Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PEŠIĆ: Daleko od samostalnosti pravosuđa

Objavljeno prije

na

U Srbiji se zahuktava predizborna atmosfera. Dok građani žive sve gore, politička elita sve je agilnija u borbi da ostane ili dođe na vlast. ,,Prva liderka Srbije”, političarka i aktivistkinja s najdužim stažom, iznijela je uz kritiku tog stanja i zanimljiv i, politički govoreći, hrabar predlog: da se čitava politička scena okupi i zajednički definiše minimalne interese svih građana i tako se obaveže da se za njih bori, bez obzira na to ko će formirati narednu vladu. MONITOR: Obilježena je još jedna godišnjica ubistva Zorana Đinđića bez značajnijeg pomaka u vezi s političkom pozadinom tog zločina. Ali je baš tih dana u javnost dospjela informacija iz tužilaštva da će u toku predistražnih radnji uskoro biti saslušan Vojislav Koštunica. Vjerujete li da će se doći do nekog uvjerljivog rezultata u vezi s političkom pozadinom?
PEŠIĆ: Tačno, pune su novine priča da je pokrenut predkrivični postupak o političkoj pozadini atentata na premijera Đinđica, kao i to da će biti saslušan veći broj pojedinaca, uključujući i Vojislava Koštunicu. Ako računamo da kod nas provlačenje kroz štampu znači gotovo isto kao i da je neko kriv, onda je istraživanje pozadine počelo. Ja lično ne vjerujem da će se ići dalje od priče o istrazi. Kad bi se to zaista desilo, morale bi biti otvorene i istrage o pozadini ubistva Ivana Stambolića i Slavka Ćuruvije, a nisam sigurna koliko je ministar Dačić na to spreman, jer iz SPS-a traže da se stavi tačka na slučaj Mire Marković i porodice Milošević. A to su slučajevi gde je politička pozadina više nego jasna, ali se ipak traži da se stavi tačka. Ja sam skeptična i nemam poverenja u sadašnje pravosuđe u Srbiji.

MONITOR: Nataša Kandić je nedavno iznijela zapanjujuće nalaze o postupcima nekih ljudi iz tužilaštva i policije u vezi sa svjedocima u postupcima za ratne zločine. O pritiscima i nekoj vrsti podmićivanja. Serž Bramerc ipak donekle hvali rad tužilaštva za ratne zločine, ali nema pomaka oko hapšenja Ratka Mladića. Šta se tu dešava?
PEŠIĆ: Nataša Kandić je neka svoja saznanja obelodanila i još u novembru tražila da se ispitaju sumnje u vezi ponašanja pojedinaca u specijalnom tužilaštvu za ratne zločine. Vidim da su se tamo neki jako uzbudili i prete tužbom, a bolje bi bilo da te sumnje koje ne potiču samo od Nataše Kandić budu ispitane. Što se tiče potrage za Ratkom Mladićem i njegove predaje Hagu, kao i tajanstvenih izjava Bramerca, koji je čas zadovoljan čas nije tom poterom, zaista ništa ne znam. Imam crne misli, ali saznanja nemam.

MONITOR: Tu je i aljkavo , neprincipijelno držanje u slučajevima potjernica za Ganićem, Divjakom i drugima u vezi sa napadima na vojnike JNA. Da li se to pokazuje nedovoljna samostalnost dijela pravosuđa, pritisci iz Vlade ili pojedinih stranaka?

PEŠIĆ: Daleko smo mi od samostalnosti pravosuđa. Kad je reč o Dobrovoljačkoj ulici i tamo počinjenim zločinima, o tome se sve zna već odavno, i pre nedelju dana ponovo je precizno opisano šta se 2. i 3. maja događalo u Sarajevu, iz čega se vidi da je Jovo Divjak bio heroj, da je tražio da se nikako ne puca na kolonu koja se povlačila, što je potvrđeno i od generala Kukanjca koji je vodio JNA u Sarajevu. Ove lažne poternice služe Srbiji da dokazuje kako su drugi činili zločine i započeli ratove, a da s ratom Beograd nema veze. Naravno da je glavni problem takvog ponašanja nastojanje da se Bosna totalno razbije, i da se ciljano i dalje vodi konfliktna regionalna politika. Doduše drugim sredstvima, kako se sada kaže, diplomatskim mirnim sredstvima, ali po mom mišljenju i dalje se vodi pogrešna nacionalna politika.

MONITOR: Zagovarate okupljanje svih političkih faktora oko dogovora o glavnim pravcima razvoja zemlje. Da li je realno da jedan novi okrugli sto opozicije i vlasti uspije bar u konceptualnom smislu?
PEŠIĆ: Ja sam dala ideju šta treba da se radi, da treba otvoriti dijalog i napraviti novi dogovor šta treba činiti da Srbija krene napred. Jer, parcijalno posmatranje ovog ili onog problema, a sve je postalo problem, jednostavno ne vredi. Ja nemam uticaja da se takav osnovni proces komunikacije u društvu otvori. Mogu samo da kažem da Srbija mora da se osposobi za rešavanje nagomilnih problema, da vlast mora da se ograniči vladavinom zakona, da mora da se odluči da li će i dalje Srbiju voditi tzv. državni razlog, bolje reći, okamenjeni srpski nacionalizam iz 19. veka, ili će da krene k modernom legitimitetu, da vlast bude ne vladalac, nego dobra uprava za građane i o kojoj sude građani na slobodnim i demokratskim izborima.

MONITOR: Vi ne isključujete ni mogućnost velike postizborne koalicije DS-SNS?

PEŠIĆ: Takva koalicija nije isključena, ali opet ponavljam, mora se unapred reći šta su ciljevi takve koalicije i šta ona treba da uradi. Ako je samo spasavanje da se ostane na vlasti i tera po starom, meni je svejedno, da li će biti ova ili neka druga koalicija. To po „starom” je nepodnošljivo za građane, ali i u nacionalnom smislu. Srbija će propasti, a sa njom i Srbi. Naivni su Srbi u drugim državama kada misle da Srbija može totalno da ispadne iz igre i bude zemlja bednika da bi bilo bolje Srbima koji u njoj ne žive. To je stara priča koja se pokazala pogrešnom. Srbi moraju da rade u svojim državama da im bude bolje, da unapređuju državu u kojoj žive, a ne da čekaju da im Srbija nekako daje prava. Shvatanje da su nove države u regionu samo neki provizorijum koji će nestati, a Srbi će se nekako ipak ujediniti u Srbiji, više je od tlapnje, koja uništava srpski narod, ma gde živeo.

Štetne strategije

MONITOR: Neki potezi vlasti u Srbiji zabrinjavaju susjede. Pa i Crnu Goru. U njoj je velike polemike izazvao susret predsjednika Tadića s predstavnicima „dijaspore i Srba iz regiona”. Ima li razloga za strepnju da će se Srbima opet upravljati iz Beograda?
PEŠIĆ: Znam za te strahove, zvali su me iz Crne Gore novinari i davala sam izjave povodom strategije o „Srbima u regionu”. Rekla sam da je to nacionalistička strategija, baš kao što je bio i zakon o dijaspori, da vodi ka konfrontaciji u regionu, i da je jako loše za Srbiju što ne shvata da sama sebi šteti takvim strategijama i politikom nekakvog okupljanja Srba i rovarenja protiv susednih država.

Ja mislim da nema razloga za brigu, ali kad to kažem, mislim i na to da se i Crna Gora mora jasno odlučiti šta hoće. Da li hoće da bude zaista građanska država, jer to je njen glavni adut, njena državnost potiče od države koju je imala, i po tome se razlikuje od svih novonastalih država u regionu koje su se pozivale na svoj „etnički narod” koji hoće državu. Što bi više insistirala, na mala vrata, na etnosu, to će joj biti teže, jer bi time gubila svoju prednost da bude jedina prava građanska država zasnovana na vladavini zakona i jednakim pravima svih svojih državljana.

Pored toga, i Crna Gora ima slične probleme kao Srbija, jer nije uspela da vlast stavi pod kontrolu i natera je da transparentno, pravedeno i nekorumpirano upravlja društvom i da energično vodi državu putem evroatlantskih integracija. Što ovo drugo bude jačalo, to manje ima razloga za strah. Što svi zajedno budemo menjali naše shvatanje nacije i države, a što više držimo do pravedne i funkcionalne države za sve građane, što više budemo delili zajedničku viziju integracije u EU, i na tom putu budemo iskreni, to će i odnosi Srbije i Crne Gore biti bolji. A treba da budu odlični, ako shvatimo vreme u kome živimo i da nemamo vremena za traćenje.

Sve mijenjati

MONITOR: Danas je objavio istraživanje javnog mnjenja, po kojem je SNS daleko ispred DS i sve bliži šansi da konačno dođe na vlast. Kažete da priča vladajuće koalicije o napredovanju Srbije k EU, ne bi imala efekat kao na ranijim izborima. Da li je i rekonstrukcija Vlade zakašnjeli i neefektivni potez?
PEŠIĆ: Izbori u Srbiji više ništa ne donose ako se ne napravi novi „društveni ugovor” šta Srbija uopšte hoće, kakvu državu i kakve institucije, kakvu regionalnu i spoljnu politiku. Trebalo bi menjati gotovo sve, izborni zakon je katastrofalan jer građani ne znaju ko će biti na vlasti bez obzira na to ko je dobio najveći broj glasova. Sa sistemom da je cela zemlja jedna izborna jedinica a cenzus pet odsto, praktično ne može da se promeni vlast, mogu samo da se nakon izbora prave ovakve ili onakve kombinacije. Mogućnost te kombinatorike omogućila je da stranke i njihovi drugovi postanu neka vrsta vladajuće klase koja radi šta hoće a od dobre uprave nema ništa. Poznato je da su prevladali koruptivni interesi stranaka, of-šor tajkuna i tajnih službi, i zato ja kažem da više ne vredi kritikovati ovo ili ono, jer treba sve menjati. Država ne funkcioniše i nepravedna je. Kada državu doživljate kao ispražnjene i mračne hodnike u kojima lutaju građani tražeći pomoć, a moć je tamo negde, ko zna gde, onda znači da mora da se postave novi temelji. Popravke ne pomažu. Institucije u Srbiji nisu uspele, sve su to kulise. Pa tako ni ova rekonstukcija vlade ne znači ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo