Povežite se sa nama

INTERVJU

INTERVJU: ALEKSANDRA POPOVIĆ, SLIKARKA: Soba sa pogledom

Objavljeno prije

na

Slikarka Aleksandra Popović predstavila se ljubiteljima likovne umjetnosti u Podgorici izložbom u galeriji Centar. Slike su podijeljeni u dva ciklusa – Planine i Voda, a nastale su u Njujorku, gdje umjetnica živi već dvanaest godina. Aleksandra Popović je ovu izložbu posvetila pokojnom ocu – poznatom sineasti Nikoli Popoviću, koji je rođen u Podgorici. Zahvalna je Centru savremene umjetnosti koji joj je omogućio da konačno u Crnoj Gori predstavi svoj rad.

MONITOR: Na većini slika dominiraju pejzaži planina. Te slike su posvećene vašem ocu i nose ličnu priču vezanu za njegovu smrt. Kažite nam o nastanku tih radova.
POPOVIĆ: Izložba u Podgorici jeste posvećena mom ocu. Posljednjih nekoliko godina bavila sam se temom planine. Ona je sama po sebi veliki izazov, nosi lepotu i liriku i u isto vreme moć i surovost. Čovek se oseća ispred nje koliko zadivljen, toliko i zastrašen. Kao i Tomasa Mana zadivila me je i navela na razmišljanje o životu i smrti. Kod mene to je prouzrokovao događaj opraštanja sa ocem i prvi susret sukoba života i smrti. Moj otac je proveo poslednje nedelje svog života u maloj bolnici u Alpima, u sobi sa pogledom na Monblan. Ja sam bila sa njim tokom noći i čekali smo zajedno jutro, još jedan dragocen dan života koji je počinjao svetlošću koja se pojavljivala iza Monblana. Svetlost se javljala u svim bojama i raspoloženjima, navodeći me na razmišljanja o životu koji u sebi nosi lepotu i užas.

 

MONITOR: Drugi dio izložbe čine slike bazirane na vodi, a reditelj Blagota Eraković na otvaranju je kazao da se u vašem slikarstvu vidi spoj mora i planine. Koliko je na vaš senzibilitet i umjetnički izraz uticalo porijeklo roditelja?
POPOVIĆ: Sigurno je uticalo. Svesno i podsvesno. A zahvalna sam Blagoti Erakoviću i istoričarki umetnosti Milici Radulović što su to prepoznali u mom radu i što su predivno otvorili izložbu. Odrasla sam i školovala sam se u Beogradu, koji je tada bio prestonica Jugoslavije – predstavljao je sintezu naroda i običaja prisutnih u ovom delu sveta, ali sam svako leto provodila u Crnoj Gori i Dalmaciji. Boraveći u nekoj sredini vi je svesno i podsvesno upijate. Ona postaje deo vas, naročito kada ste dete. Crna Gora i Dalmacija imaju vrlo snažan i specifičan pejzaž. Crna Gora me je naročito impresionirala brdskim delom u sukobu sa Skadarskim jezerom i rekom Tarom. Ima nešto gotovo nadrealno u tome. Veoma inspirativno. U Dalmaciji dominira more. More ljudskih dimenzija. Ne plaši vas kao okean. Dobijete želju da se zbližite sa njim, kao da je čitav život i lepota negde tu. Oba pejzaža ispunjena su prekrasnim koloritom i prijatnom energijom, ali u isto vreme mogu biti neprijatni.

MONITOR: S obzirom na to da vam je otac bio poznati sineasta, koji je učestvovao u stvaranju najpoznatijih jugoslovenskih filmova, među kojima se izdvajaju ,,Sutjeska” i ,,Bitka na Neretvi”, vaše odrastanje su sigurno obilježili mnogi susreti sa doajenima kinematografije.
POPOVIĆ: Jesu. I ne samo kinematografije. Film je okupljao ljude najrazličitijih profesija. Veliko je bogatstvo imati priliku odrastati među istaknutim ljudima iz različitih sfera. To stvori drugačiji pogled na život. Život kao izazov i mogućnost da ostvarite neki svoj svet. Naravno, ja sam najviše bila okružena ljudima iz sveta filma. Film je interesantan kreativan rad. Vrlo kompleksan. Zahteva spoj rada različitih talenata i ličnosti. Moj otac je uradio između sedamdeset i sto filmova. Pošto je to zahtevalo njegovo prisustvo na snimanjima, jedini način da budem sa njim bilo je i da im ja prisustvujem. U filmovima na kojima je radio bili su prisutni kako doajeni naše kinematografije, tako i svetske – Ričard Barton, Orson Vels, Irena Papas, Elizabet Tejlor, Sergej Paradžanov, Sergej Bondarčuk, uključujući i Pikasa koji je radio plakat.

MONITOR: Više od deceniju živite u Njujorku, centru umjetnosti. Kritike o vašem radu objavljivane su u Francuskoj, Hrvatskoj i Srbiji… Mnogi su očekivali da će na izložbi vidjeti neke savremene tehnike, a vi ste se ipak odlučili na klasično slikarstvo. Znači li to da se i dalje u metropolama cijene slike koje su realizovane u tehnici ulje na platno?
POPOVIĆ: Cene. Naročito bogati u metropolama – u Njujorku i Londonu. Danas zaista postoji veliki broj različitih medija likovnog izražavanja koje ne treba mešati. Pored klasičnih – slikarstva i vajarstva prisutna je fotografija, video, instalacija, performansi… Slikarstvo je jedan od primarnih načina izražavanja kod ljudi. Ne postoji dete koje nema potrebu da zabeleži nešto olovkom ili bojom. Samim tim slikarstvo je kao kreativna ljudska potreba večna. Trenutno, svetska civilizacija je zastrašena uticajem proizvoda moderne civilizacije na sredinu u kojoj živi i pokušava da se vrati prirodnoj ishrani, arhitekturi… Prirodnijem načinu života. To naravno ima i uticaja i na medije koje se koriste u slikarstvu. Uljane boje na lanenom platnu daju veliku mogućnost istraživanja kolorita, saradnja sa svetlošću… Problem rada slikanja uljanim bojama na platnu je što je sam proces stvaranja dugotrajan, vremenski limitiran tokom rada, vrlo komplikovan i težak, zbog čega jeste izazovan. Pored toga zahteva kao i sve stare veštine veliku disciplinu, svakodnevni rad i finansijski je skuplji od mnogih drugih medija. Ali danas je sve ubrzano i ljudi se mnogo lakše odlučuju za brže i lakše načine da ostvare svoje kreativne ciljeve. Zbog toga je privilegija najbogatijih likovnih centara, galerija, muzeja.

MONITOR: U Beogradu ste diplomirali slikarstvo i arhitekturu, zašto ste odlučili da odete baš u Njujork i tamo živite i stvarate?
POPOVIĆ: Njujork je još uvijek najveći svetski centar likovne umetnosti. Pored toga što ste izloženi i živite sa najvećim ostvarenjima na planu likovne umetnost, Njujork ima i bogatstvo raznovrsnosti. To je grad koji je izazov ljudima iz svih krajeva sveta u različitim sferama. Tako oni koji borave u njemu imaju prilike da se sretnu i dožive najrazličitije kulture i prisustvuju stvaranju nove koja nastaje kao plod asimilacije kultura sveta.

MONITOR: Šta je najvažnije da umjetnik posjeduje kako bi opstao u gradu kao što je Njujork?
POPOVIĆ: Upornost! Treba jako puno vremena da se nešto ostvari. Njujork je kao ogromna gladijatorska arena. Ponekad ispliva kvalitet, ponekad snaga ili prevara. Jedini koji zaista nešto urade i nađu svoje mesto u Njujorku su ljudi koji strpljivo, temeljno i dugo rade.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo