Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN PANOVIĆ, GLAVNI UREDNIK DANASA: Cenzura u medijskom kapitalizmu

Objavljeno prije

8 godina

na

zoran-panovic-comment

MONITOR: Kako gledate na programske i uređivačke promjene na Studiju B i B92? Da li je to, kako tvrde novinska udruženja u Srbiji, EFJ ali i Evropska komisija u svom izvještaju, manje ili više dobro prikrivena cenzura?
PANOVIĆ: Zamislite da vi i ja imamo mnogo para, imamo i medijsku kuću, pa odlučimo da investiramo u Gruziju. Tamo kupimo televiziju i odlučimo da nam je profit najbitniji. Dogodi se da smo kupili kultnu kuću sa političkom istorijom. Počnemo da menjamo program i uvodimo što više “zabavno-rekreativnog” sadržaja, a istovremeno ukidamo kultne političke emisije. Takođe, mi se ne bi zamerali nekim aktuelnim vlastima, i uz to zaključimo da nam politički ki program iako brend, ne donosi dovoljno profita. Ako treba i žrtvovaćemo malo profita, da bi nam bilo lepše sa vlastima. Naravno, sve ovo konstruišem, i ovo nema veze sa realnom Gruzijom, već sa nekom imaginarnom zemljom, koja može biti u datom trenutku i Srbija. Cenzura je teško uhvatljiva u medijskom kapitalizmu. Apsurd je što smo se za to borili. Mediji kakve verovatno priželjkujemo vi i ja, zahtevaju vlasnike koji to žele. Zbog profita i uticaja, ili ređe iz hira ili promocije vrednosti. Opozicija je nephodna za zdravo društvo, kao i kritičko mišljenje. Kao i jaki politički medijski sadržaji. Ali, sve to košta i neko to mora da plati. Tamo gde je hipotetička demokratska država suvlasnik, to bi trebalo očekivati. Ali, evo još jednog apsurda: Mi se zalažemo da država izađe iz vlasničke strukture medija. Ostaje medijski javni servis. Tijanić je bar stvorio šansu da je on moguć . Ostaju i unikatni mediji-kao Danas. Ali, naši vlasnici su novinari-oni sve to hoće i kritičko mišljenje i vrednosti građanskog društva. Ali, ponavljam, mi smo unikatni. Postoji i elegantno rešenje kojeg se još niko nije setio. Da “Utisak nedelje” Olje Bećković i “Problem” Predraga Sarape neko pozove na RTS. Zamislite još i “Insajder” na istom kanalu. Meni je jednom Tijanić rekao: Kad bi mi imali “Insajder” mi bi srušili državu za mesec dana. Razumete.

MONITOR: Stara je priča o pritiscima koji se preko oglašivača mogu vršiti na uređivačku politiku privatnih medija. Kakva su iskustva Danasa s tim u vezi?
PANOVIĆ: Naravno, imali smo određenih problema i sa privatnim i sa državnim kompanijama. Priznaću, da je meni bilo mučnije sa “direktorima” iz DS, nego sa naprednjacima. Sa naprednjacima je veći problem psihoza koja se razvija u društvu, ali koju ja ne osećam kao direktan pritisak na medije (medij u kome radim, ne garantujem za druge). Sa oglašivačima se trudim da pravim sitne, ne trule kompromise, jer ne uzimamo reklamu ako je ponuda nepristojna. To se oseća u platama i prihodima. Ali, ovde u Srbiji postoji i drugi medijski problem. Ako kažeš da nemaš cenzure postaješ sumnjiv. Moraš da se direktivno izjašnjavaš. Bilo je i apsurdnih pokušaja da nas naprednjaci uglave u nekakav neprincipijelni opozicioni blok protiv Vučića. Ali, mi ćemo biti opozicija samo koliko to želimo.

MONITOR: Prije nekoliko dana Angela Merkel se telefonom čula sa premijerom Vučićem. On je brzo po početku svog premijerskog mandata bio u zvaničnoj posjeti Nemačkoj. Čime bi se sve mogla objasniti ova “pouzdanost” u Vučića, primjetno veća nego što je bila u Borisa Tadića?
PANOVIĆ: Po jednoj teoriji, Tadić je izgubio izbore onaj dan kad je Merkelova bila iznervirana prilikom posete Beogradu. Vučić i očigledno što obeća i ispuni. Srpski premijer rezultatima spoljne politike kompenzuje nedostatke unutrašnje. Kao što je Koštunica imao “kapacitet” da pobedi Miloševića (a ne gebelsovskom propagandom stigmatizovani Đinđić), tako i Vučić i Dačić imaju “kapacitet” za dovođenje Kosova u korelaciju sa realnošću. Ne zaboravite, da svega toga ne bi bilo da u onu nedelju nije prevladala malo pokondirena, ali legitimna, lenjost “belih listića”. Sve ovo je inicijalno stvorila Nikolićeva pobeda, a pošto znamo kako se desila, glupo je verovati u neke epohalne strategije Zapada. Iako je verovatno bilo projektnih akcija. Pa i sam Tadić je pomogao stvaranju naprednjaka želeći da stvori “dvopartijski sistem”. Pobeda naprednjaka je istorijska dijalektika. Nama se kao i na Istoku Evrope vraćaju snage bišveg režima. Samo što je tamo referentna tačka pad Berlinskog zida, a nama devedesete. Nama nema ko da se vrati sem reformisanih radikala i socijalista. U situaciji strukturne nemoći da se sprovede lustracija, oštrica je zahvatila samo vrh političko-bezbednosnog Miloševićevog režima. I to uz odlučujuća uslovljavanja Haškim tribunalom. Ne treba biti i nepravedan prema Tadiću. Vučić bar ne mora da hapsi Mladića i Karadžića.

MONITOR: Utakmica Albanija-Srbija i njene posljedice po bezbednost građana, pokazali su veliku aljkavost u praktikovanju bezbednosne prevencije od strane države. Kakav bi bio vaš komentar o ovim zanimljivim događajima i njihovim akterima?
PANOVIĆ: Malo je falilo da Srbija i Albanija zarate kao Honduras i Salvador zbog fudbala i tako definitivno potvrde status banana država. Da budem ciničan ali obezbeđenje je moralo da ima standarde obezbeđenja gej parade. “Velika Albanija” je deo “zamrznutog konflika”. Dijalektika raspada SFRJ nije završena. Ovo sada je parodija Beneluksa na balkanski način. Samo za razliku od starih viceva i vremena kad je Partizam igrao sa Fljamurtarijem, Albanci sad napadaju “artificijelno”. Pitanje je koliko građana Srbije ima svest da nas Albanija i infrastrukturno pretiče? Utakmica je banalizovala blagu euforiju sa berlinskog samita Zapadnog Balkana početkom septembra pod pokroviteljstvom Angele Merkel.

Pored neophodnog “pojačanog nadzora” (zanimljivo je da se niko od Balkanaca ne oseća neprijatno zbog toga), samit u Berlinu je pokazao da živimo u paralelnim dimenzijama. U “Jugosferi” (Tim Džuda), odnosno “Zapadnom Balkanu” gde je EU izvesnost, gde će se u bezobalnom evropskom prostoru ostvariti čak i infrastrukturni projekti koji nisu mogli u Jugoslaviji zbog republičkih sumnji i trvenja. Neuk posmatrač bi pomislio da ćemo dobiti i put Split – Beograd (via Sarajevo), koji su svojevremeno gurali jugoslovenski elementi u Dalmaciji, da bi on kao ideja bio marginalizovan u MASPOK euforiji. “Jugoslavija zdaj!”, zaličilo je u Berlinu. S tim da sad svako ima svoj “dohodak” i iluziju suvereniteta. Ne kao nekad, kad se iz Hrvatske gunđalo da se pruga Beograd – Bar pravi i parama pokradenim od jadranskog autoputa, da bi Braća Bajić snimili singl “Crna Goro slobodarska, lijepa ti je pruga barska”.

Očekivao sam veći otpor Slovenije i Hrvatske da u Berlinu ove zemlje budu tretirane kao deo “Jugosfere”, a ne Evrope. S druge strane mi je drago, jer je izbegnut neprijatan osećaj “otomanskog paketa” koji bi mogao da završi kao “kompenzacija” Ankari. Hrvatska desnica ima opsesiju da Srbi neće propasti dok im je Engleza. Znamo šta naša desnica misli o Englezima. Posle Berlina paranoja u Hrvatskoj je pojačana: “Srbija je novi nemački miljenik”.

Pa nisu se valjda Slovenci i Hrvati odvajali da bi sutra svi ponovo živeli zajedno. Potrebni su i ljudi kao Oliver Dragojević koji svojim “nečinjenjem” (nedolaskom u Beograd) podsećaju i na prošlost. Jer, druga strana paralelne stvarnosti je “zamrznuti konflikt” kao eufemizam za “Zapadni Balkan”. Opasno ga je ignorisati i zamazivati nerealnim EU perspektivama. Jer, samo balkanski narodi mogu naći rešenje da se svaka istorijska prekretnica ne mora završiti u novom klanju. Za taj čin Zapadnobalkanci moraju imati malo više dostojanstva, od ulizivanja Nemačkoj, Americi, Rusiji i Turskoj. Nije sirotinja presudna za klanje. Bivša SFRJ je ušla u građanski rat s prosečnom platom od hiljadu nemačkih maraka. Franja u Jasenovcu, a Irinej u Srebrenici bi uradili više od sto Berlina. Ne umanjujući nikako napore Nemaca da nam nadziru i kontrolišu atavizme.

MONITOR: Šta je sa opozicijom?
PANOVIĆ: Deo opozicije se ponaša donkihotovski, kao da je 1990. godina. Zoran Živković, na primer. Desnica se bori za Vučićevu dušu verujući da on nikada neće izdati Rusiju kad bude stani-pani. DSS se raspada bizarno kao DS. Vučić vlada putem pretnje permanentnim rekonstrukcijama vlade. To nije kriza vlade, već tehnologija vlasti. Drži u strahu vladu u koaliciji i umrtvljuje opoziciju. Bolje prečicom, preko rekonstrukcije vlade, nego se smarati u “olimpijskim izbornim ciklusima” po terenu, sa odborima, sa programima, sa kaljavim cipelama.

Kvadratura kruga

MONITOR: Da li bi ugrožavanje medijskih ali i drugih, s teškom mukom izborenih sloboda, moglo pasti ispod praga osjetljivosti EU, SAD, pa i međunarodnih organizacija, ukoliko Vlada Srbije bude i dalje “na liniji” u vezi Kosova, i još se prilježnije uskladi sa spoljnom i bezbjednosnom politikom Zapada?
PANOVIĆ: Samo emancipacija od sistema razmišljanja iz devedesetih, daje nadu za očuvanje medijskih i drugih sloboda. Ne mislim tu na određene moralne principe, već na to da je prošla decenija i po. Promenili su se konteksti. Što se tiče EU i SAD, ja ću vas podsetiti na 1996. godinu. Milošević je počinio izbornu krađu. Sećam se da sam deset dana slušao “Glas Amerike” u nadi da će reći da se desila izborna krađa. A, oni su pozivali na uzdržanost i demokratski dijalog. Onda je Đinđić rekao da se nose strane zastave da se skrene pažnja demokratske svetske javnosti, onda je režim rekao da smo izdajnici. Milošević je posle Dejtona, bio faktor mira i stabilnosti. Kao i Vučić danas. Samo što je Vučić sada bliži Đinđiću. To je kvadratura kruga za demokratsku opoziciju i njene tabue.

 

Dačić hoće i Putina i Obamu u Beogradu

MONITOR: Sem ambasadora SAD, od strane drugih zapadnih centrala ili ovdašnjih predstavnika, nije bilo upadljivijih negodovanja zbog “Putinove parade” Zašto?
PANOVIĆ: Meni su “obavešteni” zapadni krugovi rekli povodom Putina i parade: “Ne ljutimo se, ali čemu sve to?” Dačić je pozvao “neformalno” i Obamu u Beograd. Dačićev cilj je da u Beograd na samit dovede šefove država ili vlada Evrope, Rusije, SAD, članica OEBS, kojom Srbija dogodine predsedava. Ali, bila bi fora: Baš da ova vlast napravi samit Obame i Putina. Kao što su predsednik Milan Kučan i premijer Janez Drnovšek, u junu 2001 bili domaćini Džordžu Bušu i Vladimiru Putinu na Brdu kod Kranja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

5 dana

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

5 dana

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Marta, 2023

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo