Povežite se sa nama

MONITORING

Mica ratnica

Objavljeno prije

na

Vratila se Milica Pejanović-Đurišić. Tačno deceniju nakon što je, bez puno objašnjenja, rezignirala iz poslaničkih klupa DPS-a, nezadovoljna potpisivanjem Beogradskog sporazuma, koji je na četiri godine produžio agoniju zajednice Crne Gore i Srbije. Nakon toga, uplovila je u relativnu anonimnost odlično plaćenih ambasadorskih tezgi u Briselu i Parizu i nastavila sa profesurom na Univerzitetu. Sada je izabrana za ministarku odbrane.

Prije dvije i po decenije je otpočeo njen politički uspon, nakon što je doktorirala elektrotehničke nauke i prošla sve one inkubatore naprednih omladinki i omladinaca. Krajem 1980-ih, uoči AB revolucije, skupa sa Milom Đukanovićem, dogurala je do Centralnog komiteta SKJ. Favorizovala ih je stara garda crnogorskih komunista, no oboje su postali simpatizeri, kasnije i konfidenti Slobodana Miloševića.

U svojoj prvoj knjizi Manje od igre – više od života (1991) Momir Bulatović donosi podatak da je bila kuražnija od Đukanovića. Naime, Pejanović-Đurišić je javno ušla u „organizacioni odbor” koji je dirigovao rušenjem crnogorske vlasti januara 1989. godine, dok je oprezni Đukanović tamo delegirao Aca, potonjeg prvog brata Crne Gore.

„Kad sam Milicu”, pribilježio je Bulatović, „zapitao da li bi prihvatila da bude u odboru mitinga, bio sam spreman na njeno odbijanje. Ta mlada žena, sa brojnim obavezama, u jeku naučno-istraživačkog rada, majka malog djeteta i plus svega članica CK SKJ, imala je hiljadu razloga da odbije, a samo jedan da prihvati takvu ponudu”.

Njena tvrdnja, neposredno po izboru za ministarku odbrane da je, poslije decenija bavljenja politikom, tek sada postala „dio izvršne vlasti” bi bila tačna ukoliko se pod tim shvata samo Vlada. Jer, Milica Pejanović-Đurišić je, kao članica Predsjedništva SR Crne Gore, predsjedavao Momir Bulatović, već bila u izvršnoj vlasti i to u najkontroverznijem periodu – počecima ratova u Hrvatskoj i BiH.

Iz SDP-a su, da bi opravdali svoju podršku njenom izboru za ministarku, saopštili: „Iako bi za njeno političko iskustvo u periodu 1990-ih mogli dati primjedbe, ali ona se u tadašnjim dešavanjima ipak podosta držala po strani”.

Da li je baš tako? Iako je tačno da Pejanović-Đurišić nije davala ekstremističke izjave, kao članica Predsjedništva je bila saglasna sa nekim od najsramotnijih odluka „kolektivnog šefa” države koje su se odnosile na izvođenje napadnih operacija od strane republičke Teritorijalne odbrane i crnogorske policije na Hrvatsku i BiH.

S obzirom da je sada ministarka odbrane, vrijedi izdvojiti dva markantna primjera. Predsjedništvo je 8. jula 1991. izdalo saopštenje u kojem se obrušava na praksu dobrovoljnosti prihvatanja vojnih poziva, odnosno, zavedena je obaveznost učešća u pripremama za predstojeći napad na Dubrovnik; nakon tog saopštenja je pokrenuta kampanja stigmatizovanja „dezertera” na zborovima u matičnim preduzećima.

Pejanović-Đurišićeva je, takođe, 1. oktobra 1991. učesnica zajedničke sjednice Predsjedništva i Vlade Crne Gore (u prisustvu generala JNA), kada je objašnjeno da „oružane snage sprovode ofanzivnu operaciju na širem prostoru dubrovačkog područja u cilju razoružanja svih paravojnih formacija koje ustaška vlast već duže vrijeme usmjerava prema teritoriji Crne Gore i BiH”.

Ona je 1992. i godinama kasnije veoma agilno opravdavala stvaranje SRJ. Bila je uvjerena „da je nova savezna država zaista neminovnost” i nije uočavala „nijedan ozbiljan razlog za izbjegavanje tog vida i nivoa integracija”.

No, činjenica je da nakon 1992. nije bila dio izvršne vlasti, ali je fasovala uticajno mjesto, jedno od ukupno tri potpredsjednička u DPS-u; kolege po partijskom rangu su joj bili Milo Đukanović i Svetozar Marović.

To nas opet dovodi do svjedočenja Momira Bulatovića, iz njegove druge knjige (Pravila ćutanja, 2004) u kojoj Milicu Pejanović-Đurišić, kao 1991. ne opisuje nalik romantičnoj heroini koja iz čistog idealizma stavlja na kocku karijeru ili porodične obaveze.

Bulatović tvrdi da je prve konkretne podatke o kriminalnim aktivnostima Đukanovića i Marovića dobio upravo od Pejanović-Đurišićeve. Sredinom 1990-ih, izvještava Bulatović, „malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali; grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem”.

Navodno, nije bila jedina u vrhu jedinstvenog DPS-a, ali je, za razliku od ostalih, baratala preciznim informacijama, „jer je njen otac, svojevremeno, bio visoki funkcioner SDB-a, usljed čega je zadržao dosta ‘pozicija’ u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih izvještaja”.

Njen animozitet je proširen na Marovića koji se, navodno, „ugradio” u švercersku zaradu. „Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente SDB-a”, zapisao je Bulatović, „iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, 40 šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je 40.000 DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja”.

A kada je do obračuna došlo, početkom 1997, Pejanović-Đurišićeva je prvih mjeseci na strani Momira Bulatovića; ili je bila samo izvidnica? U Pravilima ćutanja on piše da je, „umorna od dana punog politike i obaveza koje nameće status supruge i majke”, bila među „desetak najbližih saradnika” koji su se okupljali u njegovom stanu „na piće i dogovor šta da se radi sjutra”.

Bulatović je, međutim, optužuje da je bila „Mata Hari u šlafroku”, jer je jedne večeri okupljenima saopštio što mu je glavna strategija – da zadrži prevlast u Glavnom odboru partije, jer ko vlada partijom, vlada i državom. „Nikada više”, jadao se Bulatović, „poslije te večeri, nije nazvala ni dobar dan, a kamoli ponovo navratila u staro društvo; priključila se Milu i Svetozaru”.

Ubrzo je imenovana za predsjednicu DPS-a, nakon što su Momira najurili. Povukla se nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora na kojima su DPS i Đukanović konsolidovali vlast.

Postala je predsjednica Upravnog odbora Telekoma. Iz opozicije su je optuživali da je navodno dobila nelegalnu proviziju za transformaciju ovog državnog preduzeća – što na sudu nije dokazano.

Prva privatizacija Telekoma sredinom 2001. nije bila uspješna. Tri godine kasnije, Pejanović-Đurišićeva je kritikovala rješenje Vlade kojim se odustalo od opcije da se ide na privatizaciju u fazama, jer bi se tako„u svakoj varijanti omogućilo državi da raspolaže određenim procentom akcija u tom preduzeću”. Imala je i druge primjedbe na poteze Vlade oko Telekoma.

Milo Đukanović je tim povodom kazao: „Milica Pejanović-Đurišić je učestvovala u pripremi privatizacione strategije. Znači, podrazumijevala je da Telekom treba privatizovati”.

O Telekomu se više nije oglašavala.

Kandidatkinja

Nakon obnove nezavisnosti, Milica Pejanović-Đurišić, uprkos ambasadorskoj distanci, često je pominjana u kontekstu povratka na veliku scenu, kao kandidatkinja za važne funkcije u Vladi. Niti jedan od ovih napisa nije demantovala.

6. oktobar 2006. List Dan prenosi demant Željka Šturanovića, tek imenovanog mandatara, na tvrdnju Milice Pejanović-Đurišić da u vladajućoj stranci postoje „klanovske podjele”.

7. oktobar 2006. List Republika je pominje kao glavnu kandidatkinju za ministra vanjskih poslova u Šturanovićevoj vladi; šef diplomatije, međutim, postao je Milan Roćen.

10. oktobar 2006. Pejanović-Đurišićeva je izabrana u članstvo Upravnog odbora Euro-atlantskog vijeća Crne Gore, ovdašnjeg NATO lobija čiji je predsjednik Veselin Vukotić, njen saborac iz AB revolucije.

20. jul 2010. List Vijesti piše da je Pejanović-Đurišić najozbiljnija kandidatkinja za mjesto Glavnog pregovarača o prijemu Crne Gore u Evropsku uniju; na tu dužnost krajem prošle godine izabran Aleksandar Pejović.

28. septembar 2010. List Dan, u sklopu najavljene demisije Mila Đukanovića s premijerske dužnosti, tvrdi da slijedi spajanje Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva evropskih integracija (što se i desilo) a da bi taj jedinstveni resor u Vladi Igora Lukšića mogla dobiti Milica Pejanović-Đurišić (što se nije desilo).

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo