Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN ANTONIJEVIĆ, DIREKTOR NVO JUKOM Žrtve problematičnog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Javnost u Srbiji i Crnoj Gori ovih dana je zaokupila dinamika odnosa između mitropolita Amfilohija Radovića i Poverenice za ravnopravnost Republike Srbije Nevene Petrušić, jer je ona tražila da se mitropoliti izvini jednom djelu građana, onima iz LGBT populacije, zbog uvreda na njihov račun. Mitropolit je to odbio a zatim je i Poverenica izjavila da mitropolita ipak neće tužiti. Smatrali smo da je zgodna prilika da o ovom događaju ali i nizu drugih pitanja od interesa za građane i u Crnoj Gori u čijem rešavanju mogu da učestvuju i NVO, razgovaramo sa Milanom Antonijevićem, direktorom JUKOM, organizacije čiji je jedan od osnivača i dugogodišnji lider sve do smrti, bila Biljana Kovačević-Vučo. JUKOM je posljednjih godina dobio više presuda u korist građana Srbije pred međunarodnim instancama i sudovima, što je veliko ohrabrenje za ljude koji su godinama bili žrtve problematičnog pravosuđa. MONITOR: Reagovali ste ovih dana na zahtjev Poverenice za ravnopravnost da se mitropolit Amfilohije Radović izvini pripadnicima gej populacije zbog svojih invektiva. Kako se u tom slučaju tretira pozicija mitropolita, kao građanina?
ANTONIJEVIĆ: Posle zahteva Poverenice da se Amfilohije izvini zbog govora mržnje, kao odbranu za sada vidimo tvrdnje da on nije državljanin Srbije već Crne Gore. Tu je negde po svojoj jezgrovitosti i izjava Amfilohija da nije osudio grešnike nego greh. Ako neko iz SPC, ko odgovara javnosti u ime Amfilohija, razmatra isključivo pitanje državljanstava, tj.pasoša koji on poseduje, a ne razmatra odgovornost za reči i posledice koje takve reči mogu izazvati, ne vidim način da iz ovog stanja izađemo.

Ukoliko sa pravnog stanovišta razmatramo ovo pitanje, Poverenica je donela preporuku kojom od Amfilohija traži da se izvini onima koje je u svom govoru poletno i nedvosmisleno napadao. Tu još uvek nema sudskog postupka protiv Amfilohija, on može da usledi kasnije, ukoliko ne bude adekvatnog odgovora, te stoga priča o nadležnosti i državljanstvu nema nikakvu vrednost u ovom trenutku. Zakon o zabrani diskriminacije, po kojem se ovde postupa važi za sve, i sam zakon eksplicitno kaže da je „svako dužan da poštuje načela jednakosti i zabrane diskriminacije”, nije ograničen na državljane Srbije, a i borba protiv diskriminacije ne bi trebalo da poznaje granice.

Ovakav odgovor samo pokazuje nespremnost dela crkve da prihvati odgovornost za ono što neki crkveni velikodostojnici izgovaraju danas, ali i za ono što su izgovarali ranije, tokom sukoba na prostoru bivše SFRJ.

MONITOR: Kako tumačite odbijanje mitropolita Amfilohija?
ANTONIJEVIĆ: Tumačenje nije potrebno, žao mi je što ne vidim ni volje ni snage za promenu, pre svega na strani SPC, za zastupanje jasnih stavova, bez govora mržnje, koji ne vode u nasilje.

MONITOR: Koliko pratite stanje ljudskih prava u Crnoj Gori koje ovdašnje NVO smatraju veoma problematičnim, posebno kada se radi o tzv. ,,obračunu sa prošlošću”, suđenima za ratne zločine, organizovanom kriminalu, ali i u oblasti slobode informisanja gdje su kazne određene medijima i novinarima odavno prešle desetak miliona eura?
ANTONIJEVIĆ: Kao što vidite u slučaju o kome sam malo pre govorio, granice među ovim našim državama teško da postoje, izgovorena reč ima težinu u čitavom regionu, što je dobro, merićemo dostignuća ljudskih prava, upoređivaćemo se, nadgledati jedni druge, a nadam se i takmičiti. Od takve konkurencije, na državnom nivou ne treba bežati.

Ne bih koristio termin ,,obračun sa prošlošću”, bolje da govorimo o suočavanju i otklonu od politike koja je dovela do rata, velikog broja žrtava i siromaštva.

Problemi se prelivaju, često čujemo da ovaj region funkcioniše po principu spojenih sudova, što smo mogli videti po povezanosti kriminala, saradnja tu nikada nije prekidana. Nesigurnost u jednoj od zemalja oseća se u celom regionu.

I na kraju, kao poveznica za naš region služe i suđenja u Hagu, kao i suđenja pred domaćim sudovima u regionu. Ova suđenja daće tu pravnu, činjeničnu podlogu za dalji rad na pomirenju na regionalnom nivou. Pomenuo bih i inicijative velikog broja organizacija za osnivanje regionalne komisije, koja će uskoro biti predata u ruke vladama i parlamentima u regionu.

MONITOR: Kakve su mogućnosti medija u tome?
ANTONIJEVIĆ: Još jedna od zajedničkih karakteristika u regionu, a posebno u Crnoj Gori i Srbiji su pritisci na medije, postojeći zakoni pogoduju tome, mnogo je mehanizama za pritisak koje možete koristiti protiv medija i ostati potpuno u okvirima prava.

Mnogo nas stvari povezuje, zar ne?

MONITOR: Pretpostavljam da pratite slučaj suđenja za deportaciju bosanskih izbeglica u RS 1992, a tu je i crnogorski zahtjev Srbiji da izruči Veselina Vukotića, jednog od DB službenika koje je uočio još Stane Dolanc. Oba slučaja, iako različita, pokazuju da se stari centri moći još dobro drže i da su ljudi iz njihovih vrhova praktički nedodirljivi?
ANTONIJEVIĆ: Često pričamo o centrima moći, ali ovakvi slučajevi pokazuju da ta priča na žalost još nije prevaziđena, da je sistem pretrpeo male promene, da su oni koji su bili sposobni da čine zločine, da ih organizuju, još uvek blizu donosilaca odluka. Vreme to može promeniti, ali i dubinska reforma službi bezbednosti može ubrzati taj proces.

MONITOR: JUKOM se dugo bavi i zastupanjem građana pred međunarodnim organizacijama i sudovima. Pred Komitetom za ljudska prava UN uspeli ste da dokažete da je država oštetila prava novinara Željka Bodrožića, a dobili ste i više slučajeva pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Vredi li tražiti pravdu tamo i šta su Vaša najvažnija iskustva u tim slučajevima?
ANTONIJEVIĆ: Pravda ni pred ovim međunarodnim institucijama nije brza, ali ipak, uspeh u pojedinim slučajevima otvorio nam je vrata da menjamo praksu državnih organa u Srbiji, pre svega sudova. Posle velikog broja presuda ESLJP zbog dužine postupka, sudije ce morati odgovornije da se odnose prema predmetima. Slučaj ubistva Brisa Tatona, kada je u kratkom roku, za nepunih osam meseci završeno kompleksno suđenje (u prvom stepenu), sa mnoštvom izvedenih dokaza, govori nam da sud može da radi brzo, a da kvalitet presude ne bude ugrožen. No vratimo se na Evropski sud za ljudska prava, praksa ovog suda moraće da ulazi i u svest sudija u Srbiji, što još na žalost nije slučaj, a ne vidim da je stanje išta bolje u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako procjenjujete napore Srbije da uhapsi Ratka Mladića i Gorana Hadžića? Da li je moguće da godinama vlast ne nailazi ni na trag Mladićevog ili Hadžićevog kretanja?
ANTONIJEVIĆ: Tragova očigledno ima, samo se otkrivaju sa dovoljnim zakašnjenjem da više ničemu ne služe. Ne želim da budem ciničan, ali svi očekujemo rezultat.

MONITOR: Kako pomoći građanima da se odupru institucionalnom nasilju?
ANTONIJEVIĆ: Naš odgovor, umesto građanske neposlušnosti, koju smo nekada koristili je malo aktivniji, otvorili smo call centar gde će građani moći da se obraćaju našim pravnicima i advokatima ukoliko su im ugrožena ljudska prava.

Zastupajući one čija su ljudska prava ugrožena, koliko nam kapaciteti dozvoljavaju, mi ukazujemo na probleme u sistemu. Dolazimo sa konkretnim rešenjima, zahtevima za promenu zakonodavstva, prakse, pa ćemo videti gde ćemo stići. Energije imamo.

MONITOR: Dobar dio svijeta je aktivno ili pasivno okupiran događajima na Bliskoom i Srednjem istoku. Kako pomoći žrtvama starog i novog nasilja da ga ne reprodukuju, da i sami, osvetom, ili nekako drugačije ne postanu nasilnici?
ANTONIJEVIĆ: Srbija je suviše zaokupljena sobom da bi mogla da ima konstruktivnu ulogu u celom ovom procesu na Bliskom istoku, a i političke procene naše spoljne politike su često bile potpuno pogrešne, tako da je možda i bolje što nismo aktivniji.

Nadam se da ćemo recept za neponavljanje zločina i nasilja pronaći za naš region i da ćemo to moći da predstavimo i drugima.

Politizacija crkvenih pitanja

MONITOR: Kako Vam izgledaju stalni sporovi i sukobi unutar Crne Gore ali i u Srbiji, u vezi sa statusom, imovinom, gradnjom novih crkava kao što je ona na Rumiji, vjeronaukom između CPC i SPC?
ANTONIJEVIĆ: Ta pitanja su u Srbiji u velikoj meri politizovana i izvlače se u trenutku kada treba napraviti pritisak na Crnu Goru ili pokazati snagu ili skrenuti sa pitanja koja duboko potresaju Srbiju. U osnovi to je politika koja ne vodi ka rešenju, već ka održavanju postojećih tenzija. Podsetiću vas da je JUKOM zastupao CPC u postupku registracije u Srbiji i to je još otvoreno pitanje, sa kojim možemo završiti i u Strazburu. Otpor Ministarstva vera i pored više odluka sudova u Srbiji je neshvatljiv. Ukazivali smo na praksu Evropskog suda za ljudska prava, ali još uvek nema razumevanja u ministarstvu. Veronauka je, ukratko, pitanje za koje crkva mora da pokaže više sluha za različitost i ekumenizam.

Sistemsko nasilje

MONITOR: Imali ste nedavno konferenciju pod nazivom „Borba protiv nasilja”. Pored „običnog” nasilja, izgleda da još postoji i sistemsko, državno nasilje, kroz politizovan sudski sistem, na primjer.
ANTONIJEVIĆ: Mi i jesmo na konferenciji govorili o nasilju koje je duboko u sistemu. U proteklih desetak dana u Srbiji smo pratili suđenje zbog paljenja džamije, nasilja protiv Roma u selu Jabuka, a pratili smo i suđenja vođama Obraza i 1389 zbog pretnji i nasilja koje je sprečilo Povorku ponosa 2009 i ugrozilo veliki broj građana koji su učestvovali na Paradi ponosa 2010. Činjenice govore da je suđenje zbog paljenja džamije u Beogradu dobilo dinamiku koju zaslužuje ovakav događaj, tek sedam godina nakon tog događaja. Jednostavno nije bilo političke volje da se sa ovim suđenjem započne. Pa tu se više niko ni ne seća od svedoka bilo kakvih detalja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo