MONITORING
MANJINE I IZBORI: Kobajagi autentični

Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
Jasno je predsjednik Demokratske partije sa prvog predizbornog skupa na Cetinju pozvao birače da njegovoj partiji obezbijede 41 mandat. Osim što mu je dosta „političkih krpelja”, po svemu sudeći rado bi izbjegao i situaciju u kojoj se našao nakon prethodnih izbora – da njegova vlast, makar formalno, zavisi od partija manjinskih naroda.
U oktobru 2012. koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović nije osvojila apsolutnu vlast. Od 81 imali su 39 mandata. Doduše, dodatak je mogao da bira. Tri mandata je imala Bošnjačka stranka, dva su osvojile dvije koalicije manjinskih lista albanskog naroda, jedan HGI. Oni su, kako je zamišljeno ,,autentični” predstavnici manjina. Zapravo se autentičnost, ma šta to bilo, glumi, radi se za vlast.
Već tokom pobjedničkog slavlja Đukanović je izjavio da je lista Evropska Crna Gora pobijedila ,,kao što su i obećali”, te da su osvojili 180 hiljada glasova, znatno više nego na prošlim izborima kada ih je zaokružilo 168 hiljada birača. Budući da je njegova koalicija zapravo dobila 165.380 glasova, bilo je očito da je, bez ikakve zadrške prisvojio 15.124 glasa Bošnjačke stranke.
Nije pogriješio. Potrkali su se predstavnici albanskih i hrvatske liste da se ponude „prirodnom savezniku”. Predstavnici Bošnjačke stranke govorili su da očekuju veći broj Bošnjaka na pozicijama gdje se odlučuje i tražili veću pomoć sjeveru gdje uglavnom žive Bošnjaci. „To nam je prioritet u odnosu na ministarske fotelje ili neka personalna rješenja”, objašnjavao je tada Rafet Husović, predsjednik BS-a.
Četiri godine kasnije, ne bi se reklo da je sjeveru išta bolje. Bošnjačka stranka najviše je glasova osvojila u Rožajama i Bijelom Polju, baš to su bili gradovi iz kojih je najviše ljudi početkom 2015. pokušalo da potraži azil u zemljama zapadne Evrope. Njihov pokušaj da se pridruže onima koji decenijama odlaze sa sjevera je ovoga puta propao, zbog migrantske krize, većina evropskih zemalja uvela je strože propise za doseljenike, naročito one koji traže azil. To ne znači da će ljudi koji žive bez ikakve perspektive prestati da pokušavaju da odu.
Milo zvuče priče o suživotu i multinacionalnom skladu, ali brojke kažu da je sve to – tandara mandara. Prema rezultatima popisa iz 2003. godine, najveće procentno učešće građana Crne Gore u inostranstvu je u opštinama Plav – 35,9 i Ulcinj – 23,6 procenata. Bošnjaci, Muslimani i Albanci te godine su činili 16,8 odsto ukupnog stanovništva zemlje, a njihov udio među crnogorskim građanima u inostranstvu iznosio je 67,3 procenta. Niko od dobra ne odlazi. Sa popisa iz 2011. brojke su skrivene.
Da, pažnju prema područjima gdje žive Bošnjaci vlast je pokazala dodjeljujući im samostalnost. Činjenica da su Petnjica i Gusinje dobili status opštine, živote ljudi u tim mjestima slabo je promijenila. Tokom prošle godine prosječna zarada ni u jednom mjestu gdje pretežno ili u većem broju žive manjinski narodi nije dostizala republički prosjek od 480 eura. Osim Tivta u kojem živi najviše Hrvata u Crnoj Gori. Njih 2.300 čine oko 16 odsto stanovnika tog grada.
Budući da živimo u Crnoj Gori, uslovi u kojima ljudi žive tek u naznakama utiču na to kako će glasati. I kod većinskih, a naročito kod manjinskih naroda u ovoj zemlji često presuđuje strah – da ne bude gore. Upravo taj strah je nezaobilazan osnov na kojem se grade praktične predizborne manipulacije: ucjene oko dobijanja ili gubljenja posla, socijalne pomoći, svega ono što čini baze sigurnih glasova.
Drugo su funkcioneri. Nepodijeljeno je mišljenje među pripadnicima manjinskih naroda da su „njihovi” predstavnici dobro naplatili drugovanje i poslovanje sa Đukanovićem nakon prošlih parlamentarnih izbora, zapošljavajući članove svojih familija i obezbjeđujući sebi bliskima razne protekcije.
Kako će se sve to odraziti na izbore koji su pred nama, teško je prognozirati. Partije manjinskih naroda dobijaju tek dio glasova svojih sunarodnika, ostali glasaju za vlast. Na ovim izborima pokazaće se, pored ostalog, koliko je glasova manjina koaliciji DPS-a i SDP-a donosio SDP.
Sudeći po rezultatima lokalnih izbora – pravila nema. U Petnjici je na lokalnim izborima DPS osvojio 15 mandata, SDP 11, Bošnjačka stranka četiri i SNP jedan. Vlast su formirale DPS i BS.
U Gusinju su DPS, BS i SDP bili na istoj listi, i dobili najviše glasova, za njima je bila koalicija Partija za Gusinje – SNP-LP, potom Demokratski savez, Albanska alijansa i DUA. Vlast je u toj opštini od početka bila nestabilna, na kraju se raspala.
U Plavu je 2014. najviše glasova dobio DPS, ali su vlast formirale SDP, BS i SNP.
U Rožajama je pobijedila Bošnjačka stranka sa 17 mandata, DPS je imao 12, SDP – četiri i Bošnjačka demokratska stranka jedan. Vlast su formirale BS i SDP.
,,Moj narod generalno pati od demencije, zaboravlja sve što je bilo i, nažalost, ‘najbošnjačkija’ stranka je DPS. Do skoro je DPS na lokalnom nivou samostalno bio na vlasti u Rožajama, a nije ni na Cetinju. Krivo mi je što moji sunarodnici zaboravljaju sve što se desilo onda kad je DPS radio to što je radio i ko je bio uz nas. Bilo ih je malo, ali ih je bilo. SDP i nekadašnji liberali”, kaže u izjavi za Monitor poslanik SDP-a Džavid Šabović.
Prema Šabovićevom mišljenju, Bošnjaci ovoga puta treba da glasaju sve, samo ne one koji će direktno ili indirektno da služe DPS-u. „Mi na sjeveru očekujemo i glasače Bošnjačke stranke jer se nadamo da su vidjeli za koga su glasali – bolje da su direktno Milu dali glas. Na prethodnim izborima, razočarani politikom DPS-a glasali su za Bošnjačku stranku, neće valjda sad glasati DPS broj dva. Konkurencija iz opozicije nam nije niko, sve će to biti manji broj”.
Širok je spektar posrednika kroz koji Bošnjaci mogu dati glas Đukanoviću: Bošnjačka stranka, Socijaldemokrate, Pozitivna… Računa se da URA može koaliciji Ključ donijeti određen broj glasova manjinskih naroda. Zanimljivo je, međutim, da su pregovori Bošnjačke demokratke zajednice sa Demosom oko uključivanja te partije u koaliciju propali.
Hazbija Kalač, predsjednik BDZ u Crnoj Gori, kazao je, kako piše Sandžak pres da su se razgovori sa Demosom završili nakon nepostizanja konsenzusa unutar trojne koalicije oko prijedloga Demosa o proširivanju koalicije uključivanjem manjih političkih subjekata u ovaj politički savez. ,,Očigledno je da je ova koalicija odbijanjem uključivanja BDZ-a kao i Albanske alternative, u stvari, poslala poruku da i ne očekuje glasove Bošnjaka i Albanaca.”
Bošnjačka stranka, kaže Kalač, odbila je svaki razgovor o zajedničkoj listi. ,,Očito je da je BS i ovdje pokazala da ima zadatak očuvanja političkih interesa DPS-a i njegovog šefa, gospodina Đukanovića. Ovo iz razloga jer se BDZ potvrdio da ima jasnu namjeru dati doprinos smjeni postojećeg režima, te bi ovakav koalicioni ugovor doveo u sumnju i njihovu bezrezevnu servilnost DPS-u”, ocijenio je Hazbija Kalač.
DF u prošlom sazivu nije imao nijednog poslanika pripadnika iz manjinskih naroda, vidjećemo hoće li i sada biti eskluzivno hrišćanski klub.
Uoči ovih izbora Albanci su napravili dvije koalicije. Jednu će činiti Forca i Demokratska unija Albanaca, u drugoj će se naći Demokratska partija, Demokratski savez u Crnoj Gori, Građanska inicijativa i Građanski pokret Perspektriva.
Monitorovi dobro obaviješteni izvori procjenjuju da će, kao i na prošlim izborima, uzeti po jedno poslaničko mjesto. „Biće još jedna ‘solistička grupa’ koja će prosuti nešto glasova. Samostalni ogranci Demokratskog saveza Albanaca u Crnoj Gori u Malesiji i Rožajama imaju u tim mjestima više glasova od partije od koje su se ‘odmetnuli’, ali najvjerovatnije nedovoljno za ulazak u parlament”.
„Poslanici sa manjinskih lista albanskog naroda biće kao i do sada Milovi produžni kablovi. Na prošlim izborima pali su za oko 1500 glasova, na ovima će jedan dio otići DPS-u, jedan Građanskom pokretu URA, odnosno Dritanu Abazoviću. Nepovjerenje u nacionalne stranke još je veće nego što je bilo. Ogromno nezadovoljstvo Albanaca nema ko da kanališe, Albanci više nijesu politički faktor u Crnoj Gori”, kaže naš izvor.
Cenzus za manjinske liste albanske nacionalne manjine po zakonu je 0,7 odsto. Na prošlim izborima, na primjer, 2.848 glasova Demokratskoj uniji Albanaca nije bilo dovoljno da uđe u parlament.
U potrazi za glasovima manjinskih naroda, naročito Bošnjaka, vlast je tokom proteklih mjeseci veoma agilno obilazila dijasporu. Upućeni objašnjavaju kako svi koji dođu iz inostranstva, glasaju za DPS. „Dio ljudi iz dijaspore pod velikim je pritiskom. Oni ih dovedu, plate im put, ali u rukama su im i drugi instrumenti osim ljubaznosti. Dovoljno je, na primjer, da vam MUP nekoliko dana zakasni sa produženjem pasoša, vi ćete u inostranstvu izgubiti posao”, objašnjava jedan od Monitorovih sagovornika.
Da bi dobila poslanički mandat, Hrvatska građanska inicijativa treba da dostigne cenzus od 0,3 odsto. Već smo pisali o tome da je to ,,najjeftiniji” poslanički mandat na koji DPS može da računa.
Većinski narodi u Crnoj Gori vole da grinjaju kako im kapu u njihovoj, pravoslavnoj zemlji, kroje pripadnici manjinskih naroda. Misaoni proces, međutim, nikako da im stigne dotle da čak i pristojnost nalaže da ka onome ko je manji i slabiji, onaj ko je jači treba da napravi prvi korak. Po mogućnosti, iskren.
Miloš BAKIĆ
Komentari
Izdvojeno
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije
6 danana
5 Jula, 2025
Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo
Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura. Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?
“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.
“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.
Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.
Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.
Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.
Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.
U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom, “navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.
To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”
Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…
Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.
Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?
Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.
U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.
Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.
Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.
Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile, nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .
Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”
Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”
Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”
Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet

Objavljeno prije
6 danana
5 Jula, 2025
Svojevremena ,,sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da pjesnik Bećir Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje stvaraocima koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinose afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”
I ove godine, kao i mnogih prethodnih, pod rubrikom – skandalozno, pojedini mediji su objavili dobitnike Trinaestojulske nagrade. Skandal je izazvala odluka žirija da se pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika dodjeli najznačajnija nagrada u Crnoj Gori.
Pored njega, laureati su gitarista Miloš Karadaglić za svjetsku turneju povodom promocije albuma Baroki grafičar Veljo Stanišić za autorsku izložbu Evolucija.
O dodjeli nagrade odlučivao je žiri u sastavu: prof. Nikola Rakočević, Želidrag Nikčević, prof. dr David Kaljaj, doc. dr Radoslav T. Stanišić, dipl. ing. el. Miodrag Živković, reditelj Danilo Marunović i prof. dr Dragan Koprivica.
U saopštenju Ministarstvo kulture i medija navodi da čestita ovogodišnjim dobitnicima Trinaestojulske nagrade na izuzetnom doprinosu crnogorskoj kulturi i umjetnosti, i zahvaljuje članovima žirija na predanom i odgovornom radu.
Bećir Vuković je kao pjesnik i ranije dobijao nagrade – nagradu Risto Ratković dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989., Kočićevo pero 2010., Zlatno pero Rusije 2011…
Vukovićev društveni angažman je, međutim, krajnje problematičan. Crna Gora je, po Bećiru Vukoviću, ironija istorije: ,,Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”.
,,Sahrana” zemlje u kojoj je rođen, živi i stvara, nije bila prepreka da Vuković dobije najznačajnije priznanje koje se dodjeljuje za stvaraoce koji ,,svojim radom i djelovanjem doprinosio afirmaciji i popularizaciji Crne Gore i njenog kulturno-istorijskog konteksta”.
O kontekstu u kojem je žiri radio i odlučivao progovorio je jedan od članova: ,,Žiri je formiran kao refleksija parlamentarne strukturte, odnosa snaga u parlamentu. To je ekvivalent tog odnosa snaga, uvijek kroz istoriju dodjele te nagrade”, kazao je za E TV reditelj Danilo Marunović.
U takvom odnosu snaga u žiriju dvije naučnice – Snežana Vuksanović i Snežana Dragićević koje su u Štitarima, otkrile novu biljku, Petrolamium crnojevicii Dragićević, Vuksanović & Surina, nijesu mogle doći u obzir za nagradu.
,,Ograđujem se od svih polemika zasnovanih na političkom profiterstvu i nacionalnom srpsko-crnogorskom sukobu, ali insistiram na poštovanju zakona”, izjavio je nakon što je saopšteno ko su dobitnici, jedan od kandidata, naučnik Dragan Hajduković.
On je problematizovao to što je žiri za dodjelu Trinaestojulske nagrade ove godine prekršio član 17 Zakona o državnim nagradama, te je zbog toga, kako tvrdi, njihova odluka nevažeća.
U Zakonu o državnim nagradama navodi se da se ,,u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”.
Hajduković je u obraćanju poslanicima Skupštine, predsjedniku i Vladi Crne Gore ukazao da se prema posljednjem stavu pomenutog člana zakona u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada, a da su sve tri ovogodišnje nagrade (muzičaru Milošu Karadagliću, književniku Bećiru Vukoviću i umjetniku grafičaru Velju Stanišiću) dodijeljene u oblasti kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.
,,Taj je žiri bez zazora prekršio Zakon o državnim nagradama, što zahtijeva hitnu reakciju javnosti i nadležnih pravosudnih institucija”, istakli su iz PEN Centra.
Ne ulazeći u javnu polemiku oko kvaliteta pojedinih dobitnika i prigovora sadržinskog karaktera na ovogodišnji izbor, iz Udruženja pravnika su potvrdili stav prof. dr Dragana Hajdukovića i PEN centra da je došlo do neupitne formalne povrede ovog Zakona od strane Žirija za dodjelu, pa bi svaka dalja procedura vezana za dodjelu nagrada bila sporna sa stanovišta zakonitosti. ,,Stoga je, ponavljanje postupka glasanja tj. novog izbora od strane Žirija za dodjelu nagrade u cilju eliminisanja evidentnog kršenja Zakona zakonit i jedini put da se izbjegne ozbiljna devastacija ovog izuzetnog državnog priznanja. Takođe, Žiri sa svoje strane bio bi dužan da javnim izvinjenjem licima, čija su imena javno objavljena, pokaže da ova, očita nezakonitost nije bila namjera već previd”, saopšteno je iz Udruženja pravnika.
Sličnih previda bilo je i ranije. Tako je 2020, kada se pandemija zahuktavala, nagrada dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazoviću i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.
Kada je 2013, nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996, pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su da će je vratiti.Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore.
Kada je 2018. predsjednik žirija bio slikar Ranko Todorović Todor, izjavio je da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je potvrde o patriotizmu izdavao DPS. Tu tapiju je sada preuzela nova vlast, pa je prošle godine po prvi put Trinaestojulsku nagradu dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka. Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Glavni je urednik časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.
Svake pete godine dodjeljuje se nagrada za životno djelo. Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Ovu nagradu dobili su i Marina Abramovići Vojo Stanić.
Dragan Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. dodijelio Staniću nagradu za životno djelo, a prošle godine se i sam ovjenčao ovim priznanjem. ,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je.
I ovogodišni dobitnik Vuković je bio član žirija 2000. godine. Iz DPS-a su podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim dijelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.
Nakon promjena, 2021. Vuković postaje predsjednik žirija. I tada se govorilo o skandalu i prijetilo sa vraćanjem ove nagrade.
Vuković je i tada govorio da su ,,četnici gospoda.“ Bili i ostali, pisao je na portalu Vidovdan 2018. godine, dodajući da poslije njih gospode i nema.
Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF, a kritikuje Vladu. Nije mu po volji bio ni tek izabrani premijer Zdravko Krivokapić. Posebno ga je šokirala vijest da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“
Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, a za životno djelo – 20 prosječnih bruto zarada. Dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku godišnje nagrade, a dvije prosječne mjesečne dobitniku nagrade za životno djelo.
O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009. navodi se i da ,,status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.
Sve može.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Juna, 2025
Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji
Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.
Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.
Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.
Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.
“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.
Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.
Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.
Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm, vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije. U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.
Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.
Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.
Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije. No, “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.
“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.
Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.
Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.
Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.
Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.
Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.
Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?
Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i, važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.
Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.
Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.
O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
Izdvojeno6 dana
TRINAESTOJULSKA NAGRADA, DOBITNICI I OSPORAVANJA: Po formuli vlasti, opet
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja