Povežite se sa nama

MONITORING

Mač moći

Objavljeno prije

na

Dvadeset i dvije godine od uvođenja višestranačkog sistema su i jalova istorija pokušaja parlamentarnog i javnog nadzora nad tajnom službom. Držati tajnu službu pod lupom zakonitosti je izazov svake demokratije i civilnog sektora, ali u našim prilikama i više od toga.

Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) je nereformisana egzekutiva od 1945. jedne te iste partije na vlasti. Nasljednica je povijesne odgovornosti izvršenja naredbi za zločine, sistematska zlostavljanja i nebrojene oblike teških povreda ljudskih prava i sloboda.

Takve tradicije se ni ANB ni njeni poslodavci u vladajućoj partiji i-ili koaliciji nijesu odrekli. Pod velikim pritiskom javnosti, i samo u jednom slučaju – procesu zbog deportacija izbjeglica iz BiH – protiv nekih njenih pripadnika su podignute optužnice.

Izdvajanjem 2005. iz sastava MUP-a u zaseban organ uprave, nije stvorena nikakva nova tajna služba. Naprotiv, moguća šansa za novi početak je propuštena; preuzeti su stari kadrovi i metodologija rada. U međuvremenu, ANB je „legalizovala” nove djelokruge svojih operacija – po širini i dubini.

Naime, ovlašćenja ANB-a su i normativno proširena. Nekada su u bivšoj saveznoj državi tajna i vojna i diplomatska služba bile zasebni resori (KOS i SID). Takve službe kod nas nijesu ustrojene. ANB je monopolisala cjelokupne obavještajne i kontraobavještajne poslove u državi. Još gore – „kontroliše” samu sebe. Da li su takve ocjene prećerane?

Od 2010. je ukinuta tek zasnovna praksa da ANB jednom godišnje informiše javnost o sumarnom broju građana koji su objekat primjene njenih mjera tajnog nadzora (MTN). U periodu 2006-2008. nadzirane su telekomunikacije 293 građanina, dok su njih 28 bili izloženi metodu praćenja i osmatranja.

ANB je te podatke učinjela javnim bez bilo kakvih drugih specifikacija, npr. navođenja pojedinačnih ili zbirnih razloga primjene „mjera” i njihovog trajanja, što su u razvijenim demokratijama poslanicima i javnosti samo prvi slobodno dostupni orijentiri u kontroli zakonitosti rada tajne službe.

Kod nas, međutim, sudska vlast – konkretno, predsjednica Vrhovnog suda ili neko od njenih zamjenika, na pisani prijedlog direktora ANB-a odobrava primjenu MTN-a, ali nikakva spoljna kontrola ne postoji o tome što se kasnije zbiva. Na primjer: da li su „mjere” (odobravaju se na tri mjeseca, mogu biti produžene do dvije godine) do naznačenog roka stvarno povučene; što se dešava sa materijalom koji je prikupljen o nekom građaninu, članovima njegove porodice, prijateljima ili saradnicima, a nema nikakve veze sa navedenim razlozima primjene MTN-a; da li u slučaju zloupotrebe postoje sankcije – ako postoje, kakve su, kada i koliko ih je bilo?

Zakon o ANB-u iz 2005, dopunjen 2010, ne definiše što su tačno MTN u odnosu na nadzor elektronskih komunikacija u posjedu građana – interneta i mobilne telefonije. Nije precizirano da li su njima obuhvaćeni listinzi, lokacije korisnika, IP adrese…

Radi se o „korisnoj nejasnoći”. Analiza samo ovih podataka često donosi unosnije rezultate nego arhaična metoda fizičkog praćenja. Sa njima se uz malo kreativnosti može manipulisati ili njihovim objelodanjivanjem izazvati kontroverze – za detalje se raspitati kod Igora Lukšića, personu dramatis iz (zaboravljene?) afere Listing. Poenta je da se, po svemu sudeći, takvi podaci preuzimaju on-line, bez bilo kakvih formalnosti u smislu traženja dozvola od sudske vlasti.

Slično je sa pristupom ANB-a bazama najraznovrsnijih podataka o građanima – uključujući i najintimnije, poput zdravstvenih kartona, ili poslovne dokumentacije, bankarskih računa ili ugovora o osiguranju. Razlika je u tome što to čl. 8 Zakona o ANB-u izričito predviđa: organi državne i lokalne uprave i sva pravna lica koja vode registre i zbirke podataka su „obavezni da ovlašćenom službeniku Agencije omoguće pristup podacima”.

Zahtjev za pristup takvim podacima „predstavlja tajni podatak”, što znači da građanin o tome ne smije biti obaviješten bez saglasnosti ANB-a. Osim toga, praktično svi zaposleni koji zarade dobijaju iz državnog budžeta su obavezani da budu informatori ANB. Utvrđena je obaveza za zaposlene u organima državne i lokalne uprave i za pravna lica koja vrše javna ovlašćenja da „po službenoj dužnosti, obavještavaju Agenciju o podacima od značaja za nacionalnu bezbjednost do kojih dođu u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti” (čl. 8 st. 7 Zakona o ANB-u).

Na drugoj strani, salvama cinizma su izigrani propisi o parlamentarnoj kontroli rada ANB-a preko Odbora za bezbjednost i odbranu. Sredinom 2009. tajna služba je od poslanika iz Odbora tražila da, ukoliko žele pristup makar i dijelu podataka, prođu njihovu specijalnu bezbjednosnu provjeru; da bi ih uopšte provjeravali, od poslanika je traženo da prethodno ANB-u dostave potvrde da su zdrava, radno sposobna i punoljetna lica.

Kako je svih ovih godina izgledala parlamentarna kontrola primjene MTN-a? Poslanici su svega jednom bili u sjedištu ANB-a. Pa i tada samo članovi Odbora iz vladajuće koalicije, jer su iz opozicije odbili da uđu kada im je rečeno da će svoje mobilne na ulazu morati da „iz bezbjednosnih razloga” ostave na čuvanje.

Naknadno je, zbog moguće zloupotrebe primjene MTN-a, odbijena jedna inicijativa o kontrolnom saslušanju. To je sve. Nekompetentnost, povremena bezvoljnost ili nešto treće kod nekih opozicionih članova Odbora takođe je doprinijela neefikasnosti kontrole zakonitosti rada tajne službe.

Za to vrijeme, ANB je legalizovala novi set svojih instrumenata za nadzor građana. Mogućnosti kontrole zloupotrebe i prekoračenja inoviranih MTN su ostale iste – nikakve. Promjenama Zakonika o krivičnom postupku, proširen je spektar MTN-a, pa je ANB dobila ovlašćenja da prikuplja podatke nadzorom unutrašnjosti objekata, zatvorenih prostora i predmeta uz korišćenje tehničkih sredstava – ukratko, može da ozvuči privatne, javne ili poslovne objekte i-ili tajno ugradi tehniku za vizuelno snimanje, itd.

Tek šest godina po formiranju, Državna reviozorska institucija (DRI) je 2011. obavila kontrolu poslovanja ANB-a, što je zakonska pretpostavka da se i Odbor za bezbjednost i odbranu jednog lijepog dana možda pozabavi tim pitanjem.

Revizija DRI se nije bavila jednim od važnijih pitanja – kojim novcem je otplaćen hipotekarni dug na zgradu centrale ANB-a u Podgorici? Radi se o bivšem sjedištu propale državne Montenegrobanke, koju je za oko tri do pet miliona eura (različite procjene) – bez javnog tendera, svojevremeno rekonstruisala Čelebić company.

Zgrada centrale ANB je najmanje do sredine 2009. bila je pod hipotekom NLB-Montenegrobanke zbog tereta – duga ANB od 2,75 miliona eura, što je nešto manje od polovine budžeta tajne službe za prošlu godinu (5,9 miliona eura). Kredit je 2005. bio odobren do 2020. godine sa pet odsto kamate, no hipoteka sada nije upisana u katastar.

ANB se finansira iz budžeta, ali su paralelno predviđena i ,,dodatna sredstva za posebne namjene” koja se isplaćuju iz budžetskih rezervi. Iz prakse rada tajne službe, postoje dokazani primjeri da je za svoje finansiranje formirala i kontrolisala poslovanje preduzeća (Montenegro tobacco tranzit). Odgovornost za finansijsko poslovanje ima isključivo direktor ANB-a.

U Izvještaju o reviziji godišnjeg finansijskog izvještaja ANB-a, Kolegijum DRI-a je dao „pozitivno mišljenje na finansijski izvještaj i uslovno mišljenje na usklađenost poslovanja subjekta revizije sa propisima”. Primjedbe se odnose na sitnije nepravilnosti, jer „nijesu utvrđeni materijalno značajni pogrešni iskazi”. Međutim, značaj revizije DRI-a je nešto sasvim drugo: nolens-volens, prvi put od 1945, su činjenično osvijetljeni neki od unutrašnjih mehanizama funkcionisanja tajne službe.

Iz uzgrednih napomena ili fusnota DRI-a, može se zaključiti da je, otprilike krajem mandata Duška Markovića (bio direktor do jula 2010), ANB po formaciji imala 410 zaposlenih. Novijim aktom o sistematizaciji taj broj je smanjen na 352 radna mjesta. Poređenja radi, nekadašnja Služba državne bezbjednosti, krajem 1980-ih je imala oko 220 pripadnika.

U ANB se sada samo 12 radnih mjesta popunjava javnim oglašavanjem, dok se ostali primaju po osnovu diskrecione odluke direktora tajne službe – bez javnog oglašavanja. Na osnovu kojih parametara? Nije poznato – o tome je odlučivao Markovićev nasljednik Vladan Joković, ili sada Boro Vučinić a da „ne postoje pisane politike i procedure kojima se propisuje postupak i način prijema”.

Nekoliko podataka svjedoče o kastinskom statusu pripadnika ANB-a. Imaju 30 odsto veće plate od ostalih državnih službenika i namještenika. Osim toga, imaju 15, 20 ili 25 odsto dodatnog uvećanja zarada „po osnovu specifičnosti službeničkog mjesta”. Staž osiguranja im se računa u uvećanom trajanju.

Unutar ANB-a, nezavisno od njene službene blagajne i Odjeka za ekonomsko-finansijsko poslovanje, postoji izvjesna specijalna kasa za operativne troškove. „Državni revizor nije imao uvid u dokumentaciju koja se odnosi na potrošnju podignutih sredstava jer je klasifikovana kao tajni podatak”, piše u Izvještaju.

DRI, navodno „iz razloga blagovremenog okončanja revizionog postupka” nije insistirala da utvrdi činjenice oko tog segmenta poslovanja ANB. Revizoru je saopšteno da se navodno radi o svoti jedva vrijednoj pomena, manjoj od utvrđenog iznosa materijalno značajne greške.

No, doznaje se da je specijalna kasa pod režimom strogo tajno – maksimalnim stepenom konspirativnosti, te da su pristup i potrošnja gotovine za operativne troškove regulisani direktorovim posebnim Pravilnikom o radu specijalne kase.

Revizijom o poslovanju ANB-a su potvrđene procjene da sve do tada nije postojao akt koji je detaljnije propisivao procedure javnih nabavki. Iako čl. 37a st. 2 Zakona o ANB-u propisuje da „Agencija vodi i evidenciju imovine službenika”, takve podatke revizor nije pronašao.

Unutrašnja kontrola je mrtvo slovo na papiru – generalni inspektor, osoba koju imenuje i razrješava Vlada, tokom revizije nije nikom podnio nikakve izvještaje.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo