Povežite se sa nama

INTERVJU

MILAN ANTONIJEVIĆ, DIREKTOR NVO JUKOM Žrtve problematičnog pravosuđa

Objavljeno prije

na

Javnost u Srbiji i Crnoj Gori ovih dana je zaokupila dinamika odnosa između mitropolita Amfilohija Radovića i Poverenice za ravnopravnost Republike Srbije Nevene Petrušić, jer je ona tražila da se mitropoliti izvini jednom djelu građana, onima iz LGBT populacije, zbog uvreda na njihov račun. Mitropolit je to odbio a zatim je i Poverenica izjavila da mitropolita ipak neće tužiti. Smatrali smo da je zgodna prilika da o ovom događaju ali i nizu drugih pitanja od interesa za građane i u Crnoj Gori u čijem rešavanju mogu da učestvuju i NVO, razgovaramo sa Milanom Antonijevićem, direktorom JUKOM, organizacije čiji je jedan od osnivača i dugogodišnji lider sve do smrti, bila Biljana Kovačević-Vučo. JUKOM je posljednjih godina dobio više presuda u korist građana Srbije pred međunarodnim instancama i sudovima, što je veliko ohrabrenje za ljude koji su godinama bili žrtve problematičnog pravosuđa. MONITOR: Reagovali ste ovih dana na zahtjev Poverenice za ravnopravnost da se mitropolit Amfilohije Radović izvini pripadnicima gej populacije zbog svojih invektiva. Kako se u tom slučaju tretira pozicija mitropolita, kao građanina?
ANTONIJEVIĆ: Posle zahteva Poverenice da se Amfilohije izvini zbog govora mržnje, kao odbranu za sada vidimo tvrdnje da on nije državljanin Srbije već Crne Gore. Tu je negde po svojoj jezgrovitosti i izjava Amfilohija da nije osudio grešnike nego greh. Ako neko iz SPC, ko odgovara javnosti u ime Amfilohija, razmatra isključivo pitanje državljanstava, tj.pasoša koji on poseduje, a ne razmatra odgovornost za reči i posledice koje takve reči mogu izazvati, ne vidim način da iz ovog stanja izađemo.

Ukoliko sa pravnog stanovišta razmatramo ovo pitanje, Poverenica je donela preporuku kojom od Amfilohija traži da se izvini onima koje je u svom govoru poletno i nedvosmisleno napadao. Tu još uvek nema sudskog postupka protiv Amfilohija, on može da usledi kasnije, ukoliko ne bude adekvatnog odgovora, te stoga priča o nadležnosti i državljanstvu nema nikakvu vrednost u ovom trenutku. Zakon o zabrani diskriminacije, po kojem se ovde postupa važi za sve, i sam zakon eksplicitno kaže da je „svako dužan da poštuje načela jednakosti i zabrane diskriminacije”, nije ograničen na državljane Srbije, a i borba protiv diskriminacije ne bi trebalo da poznaje granice.

Ovakav odgovor samo pokazuje nespremnost dela crkve da prihvati odgovornost za ono što neki crkveni velikodostojnici izgovaraju danas, ali i za ono što su izgovarali ranije, tokom sukoba na prostoru bivše SFRJ.

MONITOR: Kako tumačite odbijanje mitropolita Amfilohija?
ANTONIJEVIĆ: Tumačenje nije potrebno, žao mi je što ne vidim ni volje ni snage za promenu, pre svega na strani SPC, za zastupanje jasnih stavova, bez govora mržnje, koji ne vode u nasilje.

MONITOR: Koliko pratite stanje ljudskih prava u Crnoj Gori koje ovdašnje NVO smatraju veoma problematičnim, posebno kada se radi o tzv. ,,obračunu sa prošlošću”, suđenima za ratne zločine, organizovanom kriminalu, ali i u oblasti slobode informisanja gdje su kazne određene medijima i novinarima odavno prešle desetak miliona eura?
ANTONIJEVIĆ: Kao što vidite u slučaju o kome sam malo pre govorio, granice među ovim našim državama teško da postoje, izgovorena reč ima težinu u čitavom regionu, što je dobro, merićemo dostignuća ljudskih prava, upoređivaćemo se, nadgledati jedni druge, a nadam se i takmičiti. Od takve konkurencije, na državnom nivou ne treba bežati.

Ne bih koristio termin ,,obračun sa prošlošću”, bolje da govorimo o suočavanju i otklonu od politike koja je dovela do rata, velikog broja žrtava i siromaštva.

Problemi se prelivaju, često čujemo da ovaj region funkcioniše po principu spojenih sudova, što smo mogli videti po povezanosti kriminala, saradnja tu nikada nije prekidana. Nesigurnost u jednoj od zemalja oseća se u celom regionu.

I na kraju, kao poveznica za naš region služe i suđenja u Hagu, kao i suđenja pred domaćim sudovima u regionu. Ova suđenja daće tu pravnu, činjeničnu podlogu za dalji rad na pomirenju na regionalnom nivou. Pomenuo bih i inicijative velikog broja organizacija za osnivanje regionalne komisije, koja će uskoro biti predata u ruke vladama i parlamentima u regionu.

MONITOR: Kakve su mogućnosti medija u tome?
ANTONIJEVIĆ: Još jedna od zajedničkih karakteristika u regionu, a posebno u Crnoj Gori i Srbiji su pritisci na medije, postojeći zakoni pogoduju tome, mnogo je mehanizama za pritisak koje možete koristiti protiv medija i ostati potpuno u okvirima prava.

Mnogo nas stvari povezuje, zar ne?

MONITOR: Pretpostavljam da pratite slučaj suđenja za deportaciju bosanskih izbeglica u RS 1992, a tu je i crnogorski zahtjev Srbiji da izruči Veselina Vukotića, jednog od DB službenika koje je uočio još Stane Dolanc. Oba slučaja, iako različita, pokazuju da se stari centri moći još dobro drže i da su ljudi iz njihovih vrhova praktički nedodirljivi?
ANTONIJEVIĆ: Često pričamo o centrima moći, ali ovakvi slučajevi pokazuju da ta priča na žalost još nije prevaziđena, da je sistem pretrpeo male promene, da su oni koji su bili sposobni da čine zločine, da ih organizuju, još uvek blizu donosilaca odluka. Vreme to može promeniti, ali i dubinska reforma službi bezbednosti može ubrzati taj proces.

MONITOR: JUKOM se dugo bavi i zastupanjem građana pred međunarodnim organizacijama i sudovima. Pred Komitetom za ljudska prava UN uspeli ste da dokažete da je država oštetila prava novinara Željka Bodrožića, a dobili ste i više slučajeva pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Vredi li tražiti pravdu tamo i šta su Vaša najvažnija iskustva u tim slučajevima?
ANTONIJEVIĆ: Pravda ni pred ovim međunarodnim institucijama nije brza, ali ipak, uspeh u pojedinim slučajevima otvorio nam je vrata da menjamo praksu državnih organa u Srbiji, pre svega sudova. Posle velikog broja presuda ESLJP zbog dužine postupka, sudije ce morati odgovornije da se odnose prema predmetima. Slučaj ubistva Brisa Tatona, kada je u kratkom roku, za nepunih osam meseci završeno kompleksno suđenje (u prvom stepenu), sa mnoštvom izvedenih dokaza, govori nam da sud može da radi brzo, a da kvalitet presude ne bude ugrožen. No vratimo se na Evropski sud za ljudska prava, praksa ovog suda moraće da ulazi i u svest sudija u Srbiji, što još na žalost nije slučaj, a ne vidim da je stanje išta bolje u Crnoj Gori.

MONITOR: Kako procjenjujete napore Srbije da uhapsi Ratka Mladića i Gorana Hadžića? Da li je moguće da godinama vlast ne nailazi ni na trag Mladićevog ili Hadžićevog kretanja?
ANTONIJEVIĆ: Tragova očigledno ima, samo se otkrivaju sa dovoljnim zakašnjenjem da više ničemu ne služe. Ne želim da budem ciničan, ali svi očekujemo rezultat.

MONITOR: Kako pomoći građanima da se odupru institucionalnom nasilju?
ANTONIJEVIĆ: Naš odgovor, umesto građanske neposlušnosti, koju smo nekada koristili je malo aktivniji, otvorili smo call centar gde će građani moći da se obraćaju našim pravnicima i advokatima ukoliko su im ugrožena ljudska prava.

Zastupajući one čija su ljudska prava ugrožena, koliko nam kapaciteti dozvoljavaju, mi ukazujemo na probleme u sistemu. Dolazimo sa konkretnim rešenjima, zahtevima za promenu zakonodavstva, prakse, pa ćemo videti gde ćemo stići. Energije imamo.

MONITOR: Dobar dio svijeta je aktivno ili pasivno okupiran događajima na Bliskoom i Srednjem istoku. Kako pomoći žrtvama starog i novog nasilja da ga ne reprodukuju, da i sami, osvetom, ili nekako drugačije ne postanu nasilnici?
ANTONIJEVIĆ: Srbija je suviše zaokupljena sobom da bi mogla da ima konstruktivnu ulogu u celom ovom procesu na Bliskom istoku, a i političke procene naše spoljne politike su često bile potpuno pogrešne, tako da je možda i bolje što nismo aktivniji.

Nadam se da ćemo recept za neponavljanje zločina i nasilja pronaći za naš region i da ćemo to moći da predstavimo i drugima.

Politizacija crkvenih pitanja

MONITOR: Kako Vam izgledaju stalni sporovi i sukobi unutar Crne Gore ali i u Srbiji, u vezi sa statusom, imovinom, gradnjom novih crkava kao što je ona na Rumiji, vjeronaukom između CPC i SPC?
ANTONIJEVIĆ: Ta pitanja su u Srbiji u velikoj meri politizovana i izvlače se u trenutku kada treba napraviti pritisak na Crnu Goru ili pokazati snagu ili skrenuti sa pitanja koja duboko potresaju Srbiju. U osnovi to je politika koja ne vodi ka rešenju, već ka održavanju postojećih tenzija. Podsetiću vas da je JUKOM zastupao CPC u postupku registracije u Srbiji i to je još otvoreno pitanje, sa kojim možemo završiti i u Strazburu. Otpor Ministarstva vera i pored više odluka sudova u Srbiji je neshvatljiv. Ukazivali smo na praksu Evropskog suda za ljudska prava, ali još uvek nema razumevanja u ministarstvu. Veronauka je, ukratko, pitanje za koje crkva mora da pokaže više sluha za različitost i ekumenizam.

Sistemsko nasilje

MONITOR: Imali ste nedavno konferenciju pod nazivom „Borba protiv nasilja”. Pored „običnog” nasilja, izgleda da još postoji i sistemsko, državno nasilje, kroz politizovan sudski sistem, na primjer.
ANTONIJEVIĆ: Mi i jesmo na konferenciji govorili o nasilju koje je duboko u sistemu. U proteklih desetak dana u Srbiji smo pratili suđenje zbog paljenja džamije, nasilja protiv Roma u selu Jabuka, a pratili smo i suđenja vođama Obraza i 1389 zbog pretnji i nasilja koje je sprečilo Povorku ponosa 2009 i ugrozilo veliki broj građana koji su učestvovali na Paradi ponosa 2010. Činjenice govore da je suđenje zbog paljenja džamije u Beogradu dobilo dinamiku koju zaslužuje ovakav događaj, tek sedam godina nakon tog događaja. Jednostavno nije bilo političke volje da se sa ovim suđenjem započne. Pa tu se više niko ni ne seća od svedoka bilo kakvih detalja.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo