Povežite se sa nama

FOKUS

Loša vremena za diktatore

Objavljeno prije

na

Poslije više od nedjelju dana masovnih protesta u Kairu i drugim egipatskim gradovima uz nasilje policije koje je odnijelo više od 300 života, postalo je jasno da se ne radi o prolaznom izlivu narodnog nezadovoljstva koje će uvježbani represivni aparat egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka lako ugušiti.

„Ljudi su do te mjere bijesni da su izgubili strah”, kazao je pred TV kamerama demonstrant.

Mubarakov režim zauzima neslavno prvo mjesto u regionu po korumpiranosti i okrutnosti sa kojom se razračunava sa političkim protivnicima, medijima ili običnom ljudima. U Mubarakovom Egiptu nije bilo protesta jer je svima bilo jasno kakva tretman im sljeduje u tamnicama koje organizacije kao što je Amnesti internešnal pominju zbog kršenja ljudskih prava i torture.

Mubarak je jedan od onih vladara koji izbore dobijaju sa 99 odsto glasova, a ogromne inostrane donacije i prihode od turizma prosljeđuju biznisima porodice i političkih prijatelja. Oni koji ne spadaju u ovi grupu, žive u ekstremnom siromaštvu. Više od 40 odsto Egipćana preživljava sa dva dolara dnevno.

Kad se ovo zna, jasno je zašto su se demonstracije u Egiptu pretvorile prvo u narodni ustanak, pa u revoluciju koja prijeti da se raširi na čitavi region.

Jedini kojima nije bilo jasno da se pred njihovim očima suštinski mijenja i Egipat i politička mapa svijeta, bili su Mubarak i njegov glavni sponzor Amerika. Tek kada je u utorak 1. februara, osam dana od početka pobune, održan takozvani milionski protest i generalni štrajk i kada je armija izjavila da neće pucati na narod priznajući legitimnost zahtjeva demonstratora, Mubarak je shvatio da mu se drma tron.

Do tada je mislio da će mu postavljanje lojalnog Omara Sulejmana, bivšeg šefa obavještajne službe, za svoga zamjenika omogućiti da ostane na vlasti. Pošto nasilje nije urodilo plodom, Mubarakov aparat se okrenuo alternativnim metodama sabotiranja rastućih protesta. Pred milionsku demonstraciju u utorak vlasti su blokirale internet i mobilne mreže, a obustavljeni su i svi vidovi gradskog i međugradskog prevoza.

Sve ove mjere su se pokazale nedovoljnim. Čitave familije su se poslije izjave armijskog vrha o nenasilju preselile na glavni kairski Tahrir trg, u prevodu Trg oslobođenja, koji je od petka 28. januara bio pod kontrolom naroda.

Protest miliona se pretvorio u opšte narodno veselje kojim je dominiralo osjećanje ponosa i jedinstva između svih slojeva društva, hrišćana, muslimana, ateista, dobrostojećih i siromašnih. Novinar BBC-a je uspio da intervjuiše slavnog egipatskog glumca Omara Šarifa koji je uzbuđeno govorio o tome kako se ponosi odlučnom ali miroljubivom omladinom Egipta.

Opijenost osjećajem slobode i nacionalnog jedinstva je bila vidljiva na svakom koraku. Vojnici i starješine su zajedno sa demonstrantima održavali red, a slika egipatskog vojnika koji ljubi ruku demonstrantu je možda najbolje dočarala suštinu ovih izuzetnih zbivanja.

Egipatska revolucija je dio talasa nezadovoljstva koji je otpočeo u Tunisu protestnim samospaljivanjem mladog nezaposlenog Tunižanina. Ovo je izvelo na ulice mase koje su zbacile poslije 23 godine na vlasti korumpiranog autokratu predsjednika Zine al Abedine Ben Alija.

Tuniska revolucija je pokazala da i diktatori imaju rok trajanja i pokrenula lanac protesta protiv sličnih režima u Egiptu, Jordanu, Jemenu i Alžiru. Vladari ovih zemalja, ali i autokrate Libije, Alžira, Sirije i Saudijske Arabije sa zebnjom prate političko buđenje svojih podanika koje može skupo da ih košta.

U Egiptu mjere liberalizacije ekonomija koje je Mubarak otpočeo 2004. su veliki broj Egipćana ostavile bez posla i bez budućnosti. Kao i u Tunisu populacija Egipta je mlada, a priličan segment omladine je obrazovan i ispolitizovan. Upravo ovi mladi ljudi su prvi izašli na ulice, a kada su im se pridružili ostali, uključujući i široki sloj sirotinje, postalo je jasno da je raskid sa prošlošću neminovan.

Nekoliko miliona ljudi koji su 1. februara izašli na ulice, konačno su ubijedili i Obamu da do transfera vlasti mora da dođe i da svako odugovlačenje može da dovede do situacije haosa u kome bi Amerika mogla da izgubi šansu da utiče na izbor Mubarakovog nasljednika.

Mubarak se, vjerovatno poslije telefonskog razgovora u kome mu je Obama otkazao podršku, obratio naciju preko televizije obećavajući da se neće kandidovati za šesti mandat na izborima u septembru ali da namjerava da do tada ostane na vlasti i rukovoditi političkom tranzicijom.

Mase na Tahrir skveru su zviždale i mahale cipelama, što je u arapskoj kulturi znak izuzetnog nepoštovanja, kada je Mubarak odao sebi priznanje zbog 30-godišnjeg služenja egipatskom narodu.

Da Mubarak u stvari nije voljan da se pomjeri sa vlasti i da je spreman da ignoriše i Ameriku kao što je decenijama ignorisao sopstveni narod, potvrdili su dramatični događaju koji su uslijedili u srijedu 2. februara, dok je Monitor išao u štampu.

Mirni protest stotina hiljada antivladinih demonstranata pretvorio se u krvavi sukob sa pristalicama Mubaraka koji su naoružani kamenjem, šipkama i vatrenim oružjem, neometano prošli pored vojske, koja je do tada detaljno pretresala sve koji su ulazili na Tahrir trg i oduzimala oružje.

Demonstranti tvrde da su kontrademonstranti policajci u civilu i kriminalci plaćenici koje je Mubarakova policija poslala da stvore situaciju haosa i nasilja da bi se Mubarak pokazao kao neophodan faktor za očuvanje mira i stabilnost do izbora.

Sve oči su trenutno uperene u vojsku. Analitičari pokušavaju da nađu objašnjenje za nedostatak intervencije vojske, koja nemiješanje u sukobe između konfrontiranih tabora objašnjava svojom ,,neutralnošću”.

Amerika i zapadne zemlje su godinama žrtvovale politička prava Egipćana i građana ostalih zemalja u regionu, na oltar svojih strateških interesa. Ovo uključuje postavljanje i održavanje na vlasti prijateljskih vlada, kao što je Mubarakova, koje su Americi garantovale obilje jeftine nafte, ali i bezbijednost Izraela, koga mnogi smatraju američkim isturenim odjeljenjem u regionu.

Iako je održavanje status kvoa na Bliskom istoku željena solucija, Amerika je svjesna da nasilne crte autoritarnih prijateljskih režima ove zemlje čine nestabilnim i da eksplozije nezadovoljstva, kao ova koje se trenutno odigrava u Egiptu, mogu da dovedu na vlast partije koje će manje biti spremne da se povinuju američkom diktatu ili, još gore, neprijateljske radikalne islamske partije.

Amerika i razvijene zemlje Zapada takođe brinu da može doći do daljeg širenja narodnih pobuna i destabilizacije drugih prijateljskih zemalja u regionu.

Iako se i SAD i Evropa plaše od političkog vakuuma, podrška autoritarnim režimima kao što je Mubarakov postaje suviše kompromitujuća. Male su šanse da će se Mubarak zadržati na vlasti. Njegovi sin, i po Mubaraku ,,prirodni nasljednik” je sa porodicom odletio u London, a šanse su da će mu se uskoro pridružiti i ostatak familije.

Posmatrači ističu da će strukture vlasti u Egiptu tek da se formiraju jer je 30 godina farsičnih izbora dovelo do toga da je nemoguće predvidjeti za koga će se opredijeliti birači kada im se pruži stvarna prilika da biraju.

Svijetu, sa Amerikom na čelu, predstoji suočavanje sa činjenicom da je ,,balans” koji su uspjeli da uspostave u ovom dijelu svijeta od kraja Drugog svjetskog rata razbijen u paramparčad i da je došlo vrijeme da se traže alternative.

VEZE EGIPTA I CRNE GORE
Ima li Mubaraka na Luštici

Veze Egipta i Crne Gore nijesu samo u sličnosti vladavine Hosnija Mubaraka i Mila Đukanovića, u osiromašenim masama, endemskoj korupciji, tajkunima i vladarskim porodicama koje su zagrabile resurse mediteranskih zemalja. Nije sve u politici, nešto je i u poslovima.

Egipat je jedna od posljednjih zemalja koju je Milo Đukanović posjetio u svojstvu premijera. Dvodecenijski crnogorski vođa sastao sa Mubarakom krajem prošle godine. Razgovarali su, kakve li simbolike, o strateškom partnerstvu dvije države. I dakako, ulaganjima.

Samo nekoliko dana nakon sastanka sa Mubarakom, Đukanović je u Tivtu ugostio Mubarakovog dobrog poznanika – Samiha Savirisa, jednog od vlasnika egipatsko-švajcarske kompanije Oraskom development, sa kojim je otvorio radove na grandioznom kompleksu Luštica development. U publici su bili svi naši tajkuni, od Kneževića nadalje i ministri Nenezić, Gvozdenović… Đukanović je najavio najveću investiciju u istoriji crnogorskog turizma, koja će premašiti milijardu eura, na gotovo nedirnutom čarobnom poluostrvu. Biznis sa egipatskim multimilijarderima rekao je Đukanović „daće novi pečat cijeloj Crnoj Gori koja će biti turistički hit u svijetu”.

Oraskom development, u većinskom je vlasništvu najbogatije egipatske porodice Saviris. Braća Saviris imaju razgranate poslove u Egiptu, Engleskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, Koreji… I to u različitim granama – hotelijerstvo, telekomunikacije, mediji, građevinarstvo… Savirisi, koji su se ovih nemirnih dana zatekli u Kairu, među prvima su privatnim džetom napustili Egipat, ostavljajući izbezumljenog diktatora.

Odavno Savirisi imaju jake veze sa porodicom Mubarak. Začetnik bogatstva otac Onsi Saviris, pripadnik koptske manjine, morao je da napustiti Egipat za vrijeme socijalističke Naserove vlade. Poslije višegodišnjeg egzila vratio se kući, a poslovi su procvjetali u tridesetogodišnjoj diktaturi Hosnija Mubaraka.

U novije vrijeme posebno se izražene bliske veze Samiha i Nagiba Savirisa sa Mubarakovim sinom Gamalom, koji se pominjao često kao nasljednik trona. Gamal je, međutim, ovih dana pobjegao sa porodicom. Mediji pominju bizarnost da je u London stigao sa preko 90 kofera porodičnog blaga.

Prema izvorima Monitora, Đukanovićev susret sa Mubarakom, pripremili su upravo Savirisovi, uz tehničku asistenciju svog savjetnika, advokata Floriana Amerelera, koji je angažovan i oko poslova na Luštici. Prema istim izvorima Mubarakov sin Gamal ima, navodno, poslovne interese na Luštici, i svoj udio u tom projektu.

Amereler, koga smo kontaktirali posredstvom njegovog egipatskog mobilnog telefona, u kratkom razgovoru za Monitor odbio je da govori o vezama dvije moćne egipatske porodice i poslovima u Crnoj Gori. Uputio nas je na predstavnike u Tivtu. U Tivtu, međutim, nije bilo moguće dobiti bilo kakve informacije o povezanosti Mubarakovih i Savarisovih, o čemu svjedoče brojni medijski napisi i internet.

Akcije Oraskom developmenta, koje se kotiraju na švajcarskoj berzi, nakon nemira u Egiptu pale su za više procenata. Neki članovi Savirisove familije, kako se urušava Mubarakov Egipat, počeli su da se ograđuju izjavama od svojih dugogodišnjih poznanika.

Prema sopstvenom priznanju Milo Đukanović se povukao sa premijerske pozicije da bi se posvetio poslovima (mogao je i Mubaraka posavjetovati da na vrijeme ode). Špekulisalo se o Đukanovićevom angažovanju u projektu na Luštici, što on nikada nije potvrdio.

Oraskom ima obavezu da na Luštici u periodu od 12 godina izgradi hotele, golf teren, školu, prodavnice, barove, restorane, apartmane… Nebojša Medojević lider PZP je više puta izjavio da je taj ugovor opasan po državu jer država nema mogućnost njegovog raskida. „Šta će država moći da preduzme ukoliko nakon pet godina ne bude nikakvih investicija, a vlada se obavezala da će izgraditi infrastrukturu?”, pita Medojević.

Ili, će se možda ipak zahuktati radovi, sad pošto se Egipat lomi, a novce iznesene iz te zemlje treba preseliti na druge tačke planete. Ima li idealnijeg mjesta od nedirnutog poluotoka na našoj strani Mediterana… I boljih partnera od naših umornih vođa.

Radmila STOJANOVIĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN VDT: Šanse i zamke za Milorada Markovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjem novog VDT u punom mandatu Crna Gora je napravila tek prvi, formalni, korak na dugom putu izbavljenja tužilačke organizacije iz blata korupcije, kriminala i nezakonitog političkog uticaja. Pred Markovićem je težak zadatak. Pitanje je da li je kadar da mu odgovori

 

Pravnik Milorad Marković izabran je za Vrhovnog državnog tužioca Crne Gore. Prvog, poslije skoro pet godina v.d. stanja, nakon što je mandat istekao njegovom prethodniku Ivici Stankoviću.

Markovića je parlamentarna većina izabrala nakon četvrtog konkursa, većinom od 61 poslanika. Uz poslanike vladajuće većine (PES, Demokrate, ZBCG, SNP, Civis, dio albanskih nacionalnih partija), za njegov izbor glasali su i opozicioni poslanici albanskih i Bošnjačke stranke, URA, Socijaldemokrate, Ujedinjena i jedna nezavisna poslanica (sa izborne liste PES-a).

Tročetvrtinska podrška u Skupštini ukazuje da je novi VDT dobio snažnu podršku zakonodavnih vlasti. Ujedno, bila je to jasna poruka da su poltički predvodnici  izgubili elementarno povjerenje u tužilačku organizaciju, nakon što smo još od premijera Duška Markovića čuli kako je Tužilaštvo, mimo zakona i Ustava, postalo samostalna, četvrta grana vlasti u Crnoj Gori.

Reklo bi se da je dominantno nepovjerenje u tužilaštvo opravdano. Pošto, izgleda, tako misle i u Tužilačkom savjetu, krovnoj instituciji tužilačke organizacije.

“Smatram da je u ovom trenutku za neophodni nastavak reforme Tužilaštva potrebno da Vrhovni državni tužilac bude osoba koja nema obaveze prema drugim tužiocima, koja nije profesionalno sazrijevala u tom okruženju i nije dio njihove mreže solidarnosti koja je najsnažnija brana većoj odgovornosti”, ocijenio je uoči glasanja Stevo Muk, član Tužilačkog savjeta i predsjednik Upravnog odbora NVO Instituta Alternativa.

Slične stavove čuli smo i na saslušanju kandidata za VDT-a pred skupštinskim Odborom za politički sistem, upravu i pravosuđe.  Slaven Radunović (NOVA) pritvrdio je Markoviću da je njegova prednost to što ne dolazi iz tužilaštva, posebno ako se zna, kako je rekao, da je to sistem koji je ozbiljno obolio. “Jedan od razloga zbog kojeg je Nova srpska demokratija odlučila da Vas podrži je to što nemate stečenih obaveza prema kumovima, prijateljima, i što ste sve ove godine posmatrali šta se tamo dešava i siguran sam da ste imali vremena da snimite sve  probleme, mnogo bolje nego oni koji sjede tamo”, kazao je Radunović.

Milorad Marković nije komentarisao tu prednost.  Odgovorio je na pitanje da li mu je mana to što nije prošao kroz sistem kojim treba da upravlja u narednih pet godina.

“Ja ispunjavam zakonske uslove da budem VDT, pošto imam preko 22 godine pravničkog iskustva. I Venecijanska komisija je dala stav da na mjesto VDT-a može doći lice van tužilačke organizacije, kao nada za novi početak. Mislim da je mnogo  bitniji materijalni uslov – profesionalna nepristrasnost, stručni i moralni kredibilitet”, kazao je novoizabrani VDT pozivajući da se o njegovoj kandidaturi sudi na osnovu biografije i ponuđenog programa rada.

Marković je, podsjetimo, bio jedini kandidat koji se prijavio na konkurs za izbor VDT, u januaru prošle godine, koji je Tužilačkom savjetu dostavio program rada. Iako to nije bio dio tražene dokumentacije, pokazalo se kao dobar potez koji ga je favorizovao u odnosu na druge kandidate.

Potvrdio je to Stevo Muk u razgovoru za Dan. “Njegova biografija ujedinjuje iskustva iz akademskog i nevladinog sektora, kao i dugogodišnjeg neposrednog rada sa državnim tužilaštvom i tužiocima. Riječ je o jedinom kandidatu koji je poslanicima predstavio program rada, a koji predstavlja dobru osnovu za dalje unapređenje rada tužilaštva. Sve su to bili razlozi da još ranije, na sjednici Tužilačkog savjeta, podržim upravo Markovića za VDT-a.”

Novoizabrani VDT svoj program opisuje kao “široki strateški dokument”. Kaže da je u njemu identifikovao nedostatke u radu državnog tužilaštva: neadekvatan zakonodavni okvir i njegova primjena, nedovoljan broj tužilaca, nedostatak strateškog pristupa, neuspostavljen sistem funkcionisanja državnog tužilaštva… “Svi rezultati u prethodnom periodu postignuti su zbog individualnog doprinosa pojedinih tužilaca i njihove velike žrtve. Individualni doprinos je veoma značajan, ali neophodno je strateški nastupiti kako bi se obezbijedila održivost sistema”, istakao je Marković. Pa pomenuo neke od mjere koje bi trebale voditi ka realizaciji njegovog programa i jačanju institucije Državnog tužilaštva.

Uz unaprjeđenje zakonske regulative, Marković je naveo potrebu poboljšanja kadrovskih i tehničkih kapaciteta tužilaštva, uspostavlajnje sistema kontrole, evoluacije i ujednačavanje prakse u državnom tužilaštvu, sprječavanje curenja informacija… Taj je stav privukao pažnju poslanika pa je Marković ponudio detaljnije objašnjenje. “ Curenje informacija je velika boljka crnogorskog društva. Ne treba dirati u slobodu medija, javnost ima pravo da zna ali je sporno što ne postoji sistem zaštite podataka, ne samo u tužilaštvu nego i u sudovima i policiji. Ovo sve govorim pod pretpostavkom, jer ne znamo još uvijek odakle su curele poruke iz skaj aplikacije ili obične (SMS) prepiske. Treba navesti da veliki broj ljudi ima uvid u te prepiske”, kazao je.

Pokazalo se da su u NVO sektoru Markovićevu biografiju analizirali mnogo detaljnije od većine poslanika. I da su u njoj pronašli neke detalje koji problematizuju njegov izbor.

Milorad Marković je radio na Pravnom fakultetu u Podgorici i kao konsultant na projektima EU, Savjeta Evrope, OEBS-a, UNDP-a. Sarađivao je na projektima sa domaćim i stranim nevladinim organizacijama, navodi se u njegovoj zvaničnoj biografiji. “Mnoge današnje sudije i tužioce učio sam, kao student, kako se pišu optužnice i presude”, pohvalio se novi VDT.

Izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković podsjetila ga je da je za NVO Centar za monitoring i istraživanja nadgledao finansiranje kampanje političkih blokova na referendumu o nezavisnosti Crne Gore 2006. i izbora 2020, iako to ne navodi u biografiji, pa upitala da li je ikada izjavom osudio ili kritikovao afere Snimak, Koverta, ili neki drugi slučaj finansijske zloupotrebe partija i nezakonitog uticaja na birače.  “Jeste li ikad napisali neku krivičnu prijavu”, pitala je Ćalović Marković novog tužioca, naglašavajući interes za njegov budući odnos, kao čelnika Državnog tužilaštva, prema Milu Đukanoviću, Miodragu Davidoviću i Branu Mićunoviću.

“Imena su za VDT nebitna. On prema svima mora da postupa jednako, kada god za to postoji sumnja – bila ona osnovana ili ne”, odgovorio je Marković, potvrđujući da o izbornim zloupotrebama nije javno govorio, ali jeste pisao u izvještajima CeMI-ja koji ga je, kao pravnika, angažovao za nadgledanje izbornih procesa.

“Nijesam želio ličnu promociju”, rekao je. I napomenuo kako ga je angažman u međunarodnim organizacijama sprječavao (ugovornim klauzulama) da javno komentariše i kritikuje.

Uoči izbora VDT javnost je saznala, iako su neki možda tu informaciju imali i ranije, da je Milorad Marković sin pokojnog Milisava Miće Markovića, pomoćnika ministra policije u vrijeme ratnog zločina deportacije izbjeglica – Bošnjaka iz Crne Gore u BiH, gdje je veliki broj njih ubijen.

Milisav Marković je u Podgorici optužen za ratni zločin, skupa sa više tadašnjih funkcionera i službenika crnogorske javne i tajne policije (SDB). Političari su zaobiđeni u tom postupku. Najveći dio sudskog postupka proveo je u Beogradu, “nedostupan”, odnosno u bjekstvu. U sudnici se pojavio tek nakon potpisivanja sporazuma između Crne Gore i Srbije o izručenju vlastitih državljana. Negirao je optužbe, tvrdeći da o deportacijama nije znao ništa, a dugogodišnji proces završen je oslobađajućom presudom za sve optužene. Krivica je pala na teret države. I na žal porodica otetih, deportovanih i ubijenih. Njihovi najmiliji ostali su bez pravde, A neki i bez obilježenih grobova.

Sada Milorad Marković treba da ispravi tu nepravdu.

Pošto su ratni zločini i danas jedna od otvorenih rana ne samo crnogorskog pravosuđa, nego sveukupnog društva, a od Državnog tužilaštva se očekuje da pomogne njihovom zaliječenju tako što će identifikovati i procesuirati zločince, na pravno utemeljen način. A ne onako kako je to uradila Vesna Medenica – podižući optužnice bez sadržaja, tako da su zločini u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom Lazu, baš kao i deportacija izbjeglih Bošnjaka, ostali nekažnjeni.

Iz HRA su upozorili da je državni tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, koga je Evropska komisija 2014. godine angažovala da analizira rad crnogorskog državnog tužilaštva i sudova, kritikovao pravne kvalifikacije državnog tužilaštva i pristup krivičnom gonjenju u tim predmetima, dok je stavove suda na kojima su zasnivane oslobađajuće preude ocijenio kao „očigledno pogrešne“ i „bez presedana“.

“Treba razmotriti da li kod Markovića postoji konflikt interesa po ovom pitanju, s obzirom da je njegov pokojni otac bio optužen za ratne zločine pa oslobođen upravo u jednom od ovih predmeta”, upozorili su iz HRA. Skupština je na to odgovorila izuzetnom podrškom Miloradu Markoviću.

On tvrdi da će procesuiranje svih ratnih zločina biti njegovo lično, ali i strateško opredjeljenje Državnog tužilaštva. I prioritet. “Ukazujem da je moj pokojni otac za života pravosnažno oslobođen krivične odgovornosti u jednom predmetu ratnog zločina”, kazao je Marković negirajući  mogućnosti svog konflikta interesa u tim predmetima.

Imenovanjem novog VDT u punom mandatu Crna Gora je napravila tek prvi, formalni, korak na dugom putu izbavljenja tužilačke organizacije iz blata korupcije, kriminala i nezakonitog političkog uticaja. Milorad Marković ima težak zadatak. Pitanje je da li je kadar da mu odgovori. Zato znamo – crnogorskom tužilaštvu nedostaje sve osim obećanja. I velikih očekivanja javnosti.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo