Povežite se sa nama

INTERVJU

MARIJANA POPOVIĆ, UMJETNICA: Tri boje bijelo

Objavljeno prije

na

Izložba radova Marijane Popović, pod nazivom Trois couleurs blanc, nedavno je otvorena u podgoričkoj galeriji Centar. Postavka obuhvata tri grupe radova: skulpture izvedene u drvetu i reljefe, koji predstavljaju zbirni prevod tri osnovna elementa muzike – melodije, ritma i harmonije. Marijana Popović rođena je u Beogradu 1977. godine. Diplomirala je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, odsjek flauta, u klasi profesora Ljubiše Jovanovića. Učesnica je mnogobrojnih grupnih izložbi i umjetničkih projekata u zemlji i inostranstvu. Članica je ULUS-a i Udruženja vajara Srbije. Priredila je 12 samostalnih izložbi i izlagala na više od 70 grupnih u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je više nagrada.

MONITOR: Diplomirali ste na Fakultetu muzičke umetnosti, a bavite se i istraživanjem muzičke lingvistike i muzičke semiotike. Vaš rad se fokusira na ukrštanju muzičke i vizuelne umjetnosti, kao i na vizuelnoj artikulaciji elemenata muzičkog djela. Kad je nastalo interesovanje za ovaj zanimljiv spoj i kažite mi o samoj ideji i konceptu ove izložbe?
POPOVIĆ: Nisam sigurna gde počinje moje interesovanje za muziku, a gde za likovnu umetnost. S obzirom na to da sam od malena bila okružena umetnošću čini mi se da je ta ideja preplitanja medija oduvek postojala, a ja sam sada samo usmerila snop svetlosti ka jednom od tih preseka. U svakom slučaju postojali su uticaji porodice i okruženja, ali mislim da sam ja sebe kao i inspiraciju za mnoge od radova našla baš tu negde, na preseku svega što me čini onim što u stvari jesam.

MONITOR: Postavka obuhvata tri grupe radova, a naslov izložbe je ,,Tri boje bijelo” i negdje prva asocijacija bili su filmovi, trilogija Kšištofa Kišlovskog. U sva tri dijela, pogotovo u filmu ,,Plavo”, muzika je jedan od najvažnijih motiva i zastupljena je kao posebna tema. Da li su vas ovi filmovi inspirisali?
POPOVIĆ: Početna ideja nije imala direktnu vezu sa sjajnom trilogijom, iako je muzika zajednički imenitelj. Kako su radovi nastajali i postavka dobila na neki način troslojni karakter sve češće mi je Kišlovski bio na pameti. Dugo sam se premišljala da li da postavci ostavim radni naziv ,,Tri boje belo”, baš zbog toga, i na kraju, dopala mi se ta nenamerna veza sa filmovima. Posebno mi se dopalo što je time, osim likovnog i muzičkog izraza i njihovog ukrštanja, sasvim spontano uključen i film, kao medij koji nikada ne bi bio ono što jeste bez muzike…

MONITOR: Zašto baš – bijela?
POPOVIĆ: Belu boju sam odabrala najviše iz praktičnih razloga kako bih skrenula pažnju sa kolorita na sam oblik skulpture. Takođe, bela boja je odabrana kao zbir svih boja spektra, što pojačava vizuelnu iluziju krhkosti prilično jakih materijala.

MONITOR: Istražujete ulogu vizuelne estetike i razumijevanje informacija koje dobijamo slušajući određena zvučanja. Kakav je bio sam proces rada tokom stvaranja ovih djela?
POPOVIĆ: Sam proces bio je veoma zanimljiv i iznenađujuć, čak i za mene. Prvu skulpturu iz te postavke uradila sam skoro godinu dana pre nego sam počela da razvijam celu ideju. U tom trenutku još nisam ni znala da ću uraditi celu izložbu u beloj boji. Skulptura o kojoj pričam prilično je zaintrigirala mnoge ljude, kao i ideja o ,,prevodu” muzike u trodimenzionalno delo, tako da su nove ideje same dolazile iz dana u dan. Činilo mi se da je moguće napraviti i u materijalu opisati sve ono što čujem…Gužvu u gradskom prevozu, svađu na kasi u hipermarketu, komšinicu koja doziva psa… baš sve… Od svega toga morala sam da odaberem određeni broj zvučanja koji će zajedno pričati neku priču… Kada želite da naučite da svirate, za početak, morate da naučite osnovne stvari. Da čitate note, da interpretirate kratke partiture… Tako sam na kraju odlučila da se fokusiram na tri osnovna elementa muzike i prikažem ih kroz različite melodije.

MONITOR: Do sada ste imali 12 samostalnih izložbi. Vaši raniji radovi iz ciklusa ,,Igra asocijacija” oslanjali su se na stvaralaštvo poznatih umjetnika. Pripremate li neke nove radove, neki novi ciklus i koje su to teme koje vas još interesuju?
POPOVIĆ: Igra asocijacija zapravo je bila omaž umetnicima koje cenim, i osećala sam na neki način obavezu da to na meni svojstven način ,,zapišem”. Kao što ste naveli, do sada sam imala 12 samostalnih izložbi i više od 70 grupnih… Iskustva koja sam imala sa kulturnim institucijama i zaposlenima po istim naterali su me da me upravo ta tematika zaintrigira. Žalosno je pomenuti koliko mladih ljudi koji bi voleli da ozbiljno i odgovorno rade svoj posao sede po ateljeima i biroima za zapošljavanje, a po galerijama sede inertni, bezvoljni ljudi koji na najgori mogući način otaljavaju svoj posao. Kustosi koji u 21. veku ne znaju da otvore mail, toaleti u najznačajnim kulturnim institucijama koji deluju zarazno i napušteno, odsustvo volje da privuku publiku koja je i bez toga potpuno demotivisana… Mislim da napravim ozbiljan dokumentarac o svemu tome. Verovatno se mnogima neće dopasti kada se budu prepoznali u njemu, ali verujem da je uloga umetnika da stavljaju prst u oko umrtvljenoj javnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo