Dvadeset i dvije godine od uvođenja višestranačkog sistema su i jalova istorija pokušaja parlamentarnog i javnog nadzora nad tajnom službom. Držati tajnu službu pod lupom zakonitosti je izazov svake demokratije i civilnog sektora, ali u našim prilikama i više od toga.

Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) je nereformisana egzekutiva od 1945. jedne te iste partije na vlasti. Nasljednica je povijesne odgovornosti izvršenja naredbi za zločine, sistematska zlostavljanja i nebrojene oblike teških povreda ljudskih prava i sloboda.

Takve tradicije se ni ANB ni njeni poslodavci u vladajućoj partiji i-ili koaliciji nijesu odrekli. Pod velikim pritiskom javnosti, i samo u jednom slučaju – procesu zbog deportacija izbjeglica iz BiH – protiv nekih njenih pripadnika su podignute optužnice.

Izdvajanjem 2005. iz sastava MUP-a u zaseban organ uprave, nije stvorena nikakva nova tajna služba. Naprotiv, moguća šansa za novi početak je propuštena; preuzeti su stari kadrovi i metodologija rada. U međuvremenu, ANB je „legalizovala” nove djelokruge svojih operacija – po širini i dubini.

Naime, ovlašćenja ANB-a su i normativno proširena. Nekada su u bivšoj saveznoj državi tajna i vojna i diplomatska služba bile zasebni resori (KOS i SID). Takve službe kod nas nijesu ustrojene. ANB je monopolisala cjelokupne obavještajne i kontraobavještajne poslove u državi. Još gore – „kontroliše” samu sebe. Da li su takve ocjene prećerane?

Od 2010. je ukinuta tek zasnovna praksa da ANB jednom godišnje informiše javnost o sumarnom broju građana koji su objekat primjene njenih mjera tajnog nadzora (MTN). U periodu 2006-2008. nadzirane su telekomunikacije 293 građanina, dok su njih 28 bili izloženi metodu praćenja i osmatranja.

ANB je te podatke učinjela javnim bez bilo kakvih drugih specifikacija, npr. navođenja pojedinačnih ili zbirnih razloga primjene „mjera” i njihovog trajanja, što su u razvijenim demokratijama poslanicima i javnosti samo prvi slobodno dostupni orijentiri u kontroli zakonitosti rada tajne službe.

Kod nas, međutim, sudska vlast – konkretno, predsjednica Vrhovnog suda ili neko od njenih zamjenika, na pisani prijedlog direktora ANB-a odobrava primjenu MTN-a, ali nikakva spoljna kontrola ne postoji o tome što se kasnije zbiva. Na primjer: da li su „mjere” (odobravaju se na tri mjeseca, mogu biti produžene do dvije godine) do naznačenog roka stvarno povučene; što se dešava sa materijalom koji je prikupljen o nekom građaninu, članovima njegove porodice, prijateljima ili saradnicima, a nema nikakve veze sa navedenim razlozima primjene MTN-a; da li u slučaju zloupotrebe postoje sankcije – ako postoje, kakve su, kada i koliko ih je bilo?

Zakon o ANB-u iz 2005, dopunjen 2010, ne definiše što su tačno MTN u odnosu na nadzor elektronskih komunikacija u posjedu građana – interneta i mobilne telefonije. Nije precizirano da li su njima obuhvaćeni listinzi, lokacije korisnika, IP adrese…

Radi se o „korisnoj nejasnoći”. Analiza samo ovih podataka često donosi unosnije rezultate nego arhaična metoda fizičkog praćenja. Sa njima se uz malo kreativnosti može manipulisati ili njihovim objelodanjivanjem izazvati kontroverze – za detalje se raspitati kod Igora Lukšića, personu dramatis iz (zaboravljene?) afere Listing. Poenta je da se, po svemu sudeći, takvi podaci preuzimaju on-line, bez bilo kakvih formalnosti u smislu traženja dozvola od sudske vlasti.

Slično je sa pristupom ANB-a bazama najraznovrsnijih podataka o građanima – uključujući i najintimnije, poput zdravstvenih kartona, ili poslovne dokumentacije, bankarskih računa ili ugovora o osiguranju. Razlika je u tome što to čl. 8 Zakona o ANB-u izričito predviđa: organi državne i lokalne uprave i sva pravna lica koja vode registre i zbirke podataka su „obavezni da ovlašćenom službeniku Agencije omoguće pristup podacima”.

Zahtjev za pristup takvim podacima „predstavlja tajni podatak”, što znači da građanin o tome ne smije biti obaviješten bez saglasnosti ANB-a. Osim toga, praktično svi zaposleni koji zarade dobijaju iz državnog budžeta su obavezani da budu informatori ANB. Utvrđena je obaveza za zaposlene u organima državne i lokalne uprave i za pravna lica koja vrše javna ovlašćenja da „po službenoj dužnosti, obavještavaju Agenciju o podacima od značaja za nacionalnu bezbjednost do kojih dođu u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti” (čl. 8 st. 7 Zakona o ANB-u).

Na drugoj strani, salvama cinizma su izigrani propisi o parlamentarnoj kontroli rada ANB-a preko Odbora za bezbjednost i odbranu. Sredinom 2009. tajna služba je od poslanika iz Odbora tražila da, ukoliko žele pristup makar i dijelu podataka, prođu njihovu specijalnu bezbjednosnu provjeru; da bi ih uopšte provjeravali, od poslanika je traženo da prethodno ANB-u dostave potvrde da su zdrava, radno sposobna i punoljetna lica.

Kako je svih ovih godina izgledala parlamentarna kontrola primjene MTN-a? Poslanici su svega jednom bili u sjedištu ANB-a. Pa i tada samo članovi Odbora iz vladajuće koalicije, jer su iz opozicije odbili da uđu kada im je rečeno da će svoje mobilne na ulazu morati da „iz bezbjednosnih razloga” ostave na čuvanje.

Naknadno je, zbog moguće zloupotrebe primjene MTN-a, odbijena jedna inicijativa o kontrolnom saslušanju. To je sve. Nekompetentnost, povremena bezvoljnost ili nešto treće kod nekih opozicionih članova Odbora takođe je doprinijela neefikasnosti kontrole zakonitosti rada tajne službe.

Za to vrijeme, ANB je legalizovala novi set svojih instrumenata za nadzor građana. Mogućnosti kontrole zloupotrebe i prekoračenja inoviranih MTN su ostale iste – nikakve. Promjenama Zakonika o krivičnom postupku, proširen je spektar MTN-a, pa je ANB dobila ovlašćenja da prikuplja podatke nadzorom unutrašnjosti objekata, zatvorenih prostora i predmeta uz korišćenje tehničkih sredstava – ukratko, može da ozvuči privatne, javne ili poslovne objekte i-ili tajno ugradi tehniku za vizuelno snimanje, itd.

Tek šest godina po formiranju, Državna reviozorska institucija (DRI) je 2011. obavila kontrolu poslovanja ANB-a, što je zakonska pretpostavka da se i Odbor za bezbjednost i odbranu jednog lijepog dana možda pozabavi tim pitanjem.

Revizija DRI se nije bavila jednim od važnijih pitanja – kojim novcem je otplaćen hipotekarni dug na zgradu centrale ANB-a u Podgorici? Radi se o bivšem sjedištu propale državne Montenegrobanke, koju je za oko tri do pet miliona eura (različite procjene) – bez javnog tendera, svojevremeno rekonstruisala Čelebić company.

Zgrada centrale ANB je najmanje do sredine 2009. bila je pod hipotekom NLB-Montenegrobanke zbog tereta – duga ANB od 2,75 miliona eura, što je nešto manje od polovine budžeta tajne službe za prošlu godinu (5,9 miliona eura). Kredit je 2005. bio odobren do 2020. godine sa pet odsto kamate, no hipoteka sada nije upisana u katastar.

ANB se finansira iz budžeta, ali su paralelno predviđena i ,,dodatna sredstva za posebne namjene” koja se isplaćuju iz budžetskih rezervi. Iz prakse rada tajne službe, postoje dokazani primjeri da je za svoje finansiranje formirala i kontrolisala poslovanje preduzeća (Montenegro tobacco tranzit). Odgovornost za finansijsko poslovanje ima isključivo direktor ANB-a.

U Izvještaju o reviziji godišnjeg finansijskog izvještaja ANB-a, Kolegijum DRI-a je dao „pozitivno mišljenje na finansijski izvještaj i uslovno mišljenje na usklađenost poslovanja subjekta revizije sa propisima”. Primjedbe se odnose na sitnije nepravilnosti, jer „nijesu utvrđeni materijalno značajni pogrešni iskazi”. Međutim, značaj revizije DRI-a je nešto sasvim drugo: nolens-volens, prvi put od 1945, su činjenično osvijetljeni neki od unutrašnjih mehanizama funkcionisanja tajne službe.

Iz uzgrednih napomena ili fusnota DRI-a, može se zaključiti da je, otprilike krajem mandata Duška Markovića (bio direktor do jula 2010), ANB po formaciji imala 410 zaposlenih. Novijim aktom o sistematizaciji taj broj je smanjen na 352 radna mjesta. Poređenja radi, nekadašnja Služba državne bezbjednosti, krajem 1980-ih je imala oko 220 pripadnika.

U ANB se sada samo 12 radnih mjesta popunjava javnim oglašavanjem, dok se ostali primaju po osnovu diskrecione odluke direktora tajne službe – bez javnog oglašavanja. Na osnovu kojih parametara? Nije poznato – o tome je odlučivao Markovićev nasljednik Vladan Joković, ili sada Boro Vučinić a da „ne postoje pisane politike i procedure kojima se propisuje postupak i način prijema”.

Nekoliko podataka svjedoče o kastinskom statusu pripadnika ANB-a. Imaju 30 odsto veće plate od ostalih državnih službenika i namještenika. Osim toga, imaju 15, 20 ili 25 odsto dodatnog uvećanja zarada „po osnovu specifičnosti službeničkog mjesta”. Staž osiguranja im se računa u uvećanom trajanju.

Unutar ANB-a, nezavisno od njene službene blagajne i Odjeka za ekonomsko-finansijsko poslovanje, postoji izvjesna specijalna kasa za operativne troškove. „Državni revizor nije imao uvid u dokumentaciju koja se odnosi na potrošnju podignutih sredstava jer je klasifikovana kao tajni podatak”, piše u Izvještaju.

DRI, navodno „iz razloga blagovremenog okončanja revizionog postupka” nije insistirala da utvrdi činjenice oko tog segmenta poslovanja ANB. Revizoru je saopšteno da se navodno radi o svoti jedva vrijednoj pomena, manjoj od utvrđenog iznosa materijalno značajne greške.

No, doznaje se da je specijalna kasa pod režimom strogo tajno – maksimalnim stepenom konspirativnosti, te da su pristup i potrošnja gotovine za operativne troškove regulisani direktorovim posebnim Pravilnikom o radu specijalne kase.

Revizijom o poslovanju ANB-a su potvrđene procjene da sve do tada nije postojao akt koji je detaljnije propisivao procedure javnih nabavki. Iako čl. 37a st. 2 Zakona o ANB-u propisuje da „Agencija vodi i evidenciju imovine službenika”, takve podatke revizor nije pronašao.

Unutrašnja kontrola je mrtvo slovo na papiru – generalni inspektor, osoba koju imenuje i razrješava Vlada, tokom revizije nije nikom podnio nikakve izvještaje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari