa vlasti i da je spreman da ignoriše i Ameriku kao što je decenijama ignorisao sopstveni narod, potvrdili su dramatični događaju koji su uslijedili u srijedu 2. februara, dok je Monitor išao u štampu.

Mirni protest stotina hiljada antivladinih demonstranata pretvorio se u krvavi sukob sa pristalicama Mubaraka koji su naoružani kamenjem, šipkama i vatrenim oružjem, neometano prošli pored vojske, koja je do tada detaljno pretresala sve koji su ulazili na Tahrir trg i oduzimala oružje.

Demonstranti tvrde da su kontrademonstranti policajci u civilu i kriminalci plaćenici koje je Mubarakova policija poslala da stvore situaciju haosa i nasilja da bi se Mubarak pokazao kao neophodan faktor za očuvanje mira i stabilnost do izbora.

Sve oči su trenutno uperene u vojsku. Analitičari pokušavaju da nađu objašnjenje za nedostatak intervencije vojske, koja nemiješanje u sukobe između konfrontiranih tabora objašnjava svojom ,,neutralnošću”.

Amerika i zapadne zemlje su godinama žrtvovale politička prava Egipćana i građana ostalih zemalja u regionu, na oltar svojih strateških interesa. Ovo uključuje postavljanje i održavanje na vlasti prijateljskih vlada, kao što je Mubarakova, koje su Americi garantovale obilje jeftine nafte, ali i bezbijednost Izraela, koga mnogi smatraju američkim isturenim odjeljenjem u regionu.

Iako je održavanje status kvoa na Bliskom istoku željena solucija, Amerika je svjesna da nasilne crte autoritarnih prijateljskih režima ove zemlje čine nestabilnim i da eksplozije nezadovoljstva, kao ova koje se trenutno odigrava u Egiptu, mogu da dovedu na vlast partije koje će manje biti spremne da se povinuju američkom diktatu ili, još gore, neprijateljske radikalne islamske partije.

Amerika i razvijene zemlje Zapada takođe brinu da može doći do daljeg širenja narodnih pobuna i destabilizacije drugih prijateljskih zemalja u regionu.

Iako se i SAD i Evropa plaše od političkog vakuuma, podrška autoritarnim režimima kao što je Mubarakov postaje suviše kompromitujuća. Male su šanse da će se Mubarak zadržati na vlasti. Njegovi sin, i po Mubaraku ,,prirodni nasljednik” je sa porodicom odletio u London, a šanse su da će mu se uskoro pridružiti i ostatak familije.

Posmatrači ističu da će strukture vlasti u Egiptu tek da se formiraju jer je 30 godina farsičnih izbora dovelo do toga da je nemoguće predvidjeti za koga će se opredijeliti birači kada im se pruži stvarna prilika da biraju.

Svijetu, sa Amerikom na čelu, predstoji suočavanje sa činjenicom da je ,,balans” koji su uspjeli da uspostave u ovom dijelu svijeta od kraja Drugog svjetskog rata razbijen u paramparčad i da je došlo vrijeme da se traže alternative.

VEZE EGIPTA I CRNE GORE
Ima li Mubaraka na Luštici

Veze Egipta i Crne Gore nijesu samo u sličnosti vladavine Hosnija Mubaraka i Mila Đukanovića, u osiromašenim masama, endemskoj korupciji, tajkunima i vladarskim porodicama koje su zagrabile resurse mediteranskih zemalja. Nije sve u politici, nešto je i u poslovima.

Egipat je jedna od posljednjih zemalja koju je Milo Đukanović posjetio u svojstvu premijera. Dvodecenijski crnogorski vođa sastao sa Mubarakom krajem prošle godine. Razgovarali su, kakve li simbolike, o strateškom partnerstvu dvije države. I dakako, ulaganjima.

Samo nekoliko dana nakon sastanka sa Mubarakom, Đukanović je u Tivtu ugostio Mubarakovog dobrog poznanika – Samiha Savirisa, jednog od vlasnika egipatsko-švajcarske kompanije Oraskom development, sa kojim je otvorio radove na grandioznom kompleksu Luštica development. U publici su bili svi naši tajkuni, od Kneževića nadalje i ministri Nenezić, Gvozdenović… Đukanović je najavio najveću investiciju u istoriji crnogorskog turizma, koja će premašiti milijardu eura, na gotovo nedirnutom čarobnom poluostrvu. Biznis sa egipatskim multimilijarderima rekao je Đukanović „daće novi pečat cijeloj Crnoj Gori koja će biti turistički hit u svijetu”.

Oraskom development, u većinskom je vlasništvu najbogatije egipatske porodice Saviris. Braća Saviris imaju razgranate poslove u Egiptu, Engleskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, Koreji… I to u različitim granama – hotelijerstvo, telekomunikacije, mediji, građevinarstvo… Savirisi, koji su se ovih nemirnih dana zatekli u Kairu, među prvima su privatnim džetom napustili Egipat, ostavljajući izbezumljenog diktatora.

Odavno Savirisi imaju jake veze sa porodicom Mubarak. Začetnik bogatstva otac Onsi Saviris, pripadnik koptske manjine, morao je da napustiti Egipat za vrijeme socijalističke Naserove vlade. Poslije višegodišnjeg egzila vratio se kući, a poslovi su procvjetali u tridesetogodišnjoj diktaturi Hosnija Mubaraka.

U novije vrijeme posebno se izražene bliske veze Samiha i Nagiba Savirisa sa Mubarakovim sinom Gamalom, koji se pominjao često kao nasljednik trona. Gamal je, međutim, ovih dana pobjegao sa porodicom. Mediji pominju bizarnost da je u London stigao sa preko 90 kofera porodičnog blaga.

Prema izvorima Monitora, Đukanovićev susret sa Mubarakom, pripremili su upravo Savirisovi, uz tehničku asistenciju svog savjetnika, advokata Floriana Amerelera, koji je angažovan i oko poslova na Luštici. Prema istim izvorima Mubarakov sin Gamal ima, navodno, poslovne interese na Luštici, i svoj udio u tom projektu.

Amereler, koga smo kontaktirali posredstvom njegovog egipatskog mobilnog telefona, u kratkom razgovoru za Monitor odbio je da govori o vezama dvije moćne egipatske porodice i poslovima u Crnoj Gori. Uputio nas je na predstavnike u Tivtu. U Tivtu, međutim, nije bilo moguće dobiti bilo kakve informacije o povezanosti Mubarakovih i Savarisovih, o čemu svjedoče brojni medijski napisi i internet.

Akcije Oraskom developmenta, koje se kotiraju na švajcarskoj berzi, nakon nemira u Egiptu pale su za više procenata. Neki članovi Savirisove familije, kako se urušava Mubarakov Egipat, počeli su da se ograđuju izjavama od svojih dugogodišnjih poznanika.

Prema sopstvenom priznanju Milo Đukanović se povukao sa premijerske pozicije da bi se posvetio poslovima (mogao je i Mubaraka posavjetovati da na vrijeme ode). Špekulisalo se o Đukanovićevom angažovanju u projektu na Luštici, što on nikada nije potvrdio.

Oraskom ima obavezu da na Luštici u periodu od 12 godina izgradi hotele, golf teren, školu, prodavnice, barove, restorane, apartmane… Nebojša Medojević lider PZP je više puta izjavio da je taj ugovor opasan po državu jer država nema mogućnost njegovog raskida. „Šta će država moći da preduzme ukoliko nakon pet godina ne bude nikakvih investicija, a vlada se obavezala da će izgraditi infrastrukturu?”, pita Medojević.

Ili, će se možda ipak zahuktati radovi, sad pošto se Egipat lomi, a novce iznesene iz te zemlje treba preseliti na druge tačke planete. Ima li idealnijeg mjesta od nedirnutog poluotoka na našoj strani Mediterana… I boljih partnera od naših umornih vođa.

Radmila STOJANOVIĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo