Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VESNA PEŠIĆ: Daleko od samostalnosti pravosuđa

Objavljeno prije

na

U Srbiji se zahuktava predizborna atmosfera. Dok građani žive sve gore, politička elita sve je agilnija u borbi da ostane ili dođe na vlast. ,,Prva liderka Srbije”, političarka i aktivistkinja s najdužim stažom, iznijela je uz kritiku tog stanja i zanimljiv i, politički govoreći, hrabar predlog: da se čitava politička scena okupi i zajednički definiše minimalne interese svih građana i tako se obaveže da se za njih bori, bez obzira na to ko će formirati narednu vladu. MONITOR: Obilježena je još jedna godišnjica ubistva Zorana Đinđića bez značajnijeg pomaka u vezi s političkom pozadinom tog zločina. Ali je baš tih dana u javnost dospjela informacija iz tužilaštva da će u toku predistražnih radnji uskoro biti saslušan Vojislav Koštunica. Vjerujete li da će se doći do nekog uvjerljivog rezultata u vezi s političkom pozadinom?
PEŠIĆ: Tačno, pune su novine priča da je pokrenut predkrivični postupak o političkoj pozadini atentata na premijera Đinđica, kao i to da će biti saslušan veći broj pojedinaca, uključujući i Vojislava Koštunicu. Ako računamo da kod nas provlačenje kroz štampu znači gotovo isto kao i da je neko kriv, onda je istraživanje pozadine počelo. Ja lično ne vjerujem da će se ići dalje od priče o istrazi. Kad bi se to zaista desilo, morale bi biti otvorene i istrage o pozadini ubistva Ivana Stambolića i Slavka Ćuruvije, a nisam sigurna koliko je ministar Dačić na to spreman, jer iz SPS-a traže da se stavi tačka na slučaj Mire Marković i porodice Milošević. A to su slučajevi gde je politička pozadina više nego jasna, ali se ipak traži da se stavi tačka. Ja sam skeptična i nemam poverenja u sadašnje pravosuđe u Srbiji.

MONITOR: Nataša Kandić je nedavno iznijela zapanjujuće nalaze o postupcima nekih ljudi iz tužilaštva i policije u vezi sa svjedocima u postupcima za ratne zločine. O pritiscima i nekoj vrsti podmićivanja. Serž Bramerc ipak donekle hvali rad tužilaštva za ratne zločine, ali nema pomaka oko hapšenja Ratka Mladića. Šta se tu dešava?
PEŠIĆ: Nataša Kandić je neka svoja saznanja obelodanila i još u novembru tražila da se ispitaju sumnje u vezi ponašanja pojedinaca u specijalnom tužilaštvu za ratne zločine. Vidim da su se tamo neki jako uzbudili i prete tužbom, a bolje bi bilo da te sumnje koje ne potiču samo od Nataše Kandić budu ispitane. Što se tiče potrage za Ratkom Mladićem i njegove predaje Hagu, kao i tajanstvenih izjava Bramerca, koji je čas zadovoljan čas nije tom poterom, zaista ništa ne znam. Imam crne misli, ali saznanja nemam.

MONITOR: Tu je i aljkavo , neprincipijelno držanje u slučajevima potjernica za Ganićem, Divjakom i drugima u vezi sa napadima na vojnike JNA. Da li se to pokazuje nedovoljna samostalnost dijela pravosuđa, pritisci iz Vlade ili pojedinih stranaka?

PEŠIĆ: Daleko smo mi od samostalnosti pravosuđa. Kad je reč o Dobrovoljačkoj ulici i tamo počinjenim zločinima, o tome se sve zna već odavno, i pre nedelju dana ponovo je precizno opisano šta se 2. i 3. maja događalo u Sarajevu, iz čega se vidi da je Jovo Divjak bio heroj, da je tražio da se nikako ne puca na kolonu koja se povlačila, što je potvrđeno i od generala Kukanjca koji je vodio JNA u Sarajevu. Ove lažne poternice služe Srbiji da dokazuje kako su drugi činili zločine i započeli ratove, a da s ratom Beograd nema veze. Naravno da je glavni problem takvog ponašanja nastojanje da se Bosna totalno razbije, i da se ciljano i dalje vodi konfliktna regionalna politika. Doduše drugim sredstvima, kako se sada kaže, diplomatskim mirnim sredstvima, ali po mom mišljenju i dalje se vodi pogrešna nacionalna politika.

MONITOR: Zagovarate okupljanje svih političkih faktora oko dogovora o glavnim pravcima razvoja zemlje. Da li je realno da jedan novi okrugli sto opozicije i vlasti uspije bar u konceptualnom smislu?
PEŠIĆ: Ja sam dala ideju šta treba da se radi, da treba otvoriti dijalog i napraviti novi dogovor šta treba činiti da Srbija krene napred. Jer, parcijalno posmatranje ovog ili onog problema, a sve je postalo problem, jednostavno ne vredi. Ja nemam uticaja da se takav osnovni proces komunikacije u društvu otvori. Mogu samo da kažem da Srbija mora da se osposobi za rešavanje nagomilnih problema, da vlast mora da se ograniči vladavinom zakona, da mora da se odluči da li će i dalje Srbiju voditi tzv. državni razlog, bolje reći, okamenjeni srpski nacionalizam iz 19. veka, ili će da krene k modernom legitimitetu, da vlast bude ne vladalac, nego dobra uprava za građane i o kojoj sude građani na slobodnim i demokratskim izborima.

MONITOR: Vi ne isključujete ni mogućnost velike postizborne koalicije DS-SNS?

PEŠIĆ: Takva koalicija nije isključena, ali opet ponavljam, mora se unapred reći šta su ciljevi takve koalicije i šta ona treba da uradi. Ako je samo spasavanje da se ostane na vlasti i tera po starom, meni je svejedno, da li će biti ova ili neka druga koalicija. To po „starom” je nepodnošljivo za građane, ali i u nacionalnom smislu. Srbija će propasti, a sa njom i Srbi. Naivni su Srbi u drugim državama kada misle da Srbija može totalno da ispadne iz igre i bude zemlja bednika da bi bilo bolje Srbima koji u njoj ne žive. To je stara priča koja se pokazala pogrešnom. Srbi moraju da rade u svojim državama da im bude bolje, da unapređuju državu u kojoj žive, a ne da čekaju da im Srbija nekako daje prava. Shvatanje da su nove države u regionu samo neki provizorijum koji će nestati, a Srbi će se nekako ipak ujediniti u Srbiji, više je od tlapnje, koja uništava srpski narod, ma gde živeo.

Štetne strategije

MONITOR: Neki potezi vlasti u Srbiji zabrinjavaju susjede. Pa i Crnu Goru. U njoj je velike polemike izazvao susret predsjednika Tadića s predstavnicima „dijaspore i Srba iz regiona”. Ima li razloga za strepnju da će se Srbima opet upravljati iz Beograda?
PEŠIĆ: Znam za te strahove, zvali su me iz Crne Gore novinari i davala sam izjave povodom strategije o „Srbima u regionu”. Rekla sam da je to nacionalistička strategija, baš kao što je bio i zakon o dijaspori, da vodi ka konfrontaciji u regionu, i da je jako loše za Srbiju što ne shvata da sama sebi šteti takvim strategijama i politikom nekakvog okupljanja Srba i rovarenja protiv susednih država.

Ja mislim da nema razloga za brigu, ali kad to kažem, mislim i na to da se i Crna Gora mora jasno odlučiti šta hoće. Da li hoće da bude zaista građanska država, jer to je njen glavni adut, njena državnost potiče od države koju je imala, i po tome se razlikuje od svih novonastalih država u regionu koje su se pozivale na svoj „etnički narod” koji hoće državu. Što bi više insistirala, na mala vrata, na etnosu, to će joj biti teže, jer bi time gubila svoju prednost da bude jedina prava građanska država zasnovana na vladavini zakona i jednakim pravima svih svojih državljana.

Pored toga, i Crna Gora ima slične probleme kao Srbija, jer nije uspela da vlast stavi pod kontrolu i natera je da transparentno, pravedeno i nekorumpirano upravlja društvom i da energično vodi državu putem evroatlantskih integracija. Što ovo drugo bude jačalo, to manje ima razloga za strah. Što svi zajedno budemo menjali naše shvatanje nacije i države, a što više držimo do pravedne i funkcionalne države za sve građane, što više budemo delili zajedničku viziju integracije u EU, i na tom putu budemo iskreni, to će i odnosi Srbije i Crne Gore biti bolji. A treba da budu odlični, ako shvatimo vreme u kome živimo i da nemamo vremena za traćenje.

Sve mijenjati

MONITOR: Danas je objavio istraživanje javnog mnjenja, po kojem je SNS daleko ispred DS i sve bliži šansi da konačno dođe na vlast. Kažete da priča vladajuće koalicije o napredovanju Srbije k EU, ne bi imala efekat kao na ranijim izborima. Da li je i rekonstrukcija Vlade zakašnjeli i neefektivni potez?
PEŠIĆ: Izbori u Srbiji više ništa ne donose ako se ne napravi novi „društveni ugovor” šta Srbija uopšte hoće, kakvu državu i kakve institucije, kakvu regionalnu i spoljnu politiku. Trebalo bi menjati gotovo sve, izborni zakon je katastrofalan jer građani ne znaju ko će biti na vlasti bez obzira na to ko je dobio najveći broj glasova. Sa sistemom da je cela zemlja jedna izborna jedinica a cenzus pet odsto, praktično ne može da se promeni vlast, mogu samo da se nakon izbora prave ovakve ili onakve kombinacije. Mogućnost te kombinatorike omogućila je da stranke i njihovi drugovi postanu neka vrsta vladajuće klase koja radi šta hoće a od dobre uprave nema ništa. Poznato je da su prevladali koruptivni interesi stranaka, of-šor tajkuna i tajnih službi, i zato ja kažem da više ne vredi kritikovati ovo ili ono, jer treba sve menjati. Država ne funkcioniše i nepravedna je. Kada državu doživljate kao ispražnjene i mračne hodnike u kojima lutaju građani tražeći pomoć, a moć je tamo negde, ko zna gde, onda znači da mora da se postave novi temelji. Popravke ne pomažu. Institucije u Srbiji nisu uspele, sve su to kulise. Pa tako ni ova rekonstukcija vlade ne znači ništa.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo