Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA POPOVIĆ, UMJETNICA: Tri boje bijelo

Objavljeno prije

na

Izložba radova Marijane Popović, pod nazivom Trois couleurs blanc, nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Centar. Postavka obuhvata tri grupe radova: skulpture izvedene u drvetu i reljefe, koji predstavljaju zbirni prevod tri osnovna elementa muzike – melodije, ritma i harmonije. Marijana Popović rođena je u Beogradu 1977. godine. Diplomirala je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, odsjek flauta, u klasi profesora Ljubiše Jovanovića. Učesnica je mnogobrojnih grupnih izložbi i umjetničkih projekata u zemlji i inostranstvu. Članica je ULUS-a i Udruženja vajara Srbije. Priredila je 12 samostalnih izložbi i izlagala na više od 70 grupnih u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je više nagrada.

MONITOR: Diplomirali ste na Fakultetu muzičke umetnosti, a bavite se i istraživanjem muzičke lingvistike i muzičke semiotike. Vaš rad se fokusira na ukrštanju muzičke i vizuelne umjetnosti, kao i na vizuelnoj artikulaciji elemenata muzičkog djela. Kad je nastalo interesovanje za ovaj zanimljiv spoj i kažite mi o samoj ideji i konceptu ove izložbe?
POPOVIĆ: Nisam sigurna gde počinje moje interesovanje za muziku, a gde za likovnu umetnost. S obzirom na to da sam od malena bila okružena umetnošću čini mi se da je ta ideja preplitanja medija oduvek postojala, a ja sam sada samo usmerila snop svetlosti ka jednom od tih preseka. U svakom slučaju postojali su uticaji porodice i okruženja, ali mislim da sam ja sebe kao i inspiraciju za mnoge od radova našla baš tu negde, na preseku svega što me čini onim što u stvari jesam.

MONITOR: Postavka obuhvata tri grupe radova, a naslov izložbe je ,,Tri boje bijelo” i negdje prva asocijacija bili su filmovi, trilogija Kšištofa Kišlovskog. U sva tri dijela, pogotovo u filmu ,,Plavo”, muzika je jedan od najvažnijih motiva i zastupljena je kao posebna tema. Da li su vas ovi filmovi inspirisali?
POPOVIĆ: Početna ideja nije imala direktnu vezu sa sjajnom trilogijom, iako je muzika zajednički imenitelj. Kako su radovi nastajali i postavka dobila na neki način troslojni karakter sve češće mi je Kišlovski bio na pameti. Dugo sam se premišljala da li da postavci ostavim radni naziv ,,Tri boje belo”, baš zbog toga, i na kraju, dopala mi se ta nenamerna veza sa filmovima. Posebno mi se dopalo što je time, osim likovnog i muzičkog izraza i njihovog ukrštanja, sasvim spontano uključen i film, kao medij koji nikada ne bi bio ono što jeste bez muzike…

MONITOR: Zašto baš – bijela?
POPOVIĆ: Belu boju sam odabrala najviše iz praktičnih razloga kako bih skrenula pažnju sa kolorita na sam oblik skulpture. Takođe, bela boja je odabrana kao zbir svih boja spektra, što pojačava vizuelnu iluziju krhkosti prilično jakih materijala.

MONITOR: Istražujete ulogu vizuelne estetike i razumijevanje informacija koje dobijamo slušajući određena zvučanja. Kakav je bio sam proces rada tokom stvaranja ovih djela?
POPOVIĆ: Sam proces bio je veoma zanimljiv i iznenađujuć, čak i za mene. Prvu skulpturu iz te postavke uradila sam skoro godinu dana pre nego sam počela da razvijam celu ideju. U tom trenutku još nisam ni znala da ću uraditi celu izložbu u beloj boji. Skulptura o kojoj pričam prilično je zaintrigirala mnoge ljude, kao i ideja o ,,prevodu” muzike u trodimenzionalno delo, tako da su nove ideje same dolazile iz dana u dan. Činilo mi se da je moguće napraviti i u materijalu opisati sve ono što čujem…Gužvu u gradskom prevozu, svađu na kasi u hipermarketu, komšinicu koja doziva psa… baš sve… Od svega toga morala sam da odaberem određeni broj zvučanja koji će zajedno pričati neku priču… Kada želite da naučite da svirate, za početak, morate da naučite osnovne stvari. Da čitate note, da interpretirate kratke partiture… Tako sam na kraju odlučila da se fokusiram na tri osnovna elementa muzike i prikažem ih kroz različite melodije.

MONITOR: Do sada ste imali 12 samostalnih izložbi. Vaši raniji radovi iz ciklusa ,,Igra asocijacija” oslanjali su se na stvaralaštvo poznatih umjetnika. Pripremate li neke nove radove, neki novi ciklus i koje su to teme koje vas još interesuju?
POPOVIĆ: Igra asocijacija zapravo je bila omaž umetnicima koje cenim, i osećala sam na neki način obavezu da to na meni svojstven način ,,zapišem”. Kao što ste naveli, do sada sam imala 12 samostalnih izložbi i više od 70 grupnih… Iskustva koja sam imala sa kulturnim institucijama i zaposlenima po istim naterali su me da me upravo ta tematika zaintrigira. Žalosno je pomenuti koliko mladih ljudi koji bi voleli da ozbiljno i odgovorno rade svoj posao sede po ateljeima i biroima za zapošljavanje, a po galerijama sede inertni, bezvoljni ljudi koji na najgori mogući način otaljavaju svoj posao. Kustosi koji u 21. veku ne znaju da otvore mail, toaleti u najznačajnim kulturnim institucijama koji deluju zarazno i napušteno, odsustvo volje da privuku publiku koja je i bez toga potpuno demotivisana… Mislim da napravim ozbiljan dokumentarac o svemu tome. Verovatno se mnogima neće dopasti kada se budu prepoznali u njemu, ali verujem da je uloga umetnika da stavljaju prst u oko umrtvljenoj javnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo